VIKEND TERAPIJA Prisutnost je tiha snaga roditeljstva koja odnos s djetetom čini boljim

MojPortal.hr subotom objavljuje tekstove magistre psihologije Ivane Marin o temama iz njezine struke. Psihologinja Ivana Marin inače je vlasnica Psiholistika iz Pakraca, a cilj njezinih stručnih tekstova je - pomoći ljudima.

----------------------------

Biti prisutan u trenutku, bez ometanja, sve je teže. Dan nam je ispunjen primanjem ogromnih količina podražaja, pažnja je isprekidana, sve se teže fokusirati samo na jednu stvar i odraditi ju od početka do kraja bez pauze. Kada se tome pridruži svakodnevni stres, ogromna lista stvari koje treba obaviti i brige koje lutaju u zakutcima mozga čekajući priliku da dođu u prvi plan, teško je ostati pribran i prisutan. Poseban izazov osjećaju današnji roditelji koji čine odgoj drugačijim od svojih roditelja. Žele više sudjelovati u životima svoje djece, žele prekidati generacijske lance biheviorističkog odgoja i dati djeci ono što većina njih nije dobila od svojih roditelja – vrijeme i posvećenost. No, ponekad nas ta preplavljenost užurbanim životom udalji od djece i prisutnost zamijene igračke, ekrani, više slobode kao način da im nadoknadimo neprisutni dio sebe. Kontraproduktivno, to rezultira u manjoj povezanosti s djecom, slabijim granicama i njihovoj reakciji kroz nepoželjno ponašanje. Kako onda održati prisutnost u odnosu s djecom na svakodnevnoj razini?

Odgovornost je na roditelju, ne na djetetu

Iako to nije jednostavno čuti, za prisutnost u odnosu nisu odgovorna djeca, nego roditelji. Koliko puta se dogodilo da vam dijete prepričava dan u školi, a vi imate mobitel u ruci ili radite nešto njemu okrenuti leđima? Svi smo barem jednom bili u toj situaciji. I da, možemo se opravdavati s nedostatkom vremena, neodgodivim pozivom i jurnjavom zbog posla, no u nekome trenutku, dijete mora dobiti poruku da je ono prioritet. ''Ništa mi nije važnije od tebe.'' Dječji svijet se oblikuje prema našem svijetu. Oni imitiraju naša ponašanja, prihvaćajući tako naše vrijednosti kao svoje. I opet, sve kreće od osnovnih potreba – da budu prihvaćeni od nas, da ih bezuvjetno volimo (bez obzira na ocjene, ponašanje, emocionalne reakcije), da im držimo granice dok god nisu dovoljno zreli da sami preuzmu odgovornost za svoje ponašanje i da im posvetimo neko vrijeme u danu, usredotočeni samo na njih, bez distrakcija. Time im dajemo do znanja da smo svjesni njihove vrijednosti i da nam je bitno znati što proživljavaju u svojim malim glavama. Nadalje, normalno je da se povremeno javlja osjećaj kritičnosti naspram vlastitih roditeljskih sposobnosti, no umjesto pritiska da kažemo pravu stvar u pravo vrijeme i da odradimo sve ''kako treba'', efikasnije je naći način kako se povezati s djetetom.

Prisutnost kao svakodnevna navika

Prisutnost se ne očituje kroz velike geste, već kroz svakodnevne, dosljedne navike koje govore djetetu da nam je stalo do njega. Tijekom vremena, te mu navike stvaraju uvjerenje da je sigurno i istinski voljeno. Idemo proći kroz neke koje su jednostavne, a mogu produbiti odnos s djetetom.

Zamislimo da svako dijete ima određen ''rezervoar'' za povezivanje. Ukoliko kliknemo s njim i nađemo način kako da tu povezanost ostvarimo kroz povremeno posvećivanje pažnje tijekom dana, ''rezervoar'' će se napuniti do vrha i izbjeći ćemo trenutke frustracije kada dijete traži našu pažnju, a mi ju ne možemo dati.

