POVRATAK KORIJENIMA
Obitelj Bernat Zagreb zamijenila Pakranima: ''Evo što smo odlučili napraviti na Papuku..."
Foto: Privatni album
NEŠTO DRUGAČIJE
Od Končanice do Sicilije: Majstorica Sanja kukicom stvara unikatne torbice i druga čuda
''Nakon zatvaranja tvrtke Leonarda u kojoj sam bila zaposlena, intenzivnije sam se posvetila onome što sam i prije radila u slobodno vrijeme", kaže nam Sanja Ulbrih iz Končanice
GOSPODAR RAŽNJA
Mata (71) je majstor svog zanata: "Već 43 godine okrećem volove na ražnju, ispekao sam ih tisuću“
POBIJEDILA BOLEST
Petra iz Čazme proslavila prvi drugi rođendan s novim srcem: ''Život mi je sjajan, čak sam i potrčala''
SVESTRANA LEGENDA
Nogometna ikona Antun Romozi iz Daruvara: ''Osnivao sam klubove, a zbog cigareta sam igrao i lijevom nogom"
Otkako zna za sebe, Sanja Ulbrih (46) iz Končanice igrala se perlicama, končićima, ukrasnim vrpcama, dugmićima… Kad god je imala priliku, kaže, nastojala je stvoriti nešto vlastitim rukama, uvijek se trudeći da ono što izađe iz njezine kućne radionice bude posebno. Odnosno čisti unikat. Pa iako je njezin ručni rad godinama oduševljavao poznanike, sumještane i članove obitelji, tek prošle godine Sanja se odvažila i odlučila hobi pretvoriti u posao.
- Prije toga sam godinama radila u Daruvaru u tekstilnoj industriji. Nakon zatvaranja tvrtke Leonarda u kojoj sam bila zaposlena, intenzivnije sam se posvetila onome što sam i prije radila u slobodno vrijeme. S obzirom da je moj sin lani krenuo u prvi razred, odlučila sam više vremena biti doma kako bih mu pomogla oko svega pa sam, umjesto da tražim novi posao, odlučila pokrenuti vlastiti posao – otkrivam nam končanička dizajnerica.
Posebno ime
Tako je nastao obrt ''Leilani''. Iza neobičnog imena koje je čuvala za još jednu kćer koja se, barem za sada, nije rodila, krije se proizvodnja uistinu jedinstvenih heklanih proizvoda, kao što su torbice, podmetači, privjesci, košarice i druga čuda.
Heklati je, otkriva nam, naučila još kao djevojčica, promatrajući baku i stariju sestru. U početku je tek pokušavala ponoviti njihove pokrete, a mnogo godina poslije vratila se onome što je zapamtila i počela ozbiljnije vježbati. Znanje je nadograđivala praksom, ali i pregledavanjem videa na internetu, osobito kada bi se susrela s novim modelom ili tehnikom koju dotad nije iskušala.
- Gotovo nikada ne radim prema unaprijed zadanim shemama. Zna se dogoditi da krenem s određenom idejom, a onda tijekom rada nešto promijenim jer mi se učini da bi druga ručka, boja ili detalj bolje pristajali. Zato se zna dogoditi da na kraju i samu sebe iznenadim – smije se Sanja.
Drugim riječima, iz njezinih ruku gotovo nikada ne izlaze dva potpuno jednaka proizvoda. Čak i kada pokušava ponoviti neki raniji model, rezultat se razlikuje barem u sitnicama koje svakoj torbici, košarici ili ukrasu daju vlastiti karakter.
Sanjin ''stroj''
Posebno joj se sviđa što za rad ne treba veliku radionicu ni skupu opremu. Dovoljni su joj kukica za heklanje, materijal i vlastite ruke, pa svoj posao može ponijeti gotovo bilo kamo.
- Radim u kuhinji, dnevnom boravku, na terasi ili vani u dvorištu. Moj ''stroj'' uvijek ide sa mnom – kaže kroz smijeh.
Ipak, to ne znači da je posao lagan. Posebno je zahtjevno, otkriva nam, raditi debljim špagama koje se koriste za čvršće torbe i košarice jer takvo heklanje traži snagu u rukama i mnogo strpljenja. Upravo je upornost, smatra Sanja, važnija od bilo kakvog posebnog talenta.
