VIKEND TERAPIJA Krivnja zbog odmora: Zašto se osjećamo loše dok ne radimo ništa?

MojPortal.hr subotom objavljuje tekstove magistre psihologije Ivane Marin o temama iz njezine struke. Psihologinja Ivana Marin inače je vlasnica Psiholistika iz Pakraca, a cilj njezinih stručnih tekstova je - pomoći ljudima.

''Ma ne mogu se ja odmarati, uvijek imam nešto za raditi.'' Poznata rečenica? Svi smo se barem jednom uhvatili s tom mišlju u glavi i s namjerom da nam čak i godišnji odmor bude produktivan. Koliko vas čeka onih tjedan dana slobodnog da bi dovršili velike projekte kod kuće, napravili generalku ili se pozabavili dugo odlaganim poslovima? Osjećaj odmora tada se pretvara u osjećaj produktivnosti. Zašto nam je teško iskoristiti odmor za svrhu koja mu je namijenjena, da ne radimo ništa i samo – odmaramo? Odakle taj osjećaj krivnje kad dan provedemo ne ispunjavajući svoje uobičajene obaveze? Nekoliko je razloga koji nam pomnije objašnjavaju ovaj emocionalni nusprodukt modernog doba.

Ne radim – dakle ništa ne vrijedim

Društvo u kojem živimo vrednuje produktivnost i rad kao vrlo poželjnu karakteristiku. Očekuje se od ljudi da se dobrano narade za ono što žele postići i zaraditi, da je normalno da su zbog toga ''zauzeti'' i da je posao jedini način dokazivanja toga koliko vrijede. Amerikanci to odavno nazivaju hustle kulturom koja diktira propuštanje  života zbog postizanja vrlo visoke produktivnosti.

Krivnja u dokolici česta je pojava/Foto: Pexels

Takva društvena očekivanja nesvjesno oblikuju uvjerenja da odmor treba zaslužiti nakon teškog rada, da je odmaranje izlika za lijenost, a da je uzimanje pauze korak do odustajanja od krajnjeg cilja. To nas dovodi do idućeg problema vezanog uz osjećaj produktivnosti, a odnosi se na pojavu osjećaja krivnje za vrijeme odmora. Baš zato što odmaramo, osjećamo da nismo korisni ni okolini ni drugim ljudima i javlja se grižnja savjesti. Krivo nam je jer smo naučeni da vrijeme trebamo iskoristiti svrhovito i da jedino tada vrijedimo.

Mozak ne da mira

Osim što je teško zaustaviti misli, nekima je lakše zaokupiti tijelo s poslom nego ostati sam sa svojim osjećajima. Ako nas nešto podsvjesno muči i ne da nam da se do kraja opustimo, u trenucima odmora će taj problem jednostavno isplivati van kroz pojavu anksioznosti. Ona se javlja jer je naš živčani sustav naviknuo raditi pod utjecajem adrenalina i kortizola, hormona koji upravljaju doživljajem fiziološkog i psihološkog stresa. Dok smo u žrvnju problema, dotle funkcioniramo po automatizmu. U trenutku kad se sve uspori i kreće odmor, javlja se napetost jer je situacija nova i nepoznata za naš mozak. I tada nam on ne da mira, već šalje osjećaj nelagode i potrebu da nešto radimo da bismo svoju pažnju preusmjerili na ugodniji podražaj u okolini.

Kako izgleda pravi odmor?

Odmor se zbiva u trenucima kada ne stremimo nekoj vrsti produktivnosti nego smo samo svjesni da smo ovdje prisutni sami sa sobom. Našem mozgu je potreban odmor od vanjskih podražaja u budnom stanju. To nam povećava mentalnu jasnoću i koncentraciju, povezuje nas sa samim sobom i omogućuje da smo produktivni u onim trenucima kad se to od nas traži. Dakle, skrolanje po društvenim mrežama, Netflix ili slušalice na ušima nisu odmor već samo dopaminska pauza.

Sasvim je u redu ponekad odmoriti/Foto: Pexels

A odmor nije isto što i spavanje. Dok se za vrijeme spavanja naš mozak resetira kroz duboku REM fazu spavanja i čisti od odumrlih neurona, u budnom stanju on treba trenutke u kojima nema podražaja izvana kako bi se poboljšala kognitivna aktivnost. Stoga, birajte trenutke u danu kada možete ostati sami sa svojim mislima, usporiti i utišati taj glas unutarnjeg kritičara koji traži da se vratite na posao. Gledajte na odmor kao na potrebu i prioritizirajte ga tako da ga ne preskačete. Jer nema te izlike koja će bolje očuvati mentalno zdravlje od kvalitetnog i svjesnog vremena posvećenog samom sebi.

-----------------------------

Ivana Marin rođena je u Pakracu. Nakon srednjoškolskog gimnazijskog obrazovanja, upisuje Studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Poslije diplome, nije bilo druge opcije nego vratiti se nazad u voljeni Pakrac i započeti karijerni put. Zadnjih deset godina u psihološkoj struci vodilo ju je u različita područja interesa od palijativne skrbi, nastavničke djelatnosti do rada s veteranskom populacijom i članovima njihovih obitelji. Krajnji interes koji se pojavio zadnjih par godina bio je rad s traumom.