Dinko iz Bjelovara danju spašava živote, a noću praši rock i pop: ''Nema bolje kombinacije''

Kad ne spašava živote, u rukama drži gitaru. Tako bi se ukratko mogao opisati Bjelovarčanin Dinko Hajtić, zaposlenik Zavoda za hitnu medicinu BBŽ i član popularnog domaćeg benda ''Pravila igre''. Naravno, Dinko je puno više od toga - odani prijatelj, brižan sin, desna ruka supruzi Heleni i najbolji tata na svijetu dvogodišnjem Tomi i malenoj Mili koja ima tek četiri mjeseca. No, gitara i posao u Hitnoj uvijek se nekako provlače kroz sve vezano uz ovog mladog Bjelovarčanina čije je lice dobro poznato mnogima i izvan njegova rodnoga grada. Srećom, zbog glazbe, ne zbog onog drugog posla.

- Kod mene se to s dva poziva baš lijepo posložilo. Na neki način mi je drago što glazba u mojem životu nije postala primarni posao jer bi se u tom slučaju u svemu možda izgubila čar koju danas osjećam na svirkama i nastupima, priča nam Dinko.

Otkriva nam kako zapravo i nije bilo šanse da ne završi s nekim instrumentom u rukama, s obzirom da je odrastao okružen glazbenicima.

Glazba u genima

- Moj tata je pjevao, kum svirao, a ja sam ih često pratio na nastupima. Vrlo rano počeo sam eksperimentirati na glazbenim instrumentima. Pokušao sam svirati klavijature, no vrlo brzo sam se prebacio na gitaru koju sviram i danas. Vježbao sam one pjesme koje su izvodili tata i kum, tako da sam talent ''izbrusio'' na hitu ''Po prašini i divljini skitam se'', smije se naš sugovornik.

Iako nikada nije išao u glazbenu školu, svirku je u potpunosti usavršio.

- Moj kum je odlazio na rock akademiju u Zagreb pa bi često poveo i mene. Na kraju bih ja svirao s tamošnjim profesorima i stvarno sam od njih puno naučio, otkriva Dinko.

Već u osnovnoj školi počeo je okupljati druge klince zaljubljene u glazbu te formirati bendove koji su nastupali na različitim školskim priredbama. U srednjoj školi to je postalo još ozbiljnije.

- Bila je nekolicina nas sličnih interesa, samo smo željeli svirati. Odlazili smo obično u Mario Bar i Havanu, gdje su svirali poznati lokalni bendovi. Snimali bismo ih starim digitalnim fotoaparatima, kasnije analizirali te snimke, vježbali po njima i sanjali kako ćemo i mi jednoga dana nastupiti pred bjelovarskom publikom, prisjeća se Dinko.

To se uskoro i dogodilo. Entuzijazam mladih Bjelovarčana prepoznali su stariji glazbenici, ali i ugostitelji u čije su lokale zalazili. Oni su im, kaže Dinko, bili ogroman vjetar u leđa.

Podrška glazbenika

- Kad su vidjeli koliko nam je stalo do svirke, stvarno su se svi trudili pomoći nam. Mario Mikor, Jozo Brekalo i njihova ekipa bili su uz nas ako je trebalo posuditi nam instrumente, nešto nas naučiti, dati koristan savjet. I danas sam im od srca zahvalan na tome, kaže Dinko.

Krunoslav Subotičanec i Mario Pajić su im pak otvorili vrata svojih lokala.

- Kad sam konačno zasvirao u Havani i Mariu, to je bilo nešto neopisivo. Mislim da ne bih bio sretniji ni da sam dobio priliku nastupiti na Wembleyu, smije se mladi glazbenik.

Iako se tada činilo da su nastupi pred publikom u bjelovarskim lokalima vrhunac njegove glazbene karijere, koju godinu kasnije Dinko će imati priliku nastupati pred daleko mnogobrojnijom publikom. Krajem 2021. godine pridružuje se popularnom glazbenom bendu ''Pravila igre''.

