Marko Franić: Jedna razredna fotografija, krizni stožer i 26 roditelja...

Postoje stvari za koje čovjeka nitko ne pripremi kad dobije dijete. Prva temperatura, prvi zub, prvi odlazak u školu i prvi put kad shvati da je za običnu razrednu fotografiju potrebno više dogovora nego za ulazak Hrvatske u Europsku uniju.

Jer dijete ne može samo doći u školu, stati pokraj svojih prijatelja i nasmiješiti se.

Ne.

To bi bilo prejednostavno.

Prvo se mora sastati krizni stožer.

Roditeljska WhatsApp grupa 1.B.

Učiteljica Marina u ponedjeljak u 17:03 napiše:

„Poštovani roditelji, u četvrtak ćemo imati razredno fotografiranje. Cijena fotografije je osam eura. Molim da djeca dođu uredna. Lijep pozdrav!”

Četvrtak. Osam eura. Uredna djeca.

Gotovo.

Barem bi bilo gotovo u nekoj normalnoj zemlji.

Ali ovdje imamo 26 učenika, njihove roditelje i jednu ženu koja je studirala pet godina da bi na kraju radnog dana morala objašnjavati odraslim ljudima što znači doći uredan.

Prva se javlja Jakovljeva mama.

„Hoće li djeca morati biti u bijelim košuljama?”

„Ne moraju”, odgovara učiteljica Marina.

„Ali mogu?”

„Mogu.”

„A je li bolje da budu?”

MARINA, NEMOJ ODGOVARATI.

Ali Marina odgovori.

„Kako vi želite.”

Najveća pogreška koju jedan prosvjetni radnik može napraviti jest reći hrvatskom roditelju da nešto napravi kako želi.

Jer hrvatski roditelj ne zna što želi dok ne sazna što žele ostali roditelji. A kad sazna, onda želi nešto drugo.

„Ja mislim da bi bilo lijepo da svi budu jednako obučeni”, predlaže Emina mama.

„Slažem se.”

„I ja.”

„Možda bijele majice?”

„Ali bijela se brzo zaprlja.”

„Pa neće se valjda zaprljati do fotografiranja.”

„Vi ne poznajete mog Luku”, javlja se Lukina mama.

Luka je prošli tjedan uspio doći kući s kečapom na leđima, iako za ručak nisu imali kečap.

U 17:19 netko predlaže plave majice.

U 17:23 jedna majka pita mora li biti tamnoplava ili svijetloplava.

U 17:26 druga šalje fotografiju nijanse koju je pronašla na internetu.

U 17:28 treća napiše da to nije plava nego petrolej.

I tu se uključuje Filipov tata.

„Moj Filip ima crvenu. Ako je problem, stavite ga pokraj vatrogasnog aparata.”

„Ali onda neće biti usklađen s ostalima”, upozorava Emina mama.

„Neće. Ni inače nije.”

Nitko se ne smije.

Odnosno, vjerojatno se smiju, ali to ne žele javno priznati jer bi time pokazali da ne shvaćaju ozbiljnost situacije.

A situacija je ozbiljna.

Jer Tonijeva mama ima problem.

„Moj Toni se ne voli fotografirati.”

Toni ima sedam godina. Ne voli fotografiranje, ne voli grašak i ne voli kad mu netko govori da požuri. Ukratko, Toni je sasvim normalno dijete.

„Još u vrtiću je na svim fotografijama imao zatvorene oči”, objašnjava mama.

„Neka mu fotograf kaže da ih otvori”, predlaže Sarina mama.

„Ali on ih zatvori kad vidi blic.”

„Pa neka ne gleda u blic.”

„Ali onda neće gledati u kameru.”

„Neka gleda malo iznad.”

„Onda će izgledati kao da gleda u strop.”

Filipov tata napiše:

„Pa neka ga slikaju za osobnu. Tamo ionako nitko ne izgleda sretno.”

„Ali ja bih voljela da Toni na fotografiji izgleda prirodno”, odgovara njegova mama.

„Onda ga pustite da žmiri.”

I dok se pokušava riješiti pitanje Tonijevih očiju, Jakovljeva mama otvara novu frontu.

„A kako će djeca biti raspoređena?”

„Kako mislite?” pita učiteljica.

„Pa tko će stajati naprijed, a tko iza?”

„Prema visini.”

E, TU SMO.

Jer hrvatski roditelj može prihvatiti da mu dijete dobije trojku iz matematike, ali da stoji u zadnjem redu na fotografiji, to već zahtijeva sastanak s ravnateljem.

