ČUVARI TRADICIJE
OD PRABAKE DO BEBA Četiri generacije Tonkovića žive za folklor: ''Nošnje peglam po 10 dana!''
Foto: Privatni album
OBITELJSKA TRADICIJA
Autopilot u traktoru i meteostanica na mobitelu: Kako je Tomislav Hajdinjak od ratarstva stvorio ozbiljan biznis
Na vlastitom OPG-u sam je sebi poslodavac, zaposlenik, organizator proizvodnje, vozač traktora, agronom i čovjek koji na kraju svake godine mora povući crtu i vidjeti je li se sav posao uopće isplatio
UDRUGA DOWN
Franka (5) u novoj avanturi: ''Ona obožava životinje, terapijsko jahanje za nju je pun pogodak''
ANĐEO BEZ KRILA
Aida (50) iz Daruvara nikada nije odrasla: "Na svom igralištu čuva već drugu generaciju klinaca"
dobro se dobrim vraća
Sjećate se Alojza? Priča je dobila nastavak: Dobri ljudi popravili mu krov, bunar, očistili okućnicu...
- Nikada, niti u jednom trenutku nisam razmišljao o tome da odem iz Hrvatske, iz svoga sela. Ovdje sam rođen, tu sam odrastao, zavolio zemlju i nisam pogriješio što sam ostao – priča nam Tomislav Hajdinjak iz Velikog Zdenčaca kod Garešnice. Ovaj mladi poljoprivrednik ljubav prema zemlji naslijedio je od oca kojega je, otkako zna za sebe, gledao kako sije, sad, njeguje, a potom i ubire plodove svoga rada. Iako je riječ o poslu koji je često neizvjestan, što smo vremenskih (ne)prilika, što zbog nestabilnog tržišta, naš je sugovornik oduvijek znao kako u životu želi raditi isto.
Danas, s tek nešto više od trideset godina, Tomislav obrađuje više od stotinu hektara zemlje i od poljoprivrede živi. Ne kao od dodatnog posla nakon osam sati provedenih negdje drugdje, niti kao od obiteljske tradicije koju održava vikendom, nego kao od svog jedinog zanimanja. Na vlastitom OPG-u sam je sebi poslodavac, zaposlenik, organizator proizvodnje, vozač traktora, agronom i čovjek koji na kraju svake godine mora povući crtu i vidjeti je li se sav posao uopće isplatio.
Različite kulture
Gospodarstvo je registrirano za više djelatnosti, no njegova je okosnica ratarstvo. Na poljima Hajdinjakovih izmjenjuju se pšenica, ječam, tritikal, kukuruz i soja, a ono što se tijekom godine posije na više od stotinu hektara u dobroj sezoni na kraju se mjeri stotinama tona.
- Kukuruza prosječno bude oko 400 tona, ovisno o godini. Soje proizvedemo oko stotinu tona, pšenice oko 150, a ječma oko 70 tona – iznosi Tomislav brojke koje najbolje pokazuju koliko je gospodarstvo tijekom godina naraslo.
Tritikal većim dijelom završava u silaži i dalje se plasira za potrebe bioenergetske proizvodnje, dok se ostale ratarske kulture prodaju na tržištu. S plasmanom, kaže, problema nema. Problem je nešto drugo: ono što se na prvi pogled čini kao dobra otkupna cijena lako izgubi sjaj kada se zbroje svi troškovi koji su potrebni da bi zrno uopće stiglo od sjemena do silosa.
Ova je godina pritom još jednom pokazala koliko poljoprivreda ovisi o onome na što čovjek najmanje može utjecati. Pšenica i ostale strne žitarice dobro su rodile, no kada je došlo vrijeme kukuruza i soje, trag koji je ostavila suša više se nije mogao sakriti. Manjak vode osjetio se upravo ondje gdje ga poljoprivrednik najteže prihvaća, na prinosu.
Cijene su, doduše, nešto bolje nego godinu ranije, ali jednostavna računica pokazuje da to ne znači nužno i veću zaradu. Ako je tona skuplja, a tona je manje, konačni prihod ostaje približno isti. Istodobno, troškovi ne miruju.
