NEVJEROJATAN TALENT Mijo Labudić iz Donjeg Čaglića tečno i nepogrešivo govori unatrag!

Klupa uz glavnu prometnicu u Čagliću, složit ćete se, i nije neko posebno zgodno mjesto za razgovor, dok nasuprot nje, s druge strane ceste iza visoke trave proviruje derutni objekt nekadašnje trgovine s već natrulim natpisom „Budućnost", imenom koje je odavno izgubilo smisao u svoj svojoj suštini, piše Compas.hr.

Na njoj, s cigaretom među prstima, mirno sjedi Mijo Labudić i premda na zakazani razgovor kasnim dobrih desetak minuta, čeka me kao da nema ništa prirodnije od toga. U startu, pomalo otužan dekor za relativno vedar povod razgovora koji je pred nama...

Tko je Mijo? Ukratko, Mijo je 54-godišnjak iz Donjeg Čaglića, rodom iz Orahova kod Bosanske Gradiške, a u Hrvatsku je došao 1993. godine. Nije mu, kaže, ovaj kraj bio sasvim nepoznat jer mu je majka još kao djevojka 1962. doselila iz Sanskog Mosta u obližnji Dobrovac, pa je rodbine uvijek bilo s ove strane. Otac mu je preminuo 1999., a prije konačnog dolaska u Slavoniju 1993. godine Mijo je neko vrijeme proveo u Austriji, gdje je otac živio.

Neoženjen i nezaposlen

Čime se danas bavi, od čega živi pitam ga. Svačime, odgovara bez oklijevanja, ali ne i bez gorčine. Trenutno je, kaže, na socijalnoj skrbi, prima minimalnu zajamčenu naknadu kao nezaposlena osoba. Godinama je radio kao sezonac u lipičkoj Podravci, a zadnjih dvadesetak i kusur godina, kroz ljetne mjesece radi na protugradnoj obrani pod okriljem Hrvatskog hidrometereološkog zavoda. 

- A šta da ti kažem, sezonski je to posao, plaća se dok traje, a dalje se opet snalazi - u pola glasa i u kratkim crtama objašnjava, kao da želi što prije odraditi ovaj, za njega mučniji dio priče.

Nije, kaže, oženjen, a do prije nekoliko godina živio je u Čagliću u domaćinstvu s majkom. Zadnje vrijeme bila je nepokretna pa se Mijo brinuo o njoj, dok je danas ona u Domu u Marinom Selu. Živi sam. Kako provodi dane, priupitao sam više iz pristojnosti nego radoznalosti, da ga još malo opustim prije nego li pređemo na stvar... „Nešto se odradi, čisto da se preživi. Pratim društvene mreže da budem u toku. I puno hodam“, govori tiho. Nije mu problem, dodaje sasvim ozbiljno, prošetati do Lipika, a po potrebi i do Pakraca. Samo da protegne noge.

Govori unatrag kao na materinjem

No, s Mijom se nismo sreli zbog životopisa.

Proteklih mjeseci, ne jednom, čuo sam za neobičan talent koji Mijo u sebi nosi još od djetinjstva - gotovo nevjerojatan, potpuno beskoristan i upravo zbog toga nekako simpatičan. Mijo Labudić govori unatrag. Nepogrešivo tečno. Ne slova, nego cijele riječi, jednu za drugom, ispravnim redoslijedom u rečenici, trenutačno, bez mucanja i zapinjanja. Kao da mu je u glavi ugrađen neki tihi šaptač koji sve obrne prije nego što glas uopće napusti usta.

- Mijo, kako je to sve počelo?

- Sasvim slučajno - odgovara i nastavlja: 

- Još kao dijete sam se igrao s jednim prijateljem i počeli smo iz čiste znatiželje okretati riječi tamo - vamo, a on je brzo primijetio da to radim drugačije i s jednakom brzinom, gotovo normalno, bez da se zaustavim, bez da pokušavam dvaput. Nisam morao razmišljati. Samo se dogodilo - smije se i danas dječački veselo svojoj sposobnosti koja ga je na neki način obilježila.

Na upit sjeća li se prve takve naopake rečenice samo se nasmijao. 

- Naravno, kako da ne, pamtim je savršeno: Lav ide u kuću, kaže i odmah, bez daha dodaje: Val edi u ućuk.

Smiješi mi se i gleda me ispod oka dok vrtim u sebi tu rečenicu, okrećem je i slovkam pa na kraju odustanem.

Foto: Dinko Kliček/Compas.hr

I tako je počelo. Vijest se, kaže, o njegovu neobičnom daru brzo proširila. U selu, u školi, u društvu. Bio je zvijezda, barem tada, u ranim danima, no kako kaže ubrzo je počelo malo i ići na živce, ili kako to Mijo pristojnije opisuje „došlo je do blage rezignacije“:

- Ajde Mijo, ovo unatrag. Ajde Mijo, pokaži kako ono ide. Svelo se na zafrkanciju u društvu, na zabavu za stolom. Znalo je stvarno dojaditi, ta stalna zapitkivanja i moljakanja, ali uglavnom je izazivalo salve smijeha. Roditelje moj talent i nije pretjerano uzbudio. Bilo im je simpatično, smijali su se valjda svjesni da mi to neće previše pomoći u životu - prisjeća se ranog djetinjstva.

Nisu pogriješili.

Djeluje mirno, gotovo profesorski

Vidim da se polako otvorio i odlučujem ga provjeriti na licu mjesta. Upravo tada, pored nas je uz zaglušujuću buku projurio kamion. Nisam bio odviše kreativan: “Ajde okreni: Sad je prošao kamion". Mijo ni ne trepne: "Das ej oašorp noimak.”

