Nogometna ikona Antun Romozi iz Daruvara: ''Osnivao sam klubove, a zbog cigareta sam igrao i lijevom nogom"

- Ja vam ne mogu otići u grad, a da ne naiđem na nekoga tko me poznaje. Dovoljno je da stanem ispod sata i za koju minutu već ću imati sugovornika - priča nam 86-godišnji Daruvarčanin Antun Romozi. To i ne čudi jer gospodin Antun je od mladosti ono što danas zovemo javnom osobom. Dugo godina bio je član Gradskog vijeća, tajnik u nekadašnjoj Mjesnoj zajednici, učitelj u Dežanovcu i Uljaniku, aktivan sindikalist, istaknuti član daruvarske Matice umirovljenika… No, većina ljudi poznaje ga prvenstveno kroz nogomet, sport u koji se zaljubio još kao dječak.

- Prvi put sam se susreo s loptom, u Bastajima, gdje sam s obitelji živio kao dječak. Ondje sam završio prvi razred osnovne škole, a drugi i treći u obližnjem Katincu. U to vrijeme s tamošnjom djecom ''ganjao'' sam krpenu loptu koja se šivala od starih čarapa i drugih krpa. Pravu si nismo mogli priuštiti – prisjeća se naš sugovornik.

Prava lopta

Antunov otac bio je željezničar, a zbog njegova posla obitelj Romozi uskoro seli u Đulovac i tek u tamošnjoj školi Antun je dobio priliku zaigrati s pravom nogometnom loptom.

- U to vrijeme nogomet je ondje igrao i moj tetak pa sam i zbog njega odlazio na seosko igralište na kojem su bili veliki drveni golovi. 1952. godine, opet zbog očevog posla, selimo u Daruvar gdje je moj novi učitelj tjelesnog, pokojni Bogomil Čop, primijetio da volim nogomet i da sam brz te me uključio u tadašnji Nogometni klub Radnik, koji je bio Dalitov klub, iz kojeg je nastao današnji HNK Daruvar – priča nam Antun.

Nakon toga je nogomet postao njegova najveća strast i u potpunosti se posvetio treniranju. U klubu je, otkriva nam, prvo zaigrao na mjestu desnog krila jer je na toj poziciji nedostajalo igrača, no ubrzo je otkrio kako mu odlično ide igra glavom pa je zaigrao i u obrani. S vremenom se ispraksirao i za igru na lijevom krilu.

- Lijeva strana mi nikada nije bila jaka, no trener mi je savjetovao da vježbam lijevu nogu, i to ne samo na treninzima. Rekao mi je: ''Antune, kada hodaš po ulici i na tlu vidiš kutiju cigareta, kamenčić ili nešto slično, ti to šutni lijevom nogom najsnažnije što možeš.'' Poslušao sam ga i stvarno sam se vremenom naučio dobro udarati i lijevom – smije se naš sugovornik.

Drama u Zagorju

Od juniora, za koje je prvotno zaigrao, Antun je s vremenom dogurao do seniorske ekipe, a broj utakmica koje je odigrao u dresu Daruvara ni sam ne zna. Jedna od najdražih odigranih sezona bila mu je 1963./1964., kada je Daruvar ostvario najveći uspjeh u klupskoj povijesti, kvalificiravši se u zagrebačku Zonu Sjever, u kojoj su igrali veliki klubovi, poput Rudeša, Metalca iz Siska i drugih. No, ulasku u elitno društvo prethodila je prava drama kojoj je veliki doprinos dao upravo naš sugovornik.

- Posljednju kvalifikacijsku utakmicu igrali smo sa Zagorcem iz Krapine. Onamo smo putovali vlakom, istim onakvim u kakvom je sniman ''Vlak u snijegu'', s drvenim klupama. Utakmica je počela odlično, sjajno smo igrali i brzo poveli. No, odjednom, otprilike u 30. minuti, dogodio se prolom oblaka, silna kiša poplavila e igralište i glavnu sudac, inače iz Novske, donio je odluku da se susret odgodi za drugi dan - prisjeća se Antun.