- Nemojte me ni pitati za troškove. Maziva, ulja, gnojivo, a osobito gorivo... Sve je otišlo gore. U šest mjeseci, od proljeća do jeseni, gorivo je duplo poskupjelo. Kad se sve zbroji, tek na kraju godine zapravo vidite što vam je ostalo – kaže Tomislav.
Godinama iskustva poljoprivrednika nauče i da moraju planirati mnogo unaprijed. Tomislav zato veći dio potrebnog goriva nabavlja krajem godine i pohranjuje ga u odgovarajući spremnik s dvostrukom stijenkom, kako bi gospodarstvo spremno dočekalo sezonu u kojoj se strojevi gotovo ne gase.
Ulaganje u strojeve
A strojeva na gospodarstvu Hajdinjakovih danas ne nedostaje. Dio starije mehanizacije postupno su uspjeli zamijeniti novijom, no riječ je o ulaganjima koja se mjere desecima, pa i stotinama tisuća eura i koja su za poljoprivrednike često nedostižna bez korištenja dostupnih potpora.
Ove je godine Tomislav napravio još jedan korak prema preciznijoj i suvremenijoj proizvodnji. Putem intervencije INT 1.1. ''Razvoj poljoprivrednih gospodarstava i jačanje proizvodnje lokalne hrane'' LAG-a Moslavina njegov OPG ostvario je potporu za nabavu nove vučene tanjurače radne širine pet metara, autopilot sustava s RTK navođenjem traktora te agrometeorološke stanice čije podatke može pratiti putem aplikacije. Potpora pokriva 60 posto prihvatljivog ulaganja.
Na prvi pogled, autopilot u traktoru ili meteorološka stanica poveziva s mobitelom možda više podsjećaju na neku visokotehnološku industriju nego na sliku poljoprivrede kakvu pamtimo iz vremena njegovih roditelja. No upravo se na takvim detaljima danas dobiva ili gubi dio zarade. Preciznije vođenje traktora znači manje nepotrebnih preklapanja i prolazaka, manje potrošenog goriva i učinkovitiji rad, dok podaci s vlastite meteorološke stanice pomažu da se poslovi planiraju prema stvarnim uvjetima na parcelama.
U pripremi projekta pomogao mu je Poduzetnički centar Garešnica.
- Sjajno je što imamo takvu pomoć tu na našem području. Tako da nisam nikada ni razmišljao o tome da sam pišem projekt. Postoje ljudi kojima je to posao i koji znaju što sve treba napraviti puno bolje od mene – govori.
Studije agronomije
Tomislav poljoprivredu nije učio samo na očevim poljima. Završio je studij agronomije u Križevcima i po struci je inženjer agronomije, pa se obiteljsko iskustvo kod njega spojilo sa strukom. Gospodarstvo je preuzeo prije nekoliko godina, a ono što je tada bilo nastavak očevog posla tijekom narednih godina počeo je graditi prema vlastitoj viziji.
Danas otprilike polovicu površina koje obrađuje čini vlastita zemlja, dok je druga polovica u zakupu, dijelom od privatnih vlasnika, a dijelom od države. I upravo je državna zemlja jedna od stvari koje mu u poslovanju stvaraju najviše neizvjesnosti.
Ugovore, kaže, poljoprivrednici dobivaju na samo godinu dana. Za ratara koji zemlju ne promatra samo kao površinu na kojoj će ove godine nešto posijati, nego kao resurs koji treba njegovati desetljećima, takav je rok praktički treptaj oka.
- Kako da ozbiljno ulažem u parcelu ako ne znam hoću li je dogodine dobiti? Na svojoj zemlji radimo kalcizaciju, unosimo vapno i provodimo sve ono što treba da bismo dugoročno poboljšali tlo. Na državnoj to nema smisla dok nemamo sigurnost da ćemo je koristiti barem deset godina – objašnjava.
