VIKEND TERAPIJA Skrivena anksioznost na poslu: kad se osmijeh koristi kao maska

MojPortal.hr subotom objavljuje tekstove magistre psihologije Ivane Marin o temama iz njezine struke. Psihologinja Ivana Marin inače je vlasnica Psiholistika iz Pakraca, a cilj njezinih stručnih tekstova je - pomoći ljudima.

Subota je, vikend je i za većinu ljudi je vrijeme da se napokon odahne od radnog stresa. Scena je tijekom tjedna uobičajena: odlazite na posao svako jutro, dočekuje vas opet hrpa radnih zadataka, možda mrzovoljni kolege ili osjećaj pritiska koji dolazi od strane nadređenih. Na van, vi ste i dalje funkcionalni, odrađujete svoje zadatke, družite se na kavi s kolegama, razmjenjujete komentare i osmijehe i vraćate se na svoje radno mjesto krišom gledajući sat kako otkucava prema kraju radnog vremena. No, unutra je druga priča. Osjećaj stalne napetosti, preplavljenosti, misli koje jure ususret brigama i unutarnji pritisak da posaoneće biti završen na vrijeme. U istom trenutku, bacate pogled na kolegicu pokraj vas i čini vam se savršeno mirna i sposobna odraditi svoje zadatke. Djeluje vrlo samouvjereno, i mislite si s kakvom lakoćom sve stiže odraditi. No, ono što vi ne znate jest da i nju mori sličan problem, ali to nitko ne zna i ne želi ga nikome priznati. Radno mjesto je takvo da dio ljudi gori iznutra od tjeskobe i anksioznosti, a izvana nose maske dobrog raspoloženja i samouvjerenosti. Anksioznost na radnom mjestu je realitet koji i dalje predstavlja tabu temu. Zašto je to tako?

Kako izgleda skrivena anksioznost?

Za početak, malo statistike. Istraživanja problema mentalnog zdravlja na radnom mjestu na razini EU pokazuju kako čak 27% radnika pati od narušenog mentalnog zdravlja, uključujući anksioznost. Svjetska zdravstvena organizacija donosi podatak da na globalnog razini čak 15% radno sposobne populacije ima neki oblik mentalnih poteškoća, pri čemu anksioznost najviše prednjači.

Foto: Freepik

Skrivena anksioznost obično dolazi u nekoliko različitih oblika. Najpoznatiji je imposter sindrom, psihološko iskustvo intenzivne sumnje u sebe i svoje sposobnosti gdje se radni uspjesi tumače kao produkt slučajne sreće, a ne vlastitih kompetencija i truda. Očituje se u stalnoj sumnji u sebe, osjećaju da će nas netko razotkriti da nismo toliko dobri koliko drugi govore da jesmo, u umanjivanju postignuća i perfekcionizmu koji vodi u sagorijevanje na poslu (burnout). Drugi način na koji se anksioznost očituje jest kroz opsesivne misli o uspješnosti na poslu i preispitivanje vlastitih odluka, posebice ako se radi o radnom mjestu koje sa sobom nosi određenu dozu odgovornosti. U trenutku kad te misli krenu utjecati na osobni život i kad je nemoguće ostaviti posao iza uredskih vrata, tad je potrebno s nekime podijeliti svoj teret. Nadalje, opterećenost brigama o poslu dovodi do razdražljivosti, a nerijetko i do klastera tjelesnih simptoma (glavobolje, tegoba sa želudcem, visokog tlaka i sl.) kojima nema medicinskog uzroka.

Uvjerenja koja oblikuju radnu svakodnevicu

Uvjerenja, odnosno naši stavovi i mišljenja o poslu i mentalnom zdravlju uvelike određuju način na koji ćemo se prema njima odnositi. Jedan dio ljudi ne prepoznaje prve znakove burnouta i zanemaruje taj unutarnji osjećaj nelagode i pritiska dolaska na posao. Ne razlikuju normalan stres od kroničnog. Ako ga i prepoznaju, često nemaju dovoljno kapaciteta da se njime bave, kao ni znanja i tehnika samopomoći da bi si olakšali. I dalje je aktualno tradicionalno vjerovanje o jednom poslu za cijeli život, o potrebi da se teške situacije i ljudi na poslu moraju istrpiti i da je potrebno biti zahvalan što je uopće netko pružio priliku da nas zaposli. Međutim, takvo uvjerenje vodi u naučenu bespomoćnost i još veću spiralu psihičkih poteškoća. Radnici se često boje razgovarati o mentalnom zdravlju zbog straha da ne ostanu bez posla, posebice ako se na tom radnom mjestu od njih traži određena emocionalna stabilnost (npr. pomagačke struke). Snažno uvjerenje da će traženjem psihološke pomoći pokazati mentalnu slabost i nekompetetnost za radno mjesto dovodi do toga da puno veći broj ljudi šuti i trpi, često umanjuje svoje probleme i anksioznost. Realno i ljudskije je razmišljati da će se na poslu pojaviti poteškoća s kojom se možda nećemo moći nositi bez podrške drugih ljudi i kolega. I sasvim je normalno da se sposobnim ljudima dogode mentalne krize u nekom trenutku karijere.

Micanje stigme kreće od nas samih

I stoga, svaka akcija kreće od nas samih. Potreba da više sami ne nosimo svoje probleme, prvo će se očitovati kroz naše tijelo. Ono nikad ne šuti i priča umjesto nas kad mi to nismo u stanju učiniti. Nadalje, mijenjanjem uvjerenja o vlastitim sposobnostima, priznavanjem da imamo problem koji je rješiv i gradnjom stava da ne trebamo niti jedan problem trpjeti na svoju štetu već se znati zauzeti za sebe, dovest će do kvalitetnijeg odnosa na poslu. Bitno je održavati kolegijalne odnose s drugima, a u istom trenutku graditi stabilan i kvalitetan odnos prema sebi. Trebamo druge ljude i trebamo skidati te maske, ako ne do kraja, pa barem djelomično da shvatimo da i drugi proživljavaju isto što i mi. Jer na kraju, svi smo mi od krvi i mesa, samo se na različite načine povrijeđeni zatvaramo u svoje ljušture.

---------------------------

Ivana Marin rođena je u Pakracu. Nakon srednjoškolskog gimnazijskog obrazovanja, upisuje Studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Poslije diplome, nije bilo druge opcije nego vratiti se nazad u voljeni Pakrac i započeti karijerni put. Zadnjih deset godina u psihološkoj struci vodilo ju je u različita područja interesa od palijativne skrbi, nastavničke djelatnosti do rada s veteranskom populacijom i članovima njihovih obitelji. Krajnji interes koji se pojavio zadnjih par godina bio je rad s traumom.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!