Uspostavljanje kontakta očima s djetetom prvi je korak zadržavanja pažnje i slanja poruke da nas zanima što nam imaju za reći. Ponekad to nije razgovor već nam dijete želi nešto pokazati i želi biti viđeno. U tom trenutku nema distrakcija, mobitel ostaje van našeg dosega, a pogled je prikovan uz dijete. Bolje naći pet minuta neprekinute pažnje da bismo ''odgledali predstavu'', vidjeli kako zabija gol ili čuli što su ovaj put izmaštali nego imati sat vremena frustracije i podijeljene pažnje između njihove igre i nekog zadatka.

Kad nam pričaju priču, puštamo ih da to učine bez da ih ubrzavamo, dovršavamo rečenice ili zaključujemo nasumice. Lijepo je reflektirati im izrečeno kroz rečenicu dvije, da dobiju osjećaj da smo ih saslušali i razumjeli. Slično činimo i kod emocionalnih pražnjenja. Ukoliko su u frustraciji pa se rasplaču, nećemo tražiti da prestanu plakati nego ćemo im kroz rečenicu ''Vidim da ti je jako teško sada.'' pomoći da imenuju stanje i prorade emociju.

Nježno zazivanje po imenu, umjesto deranja iz druge prostorije, daje im na važnosti i povećava šansu da će izvršiti zadatak koji zatražimo od njih. Nježnost, ali i odlučnost, dat će im dojam da im držimo granice, ali uz dozu topline i ljubavi. 

Onaj najteži dio, kad dođe do poriva da eksplodiramo u ljutnji, uzimamo pauzu prije nego riječi izađu van. Duboki udah prije reakcije komunicira djetetu da se možemo nositi s olujom njihovih osjećaja, da im dajemo prostor da ih izraze i da smo prisutni iako je teško. Isto tako šalje poruku kako izgleda samokontrola na djelu te da su vrijedni naše pravilne reakcije. Vezano uz to, navika ispričavanja nakon naše burne reakcije, naučit će ih da naša ljubav nije uvjetovana njihovim dobrim ponašanjem te da je u redu priznati svoje greške. To je jedna i od najtežih navika, jer koliko god da potiče povezivanje s vlastitom djecom, u nama osvještava činjenicu da mi kao djeca nikad nismo dobili ispriku.

Stvaranje malih rituala prije spavanja pojačat će djetetu osjećaj sigurnosti i pomoći da lakše utone u san. Priča, meditacija ili malo maženja uz lagano pjevanje, odaberite zajedno što dijete najlakše umiruje. Dodir je najsnažniji znak prisutnosti, posebice u trenucima uznemirenja. Čvrst zagrljaj u trenucima kada dijete plače, bez verbalizacije, uz lagano njihanje ili sama prisutnost uz njih, lakše će umiriti njihov živčani sustav i vratiti ga u kontrolu.

Tipke koje nam djeca ''pritišću''

Često se u literaturi povezujućeg roditeljstva kao analogija neprorađenih emocija spominju tipke koje nam djeca nesvjesno aktiviraju. Frustracija, bijes, ljutnja, regresivne reakcije, sve to mogu biti naši odgovori. I tu leži naša odgovornost da svoje reakcije ne prišivamo djeci. Nisu nas oni razljutili, mi smo ti koji smo odlučili izreagirati na taj način. Nisu oni nama napravili problem, mi smo ga tako percipirali. Nisu oni krivi što nosimo emocionalne ožiljke iz svojih dječjih života. Stoga, da bismo odgojili emocionalno zrele i stabilne osobe, u nekom trenutku se trebamo kao roditelji pozabaviti svojim osobnim razvojem. Djeca su tu da nas nečemu nauče, da nas iscijele od nesretnih djetinjstava, ali i da im damo krila uz poruku da ih volimo baš takve kakvi jesu, bezuvjetno i beskonačno.

Preporučena literatura:

Stefanie Stahl – Toplina gnijezda koja daje krila

Dan Siegel – Disciplina bez drame

---

Ivana Marin rođena je u Pakracu. Nakon srednjoškolskog gimnazijskog obrazovanja, upisuje Studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Poslije diplome, nije bilo druge opcije nego vratiti se nazad u voljeni Pakrac i započeti karijerni put. Zadnjih deset godina u psihološkoj struci vodilo ju je u različita područja interesa od palijativne skrbi, nastavničke djelatnosti do rada s veteranskom populacijom i članovima njihovih obitelji. Krajnji interes koji se pojavio zadnjih par godina bio je rad s traumom.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!