Emilka (84) iz Daruvara dobri je duh daruvarske tržnice: "Nakon pola stoljeća vrijeme je za oproštaj"

DARUVAR - U posljednjih pedeset godina u Daruvaru se mnogo toga promijenilo. Plaćalo se dinarima, kunama, a danas eurima. Grad je doživio i ratna vremena, vlakovi su nekoć prolazili ovuda, potom prestali voziti, a središte grada promijenilo se do neprepoznatljivosti. Promijenila se i gradska tržnica, koju sa svoje klupe već više od pola stoljeća promatra Emilija Bukač. Danas ima 84 godine, predstavlja se kao Emilka, a kad prođete pokraj njezine klupe, vjerojatno će vas na češkom upitati trebate li što. Raspitate li se o njoj, doznat ćete da je riječ o iznimnoj ženi s bogatom životnom pričom.

Češki korijeni i težak rad

Rođena je u Gornjem Daruvaru, u obitelji Horak. Prisjeća se da je u školu krenula još prije nego što je za to bila dovoljno stara.

- Jednom kad je moja starija sestra otišla u školu, pobjegla sam za njom. Kad bih poslije otišla na zahod, bojala sam se vratiti u učionicu. Učitelj Bilek mi je rekao: „Ti mala, ne znaš ni čitati ni pisati, idi kući.” Kad sam se vratila, plakala sam, a tata me pitao zašto, pa sam mu sve ispričala. O tome se povela riječ kad je učitelj nakon nekog vremena došao k nama zbog nečega. Dao mi je novine, a ja sam čitala. Ispričao se što me poslao kući iz škole i za nagradu mi dao knjigu, pripovijeda srebrnokosa baka s maramom na glavi.

Česi bi rekli da gospođa Emilija izgleda poput dobrodušne starice iz narodnih priča koje se prenose s koljena na koljeno. Češke korijene ima po prabaki, koja se nekoć iz Kutne Hore preselila u Daruvarski Brestovac. Pripada generacijama koje su sačuvale češki kao materinski jezik, pa je tako i sama pohađala češku školu. No, za razliku od današnje djece, obrazovanje joj nije bila jedina obveza.

- Mama i ja morale smo kod kuće najviše raditi. Imala sam petnaest godina kad mi je tata umro. Jedna sestra bila je šest godina mlađa od mene, druga tri godine starija, a poslije se udala. Brat je odlazio raditi. Imali smo stoku i polja, pa sam odmalena obavljala teške poslove. U bunaru nismo imali dovoljno vode, pa sam s obramicom išla po vodu na izvor, i po šest ili sedam puta, prisjeća se djetinjstva.

Priča se nastavlja u sretnom braku

Vještine koje je stekla kod kuće koristile su joj cijeloga života. Kad se udala za Bogumila Bukača, preuzela je brigu o kućanstvu i gospodarstvu, dok je suprug odlazio na posao. Višak onoga što bi proizveli kod kuće već su tada nosili na tržnicu.

- Dolazim ovamo već više od pedeset godina, još je to bila stara tržnica kada sam počela. Dolazila je i svekrva, koja je uglavnom proizvodila sir, vrhnje i slično. Kad više nije mogla, počelI smo se više baviti povrćem. Počeli smo saditi više, kad je suprug otišao u mirovinu. Danas više ne proizvodimo toliko, ali mirovina mi je mala, a imamo puno praunučadi, pa nam to dobro dođe kao dodatni prihod. Tako možemo djeci nešto kupiti za rođendan ili Božić, priča gospođa Bukač.

Suprug joj je i danas velika podrška, u braku su 64 godine. Kad Emilku pitam koja je tajna sretnog zajedničkog života, samo se nasmiješi i kaže da je prije svega potrebno strpljenje s obje strane.

Promjene daruvarske tržnice

Na klupi gospođe Bukač prevladava cvijeće, rezano i sušeno, složeno u bukete. Pokraj njega izloženi su crveni krumpir, lučice, kruške, cikla i mlada salata. Sve to Emilija u svojim godinama još uvijek uspijeva uzgojiti zajedno sa suprugom, i to dovoljno za vlastite potrebe, ali i za prodaju. Posljednjih godina najviše su ih mučili suša i novi štetnici, poput smrdljivog martina. Dok zajedno promatramo voće i povrće na susjednim klupama, moja sugovornica primjećuje koliko se daruvarska tržnica promijenila u više od pedeset godina.

- Svega ima, ali malo se prodaje. Više ne ide kao prije, jer sve što ovdje nudimo može se danas kupiti i u trgovinama. Nekad su klupe bile pune, bilo je više prodavača i kupaca. U gradu je nekoć postojala samo jedna voćara, pa se sve kupovalo ovdje na tržnici. Sjećam se da nije bilo dovoljno mjesta za sve. Imala sam unajmljenu klupu, ali kad bi netko došao, primjerice, s košaricom jaja ili nečim drugim, ostavila bih mu malo mjesta da i on može prodavati. Danas se malo toga proda, kaže gospođa Bukač.

Dok razgovaramo, do njezine klupe dolazi kupac i raspituje se za luk. Prodavačica s primjetnim zadovoljstvom u glasu odgovara da ga je već rasprodala.

Na minus 18 stupnjeva

- Već pedeset godina sadim svoj luk. Drugačiji je od onoga iz trgovine, slađi je i ukusniji. Jedan gospodin uvijek kupi odmah pet ili šest kilograma, pa ga brzo rasprodam, kaže zadovoljno gospođa Emilka.

Dokle god je mogla, na tržnicu je dolazila tijekom cijele godine. No, stajati satima na otvorenom, na mrazu, kad se temperatura spušta duboko ispod nule ili usred ljetnih vrućina, ne može se zauvijek. Čini se da ćemo Emiliju Bukač kao prodavačicu na daruvarskoj tržnici uskoro vidjeti posljednji put.

- Bilo je svega, doživjela sam zime kad sam se ovdje tresla na minus osamnaest stupnjeva. Sadila sam svakakvo povrće, imala sam luk, mrkvu, peršin, puno smo povrća uzgajali na polju. Ali onda više nisam mogla, pa sam dolazila samo ljeti. Sad nas muči suša. Zalijevamo, ali više ne ide kao prije. Uvijek sam sadila pomalo od svega kako bih imala raznoliku ponudu, ali sad već mislim da sljedeće godine više neću moći. Uzgajat ću za sebe, ako budem mogla, zaključuje uz uzdah Emilija Bukač.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!