Pozitivne reakcije kupaca dale su joj dodatnu sigurnost da hobi može pretvoriti u ozbiljniji posao. Prve je torbice radila za sebe i ljude iz svoje blizine, a nakon što su počele stizati pohvale i pitanja o mogućnosti naručivanja, shvatila je da za njezine rukotvorine postoji interes.
- Danas dio proizvoda izrađujem unaprijed, dok velik broj nastaje po željama kupaca. Netko odabere određenu boju, veličinu ili oblik, a ima i onih koji pošalju fotografiju proizvoda koji su negdje vidjeli i pitaju mogu li napraviti nešto slično. Baš nedavno sam imala jednu takvu narudžbu. Za gospođu iz Suhopolja sam izrađivala prekrasnu crnu torbicu sa žutim detaljima, zamišljenu prema motivu suncokreta. Moram priznati da sam se poprilično namučila oko nje, no ispala je super i klijentica je nakon preuzimanja rekla da još bolja i ljepša nego što je zamislila – kaže Sanja.
Posebne narudžbe
Jedna od zahtjevnijih narudžbi stigla je od žene iz Istre koja joj je poslala fotografiju torbe iz časopisa. Sanja je proučila fotografiju, potražila dodatne upute i pokušala samostalno pronaći način kako izraditi svaki pojedini dio.
- Uvijek ću barem pokušati. Takve narudžbe doživljavam kao izazov jer želim vidjeti mogu li ostvariti ono što je kupac zamislio – govori.
Vrijeme potrebno za izradu uvelike ovisi o modelu. Za jednostavniju torbicu potrebno joj je oko sedam sati rada, dok složenije verzije zahtijevaju i dvostruko više vremena. Za torbicu izrađenu prema fotografiji, kada je zbrojila heklanje svih dijelova, njihovo spajanje, šivanje podstave i završnu obradu, utrošila je oko 17 sati.
- Toliki se broj radnih sati teško može u cijelosti uračunati u prodajnu cijenu. Ručni rad kupcima mora ostati prihvatljiv, iako iza gotovog proizvoda često stoje dani truda, pažnje i ispravljanja sitnih detalja – kaže naša sugovornica.
Najviše joj, kaže, znači kada kupac prepozna koliko je vremena i ljubavi uloženo u proizvod. Posebno je veseli kada joj se netko ponovno javi ili pošalje fotografiju torbice koju koristi.
Kako bi svoje proizvode približila većem broju ljudi, ove je godine počela češće sudjelovati na sajmovima i manifestacijama. Predstavljala se u Daruvaru, Lipiku i Đurđevcu, a iskustva se razlikuju od događaja do događaja.
Izlaganje na sajmovima
- Oduševio me Cvjetni sajam u Daruvaru, tamo sam prodala stvarno puno svojih proizvoda. Ljudi su pokazali zaista velik interes i zaista sam zahvalna svima, i na kupovini i na komplimentima – kaže Sanja, dodajući kako sajmovi nisu važni samo zbog zarade. Ondje upoznaje druge izlagače, razmjenjuje iskustva, dijeli posjetiteljima svoje posjetnice i ostvaruje kontakte koji joj se kasnije mogu pretvoriti u nove narudžbe. Njezine rukotvorine već su otputovale diljem Hrvatske, ali i u Austriju, Sloveniju i Italiju. Košarice za kruh izrađene kao svadbeni darovi završile su čak na Siciliji.
Kupce pokušava dosegnuti i putem društvenih mreža, no priznaje kako taj dio poslovanja tek treba ozbiljnije razviti. Izrada objava, fotografiranje različitih faza rada i snimanje kratkih videozapisa nisu joj navika, pa se nerijetko tek nakon dovršenog proizvoda sjeti da je trebala zabilježiti kako je nastajao.
- Znam da bih trebala biti aktivnija, redovitije objavljivati i pokazivati cijeli postupak izrade. Nisam odrasla uz društvene mreže pa na to često zaboravim, ali svjesna sam da je danas takva promocija vrlo važna – priznaje.
