SAM SVOJ GAZDA
Matej Ružička iz Doljana ostvario san: ''Želio sam postati majstor kojega si svatko može priuštiti"
Foto: Privatni album
CRVENO BLAGO
Veterinar, učiteljica i četvero djece pronašli blago u šipku: "Djecu u polju učimo pravim vrijednostima"
Terenski veterinar iz Bjelovara i njegova supruga učiteljica na djedovini podigli 7400 sadnica šipka: 'Odlazak iz Hrvatske za nas nikada nije bio opcija.'
živa kroničarka daruvarske tržnice
Emilka (84) iz Daruvara dobri je duh daruvarske tržnice: "Nakon pola stoljeća vrijeme je za oproštaj"
ZA PRIMJER DRUGIMA
Ivano iz Garešnice ruši predrasude o osobama s invaliditetom: Na faksu ostvaruje sjajne rezultate
ANĐEO BEZ KRILA
Aida (50) iz Daruvara nikada nije odrasla: "Na svom igralištu čuva već drugu generaciju klinaca"
Među nepreglednim poljima kukuruza, pšenice, soje i drugih Moslavcima dobro poznatih kultura, na području Nove Ploščice prije nekoliko godina niknuli su nasadi posve drukčije kulture. One koja u tim krajevima obično raste ''na divlje'', u poljskim živicama i na rubovima šuma. Ljudi njezine plodove uglavnom beru usput, za malo čaja, a oni spremniji malo se pomučiti, i za pekmez. Riječ je, pogađate, o šipku.
Malenu plantažu ove biljke koju u narodu nazivaju i divljom ružom u svom rodnom kraju podigao je Matija Jandrilović. Iako s obitelji godinama živi u Bjelovaru, Matija je i srcem, ali i poslom ostao vezan uz moslavački kraj. Po zanimanju doktor veterinarske medicine, Matija radi na području općina Berek i Ivanska, iz koje je rodom, točnije iz Stare Plošćice, dok je supruga Karolina iz susjedne Nove Ploščice, na području Općine Velika Trnovitica. Na svojoj djedovini ovaj mladi bračni par odlučio se nastaviti baviti poljoprivredom, ali na malo drugačiji način od onoga na koji su to činili njihovi roditelji i djedovi i bake.
Dobar odabir
Na dvjema parcelama, ukupne površine 4,2 hektara, mlada obitelj Jandrilović podignula je nasad s približno 7400 sadnica šipka, prihvativši se kulture koja im je bila poznata iz seoskog krajolika, no čiji su organizirani uzgoj tek trebali upoznati. Danas, u četvrtoj godini nasada i nakon druge berbe, iza njih su prva iskustva, poneka pogreška, ali i uvjerenje da je njihov odabir kulture bio dobar odabir.
- Imali smo zemlju koju smo kupili i razmišljali smo što bismo s njom, da ne stoji neobrađena. Pšenica i kukuruz bili su poznata mogućnost, ali htjeli smo pokušati nešto drukčije, što bismo mogli uskladiti sa svojim poslovima. Ja radim kao terenski veterinar, supruga je učiteljica razredne nastave, pa nam je bilo važno da ne moramo svakodnevno biti u nasadu - objašnjava Matija.
Šipak se pokazao kao izbor koji se može uklopiti u takav obiteljski raspored, premda su vrlo brzo otkrili da između ideje o relativno nezahtjevnoj kulturi i stvarnog posla na zemlji ipak postoji razlika. Osobito u početku, dok su budući grmovi bili tek tanke šibe koje trava lako nadvisuje.
- Kad smo posadili sadnice, bile su toliko tanke da ih, čim bi trava narasla, više gotovo nismo vidjeli. Onda smo nabavljali kolčiće koje smo zabijali pored sadnica i označavali ih, pokušavali pronaći najbolji način da kosimo oko njih. Neki su se kolčići s vremenom rasklimali ili nagnuli pa nisu više imali svoju svrhu. Onda se supruga vozila sa mnom i pomagala odmicati ticalo malčera. Prve dvije godine bile su baš izazovne - prisjeća se Matija.
Uzgoj šipka
Upravo je održavanje površine između biljaka tada bilo među najvažnijim poslovima: travi nisu smjeli dopustiti da prekrije sadnice, kako ih ih mogli uočiti pri prolasku strojevima.
- Najzahtjevnije je bilo okopavanje oko sadnica prve dvije godine, na čemu je bila angažirana čitava obitelj - kaže naš sugovornik.
Danas je nasad pregledniji, biljke snažnije, a ritam održavanja mirniji. Tijekom vegetacije, kaže Matija, malčiraju otprilike jednom u tri tjedna do mjesec dana, ovisno o potrebi, nastojeći prostor održavati urednim i prohodnim. Ni nakon berbe posao nije završen jer valja još jednom proći nasadom i pripremiti ga za razdoblje koje slijedi.
