Dva različita svijeta: Davor iz Bjelovara preko tjedna vozi vlakove, a vikendom glumi u kazalištu

- Kad sam bio klinac volio sam voziti bicikl po tragovima automobilskih guma, a najbolja su mi bila skretanja. Zamišljao sam da se vozim prugom i da su to skretnice. To mi je bilo blisko jer je moj otac bio strojovođa i ponekad bi me poveo sa sobom na posao. No, tada nisam razmišljao o tome da pođem njegovim stopama – priča nam Davor Topić iz Bjelovara.

Pa ipak, postao je strojovođa, i to zahvaljujući odluci donesenoj ''pet do 12'', koja je izazvala veliku pomutnju u njegovoj obitelji.

- Na kraju osnovne škole bio sam odlučan da se školujem za računalnog tehničara. Bila je to gotova stvar. A onda se nešto u meni preokrenulo i večer prije upisa u srednju školu rekao sam svojima da ću ipak upisati školu za strojovođu. Bili su u totalnom šoku, čak i malo ljuti jer je za tu školu trebalo obaviti liječnički pregled koji ja, dakako, nisam obavio. No, na kraju se sve smirilo i posložilo i ja sam zaista postao strojovođa – smije se Davor.

Prve dvije godine u školu je putovao iz rodnog Dugog Sela, a druge dvije iz Popovače, kamo se obitelj naknadno preselila. Školu je završio u roku, a odmah nakon toga zaposlio se u Rijeci. I danas jako dobro pamti dan kada je prvi put ušao u upravljačnicu vlaka, ali i kada je prvu put vozio čeličnu grdosiju.

Prvi put u upravljačnici

- U srednjoj školi nemamo praksu na željeznici već u trećem razredu vježbamo vožnju u posebnom simulatoru. Imali smo i nešto prakse u Gredelju, čisto da vidimo kako se sastavljaju vlakovi, da naučimo dijelove i druge tehničke detalje koji bi nam kasnije u poslu mogli zatrebati. No, vlakom sam upravljao tek nakon što sam se zaposlio – priča Davor.

I to ne odmah, dodaje.

- Prvo sam bio vježbenik, što znači da sam u početku samo gledao strojovođu kako upravlja vlakom. Nakon toga sam stekao status pomoćnika strojovođe, a tek nakon toga sam postao strojovođa. I ja danas imam svoje vježbenike kojima sam mentor – pojašnjava Davor.

U Rijeci je proveo tri godine, a onda mu se ukazala prilika da dođe raditi u Bjelovar, grad koji do tada nije poznavao. Odlučio je prihvatiti izazov.

- Ja sam zapravo cijelo vrijeme priželjkivao povratak u Dugo Selo. To mi očito nije bilo suđeno. U početku mi je u Bjelovaru bilo neobično, nikoga nisam poznavao. No, kupio sam ovdje stan, pronašao društvo i s vremenom sam se privikao, tako da danas stvarno Bjelovar smatram svojim gradom – kaže.

Iz Bjelovara svakodnevno kreće na svoje redovne rute tračnicama, najčešće prema Koprivnici, Zagrebu i Virovitici. Iako na prvi pogled djeluje jednostavno, upravljati vlakom nije nimalo lako, uvjerava nas naš sugovornik.

- Moraš stalno biti na oprezu, voditi računa o vremenskim uvjetima, prometnim pravilima, propisima i sličnome. Uvijek ima nekih izvanrednih situacija poput nedavnog nevremena koje je rušilo stabla na prugu – priča.

Poseban oprez, dodaje, potreban je kad se vlak približava željezničkim prijelazima.

Šokantni trenuci

- Na žalost, ljudi znaju biti vrlo neodgovorni, riskirajući svoj i tuđe živote. Jednom prilikom pred vlak mi je izletio otac koji je u osobnom automobilu vozio troje djece. Možete misliti koliko smo bili blizu jedan drugome kad sam iz upravljačnice uspio izbrojati djecu u autu. Bio sam u šoku. Umjesto da tim mališanima vlak ostane u sjećanju kao nešto lijepo, zbog nepromišljenog čina ga će se vjerojatno cijeli život bojati – kaže Davor.

Bilo je, na žalost, i puno gorih situacije od te. U jesen 2021. godine trenutak neopreza umalo je života stajao ženu koja se autom dovezla ravno na pružni prijelaz u Velikom Trojstvu. Sve se dogodilo jako brzo te nije bilo mogućnosti da se vlak zaustavi na vrijeme.

- Nekim čudom, gospođa je preživjela, stradao je samo automobil. Svejedno, bio je to veliki šok – priznaje Davor.

Tada nije ni slutio da će još već šok doživjeti tri mjeseca kasnije. Bio je 29. prosinca i trebala je to biti samo još jedna obična poslijepodnevna vožnja prema Zagrebu. Vlakom je upravljao vježbenik, koji je u jednom trenutku, u šumama kod Klokočevca, zasvirao. Davor je podigao pogled i ugledao prizor od kojeg mu se sladila krv u žilama.

- Nasred pruge u daljini sam ugledao siluetu. Odmah smo počeli kočiti, čak mi se u jednom trenutku učinilo kako ćemo uspjeti stati. To je trajalo kratko, ali nama se činilo kao vječnost. Kad smo se približili osobi na pruzi, shvatio sam da na nogama ima ružičaste čarape i odmah mi je bilo jasno da je riječ o djetetu. Sledio sam se – priča.

Tada je shvatio da vlak neće uspeti stati na vrijeme pa je naredio vježbeniku da se okrene kako ne bi svjedočio tragediji. Nakon toga se začuo tup udarac. Davor je bio uvjeren da je dijete koje je vlak udario preminulo, to je kazao i službeniku na centrali 112 koju je odmah kontaktirao.

