VIKEND TERAPIJA Zašto toliko emocionalno proživljavamo nogometne utakmice? Evo kako si pomoći

MojPortal.hr subotom objavljuje tekstove magistre psihologije Ivane Marin o temama iz njezine struke. Psihologinja Ivana Marin inače je vlasnica Psiholistika iz Pakraca, a cilj njezinih stručnih tekstova je - pomoći ljudima.

Nogometna groznica zažarila je sva mjesta pred TV ekranom. I dok jedni ponosno hodaju u crveno bijelim kockicama tijekom Prvenstva, drugi se pitaju u čemu je točno čar navijanja i emocionalnog angažmana tijekom utakmice. Sreća kad se pobjeđuje, tuga i žalost kad se gubi. Neki od vas sigurno pamte kolektivnu tugu nastalu nakon utakmice s Turskom davne 2008. godine.  Rollercoaster emocija u zadnjim sekundama utakmice ostao je upamćen na životnoj liniji svakog navijača hrvatske repke.  Kako se emocionalno regulirati, a istodobno uživati u zajedničkom iskustvu navijanja?

Navijanje ''hrani'' kolektivni identitet

Potreba za pripadnošću jedna je od važnih potreba za svakog čovjeka. Evolucijski, oduvijek nam je bilo bitno da smo dio ''naše'' skupine. Isto se odnosi i na sport. Navijači istog kluba dijele istu vrijednost i strast koju klub promiče. Kad podignemo ''uloge'' na razinu nacionalne reprezentacije, jasno je da će ta pripadnost biti još jača jer je pogurana osjećajem nacionalnog ponosa i identiteta. Kada zajedno navijamo, zapravo učvršćujemo svoj socijalni identitet. Uspjeh repke postaje naš uspjeh, njihove muke tijekom utakmice duboko osjećamo kao svoje. Takav osjećaj pripadanja pozitivno utječe na samopouzdanje, smanjuje usamljenost i psihološki je snažan jer emocije doživljavamo kolektivno. Najpoznatije znanstveno istraživanje u ovom području datira iz 1976. godine i utvrđuje kako navijači preuzimaju ''mi'' identitet kada njihov tim pobjedi, iako nisu aktivno sudjelovali u stvaranju pobjedničkog rezultata na terenu.

Foto: Boris Kovačev/CROPIX

Doslovno se kupaju u njihovoj slavi (po tome je znan kao BIRG efekt). U prilog teoriji socijalnog identiteta ide i neurobiologija. Dva su razloga zbog kojeg je navijanje zarazno. Prvi se odnosi na aktiviranje područja u mozgu zaslužnih za nagrađivanje. Pri tome se svaki put izlučuje dopamin, čijim se oslobađanjem stvara osjećaj ugode, zadovoljstva i euforije. Drugi razlog je emocionalna pobuđenost koju stvara nepredvidljivost utakmice. Kada euforija kulminira s pozitivnim uzbuđenjem nakon pobjede, sustav za nagrađivanje u mozgu pamti tu epizodu kao poželjnu i iščekuje s nadom sljedeću utakmicu. No, što kada tim gubi?

Kako se nositi s rollecoasterom emocija?               

Kao što se pobjeda doživljava intenzivno euforično, tako se i porazi pamte s razočaranjem i tugom. U tim situacijama, dio navijača se čak i odmiče od zajedničkog identiteta kluba za koji navijaju tražeći razloge u pojedinim igračima, treneru ili okolinskim čimbenicima koji su utjecali na poraz. To je posebno izraženo u prvenstvima koja se odvijaju svakih nekoliko godina i gdje su emocionalni ulozi jako visoki. Kada se ulože srce i duša u navijanje, poraz našeg tima postaje osoban. Da bismo se lakše nosili s izmjenom emocija, postoje strategije koje pomažu da ostanemo u balansu, posebno dok prvenstvo i dalje traje, a naš tim ne napreduje iz utakmice u utakmicu.

Bitno je ostati u realitetu. Navija se, gube se živci i slavi se, no nakon isteka tih 90 minuta, život se nastavlja dalje svojim tempom. To je igra koja ima svoja pravila, no van nje, svatko od nas ima svoje brige i potrebe kojima se treba pozabaviti. Takva percepcija situacije pomaže da poraze ne doživljavamo toliko intenzivno. Nakon utakmice ljudi često imaju potrebu raspravljati o utakmici, pogreškama i odlukama sudaca, što je odličan način za procesiranje emocija i dijeljenje zajedničkih iskustava. Međusobno razumijevanje emocija koje navijači dijele, ojačat će njihov socijalni identitet i povezati ih na dubljoj razini. Nadalje, ravnoteža je važna u svemu, pa tako i u navijanju za omiljeni klub. Emocionalni rollercoaster će se smanjiti ukoliko postoji još neka smirujuća aktivnost u koju možemo uložiti svoje slobodno vrijeme osim u navijanje. Nadalje, dobro je držati se podalje rasprava na društvenim mrežama, posebice nakon poraza. Svaki sljedeći komentar će potaknuti negativnost koja će nas odvesti u besciljno skrolanje po komentarima, a bez konkretnog cilja i učinka. Osim da se osjećamo mentalno lošije nego prije.

Biti navijač i dio grupe koja podržava svoj tim je lijepo zajedničko iskustvo. No, ne pod cijenu vlastitog mentalnog zdravlja. U svakom porazu se može naći barem jedna pozitivna situacija. Navijanje s prijateljima, dijeljenje emocija i druženje, samo su neki od dobrobiti koje možemo izvući za sebe nakon teških utakmica. Na kraju, naklonost i ljubav uvijek ostaje ista. Gubili ili pobjeđivali, naši omiljeni timovi ostaju upisani u onu poznatu rečenicu ''uvijek vjerni''.

Ivana Marin rođena je u Pakracu. Nakon srednjoškolskog gimnazijskog obrazovanja, upisuje Studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Poslije diplome, nije bilo druge opcije nego vratiti se nazad u voljeni Pakrac i započeti karijerni put.

Magistra psihologije Ivana Marin/Foto: FOTOimago

Zadnjih deset godina u psihološkoj struci vodilo ju je u različita područja interesa od palijativne skrbi, nastavničke djelatnosti do rada s veteranskom populacijom i članovima njihovih obitelji. Krajnji interes koji se pojavio zadnjih par godina bio je rad s traumom.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!