Rast grmova pritom im je jednako važan kao i količina ubranih plodova. Ovogodišnja berba donijela je približno dvije i pol tone šipka, no Matija puni potencijal nasada tek očekuje. Iza crvenih plodova koje su već skinuli ostaju mlade grane koje su ujedno obećanje budućeg uroda.
- Unatoč suši, ove je godine bilo mnogo novih grana. One će tek iduće ili za dvije godine dati svoj doprinos, tako da očekujem da ćemo pravi rezultat još vidjeti. Prošle godine brali smo više da upoznamo cijeli postupak, da vidimo kako će ići berba i što ćemo poslije s plodom - govori.
Jer šipak nije dovoljno samo uzgojiti. Njegov put od grma do šalice čaja ili staklenke pekmeza traži dodatni posao, opremu i kupca, a u priči Jandrilovićevih važnu su ulogu imali rođaci Matijine supruge iz Grubišnog Polja, koji također imaju nasade i iskustva s ovom kulturom. Zahvaljujući njihovu kombajnu, prilagođenom berbi takvih plodova, posao na ploščičkim parcelama ne ovisi o dugotrajnom ručnom branju.
Stroj, međutim, ne znači da obitelj ostaje po strani. Berba je prilika da se svi okupe oko istoga posla, prate kako napreduje i pomognu ondje gdje je potrebno, a djeci je posebno zanimljivo biti uz traktor i kombajn, na otvorenom, gdje se uvijek nešto događa. Matiji je upravo taj dio priče važan gotovo koliko i sam urod: da zemlja djeci bude poznato mjesto, a rad nešto što su zaista doživjela.
Dobra berba
Najveći dio ovogodišnjeg šipka završio je kod otkupljivača koji ga dalje suši za proizvodnju čaja, dok je nekoliko stotina kilograma obitelj ostavila za preradu i vlastite potrebe. Tu tek počinje onaj dio posla koji će dobro razumjeti svatko tko je ikada pokušao skuhati domaći pekmez od šipka. Iza njegove glatkoće stoji mukotrpno odvajanje svega što u gotovu proizvodu ne želimo pronaći.
- Plod treba očistiti i termički obraditi, a zatim ide u pasirku koja odvaja koštice i sitne dlačice. To je posebno važno jer dlačice stvaraju neugodan osjećaj u grlu. Rođaci imaju takav stroj pa nam naprave pulpu od koje dalje možemo kuhati pekmez - pojašnjava Matija.
Tko je taj posao radio kroz kućna cjedila i gazu, zna koliko strpljenja traži, pa dobra oprema za pasiranje ovdje ima vrijednost koju je teško razumjeti samo gledajući gotovu staklenku. No obitelj zasad ne planira velika ulaganja u vlastitu preradu. I sušenje za čaj još upoznaju kroz male pokušaje, među kojima se našao i jedan kućni uređaj koji nije izdržao tvrdoću osušenog ploda.
- Prošle godine razbili smo blender pokušavajući usitniti potpuno suh šipak. Ove ćemo godine probati drukčije, dok je tek djelomično suh, pa vidjeti kako ide. Nismo nabavljali ozbiljnu tehnologiju za čaj i zasad nemamo velike planove u tom smjeru, ali nikad se ne zna - kaže naš sugovornik.
Jandrilovići šipak nisu zamislili kao jedini oslonac kućnog proračuna. Njihova zanimanja ostaju temelj sigurnosti, dok je nasad dodatni prihod, mogućnost da se tijekom godine nešto odvoji i sačuva. Zbog toga svoje planove mogu razvijati postupno, bez potrebe da već sutra od nekoliko redova grmova naprave mnogo veći posao nego što ga mogu nositi.
Djeca sa sela
- I supruga i ja djeca smo sa sela, odrasli smo uz životinje i poslove na gospodarstvu. To što smo se školovali za druge poslove ne znači da smo se od toga odmaknuli ili da nas više ne ispunjava. Važno nam je i da djeca budu vani, da nešto nauče i vide kako se radi –-govori Matija.
Njihovo četvero djece, Eva (13), Tena (9), Luka (8) i najmlađi Jakov (2), tako odrastaju između gradskog doma i seoskih dvorišta svojih roditelja, baka i djedova. Za berbu je otac školarcima obećao i dnevnice, pa je obiteljski posao dobio sasvim konkretnu vrijednost. Dvadeset eura za dan bilo je dovoljno da se počne pomno računati tko je koliko sudjelovao i kome koliko pripada.
