Antonio Pejša iz Pakraca: "Cijenite pravu fotografiju i ne dajte joj da ispari u digitalnom oblaku"

Danas je svatko fotograf. Ili barem tako misli dok se u džepu igra s mobitelom naoružanim s tri leće, uvjeren da je onaj brzi „klik“ isto što i umjetnost. U tom poplavnom valu digitalnog smeća, gdje se fotke štancaju brže nego što ih mozak može procesuirati, fotografska je struka stjerana u kut.

Obraniti taj zanat, a kamoli od njega živjeti, danas je pothvat sličan onome kad pokušavate objasniti mlađima da se nekad na razvijanje „foto-filma od 24 ili 36“ čekalo tjednima i to s blagim grčem u želucu…

Vratimo se još, samo na trenutak, u ne tako davnu povijest. Nas, nešto starije, uvijek hvata sjeta kad prođemo pokraj mjesta gdje je nekad, na današnjoj gradskoj šetnici u Pakracu, stolovao pokojni fotograf Mijo Roksandić i njegova foto - radnja „Oblik“.

Težina povijesti

Tamo se zalazilo s poštovanjem, u najboljoj košulji, bilo da ti treba slika za „ličnu“ ili obiteljski portret koji će nas kasnije desetljećima, ravno u oči, gledati s regala. Fotografija je tada bila rijetka, nije ih bilo na tisuće već se razvijala na papiru koji je pod prstima imao težinu povijesti. Pomno se birala pa čuvala u onim teškim, ukoričenim albumima s cifranim rubovima. Takvi i danas postoje po kućama s uredno složenim uspomenama svadbi, vojske, dječjih rođendana, izleta ili lica ljudi kojih više nema.

Danas? Danas su takve uspomene zatočene u „cloudu“, u digitalnim oblacima gdje se guše u moru identičnih kadrova, dok sami sebe stalno lažemo kako ćemo „idući tjedan razviti onaj probrani set fotografija od lani“. U takvom svijetu digitalizma, gdje je kvantiteta progutala kvalitetu, postavlja se pitanje: isplati li se uopće danas biti fotograf i može li se živjeti od toga?

Odgovor smo potražili kod 23-godišnjeg pakračkog majstora fotografije Antonija Pejše, mladića koji se prije tri godine s takvim trendovima odlučio uhvatiti u koštac. 

Od cestovnog prometa do vizualne umjetnosti

Antonio nikad nije bio jedan od onih koji će zaglaviti u uredu od 7 do 15 sati i ubijati dan. Iako je prvotno ima ideju školovanja za tehničara cestovnog prometa ubrzo je odustao, jer je na vrijeme shvatio da njegova narav traži nešto više od vrućeg asfalta i administracije. Kreativni nemir odveo ga je tako iz rodnog Pakraca u Zagreb na školovanje za fotografa, a potom ga s diplomom u ruci i jasnom vizijom istim putem vratio natrag.

- Fotografsku praksu sam svojevremeno odrađivao u FOTOimagu gdje sam puno naučio od Ivka, Sandra i ekipe. Oduvijek mi se motala po glavi ideja o vlastitom foto-studiju i konačno sam uvidio da ima dovoljno posla za pokretanje obrta. Tata i mama time nisu bili previše oduševljeni. Znali su promrmljati kao „hm, hrabro“, no ipak su me podržavali, prisjeća se Antonio tih dana iz 2023. godine.

Hrabrost se, naposljetku, isplatila. Uz pomoć mjera za samozapošljavanje, osnovao je „Phi Mediu“, uložio u vrhunsku opremu i bacio se na teren. Iako ga osobno najviše privlači modna fotografija i visoki estetizam, realnost lokalnog tržišta usmjerila ga je u klasiku - prema vjenčanjima, krštenjima i poslovnim eventima. Usmjerenost na samo jednu granu profesije u maloj bazi kao što je Pakrac predstavljao bi isuviše velik komfor. 

Borba za tržište: Više od običnog okidanja

Kada smo sjeli na razgovor, prvo što se nametnulo bilo je upravo pitanje opstanka na tržištu. 

- Bilo je lijepih i teških trenutaka. Borba za tržište je išla bolje od očekivanog jer se stvar odmah zakotrljala, da se tako izrazim. Odmah sam uz pomoć kolega uletio u snimanje svatova koji su kao stvoreni za tzv. preživljavanje, a polako su stizali i projekti sa strane, što s našeg područja, što iz Zagreba gdje sam od ranije poznavao ljude. Čak sam se malo iznenadio.“, priznaje nam Antonio. 