- Tada sam začuo putnike kako viču: Živa je! Osjetio sam ogromno olakšanje. I, zaista, kad sam izašao van, vidio sam djevojčicu koja je bila krvava, no stajala je na svojim nogama. Spasilo ju je vjerojatno to što je u trenutku udarca stajala točno na sredini kolosijeka pa je pala ispod vlaka – pojašnjava naš sugovornik.

Unatoč olakšanju, bio je to veliki šok nakon kojeg je Davor zatražio pomoć psihologa te neko vrijeme proveo na bolovanju.

- Već neko vrijeme strojovođe Hrvatskih željeznica nakon takvih nesreća imaju pravo na stručnu medicinsku pomoć. I dobro je da je tako jer razgovor sa stručnjacima zaista pomaže – kaže Davor.

No, baš kao što je teško zaboraviti takve stresne trenutke s posla, nemoguće je zaboraviti i one krasne, kojih također ne nedostaje.

Divne uspomene

- Nije često, ali zna se dogoditi da mi, nakon što se zaustavimo na odredištu, priđu putnici i zahvale na ugodnoj vožnji. Posebno me vesele prizori djece uz prugu koja mašu vlaku. Njima obavezno posviram jer sam kao dijete i sam mahao uz prugu i znam kakva je sreća kad vlak svira samo za tebe – kaže.

Dodaje i kako je posebno sretan kad ima priliku voziti popularni Karnevalski vlak koji svake godine za fašnik prevozi vesele, maskirane putnike iz Bjelovara na Riječki karneval.

- Tada u vlaku vlada posebna atmosfera i imam osjećaj da nam je svake godine sve bolje – ističe kroz smijeh.

Davorov način za nošenje sa stresnim poslom u posljednje vrijeme je i kazalište. I to Bjelovarsko. Najstarijoj grupi bjelovarskih glumaca priključio se pretprošle jeseni i odmah dobio glavnu ulogu u predstavi ''Moje, naše, tvoje''.

- Moj 12-godišnji sin Leon već godinama glumi u Bjelovarskom kazalištu i redovito sam ga pratio na probe i dolazio na predstave. Kad je lani u kazalištu objavljen oglas da traže glumce u dobi između 18 i 30 godina, vidio sam to kao svoju priliku, iako sam ja tada imao 35 godina - smije se Davor.

Još kao klinac, kaže, volio je glumiti i bio je uključen u rad dramske skupine u Dugom Selu.

- Međutim, kako sam ja živio u selu Leprovici koje je od grada udaljeno sedam kilometara, bilo mi je teško dolaziti na probe, pogotovo zimi. Tako da sam nakon nekog vremena odustao. No, želja za glumom me nije napuštala, čak sam u srednjoj školi bio statist u televizijskoj seriji ''Kad zvoni'' – otkriva.

Maja Margareta Fabičević, voditeljica Bjelovarskog kazališta, odmah ga je primila u ekipu.

-Rekla mi je: Pa ti si naš! I tako se jedan strojovođa našao među mladim glumcima. Na početku sam imao tremu, nisam znao kako će me prihvatiti, no vrlo brzo sam se opustio jer je riječ o fenomenalnoj mladoj ekipi, predvođenoj vrhunskom mladom dramaturginjom Anom Perković. Odmah su me prihvatili – kaže Davor.

Dodaje kako su si svi međusobno velika podrška, a zahvaljujući odličnom timskom radu, njihove izvedbe na pozornici jednostavno ne mogu biti loše.

Kazališna karijera

- Stvarno se trudimo, ali se istovremeno i odlično zabavljamo. Moram spomenuti i našu voditeljicu Maju koja nam je svima velika podrška – kaže.

A podrška Davoru je i njegov Leon koji, iako puno mlađi, ima duži kazališni staž od tate.

- Sretan je što i ja sada idem u kazalište i stalno se pokušava ubaciti u našu grupu. Jasno mi je dao do znanja da moram još jako puno vježbati da bih bio dobar glumac kao on – smije se Davor.

Ogromna podrška su mu i njegovi kolege iz Hrvatskih željeznica. Prate ga kao pravu zvijezdu pa na službenoj Facebook stranici Sindikata strojovođa redovito objavljuju njegove kazališne uspjehe, poput nedavnog gostovanja u Dubrovniku.

- Sjajni su, znaju i doći na predstave, a u takvim situacijama možemo računati na najglasniji pljesak ikad. Stvarno mi izlaze u susret kad je riječ o organizaciji posla, uskoče ako ja trebam na neko gostovanje s kazalištem i slično. Isto vrijedi i za kolege iz kazališta. Spremni su prilagoditi probe ako ja imam neku poslovnu obvezu. Zahvalan sam svima na tome – ističe Davor.

A kad nije na kazališnim daskama ili  upravljačnici vlaka, Davor voli zaigrati tenis, pogledati dobar film ili seriju, a najviše od svega provoditi vrijeme sa svojim Leonom.

Leonov plan

- Za razliku od mene koji sam kao klinac otišao na jedan trening i odustao, on je strastveni nogometaš, trenira već nekoliko godina. Pomalo razgovaramo i o srednjoj školi. Čini mi se kako on nema želju nastaviti moj i put mog oca. No, to i nije važno. Važno je da odabere zanimanje koje će ga usrećiti – kaže Davor.

Jer pravi izbor nije uvijek onaj koji drugi očekuju, nego onaj zbog kojeg čovjek svakoga dana ipak ide naprijed. Pa čak i kad je donesen u ''pet do 12''.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!