Daruvarčani su, kaže, jedva pronašli smještaj, a domaćini su dali sve od sebe da tijekom noći prave buku kako se protivnički igrači ne bi previše odmorili i naspavali. Drugoga dana, Zagorci su u nastavak utakmice krenuli energično, a situaciju je dodatno zakomplicirao upravo Antun koji je u jednom trenutku postigao autogol.

Povijesni uspjeh

- Lopta je uletjela između stative i našeg vratara, i ja zabijem autogol. Bio sam šokiran, desetak minuta nisam znao za sebe. No, dečki su odmah govorili: ''Ništa, igramo dalje, kao da se ništa nije dogodilo.'' I stvarno, ubrzo smo opet poveli, a na kraju pobijedili 4:2 i kvalificirali se – prisjeća se Antun kroz smijeh..

Tako je Daruvar izborio ulazak u jako natjecanje s 14 klubova. Bila je to, kaže, velika stvar za mali grad i klub koji nije imao mogućnosti kao veće sredine.

- Nažalost, plesali smo samo jedno ljeto odnosno samo jednu sezonu, ponajviše zato što nismo imali pojačanja ni financijske uvjete kakve su imali drugi klubovi – kaže Antun. Ipak, za njega i njegove suigrače to je ostalo jedno od najljepših poglavlja daruvarskog nogometa.

Nogomet ga je pratio i nakon igračke karijere u Daruvaru. Želja za napredovanjem i radom s djecom odvela ga je u Pakrac, gdje je upisao Pedagošku akademiju za nastavnika tjelesnog odgoja i biologije. Zbog školovanja je dao otkaz na tadašnjem radnom mjestu u banci i krenuo putem koji će mu, uz nogomet, obilježiti velik dio života.

Osnivanje klubova

- Nakon završetka školovanja zaposlio sam se u Dežanovcu. Ondje sam, uz učiteljski posao, odmah pronašao i nogomet. U to vrijeme ondje je već postojao Nogometni klub Dinamo, no nije bio registriran – priča Antun.

Stoga su prvu godinu nakon njegova dolaska u Dežanovac tamošnji nogometaši nastupali na seoskim natjecanjima, no novi učitelj brzo je okupio mlade igrače, trenirao ih i inicirao registraciju kluba. Taj je klub nedavno proslavio 55 godina djelovanja, a na velikoj proslavi počasni gosti bio je upravo Antun Romozi.

- Kasnije me život odveo u Uljanik, gdje sam radio u područnoj školi, ali ni ondje nisam mogao bez sporta. Pa sam i ondje osnovao i vodio nogometni klub – ističe naš sugovornik.

Slično se ponovilo i u Blagorodovcu, gdje je igrao, trenirao i polako privodio kraju svoju igračku karijeru. No, kada je jednom čovjek toliko duboko u nogometu, iz njega se teško potpuno povući.

Sudac i delegat

- Nakon što sam objesio kopačke o klin, daruvarski sudac Petković počeo me nagovarati da postanem sudac. Isprva nisam htio, govorio sam da to nije za mene, ali na kraju sam prihvatio. Položio sam ispit i prvi put sudio u Žabnu, najprije juniorsku utakmicu, kao pomoćni sudac – kaže Antun.

Sudački posao radio je nekoliko godina, a napredovao je do zvanja regionalnog suca. No, kako to često biva u nogometu, nije uvijek bilo ugodno. Jedna neugodna situacija u Bjelovaru, kada je bio napadnut, presudila je da zviždaljku ostavi sa strane. Ipak, nogomet ga ni tada nije pustio, pa je postao delegat, a kasnije i instruktor, pratio suđenja, pisao izvješća i ocjene, obilazio klubove i utakmice.

- Bio  sam svugdje gdje se u daruvarskom sportu nešto događalo. Član upravnih odbora, nadzornih odbora, organizator, suradnik, svjedok i sudionik. Sudjelovao sam i u prikupljanju građe za monografiju o 100 godina daruvarskog nogometa, a mnoge fotografije koje su u njoj objavljene potječu upravo iz moje osobne arhive jer sam se bavio i fotografijom. Na mnogima sam imao zapisana imena igrača i godine. Drago mi je da je sve to sačuvano, jer to nije samo moja priča, to je povijest daruvarskog nogometa – govori Antun.