- Poznavao sam njihovog bivšeg basista koji mi je još godinu-dvije prije toga rekao da traže zamjenu. Međutim, ja sam u to vrijeme radio u Zagrebu, putovao sam na posao, raspored mi je bio pretrpan i jednostavno nisam imao vremena za intenzivne probe i nastupe, prisjeća se Dinko.

Međutim, te 2021. godine ponovno mu je javio Goran Belošević iz benda jer su dečki opet tražili basista.

Novi bend

- Pitao me je li se kod mene nešto promijenilo i postoji li šansa da pokušam svirati s njima. Kako se meni zaista raspored promijenio, počeo sam raditi u Bjelovaru, pristao sam i tako je započeo moj angažman u bendu - kaže.

Dodaje kako je s ostatkom ekipe odmah kliknuo.

- Svi u bendu smo prije svega prijatelji i meni je to najvažnije od svega. Stvarno se super slažemo, imamo slične poglede na život, odličnu komunikaciju, a kad se sve to složi onda ni zajednički nastupi ne mogu ispasti loše, kaže Dinko.

Dodaje kako ni njemu ni ostalim članovima benda u prvom planu nisu svjetla pozornice, slava ili novac. Puno važnije im je da u onome što rade iskreno uživaju.

- Svoj posao uvijek nastojimo odraditi profesionalno, no ponekad nam je od velikih nastupa draže kad se okupimo na probi, nešto odsviramo, pojedemo, popijemo i ispričamo se-  otkriva, dodajući kako, unatoč toj opuštenosti, dečki rade ozbiljan posao u koji je uloženo puno truda.

- Sve oko benda je na visokoj profesionalnoj razini. Od proba, preko snimanja u studiju, menadžmenta, suradnje s vrhunskim umjetnicima, kao što je, primjerice Miro Buljan, jedan od najvećih i najpoznatijih tekstopisaca na ovim prostorima - navodi.

Zatišje pred buru

U posljednjih pet godina Dinko je s ''Pravilima igre'' odradio mnoštvo nastupa diljem Hrvatske i šire, no otkriva kako mu je najdraži onaj u Bjelovaru prije malo više od tri godine.

- Bendovi obično najviše gaža imaju tijekom ljeta, no nama se nekako dogodilo da najviše nastupamo zimi pa smo se prozvali ''adventskim bendom''. Tako smo prije nekoliko godina nastupili i na Adventu u Bjelovaru. Bio sam malo nervozan jer ipak je to moja domaća publika, puno poznatih lica, no bilo je odlično, smije se naš sugovornik.

U bendu trenutno, otkriva nam, traje zatišje pred buru. Otkako je lani ''Pravila igre'' napustio pjevač Ivan Penezić, broj gaža se smanjio, no ostatak ekipe i dalje redovito održava probe.

- Imamo i materijala za novi album, no nikamo nam se ne žuri. Posložili smo prioritete koji nisu isti kao prije nekoliko godina. Eto, ja imam male klince, Goran je također nedavno dobio dijete. Ostale obveze i aktivnosti nekako smo prilagodili tome, kaže Dinko.

Za razliku od glazbe, puno manje fleksibilnosti Dinko ima na svojem drugom poslu, u bjelovarskoj Ispostavi Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu. To je, kaže, potpuno drugačija priča, često nepredvidiva i poprilično stresna.

- Na našem poslu nikad ne znaš kako će ti izgledati dan. Može proći potpuno mirno, a može biti ludnica. Kad ujutro dolazimo na posao, ne znamo što nas čeka, kaže Dinko.

U Hitnoj se zaposlio odmah po završetku srednje Medicinske škole. Prije Bjelovara radio je u Šibeniku i Zagrebu i to je, kaže, na neki način bilo manje stresno.

- Kada bih ondje odlazio na intervencije, znao sam da me vjerojatno neće dočekati netko koga poznajem. No, kad počneš raditi u svojem gradu, sve je drugačije. Često puta se dogodi da interveniramo kod ljudi koje znamo, kod poznanika, prijatelja, čak i članova obitelji. To nije lako, ali uvijek se trudimo posao odraditi profesionalno - pojašnjava.

