Foto: Privatni album, Slavica Trgovac Martan
Legendarni seoski Radio Kapela: ''Čuli smo se do Austrije, a '69. smo emitirali 44.000 želja i pozdrava''
''Znalo se dogoditi da neki naši sumještani naručuju ljubavne pjesme za svoje zabranjene ljubavi, no izmišljali bi imena, nazive mjesta i slično. No, mi smo uvijek naslućivali o kome se radi" smije se Jovo Sokolović
''Ovdje lokalna radio stranica 'Bilogora' Kapela, dobar dan!'' Gotovo 12 godina tim je riječima, uz neizostavne zvuke ''Tišine'' Nina Rossija, svakoga dana slušatelje na području Bilogore, Podravine, ali i puno šire pozdravljala mlada Marija Bugarin, danas udana Kristijan. Išla je u sedmi razred osnovne škole kada je dobila prvi angažman na maloj radijskoj postaji koju je pokrenuo seoski entuzijast, operater u tamošnjem kinu, Aleksander Šandor Peršinović. On je u maloj kutiji složio radio koji se prvo čuo samo u selu i okolici.
Novi odašiljač
- Sjećam se kao danas, došao je do mene i pitao me bi li pročitala u eter neke obavijesti. Bio je 8. prosinca 1967. kad se moj glas prvi put začuo u eteru Radija ''Bilogore'' koji su ljudi kasnije zvali jednostavno Radio Kapela – prisjeća se Marija koja je već dvije godine kasnije, sa 16 godina, bila i službeno zaposlena kao voditeljica na radiju koji je djelovao u sklopu poduzeća Društveni dom ''Bilogora'' Kapela te emitirao iz potkrovlja mjesnog društvenog doma. Radio se sada čuo puno dalje, sve do Banje Luke na jugu i izvan granica tadašnje Jugoslavije na sjeveru.
- Nedugo nakon pokretanja radija, dobili smo novi odašiljač snage 50 W koji je izradio Ivan Čižmešinkin iz Virja. Zahvaljujući odličnom položaju na tornju naše crkve, čuli smo se na jako velikom području, slušali su nas čak i u Austriji – priča nam Marija.
Glavnoj spikerici kapelskog radija 1972. godine u studiju se pridružio Jovo Sokolović koji će također ostaviti značajan trag na malom seoskom radiju. U njega se mladi Jovo zaljubio preko malog tranzistora na kojem je slušao program dok je čuvao krave u svojim Kobasičarima.
- Jako me zanimala tehnika. Slušao sam tranzistor i odlazio u kino u Kapeli, motao se oko kinoperatera i radija te s vremenom počeo ondje raditi – prisjeća se Jovo.
Nabavljanje ploča
Odmah se zaljubio u studio i sve što je dolazilo s njim, a čak i kad je otišao u vojsku u Breganu vodio je brigu o svojoj ''Bilogori''.
- Kada bih u vojsci dobio slobodno, sjedao bih na vlak i dolazio do Zagreba. U tamošnjim trgovinama kupovao sam ploče koje nismo imali na radiju i davao ih svojoj susjedi Kati koja je dolazila na Dolac prodavati jaja. Ona bi ih pak u selu dala jednom medicinskom tehničaru koji je svaki dan išao u na posao u Kapelu koji bi ih pak dostavio na radio – opisuje proceduru Jovo.
Ploča na ''Bilogori'' nikad nije bilo dovoljno s obzirom na to da su okosnicu programa činili ''Želje i pozdravi''.
- Ljudi su naručivali pjesme za rođendane, imendane, svadbe, odlaske u vojsku. To nam je bio glavni izvor prihoda, od toga smo zarađivali za šest plaća. Rekordna je bila 1969. godina, tada smo odsvirali 44.000 želja i pozdrava – prisjeća je Jovo dodajući kako je taj dio programa bio prepoznatljiv po uvodnoj glazbi pjesme Bijelog dugmeta ''Mramor, kamen i željezo''.
Smiješne situacije
Želja i pozdrava je bilo toliko da su Marija i Jovo nerijetko ostajali duže na poslu, kako bi sve stigli emitirati, a svadbene želje ponekad su kasnile i po tjedan dana za svatovima.
- Bilo je raznih situacija. Jedne godine za svetu Katarinu imali smo 74 želje uz jednu, tada popularnu zagorsku pjesmu ''Katarina''. Ja sam sve želje čitala uživo. Sjećam se da sam taj put samo uzdahnula, ponijela sa sobom u studiju čašu vode i bacila se na posao – smije se Marija.
Bilo je i smiješnih situacija.
- Nije nedostajalo ni romantika. Znalo se dogoditi da neki naši sumještani naručuju ljubavne pjesme za svoje zabranjene ljubavi, no izmišljali bi imena, nazive mjesta i slično. No, mi smo uvijek naslućivali o kome se radi – smije se Jovo.
Osim ''Želja i pozdrava'', važan dio programa bile su lokalne obavijesti koje su mještani, baš kao i glazbene želje, naručivali i donosili na osobno, na dopisnicama, uplatnicama i slično. Telefona, naime, tada nije bilo.