Iako je zadovoljna razvojem obrta, svjesna je da se od njega zasad ne može u potpunosti živjeti. U međuvremenu je dobila ponudu za novo zaposlenje u tvrtki koja se bavi proizvodnjom elektroničkih komponenti te očekuje poziv za početak rada. Povratak u radni odnos, međutim, ne znači da će ''Leilani'' zatvoriti svoja vrata. Sanja namjerava zadržati obrt, nastaviti izrađivati proizvode prema narudžbi te se predstavljati na sajmovima kada joj druge obveze to dopuste.
- Ovo je nešto što volim i čime ne želim prestati. Možda ću imati manje vremena, ali ću ga pronaći jer me stvaranje opušta i veseli – kaže.
Podrška obitelji
Hoće li se jednoga dana netko od njezine djece uključiti u posao, još je rano govoriti. Sanja je ponosna majka kćeri Lene (24) i Emily (15) te sina Noela (7), a zasad još nitko nije pokazao jednaku strast prema kukici i koncu. Ipak, s obzirom na to da su odrasli okruženi materijalima, torbicama i majčinim idejama, nije isključeno da će se kreativna iskra jednoga dana prenijeti i na novu generaciju.
-Djeca su mi velika motivacija i podrška, baš kao i suprug Igor. Kadgod zatreba tu su, prate me na sajmovima i uvijek vode računa o tome da nisam gladna ni žedna – smije se naša sugovornica.
Uz obitelj i posao, na njezinu popisu svakodnevnih obveza nalaze se kuća, dvorište, vrt i pas. Dosada joj, kaže, zbog toga nije poznata, a heklanje je često upravo ono čemu se posveti kada završi sve ostalo.
Iako se smatra Končaničankom, rođena je u Daruvaru i uz to se veže zanimljiva anegdota.
-Na svijet sam stigla u Daruvaru, prije nego što je moja majka uspjela doći do rodilišta u Pakracu. Tako da, iako nikad nisam živjela u Daruvaru, ipak jesam Daruvarčanka – smije se Sanja.
Odrasla je u Končanici, a kasnije se preselila tek nekoliko kilometara dalje, u kuću u kojoj danas živi sa svojom obitelji. Priznaje kako je u ranoj mladosti sanjala o odlasku iz rodnog kraja. Sa 17 ili 18 godina činilo joj se da se život i prilike nalaze negdje drugdje pa je pokušala započeti novi život u Njemačkoj. Boravak nije dugo potrajao, a povratak kući tada možda nije izgledao kao ishod kojemu se nadala.
Život u Končanici
Danas ipak na to iskustvo gleda sasvim drukčije. Ne žali što se vratila i vjeruje da je život upravo tako trebao posložiti stvari.
- Sada znam da je tako jednostavno trebalo biti i da trebam biti baš ovdje, u svojoj Končanici. Ovdje imam svoj dom, obitelj i sve što mi treba. Danas ne bih otišla živjeti u veliki grad bez obzira na to kakvu bi mi netko ponudu dao – iskrena je Sanja.
U manjoj sredini, kaže, najviše cijeni mir i osjećaj sigurnosti. Djeca imaju više slobode, ljudi se međusobno poznaju, a svakodnevni život nije opterećen gužvama i dugim putovanjima. Daruvar je dovoljno blizu za sve što ne može pronaći u Končanici, dok se ono čega nema u blizini danas jednostavno može naručiti. I vremena je ondje uvijek dovoljno za sve što srce požali, pa i za stvaranje jedinstvenih kreacija koje su se vremenom postale Sanjin zaštitni znak.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!
Najnovije
USPJEŠNA MISIJA
KAD GRAD POKAŽE SRCE Daruvarčani sukulentima ukrasili gradsku knjižnicu
PRAVA STANARA
BUKA NAKON 22 SATA Što stvarno smijete prijaviti i kome? Kazne idu i preko 10.000 eura...
Bjelovarsko kulturno ljeto
U Bjelovaru se sprema za još jedan vikend glazbe, zabave i igre: U planu je i potraga za lisicom
NAŠE GORE LIST
Luka iz Bjelovara među 5 najboljih mladih kemičara u državi: ''Kemija i ja? Nije to bila ljubav na prvi pogled''
×
![]()