Točno. Svaka riječ naopako, redoslijed rečenice netaknut, izgovor čist. Nastavljam s težima. Željezničar - račinzeljež. Vatrogasac - casagortav. Pravednost - tsondevarp. Nepravovaljanost - tsonaljavovarpen. Svaku odapne gotovo momentalno, bez da jednom zaplete jezikom. Gledam ga u oči tražeći trag napora. Nema ga.

Za ispravnost izgovora, kaže Mijo, garantira. Eventualno, veli, kada se sudari više suglasnika u brzini može doći do zamjene mjesta. Ipak, odmahne brzo rukom, gotovo se brecne:

- Ne bi trebalo, ali ajde, možda se koji put slučajno dogodi - reče pola u šali s jedva vidljivim osmjehom, kao da brani svoju nadarenost od bilo kakvih propitkivanja.

Dvadesetak minuta na klupi s Mijom brzo je prošlo i na tren sam odlutao… Ovaj čovjek djeluje mirno, gotovo profesorski - bira riječi pažljivo, izgovara ih precizno, sluša prije nego li odgovori. Netko tko ga ne poznaje mogao bi pomisliti da sjedi, recimo, s bivšim učiteljem u mirovini... A onda se prisjetim da isti čovjek pored mene živi od minimalne naknade i sam, tamo gdje ni „Budućnost“ nije imala previše planova. I tu negdje nastane onaj čudan, tihi nesklad između čovjeka kakvim ga vidiš i okolnosti u kojima ga zatičeš. Mijo, čini se, taj nesklad odavno i ne primjećuje. Ili ga je naučio ignorirati.

Vratili smo se temi. Upitam ga što se događa u njegovoj glavi u tom trenutku, onaj refleks kad čuje riječ i odmah je vidi naopako. Je li u pitanju neka fonetska promjena, neka tehnika…?

- Ništa. Ispred očiju se samo stvori konstrukcija koju lako pročitam. Prirodno mi dođe, doista, ne znam kako bih to objasnio. Dugo sam mislio da je to glupost. Nešto čime zabavljaš ljude na druženjima, ništa više. Kasnije sam doznao da je to povezano s fonološkom memorijom, nešto s mozgom, s načinom na koji obrađuješ zvuk. I odjednom sam to shvatio malo ozbiljnije. Nije da sam ponosan, ali više to ne zovem glupošću. Što se tiče dužine, mogu tako u nedogled pričati - trudi se objasniti teško objašnjivo...

Upravo tako. Za ono što Mijo radi, naime, ne postoji pravi naziv. Po internetu kola nekakvo približno precizno objašnjenje da bi taj talent lingvisti opisali kao „iznimno razvijenu fonološku memoriju i manipulaciju glasovnim nizovima u stvarnom vremenu“, odnosno sposobnost koju svi imamo u tragovima, ali koju je Mijo razvio do razine automatizma. Nitko to nije službeno krstio, a Mijo to naziva jednostavno - okretanje.

"Titlovali su me u Živoj istini - da bi me razumjeli"

Iako se nije previše okoristio ovim Božjim darom, jednom mu je taj talent otvorio i vrata televizije. U siječnju 1997. godine, u D. Čaglić je s ekipom stigla legendarna HTV-ova emisija "Živa istina" s danas pokojnim voditeljem Joškom Martinovićem te Darijom Marjanović. Mijo ju je volio gledati.

Kako je uopće došao do tv-ekrana? Kaže da je, gledajući emisiju, primijetio neke pogreške u njihovom izražavanju. Kako tada nije imao mobitel - jedva je bilo i fiksnih telefona, dodaje - napisao im je pismo i skrenuo pažnju na pogreške, ali usput i na svoj talent, ako bi im možda bio zanimljiv. Ubrzo su se s HTV-a javili u lipičku Podravku (današnji Studenac) gdje je tada radio i ponudili da dođu snimati.

Toga dana, prisjeća se, razgovaralo se slično kao što razgovaramo danas, ali prezentacija talenta bila je nešto posebno. Mijo je tada pred kamerama nacionalne televizije recitirao dvije autorske pjesme. Prvu je izustio napamet, normalno, ispravnim redom, a televizija je titlovala prijevod unatrag, kako bi gledatelji uopće dobili predodžbu o čemu se radi. Drugu je pjesmu recitirao unatrag, a titl ga je na ekranu ispravljao na tečan hrvatski.

Danas je, međutim, sve to dosta drugačije. Bliže je društvo naviknuto na Mijin dar i više ih toliko ne uzbuđuje, barem dok se za stolom ne nađe netko nepoznat pa ga ekipa onda prozove da impresionira gosta, ali i to je sve rjeđe, tvrdi Mijo. Ali evo, impresionirao je nas!

Foto: Dinko Kliček/Compas.hr

Na samom rastanku, po završetku ovog razgovora i već pri odlasku, ne čekajući da ga zamolim, Mijo se okrene i uputi pozdrav našim čitateljima na jedini način koji mu valjda dolazi prirodno: Mivo metup majlvardzop evs eljetatič gokčipil asapmoC! Ilejviž!

Na koncu, nije teško zaključiti da naš Mijo od ovoga nema ništa što bi, barem, mogao uokviriti i objesiti na zid. Nema diplome, nagrade ni potvrde. Ima samo prazne džepove i dar koji nije tražio, nitko mu ga nije dao i nitko ne može oduzeti. A opet, dok su tisuće ostalih talenata uprljani korisnošću, ovaj njegov mu dođe kao vještina iz doba prije novca, kad se nešto radilo samo da bi te činilo posebnim među svojima. Na fešti, za stolom ili među prijateljima - tamo gdje se umjesto papira priznaje samo čista duša, piše Compas.hr.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!