Stresan posao

Kaže kako mu, kao i ostalim kolegama, najteže padaju intervencije s djecom.

- Srećom, nisu česte i nisam bio na puno njih otkako radim. Ima i drugih stresnih situacija, no kolege i ja se uvijek trudimo zadržati hladnu glavu, često se i našalimo onda kad se nitko drugi ne bi šalio. No, tako se lakše nosimo s onim s čim se susrećemo na terenu - kaže.

Najsretniji su kad posla nemaju, a to je, podsjeća Dinko, i u interesu drugih građana.

- Jednom prilikom smo kolege i ja izašli ispred zgrade Zavoda na zrak jer u tom trenutku zaista nismo imali posla. Naišao je jedan gospodin i počeo na kritizirati i govoriti nam da ljenčarimo. Na to ga je jedan kolega pitao: ''Biste li bili sretniji da nas sada gledate u svom dvorištu?'' Čovjek je zašutio, a onda priznao da ne bi. Vjerujem da isto misli i većina drugih ljudi. Što nas manje susreću, to je bolje za sve, kaže naš sugovornik.

Baš kao i u bendu, kaže i na poslu Dinko ima odličnu ekipu koja svakodnevno odrađuje vrhunski posao.

Nejednaki uvjeti

- Odličan smo tim, iako ne radimo u idealnim uvjetima. Svi bismo bili sretniji kad bi nam se priznala neka naša prava, kao što je beneficirani radni staž. Ili, kad bi se uvela određena standardizacija u hitnu medicinsku službu. Jer, nije u redu da se pacijenti iz naše županije voze u puno lošijim vozilima od onih u, primjerice, Istri. Ta razlika od Zavoda do Zavoda mi je posebno upala u oči u Zagrebu, na intervencijama nakon potresa. Sjećam se da smo ostali zbunjeni kad smo vidjeli da kolege iz Čakovca na nogama imaju profesionalnu obuću, a mi iz Bjelovara smo stigli svatko u različitim tenisicama. Koje smo si, dakako, sami kupili -kaže Dinko.

Iako rade u skromnijim uvjetima od nekih kolega u Hrvatskoj, trude se, kaže, da njihovi pacijenti to ne primijete.

- Na kraju se sve opet svodi na ljude. Kad imaš dobru ekipu, onda ćeš posao odraditi kako treba, sve i da umjesto kombija voziš tačke, smatra Dinko.

Bez obzira na teške trenutke, priznaje kako mu je teško zamisliti da radi bilo koji drugi posao. Pogotovo kada se ponovno susretne s ljudima kojima su on i njegovi kolege spasili život.

- Bilo je situacija da naknadno dođu do nas u Zavod kako bi nam zahvalili. To je stvarno poseban osjećaj - kaže nam.

Obiteljski život

A kad ne spašava živote i ne odrađuje probe i koncerte, Dinko najradije vrijeme provodi s obitelji. Iako su Mila i Toma još maleni, kaže kako se već sada vidi da vole glazbu. Pogotovo Toma.

- Voli gitaru, ima i svoje malene bubnjeve. Istražuje. Nadam se da će i on i Mila jednoga dana odabrati ono što će ih činiti sretnima. Ne pada mi na pamet inzistirati da to bude glazba samo zašto što ja sviram. Uostalom, i ja sam se kao klinac tražio u različitim aktivnostima. Trenirao sam rukomet, taekwondo… Volio bih da i oni svašta probaju, no neka sami izaberu ono što ih najviše veseli, kaže mladi tata.

A upravo su vrijednosti koje on živi najbolji mogući temelj za odgoj djece.

- Uvijek se trudim se činiti dobro, i to bez očekivanja da ću nešto dobiti zauzvrat. No, u životu sam se uvjerio kako ti se dobro uvijek vrati dobrim. Drago mi je što sam okružen ljudima koji se trude živjeti na sličan način, a nadam se kako ću to naučiti i svoju djecu – zaključuje.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!