- Ljudi su često zbijali šale. Recimo, neki zafrkanti su u ime jedne susjede koja je bila poznata po tome da baš nije vrsna domaćica, dali oglas da sprema i kuha po kućama – smije se Marija.
S obzirom na veliku popularnost radija, imali su stalne klijente, od koji su se neki kod njih oglašavali skoro svih 12 godina.
Popularni narodnjaci
- Mislim da mnogi naši slušatelji i dana pamte reklamu za roletara Šingelbergera iz Bjelovara, on nam je bio najvjerniji klijent – kaže naša sugovornica.
Takve reklame i obavijesti čitale su se svakoga dana u 12,30, dok su u 15 sati preuzimali vijesti Radija Zagreb. Povremeno bi emitirali i priče za djecu, a većina preostalog programa bila je rezervirana za glazbu.
- Dok su veće radijske postaje u našem okruženju, poput tadašnjeg Radija Bjelovara, dobivale ploče jer su bili u vlasništvu općine, mi smo sve svoje kupovali od onoga što smo zaradili. No, snalazili smo se na razne načine. Tako bih ja, primjerice, posuđivao ploče na Radiju Bjelovar i presnimavao ih na magnetofonsku traku. Tijekom svih tih godina skupili smo oko 5.000 ploča – kaže Jovo.
Bilo je tu stranih izvođača, domaćih zabavnjaka, no najviše narodnjaka.
- Najviše smo puštali narodnjake, istina. Pojedinci su se znali sprdati zbog toga, pogotovo kolege s većih radija, govorili su da smo šund radio. Međutim, mi smo emitirali glazbu koju su ljudi tražili, a s obzirom na popularnost, očito se mnogima baš to sviđalo – kaže Jovo koji danas na Facebooku vodi stranicu na kojoj dijeli stare hitove koji su se nekada orili eterom Radija ''Bilogora''.
Početak kraja
Omiljeni bilogorski radio u probleme je zapao krajem sedamdesetih godina. U to vrijeme već je skoro svako selo na Bilogori i u Podravini imalo vlastiti radio, a signal im je počeo ometati odašiljač Radio Sljemena. U siječnju 1979. godine radio je napustila Marija, koja je godinama bila zaštitni glas ''Bilogore'', a samo tri mjeseca kasnije, 29. travnja, radio se u potpunosti gasi. S knedlom u grlu, oproštajni govor u eteru održao je Jovo.
- Bilo mi je jako teško, ali nisam zaplakao. Odjavio sam se uz ''Nizozemski rastanak'', bila je to posljednja pjesma koja je svirala u eteru Radija ''Bilogora''. Svima nam je taj kraj teško pao. Kako i ne bi, na tom smo radiju proveli mladost, ostavili svoje najbolje godine – kaže Jovo.
Bili su to dani, dodaje Marija, koje nikada neće zaboraviti.
- Bili smo sjajna ekipa, zaista smo voljeli svoj posao, uživali smo u onome što smo radili. Bili smo kao obitelj, na radiju smo si radili gablece, pekli jaja s lukom. Sve smo dijelili – kaže Marija.
Još godinama nakon gašenja, sva je radijska oprema godinama stajala u potkrovlju društvenom doma u Kapeli. Dio je s vremenom devastiran, a kad se dom prije nekoliko godina obnavljao, oprema je pospremljena na sigurno. No, uskoro bi ponovno mogla ugledati svjetlo dana, otkriva nam načelnik Općine Kapela Danijel Kovačec.
Radio u muzeju
- U Jabučeti radimo na uređenju muzeja. Primarna ideja je da uredimo muzej vojne povijesti, međutim kako je riječ o velikom objektu na tri etaže, plan je dan u jednome dijelu uredimo i mali studio s postojećom radijskom opremom, kako bismo sačuvali uspomenu na radio koji je bio tako važan za ovaj kraj – kaže načelnik Kovačec.
Iako je imao samo godinu dana kada je Radio ''Bilogora'' prestao s emitiranjem, Kovačec je itekako svjestan koliko je mala radijska postaja značila za Kapelu i okolicu, a danas, kaže, gotovo da nema osobe u našem kraju koja ne zna za legendarni radio.
- Svi znaju za ''Radio Kapelu''. Razmišljali smo i o tome da djelomično oživimo taj dio prošlosti tako da nekoj od lokalnih radijskih postaja ponudimo da nekoliko puta mjesečno emitira program iz Kapele, možda puštajući neke od hitova iz vremena pravog Radija ''Bilogora'', no nismo još ništa konkretno dogovorili. Vjerujem kako bi to, pogotovo starijim generacijama, bilo jako zanimljivo – smatra načelnik.
Najljepše razdoblje
U to nimalo ne sumnjaju ni Marija ni Jovo koji nakon gašenja omiljenog radija nikada više nisu sjeli ispred mikrofona. Marija je ostatak radnog vijeća provela u banci, a Jovo je radio kao kinoperater u Bjelovaru. No, radijski posao ostao im je u posebnom sjećanju.
- Bilo je to najljepše razdoblje naših života. I da možemo, opet bismo sve ponovili – zaključuju naši sugovornici.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!