- Odmah je krenulo: ''Tata, ja sam bio dva dana, to je četrdeset eura.'' Onda se javlja drugi da je i on bio dva dana, a onaj tko je bio jedan dan pita može li ipak dobiti malo više. Ali dogovor je dogovor – prepričava kroz smijeh Matija.
Priznaje kako bi mu bilo drago da barem netko od njih jednoga dana poželi nešto proizvoditi, bilo na zemlji ili uz životinje, premda dobro zna da će takva odluka ovisiti i o uvjetima u kojima će budući mladi poljoprivrednici raditi. Njemu je seosko odrastanje otvorilo put prema veterini, iako svoj izbor ne opisuje kao davno zacrtan životni poziv. Nakon školovanja za veterinarskog tehničara u Križevcima, odluku o fakultetu donio je i uz poticaj društva s kojim je dijelio školske dane.
- Nekoliko dobrih kolega odlučilo je upisati veterinu, pa sam pomislio: zašto ne bih i ja? Slijedilo je šest godina fakulteta u Zagrebu i, hvala Bogu, završio sam. Posao sam pronašao čak i prije diplome - kaže.
Terenski posao
Do prvog zaposlenja u jednoj privatnoj veterinarskoj ambulanti došao je i zahvaljujući svojoj neposrednosti. Kada se otvorilo pitanje iskustva koje kao početnik nije imao, upitao je kako bi ga uopće mogao steći ako mu nitko ne pruži priliku da počne. Prednost mu je bila i to što je domaći, što poznaje kraj i što od Ploščice do Bereka, gdje se nalazilo sjedište ambulante, nema dugog puta. Ondje je proveo devet i pol godina, a nakon zatvaranja terenske prakse nastavio je raditi u Veterinarskoj stanici Bjelovar.
Danas iza sebe ima 12 godina posla koji ga svakodnevno vodi po selima, osobito na području Bereka i Ivanske. U tim obilascima vidi ono što se iz grada često svodi na općenitu priču o promjenama na selu: sve je manje gospodarstava s kravama i svinjama, sve manje dvorišta u kojima se dan ravna prema hranjenju životinja i mužnji. Istodobno primjećuje da neke kuće ponovno dobivaju stanovnike, premda s drukčijim očekivanjima od života izvan grada.
-Vidim da mladi kupuju kuće u kojima dugo nitko nije živio. Žele više prostora, dvorište, drukčiji život za djecu, ali najčešće ne dolaze s namjerom da drže stoku. Putuju na posao u grad i žive na selu. I to je pozitivna promjena, samo nije isto što i povratak poljoprivredi - razmišlja Matija.
Njegov odnos s tim krajem ne završava ni kada odradi veterinarski posao ili izađe iz nasada. Nastavlja se na nogometnom igralištu, gdje još igra za NK Tomislav iz Bereka, noseći dres kluba iz mjesta u kojem je započeo svoju nogometnu karijeru s kojim ga već vežu godine rada i poznanstava.
A dok se u njegov raspored slažu tereni, dežurstva, obiteljski poslovi i nogomet, netko mora držati na okupu svakodnevicu šesteročlane obitelji. O supruzi Karolini zato govori s jednostavnim priznanjem koje ne traži dodatna objašnjenja.
Važnost obitelji
- Ona drži tri ''ćoška'' kuće. Kad sam dežuran, uvijek se može dogoditi da me pozovu i da moram otići. Kad nisam, tu su trening ili neki posao kod naših roditelja. Veće akcije odradimo zajedno, ali ona stvarno nosi velik dio svega - kaže, dodajući kako Karolina brine kada tko od djece mora na trening, što imaju za učiti, do kada su u školi, na aktivnostima i slično.
Pa iako je s obitelji sa sela preselio u grad, o odlasku iz zemlje, kaže, nije nikada razmišljao.
- Školovao sam se ovdje i uvijek sam htio nešto dati svojoj lokalnoj zajednici. Tu su mi roditelji, brat i sestra, suprugina obitelj, prijatelji s kojima sam odrastao. Što mi znači više novca ako se s najbližima trebam gledati samo preko videopoziva? Biti u blizini svojih ljudi, to nema cijenu - zaključuje Matija.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!
Najnovije
OMILJENA TRADICIJA
Martinje u Velikoj Trnovitici u znaku pjesme i plesa: Za veliko finale večeras Kerekesh teatar
život izbliza
Marko Franić: Kad k.... preuzme posao mozga
Neobičan biznis
Umjesto novog auta kupili NASA-in stroj: Četvero prijatelja rade zdravu hranu koja traje 25 godina
SAVJET STRUČNJAKA
VIKEND TERAPIJA Zamka riječi 'moram': Zašto smo sami sebi najveći izvor pritiska?
×
![]()