VIKEND TERAPIJA Žele ljubav, ali ne i bliskost: kako prepoznati izbjegavajući stil privrženosti

MojPortal.hr subotom objavljuje tekstove magistre psihologije Ivane Marin o temama iz njezine struke. Psihologinja Ivana Marin inače je vlasnica Psiholistika iz Pakraca, a cilj njezinih stručnih tekstova je - pomoći ljudima.

-----------

Svaka generacija imala je svoj doživljaj ljubavnog odnosa i romantiziranja istog. Za milenijalce, romantične komedije osamdesetih i devedesetih utjecale su na stvaranje uvjerenja o partnerskim odnosima gdje su se nezdravi obrasci ponašanja poistovjećivali s hepi endom.

Jedan od obrazaca koje danas prepoznajemo kao izazovan u partnerskom odnosu vezan je uz stilove privrženosti, točnije uz izbjegavajući stil privrženosti. On nam može objasniti zašto ponekad biramo partnere koji su emocionalno nedostupni, koji se boje bliskosti i ranjivosti, a u čijem odnosu "plešemo" između prihvaćanja, odbijanja i konstantne psihičke patnje.

Priča o emocionalnoj klackalici

Priča o bliskosti i emocionalnom povezivanju u svakom odnosu kreće prvo od stilova privrženosti. Oni opisuju prirodu povezanosti koju imamo s bliskim osobama, a njihovo formiranje kreće u ranim godinama života. Ovisno o tome koliko su roditelji zadovoljavali emocionalne potrebe djece i na koji način, razvit će se određeni stil privrženosti. Oni mogu biti sigurni, anksiozni, dezorganizirani i izbjegavajući, kojem ćemo u ovoj temi posvetiti najveću pažnju.

Osobe koje imaju izgrađenu izbjegavajuću privrženost odrastaju u obiteljima u kojima su potrebe i očekivanja roditelja bile važnije od njihovih vlastitih te su naučile da nije sigurno tražiti emocionalnu podršku, bliskost ili povezanost. Uče se oslanjati same na sebe i potiskivati vlastite potrebe. U odraslim odnosima bliskost mogu doživljavati kao pritisak ili osjećaj da će potrebe druge osobe potisnuti njihove vlastite, pa se emocionalno udaljavaju od partnera. I odatle dolazi taj ''ples'' približavanja i odbijanja u emocionalnom odnosu koji drugom partneru stvara patnju jer dobiva dvostruke signale. ''Sviđaš mi se i želim biti s tobom, no kad mi se previše približiš, povlačim se u sebe.''

Foto: Unsplash

Neke od strategija koje koriste u emocionalnom povlačenju odnose se na racionalizaciju da im nitko ne treba, da su oni osobe koje vole slobodu i neovisnost, traže razlog za udaljavanje te se opravdavaju vanjskim obavezama (npr. posao, djeca) kako bi se što ''bezbolnije'' izmaknule iz odnosa. Ono što je bitno naglasiti jest da osoba može željeti odnos, ali da ne zna na koji način ga ostvariti i ''prelomiti'' taj poriv da se zaštite od preplavljivanja tuđih emocionalnih potreba.

Štit od boli i ranjivosti

Ranjivost je ključan pojam za razumijevanje postojanja izbjegavajuće privrženosti. Nekad, dijete čije su potrebe bile gurnute u drugi plan i koje se samo moralo snaći za sebe, trebalo je iznaći mehanizam kako se emocionalno zaštititi od razočaranja ili gubitka. Ako su ga već roditelji iznevjerili na način da nisu bili emocionalna podrška te je moralo postati samostalno u ranoj dobi, ono si to nije moglo više dopustiti u odrasloj dobi. U partnerskom odnosu, ranjivost opisuje spremnost da se prepustimo drugoj osobi, pokažemo joj one dijelove sebe koji su bolni i potencijalno se izložimo riziku da ćemo zbog toga biti odbačeni. Prepustiti se partneru znači da mu možemo priznati da ga trebamo, da smo ovisni o njemu, da nas on može emocionalno regulirati, da se bojimo da ćemo ga izgubiti i naposljetku, priznati da ne možemo sve sami. Za osobu koja je od djetinjstva naučila funkcionirati kao samostalna jedinica i koja nije navikla oslanjati se na druge te biti emocionalno zavisna o njima, to može biti veliki izazov. Bliskost u partnerskom odnosu ''pali alarme'' jer je znak prepuštanja drugoj osobi i otpuštanja kontrole, koja je nekad bila sredstvo preživljavanja. Stoga je potrebno dignuti emocionalni zid: ''Ako ne trebam nikoga, nitko me ne može razočarati.''

Ima li nade za zdrav i iskren odnos?

Jako je bitno naglasiti da stil privrženosti nužno ne određuje kvalitetu odnosa. To što osoba nije mogla birati kvalitetu emocionalne povezanosti s roditeljima i što je kasnije rezultiralo u prevelikoj samostalnosti, ne znači da će ostatak života biti osuđena na kratkotrajne partnerske odnose iz kojih će se neprestano povlačiti kad dođe do razvoja bliskosti. Spremnost da se prepoznaju obrasci izbjegavajućeg ponašanja, da se kroz vrijeme lagano tolerira poriv bježanja od bliskosti te uči kako ostati blizu partnera bez gubitka osjećaja osobne slobode može rezultirati u boljem povezivanju s partnerom. Isto tako, bitno je da ona druga strana ne ispunjava ulogu terapeuta i ne dokazuje svoju ljubav izbjegavajućem partneru, već da se zajedno nađu na mjestu gdje prostor osobne slobode i bliskost mogu biti zajedno.

-----------

Ivana Marin rođena je u Pakracu. Nakon srednjoškolskog gimnazijskog obrazovanja, upisuje Studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Poslije diplome, nije bilo druge opcije nego vratiti se nazad u voljeni Pakrac i započeti karijerni put.

Magistra psihologije Ivana Marin/Foto: FOTOimago

Zadnjih deset godina u psihološkoj struci vodilo ju je u različita područja interesa od palijativne skrbi, nastavničke djelatnosti do rada s veteranskom populacijom i članovima njihovih obitelji. Krajnji interes koji se pojavio zadnjih par godina bio je rad s traumom.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!