VIKEND TERAPIJA Zašto je usamljenost moguća i kada smo stalno okruženi ljudima?

MojPortal.hr subotom objavljuje tekstove magistre psihologije Ivane Marin o temama iz njezine struke. Psihologinja Ivana Marin inače je vlasnica Psiholistika iz Pakraca, a cilj njezinih stručnih tekstova je - pomoći ljudima.

Sigurno ste se barem jednom našli u situaciji da se nalazite u društvu drugih ljudi, a osjećate vrlo usamljeno. Tako uobičajeno za moderno doba, jesti sam fast food u pretrpanom trgovačkom centru, promatrati nasmiješena lica na društvenim mrežama dok smo fizički odvojeni od njih ili pak sudjelovati u razgovoru koji vas se u društvu ne dotiče i ne čini vas vidljivim.

Samoća je fizičko stanje dok je usamljenost emocionalno. No, ta dva stanja dolaze iz potpuno drugih motiva: samoća ponekad može biti prijeko potrebna, donositi mir, dok usamljenost pak nosi sa sobom osjećaj težine i nerazumijevanja. Biti usamljen u moru ljudi znači biti nepovezan s drugima. Samoća ili usamljenost, što čini razliku između ta dva pojma?

Strah od samog sebe

U  radu s ljudima često se potegne pitanje straha od samoće. To je posebice aktualno u godinama kada je intenzivna potraga za životnim partnerom, u kojima se scenarij nepronalaska srodne duše katastrofizira u obliku statusa vječnog samca. Zapravo je iskustvo pokazalo kako ljudi koji su u redu sa sobom nemaju taj strah jer imaju osjećaj sigurnosti u sebe i svoje reakcije.  Samoća pretpostavlja da će sve oko nas utihnuti i da će se napokon čuti ona ''buka'' unutar nas koju većina ljudi pokušava prekriti s vanjskim podražajima.

Možda će putem tišine na površinu isplivati nezadovoljene potrebe, emocionalni ožiljci ili spoznaja da ne živimo život u skladu sa svojim vrijednostima. Suočavanje s tim situacijama može pobuditi osjećaj nelagode od kojeg je lakše pobjeći u bučno društvo nego ostati sam sa sobom. S obzirom da današnji svijet daje prednost produktivnosti i prestimuliranosti podražajima, nije čudo da će dio ljudi osjećati nelagodu kad iskuse samoću. Kada sve utihne, samoća postaje prijetnja, a ne prednost u kojoj možemo naći mjesto za osobni rast. Drugima je pak samoća prilika da dublje poniru u sebe i otkriju emocionalne slojeve koji grade njihovu psihološku otpornost. Samoću se krivo percipiralo kao nešto što treba izbjegavati jer bi sa sobom nosila konotaciju socijalnog neuspjeha ili emocionalne odsutnosti.

No, kada je odabrana, a ne nametnuta, ona je stanje u kojem fizička samoća pokreće unutarnji emocionalni kontakt. Duboki osjećaj postojanja u trenutku, bez distrakcija i s kapacitetom da budemo sami sa sobom. Nekima to znači šetnju kroz prirodu, drugima meditaciju, čitanje ili zapisivanje vlastitih misli, bez potrebe da se nešto odrađuje kako bi se potvrdila unutarnja vrijednost.

Znak nepovezanosti s drugima

Naš živčani sustav je dizajniran tako da sadrži zrcalne neurone koji pomažu u povezivanju s drugim ljudima. Oni čine onu neuronsku puzlu putem koje ćemo kliknuti s nekime i naći frekvenciju na kojoj ćemo izmjenjivati informacije. U praksi se to odražava kroz zrcaljenje pokreta, kontakt očima i duboki osjećaj razumijevanja i praćenja one druge strane.

Kada bismo definirali usamljenost, rekli bismo da je ona produkt krivih puzli koje se ne mogu niti na jedan način zajedno spojiti. Jedna su pokraj druge, no niti jedna od njih nije dobar kandidat da bi od površne interakcije nastala cijela slika. Dakle, usamljenost nema toliko veze s tim koliko smo blizu drugima, koliko s time osjećamo li se s njima emocionalno povezano. I ne samo to, dolazi iz osjećaja da nismo viđeni, da smo neprepoznati ili nebitni u očima drugih koji nas okružuju.

Zbog toga je moguće biti usamljen u partnerskom odnosu, u prijateljstvu, u velikoj obitelji ili zajednici. To se posebice odnosi na površinske veze gdje postoji hrpa poznanika, ali vrlo malo ili nimalo istinskih prijatelja. Pokazalo se kako je kronična usamljenost jak prediktor za razvoj stresnih reakcija i posljedično tome dovodio do narušenog imuniteta. S evolucijske strane, osjećaj usamljenosti je jednak odbacivanju iz ''plemena'' što mozgu daje informaciju da mora djelovati preživljavački i percipira nepovezanost s drugima kao prijetnju.

To objašnjava zašto su ljudi koji su usamljeni često izolirani od drugih, puni nepovjerenja i krivo tumače socijalne signale ljudi koji im se žele približiti. Ono na što je još bitno ukazati jest osjećaj srama koji usamljene ljude sprječava da pričaju o svom iskustvu. Zato puno ljudi pati u tišini, unutar sebe, a okruženi su drugima koji ne znaju za njihove borbe. Treba im emocionalan kontakt s drugima, koji je smislen i koji sa sobom nosi osjećaj sigurnosti te potrebu da ih drugi razumiju i vide onakve kakvi zaista jesu. Boriti se s usamljenošću ne znači pronaći ljude koji će ju umanjiti, već naučiti kako u njoj pronaći sebe i moći se opet povezati s drugima.

Magistra psihologije Ivana Marin/Foto: FOTOimago

Ivana Marin rođena je u Pakracu. Nakon srednjoškolskog gimnazijskog obrazovanja, upisuje Studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Poslije diplome, nije bilo druge opcije nego vratiti se nazad u voljeni Pakrac i započeti karijerni put. Zadnjih deset godina u psihološkoj struci vodilo ju je u različita područja interesa od palijativne skrbi, nastavničke djelatnosti do rada s veteranskom populacijom i članovima njihovih obitelji. Krajnji interes koji se pojavio zadnjih par godina bio je rad s traumom.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!