VIKEND TERAPIJA "Nemam beach body". Zašto mislimo da svi gledaju kako izgledamo na plaži?

MojPortal.hr subotom objavljuje tekstove magistre psihologije Ivane Marin o temama iz njezine struke. Psihologinja Ivana Marin inače je vlasnica Psiholistika iz Pakraca, a cilj njezinih stručnih tekstova je - pomoći ljudima.

------

Već od prvih sunčevih zraka ranog proljeća pa do vrelih ljetnih dana, stranice magazina i web portala  polagano se pune temama pripreme ''tijela za plažu''. Nude se savjeti za mršavljenje, odbrojava se preostalo vrijeme za rekompoziciju tijela u teretani i trikovi kako zabljesnuti na plaži. Naravno, pri tome se ne misli na što bolju UV zaštitu od sunca i šeširiće već na utrenirano tijelo prosječnog amaterskog sportaša.

Uz malo sarkazma, jasno je da su to sezonske teme koje postavljaju nerealne ciljeve i stvaraju društveni pritisak za njegovanje određenog izgleda tijela. Procvat društvenih mreža donio je sa sobom mogućnost korištenja filtera koji vas mogu ''popraviti'' i stvoriti iluziju savršenog tijela za plažu.

Foto: Magnific

S druge strane ekrana, netko će promatrati te fotografije i stvoriti loš dojam o sebi i svom tijelu. A onda će doći vrijeme za godišnji odmor i odlazak na plažu će se pretvoriti u skrivanje ispod jednodijelnog badića ili komada odjeće zbog osjećaja da će svi oko nas primijetiti naše ''nedostatke'' na tijelu. Na plaži je moguće skrivati se samo od sunca, posebno između 11 i 17 sati. Čemu onda imamo taj osjećaj da drugi oko nas primjećuju kako izgledamo? 

Efekt reflektora 

Tendencija da precjenjujemo koliko drugi ljudi primjećuju naš izgled, ponašanje ili greške naziva se efektom reflektora. U situacijama u kojima nam je nelagodno ili se osjećamo neadekvatno doživljavamo da svi drugi oko nas to isto vide, dok je u realitetu svatko usmjeren na sebe i ne obraća pažnju na onog drugog. To je način na koji se mozak poigrava našim mišljenjem i stvara egocentričnu kognitivnu pristranost.

Foto: Magnific

Nju pokreće prirodna sklonost da se sebično percipiramo u odnosu na druge. Uzimamo sebe kao početnu točku pri procjeni onoga što drugi ljudi vide i primjećuju. U našim glavama, sve se vrti oko nas i svi gledaju samo u nas. Nadalje, zbog iluzije transparentnosti, imamo osjećaj da u izloženim situacijama ljudi oko nas mogu vidjeti naše unutarnje stanje i emocije. I još bitno za nadodati jest da ljudi imaju ograničenu sposobnost zauzimanja tuđe kognitivne perspektive, što znači da podcjenjujemo koliko su drugi fokusirani na sebe u tim trenucima u kojima mislimo da su svu pažnju usmjerili na nas. Istraživanja koja su provedena na ovu temu pokazala su kako drugi ljudi u malom postotku zamjećuju neke naše karakteristike, dok je samoprocjena istih karakteristika puno veća. Klasičan primjer je socijalna situacija u kojoj kažete na glas nešto glupo i danima vrtite po glavi taj trenutak misleći da vas je sugovornik samo po tome upamtio, dok je puno vjerojatnije da se on više ne sjeća što ste rekli. 

Zašto je bitno da vas nitko ne doživljava?

Efekt reflektora tiho nagriza samopouzdanje, hrani socijalnu anksioznost i sprječava ljude da se ponašaju autentično, u skladu sa svojim osjećajima. Osim toga, svjesniji smo sebe u situacijama u kojima mislimo da nas drugi ljudi pomnije promatraju, što mijenja naše reakcije i dovodi do povlačenja u sebe. Ponekad će taj strah da smo izloženi osudi drugih prevagnuti u situacijama kada želimo naučiti nešto novo.

Foto: Magnific

Utječe i na percepciju odnosa s drugom osobom jer ćemo njezina ponašanja i geste tijekom komunikacije pripisivati sebi ili nečemu što ta osoba vidi na nama. Naposljetku, utjecat će na pojavu srama zbog malih grešaka koje su kroz efekt reflektora procijenjene kao ogromne pogreške. Tu svakako treba uzeti u obzir utjecaj tradicionalnog odgoja kroz koji se djecu često na glas posramljivalo kada bi učinila nešto krivo, a što su oni internalizirali u svoju odraslu dob. Sram je jako teška i nelagodna emocija koju treba moći isprocesirati. Umjesto hvatanja u koštac s njom, većini je lakše izbjegavati određena ponašanja, ''smanjivati se'' u odnosu ili povlačiti da se ne bi nelagodno osjećali. 

Svako tijelo ima ''beach  body''

Nakon svega pročitanog, ostaje samo jedan zaključak. Nitko vas ne gleda niti obraća pažnju na vas onako kako vi mislite da vas drugi procjenjuju i vide. Unatoč kognitivnim pristranostima, dobro je osvijestiti da je većina društvenog pritiska da izgledamo dobro uvjetovana utjecajem društvenih mreža i medija koji propagiraju nerealne slike o vlastitom tijelu.

Foto: Magnific

Stoga se podsjetimo da svako tijelo ima svoje ljetno izdanje neovisno o veličini, težini i vanjskom izgledu. Šteta je propustiti ljetne radosti na lokalnom bazenu ili brčkanje u moru zbog krivog razmišljanja o tome kakav dojam ostavljamo drugima. Jer naš unutarnji osjećaj zadovoljstva samim sobom ne može se mjeriti nikakvim društvenim normama. 

Magistra psihologije Ivana Marin/Foto: FOTOimago

-----

Ivana Marin rođena je u Pakracu. Nakon srednjoškolskog gimnazijskog obrazovanja, upisuje Studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Poslije diplome, nije bilo druge opcije nego vratiti se nazad u voljeni Pakrac i započeti karijerni put. Zadnjih deset godina u psihološkoj struci vodilo ju je u različita područja interesa od palijativne skrbi, nastavničke djelatnosti do rada s veteranskom populacijom i članovima njihovih obitelji. Krajnji interes koji se pojavio zadnjih par godina bio je rad s traumom.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!