Zanimljivo je, dodaje, promatrati kako se posao u ovom trenutku razvija jer se već neko vrijeme pojavljuju novi momenti i sfere u poslovanju, a na pitanje što s trogodišnjim odmakom smatra temeljem ili nekakvom bazom samog posla te što donosi najviše novca, odgovora: 

- Do prošle godine su to bili svatovi, eventi i slično, sad se sve više javljaju tvrtke koje su zainteresirane za tzv. biznis fotografije. To znači da žele kvalitetne promotivne fotke kako poslovnih prostora tako i radne atmosfere. Takvi poslovi lokacijski se protežu od Zagreba, Karlovca preko cijelog našeg područja prema istoku zemlje. To je trenutno aktualno. Također, kako je samo fotografiranje u današnje vrijeme potencijalno usko područje, u uslugu sam ubacio i vođenje društvenih mreža za pojedince i tvrtke, što mi je u neku ruku siguran posao uz samo fotografiranje, ali i vrlo srodna obveza pa mi je gušt to raditi.

Upitan preciznije što točno nudi, prodaje nekom restoranu ili poduzeću, Antonio odgovara da je u pitanju čitav paket usluga. Od izrade vizualnog identiteta, snimanja sadržaja, montiranja reelsa za Instagram i TikTok kampanje... Sve to radi sam, dok za veće projekte, poput pakračkog sajma Slavonski Banovac, surađuje s kolegama iz Pakraca i Lipika poput Krešimira Mađarošija i Miroslava Butorca, vlasnicima srodnih obrta.

Još 20 sati uređivanja…

Najveći neprijatelj modernog fotografa nije, kaže, loše svjetlo, već klijent koji, često i nesvjesno, podcjenjuje proces. Antonio priznaje da se s tim susreće, osobito kod starijih generacija.

- Mlađi ljudi su svjesni razlike, ali kod starijih klijenata, dok ne vide rezultat, znaju biti u fazonu „ma dobro je i ovo moje mobitelom“. No, kad vide finalni proizvod, postanu svjesni razlike. Baš sam radio s jednom tvrtkom iz Zagreba koja posluje 30 godina, ali marketing su zanemarivali. Angažirali su me s rezervom, no kad sam došao sa svom onom opremom i kad su vidjeli rezultate cijelog dana snimanja, bili su oduševljeni. To otvara vrata novim preporukama, objašnjava Antonio i napominje da fotografija nije gotova onog trenutka kad je snimi i napusti teren. Pravi posao zapravo tek tada počinje. Isporuka sirovih fotografija, kaže, kod njega ne postoji. Svaki kadar prolazi rigoroznu obradu.

- Sirova fotka je u RAW formatu što traži doradu. To oduzima možda i najviše vremena jer ju detaljno obrađujem i sređujem sve detalje. Tu je potrebna naobrazba u Photoshopu i ostalim grafičkim programima. Ovisno o dogovorima, klijentima za, recimo svatove, isporučim oko 800 gotovih fotografija. Kod tvrtki je druga priča - manje su količine, ali je dublja i detaljnija obrada. Iz svatova izađem kući s tri, četiri tisuće fotki. To kasnije sređujem nekoliko dana, nekih dvadesetak sati na računalu, tako da… Nije naivno, haha, smije se Antonio.

Iako, kako se veli, samo prostaci govore o novcu, nismo odoljeli da ga javno priupitamo o cijenama njegovih usluga i što za te novce nudi. Pa smo onda pitanje formulirali ovako: Samo kratko da objasnimo npr. budućim mladencima, ako te angažiraju onda zauzvrat dobiju što i to plate - koliko?

- U kompletnom vjenčanom paketu dobiju USB stick sa fotografijama, dobiju link s istim i naravno, luksuzno tiskane wedding bookove. Ako treba video, imam ekipu i za to. Reklamacija još nisam imao, tako da je valjda to u redu. Cijena? Ha, nema tu fiksne cijene. Ako su svatovi samo crkva i „sešn“ onda je to 300 eura, a ostalo ovisno o drugim željama tijekom dana. Ajde, orijentira radi, recimo da cijene od tih početnih tristotinjak eura pa sve do kompletnih paketa dođu i do 2 - 3 tisuće eura - kaže.