''Kum'' Grbavice

S posebnim veseljem govori i o daruvarskoj Grbavici, igralištu koje je danas uređeno i prekriveno umjetnom travom. Kaže da je upravo on predložio danas nadaleko poznato ime tog prostora, u šali dodajući kako je on ''kum'' Grbavice.

Nogomet se, smatra, od njegovih sportskih početaka do danas silno promijenio.

- Nekada je igra bila puno sporija, s više driblinga i zadržavanja lopte, dok je danas sve podređeno brzini, trci i zatvaranju prostora. Posebno primjećujem koliko se igra ubrzala po bokovima, koliko se koriste dubinske lopte i koliko su prekidi, osobito korneri, postali važan dio moderne taktike. Danas je sve trka, trka, trka. Igrači se stalno kreću, vraćaju se u obranu, zatvaraju prostor, otvaraju napad. Nekad se govorilo da je korner pola gola, ali danas se iz prekida stvarno jako puno toga može napraviti – objašnjava.

Naravno, pratio je i hrvatsku reprezentaciju koja je nastupala na Svjetskom prvenstvu ''preko bare''.

- Sretan sam kad prođemo skupinu – govori oprezno, dodajući kako je svjestan da u nogometu više nema lakih protivnika. Porazi ga ne obeshrabruju previše, jer, kako kaže, nogomet je danas življi, brži i nepredvidljiviji nego ikada. No, vjera u naše igrače i dalje postoji.

Poznato lice

Iako je nogomet glavna nit ove priče, život Antuna Romozija nikada se nije odvijao samo uz travnjak. Radio je u banci, u lokalnoj upravi, na gradskoj tržnici, a bio je i prvi komunalni redar u Daruvaru. U čak dva mandata bio je član Gradskog vijeća.

- Svašta sam radio i svugdje sam nekako bio uključen. Vodio sam radničke sportske igre, odbojku, rukomet, nogomet, šah, streljaštvo. Bilo je žestoko, znali smo ih u šali zvati ''Krvničke igre'', jer su se ljudi ponekad toliko borili da je bilo i ozljeda – smije se.

Bio je aktivan i u Matici umirovljenika, vodio izlete, okupljao ljude i sudjelovao u sportskim aktivnostima. Bio je i planinar, puno hodao, uvijek se kretao i nikada, kaže, nije znao sjediti na mjestu. Možda je upravo u tome tajna njegove vitalnosti.

Danas Antun živi sa suprugom Angjelkom u kući nekoliko kilometara od centra Daruvara.

Ima sina i kćer, unuke i obitelj na koju je ponosan. U mirovini je više od 25 godina, ali ni danas, kaže, nema mira. Ima voćnjak, dvorište, obveze, ljude s kojima se rado druži i grad u koji najčešće ode pješice ili biciklom.

- Vid me sve slabije služi, tako da sam auto prestao voziti. Imam bicikl, Pony, pa ako dođe do opasne situacije, lako mogu skočiti s njega – šali se Antun.

Zadovoljan svime

Najviše ga veseli što ga ljudi i dalje pamte. Nedavno je u Dežanovcu susreo svoje bivše učenice, danas već sijede poput njega, i kaže da ga je to posebno dirnulo. Na proslavama klubova, sportskim okupljanjima i u gradu uvijek se nađe netko tko mu priđe, pozdravi ga, podsjeti ga na neku utakmicu, školu, izlet ili zajednički događaj.

I zato početak ove priče najbolje opisuje Antuna Romozija. Čovjeka koji ne može otići u grad, a da ga netko ne zaustavi. Ne zato što je to tražio, nego zato što je kroz desetljeća ostavio trag dubok trag u svojoj zajednici.

- Zadovoljan sam svime što mi se dogodilo u životu. Sretan sam što sam izabrao nogomet kao jednu nadogradnju svega svojega htijenja. On me pratio cijeli život i puno mi je dao – kaže nam na kraju.

A nogomet, čini se, i dalje živi u njemu istom onom dječačkom snagom s kojom je nekada u Katincu ganjao krpenu loptu. Samo što se danas, umjesto po seoskom igralištu, ta lopta kotrlja kroz sjećanja. I kroz priče koje Antun Romozi, srećom, još uvijek rado dijeli s drugima.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!