Nije problem samo u tome tko će na parcelu ući sljedećeg proljeća. Poboljšavanje tla daje rezultate kroz godine, a ne kroz jednu sezonu. Poljoprivrednik koji ne zna hoće li mu ugovor biti produžen nema ni ekonomskog razloga ulagati novac od kojeg će možda korist na kraju imati netko drugi. Tomislav se zato nada dugoročnijim natječajima koji bi, kaže, mnogim proizvođačima omogućili ozbiljnije planiranje.
Malena nasljednica
A planirati mora daleko unaprijed. Jer iza traktora, hektara i tona žitarica nije samo gospodarstvo, nego i obitelj. Sa suprugom Anom Marijom, medicinskom sestrom koja radi u svojoj struci, ima petogodišnju Miju. Djevojčica odrasta upravo onako kako je nekada odrastao njezin otac, među poljima, strojevima i velikim seoskim dvorištem, samo što današnji traktori imaju tehnologiju o kakvoj njegov otac Ivan svojedobno nije mogao ni sanjati.
– Mia najviše voli kombajn i traktor. Sve je zanima i uživa na selu – kaže Tomislav kroz smijeh i s neskrivenim ponosom.
Hoće li Mia jednog dana poželjeti nastaviti obiteljsku priču, prerano je govoriti. Ni Tomislav ne govori o poljoprivredi kao o nasljednoj obvezi. Kod njega je presudno bilo to što ju je sam zavolio. Uz njega je još uvijek i otac Ivan, danas umirovljenik, koji prema potrebi uskoči kada na gospodarstvu zatreba još jedan par ruku. Majka mu je preminula, pa je poljoprivreda koju je kao dječak upoznao uz roditelje danas istodobno posao i komadić obiteljske povijesti koji traje dalje.
No život na selu za Hajdinjake nije zatvoren iza granica vlastitih oranica. U sklopu projekta LAG-a Moslavina Tomislav je imao obvezu provesti društveno korisnu aktivnost, pa je bez naknade uređivao zelene površine oko Područne škole Zdenčac i mjesnog nogometnog igrališta. Njemu, međutim, takav angažman nije predstavljao nešto posebno ni nametnuto projektnim pravilima, jer se u Zdenčacu, kaže, tako oduvijek radi.
- Kad god nešto treba, mi uskočimo. Nije to prvi put zato što je sada bilo potrebno za projekt, niti će biti zadnji. Kod nas se za školu, igralište ili bilo što drugo ljudi stvarno skupe. Gotovo svi mladi se uključuju i to nam nikada nije bio problem – otkriva.
Aktivno selo
U Velikom Zdenčacu još ima mladih obitelji, aktivan je DVD, ljudi se poznaju, a kada treba odraditi posao od kojega nema osobne zarade, ali selo od njega izgleda bolje i živi kvalitetnije, još uvijek se pronađu vrijedne ruke. Neki od mladih bave se i poljoprivredom, premda većina uz nju ima drugi posao. Tomislav je među rijetkima kojima je gospodarstvo jedino radno mjesto.
To, naravno, ne znači da je njegov život jednostavniji. Poljoprivreda ne poznaje osmosatno radno vrijeme, vikende ni godišnje odmore u trenucima kada se mora sijati ili žeti. Jedna sušna godina može uzeti velik dio onoga što se mjesecima stvaralo, cijena goriva može se promijeniti brže nego što raste usjev. Pa ipak, kada Tomislav Hajdinjak govori o svom poslu, nema u njegovim riječima žaljenja što je izabrao teži put. Drugačiji za sebe i svoju obitelj, kaže, ne može ni zamisliti.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!
Najnovije
život izbliza
MARKO FRANIĆ Kraljice s filterom i legende s ćevapom: Kako nas vide najbolji prijatelji?
zimnica
Kiseli kupus kao iz bakine bačve: Pet zlatnih pravila da vam ove zime uspije kao nikad prije
Veliki jubilej u Končanici
Dođite na Susjedsku zabavu u Končanicu: "Bračni parovi slave 20 godina, bit će hrane i glazbe..."
ne propustite
ZA CIJELU OBITELJ Jesenska pustolovina u Voćinu: Jahanje, kreativne radionice i igre u prirodi
×
![]()