Gradski fotograf, umjetnička duša

Nakon foto-velikana poput Mije Roksandića i u novije doba Ivka Jakovljevića, Antonio Pejša polako preuzima titulu „gradskog fotografa“. Prisutan je posvuda, ima ga od dječjih rođendana do velikih festivala i događanja.

Iako mu je fotoaparat primarni „kruh“ (oko 80 posto prihoda), ne krije da razmišlja o širenju i zapošljavanju nekoga tko bi ga rasteretio administrativnog dijela posla kako bi se on mogao posvetiti isključivo objektivu. Danas Antonio dijeli prostor u Hrvatskom domu s kolegama. Nije riječ o klasičnom foto-studiju gdje će vas dočekati pult za razvijanje slika, već moderan prostor za editiranje i studijsko snimanje. 

Kakve usluge trebaju lokalnom tržištu, upitali smo pritom misleći na Pakrac, Lipik, Daruvar i uopće Slavoniju, odnosno što ovdje najviše „ide“?

- Najveća je potražnja obiteljskih fotografiranja, krštenja i svatova, sportaša i sportskih događanja. Isto tako, u ovom trenutku dosta surađujem s Toplicama Lipik gdje su u pitanju fotografiranja na mjesečnoj bazi njihovih bogatih zdravstvenih usluga, bazena, terapija i ostalog, a također i dronom pratim napredovanje radova na hotelu Fontana u okviru Toplica kako bi u budućnosti napravili efektan video nastanka, objašnjava ukratko.

Izvan komercijalnih okvira, Antonio u sebi nosi umjetnika. Strast mu je modna fotografija i portreti za što i nema previše vremena.

- Osobno najviše volim modnu fotografiju i portrete. I to radim za svoju buduću izložbu kojom ću se, nadam se već iduće godine, predstaviti svojim sugrađanima. Koristim i zanimljive motive, ruševine ili derutne objekte kao što su pakračka bivša Robna kuća ili donedavno zgrada bivše Psihijatrije koja se sada preuređuje. Takvi kadrovi pored kojih snimam muške ili ženske modele idealni su za nekakve moje „artistic“ fotke koje dočaravaju idealan kontrast nekakvog „lijepog i ružnog“, „starog i mladog“, ovisno što želim fotografijom poručiti - priznaje nam Antonio.

U svom radu, govori dalje, ne bježi od modernih alata i pomagala. U nedostatku vremena i stalnom cajtnotu, oni dođu kao melem na dušu. Umjetnu inteligenciju (AI), kaže, rado koristi kao saveznika koji mu pomaže na više načina… 

- Uh, sve više i više je koristim. Znatno pomaže pri obradi, nekad zezne, nije to još razvijeno do kraja, ali već i ovako jako koristi. Recimo, ima sustava gdje ubaciš mapu s fotkama, ona probere gdje su npr. ljudima zatvorene oči pa ih eliminira - uzbrzava mi tako proces selekcije. Ne moram među 5000 fotki sam još i to birati… Općenito, smatram da nije sramota koristiti pomoć AI-a, alata koji je tu i koji neće nestati već će se samo razvijati. Mislim da ga je bolje koristiti i naučiti njime baratati nego ne. Tko to ne nauči, mislim da će biti hendikepiran, smatra Antonio.

„Majstore, oće bit mjesta na filmu?“

Razgovor s Antonijem završavamo u vedrom tonu, dotičući se šarma terenskog rada u lokalnoj sredini. Unatoč modernoj tehnologiji, digitalnim senzorima i oblacima, neka pitanja i dobacivanja na feštama ostaju vječna. Voliš li kad te u dvorištu dočekaju s usklikom: „Evo slikara!!“?

- Najviše to volim, hahaha, isto kao i kad upitaju: „Majstore, oće bit mjesta na filmu i za mene?“. Ne smeta mi to, kad je dobra atmosfera sve se to poravna s rakijicom ili dvije, taman toliko da fotke ne budu mutne, haha, zaključuje ovaj simpatični mladić.

Pa iako u Pakracu više nema ni Mije ni njegova „Oblika“ - ima „malog“ Antonija koji tvrdi: Fotografija je zapravo emocija zarobljena u pikselima i čeka da je izvuku iz digitalnog „oblaka“ i pospreme na policu, u korice albuma - u vječnost. 

Ima li ljepše rečenice za kraj?

 

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!