„Moj Jakov je još u vrtiću uvijek bio skroz iza”, piše mama.

„Pa visok je”, odgovara Lukina mama.

„Je, ali mu se nikad nije vidjela cijela košulja.”

OSAM EURA, A NE VIDI SE KOŠULJA.

To je već materijal za Državni inspektorat.

„Ja mislim da bi trebalo napraviti raspored da svi budu jednako vidljivi”, predlaže Emina mama.

„Kako jednako?” pita Filipov tata.

„Pa da nitko ne bude zaklonjen.”

„Onda ih slikajte jednog po jednog.”

„Ali to onda nije razredna fotografija.”

„Onda Jakova stavite naprijed, a ostalih dvadeset pet neka mu drži košulju da se cijela vidi.”

Jakovljeva mama ne odgovara.

Vjerojatno prvi put otkako je dijete krenulo u školu.

U 18:11 netko predlaže abecedni red.

U 18:14 jedna majka smatra da bi to bilo nepravedno prema djeci čija prezimena počinju slovima pri kraju abecede.

U 18:16 netko predlaže izvlačenje brojeva.

U 18:19 Filipov tata napiše:

„Predlažem kvalifikacije. Tko se najbolje nasmije, ide u prvi red. Ostali neka treniraju do iduće godine.”

A onda se javlja Sarina mama.

„Samo jedno pitanje. Hoće li fotografije biti digitalno obrađene?”

Marina ne odgovara.

Pametna žena.

„Mislim, hoće li fotograf uklanjati nepravilnosti?”

„Kakve nepravilnosti?” pita Lukina mama.

„Pa ako dijete ima prištić ili nešto.”

PRIŠTIĆ.

U PRVOM RAZREDU.

„A može li se ukloniti i podočnjake?” pita Filipov tata.

„Djeca nemaju podočnjake”, odgovara Sarina mama.

„Ne mislim na djecu. Na Marinu.”

Učiteljica Marina prvi put tog dana reagira na njegovu poruku.

Smješkićem.

Samo jednim.

Ali dovoljno da znamo da žena još nije potpuno izgubila volju za životom.

U 19:02 počinje rasprava o tome smiju li se fotografije objavljivati na društvenim mrežama.

„Ja ne želim da se moje dijete objavljuje bez dopuštenja.”

„Ni ja.”

„Ni ja.”

„A što ako netko fotografira svoju fotografiju i stavi je na Facebook?”

„Pa neka prekrije ostalu djecu.”

„Kako će ih prekriti?”

„Neka stavi emotikone.”

„Ali onda se neće vidjeti razred.”

Filipov tata ponovno:

„Ja ću prekriti svu ostalu djecu, a Filipovu sliku staviti na Facebook.”

„A što ako netko prepozna ostalu djecu?”

„Po čemu? Po rukama i nogama?”

„Pa i to je moguće.”

„Onda ću objaviti samo Filipa.”

„Ali to više nije razredna fotografija.”

„Nije ni roditeljski sastanak, pa vas slušam već dva sata.”

U 19:17 Jakovljeva mama pita može li se fotografija dobiti u većem formatu.

U 19:22 netko želi manji.

U 19:25 jedna majka pita može li fotografija biti crno-bijela.

U 19:31 netko pita može li se dobiti magnet za hladnjak.

U 19:42 Filipov tata napiše:

„Ako se ovako nastavi, fotograf će nama platiti osam eura da ga pustimo kući.”

A onda, kao i uvijek, dolazi pitanje novca.

„Meni je osam eura malo puno”, piše Sarina mama.

„I meni.”

„U vrtiću smo plaćali šest.”

„Sve je poskupjelo.”

„Ali fotograf samo stisne gumb.”

I ETO GA.

Fotografija, zanimanje koje je upravo svedeno na pritiskanje gumba.

U 20:04 jedna majka predlaže da se pronađe jeftiniji fotograf.

„Moj šogor ima dobar aparat.”

„Kakav?”

„Canon.”

„Koji Canon?”

„Ne znam, crni.”

To je dovoljno.

U 20:12 imamo alternativnog fotografa.

U 20:18 otvara se anketa.

U 20:26 roditelji glasaju između profesionalnog fotografa za osam eura i nečijeg šogora koji ima crni Canon.

U 20:31 Filipov tata glasa za šogora.

„Zašto?” pita Jakovljeva mama.

„Zato što čovjek još ne zna u što se upušta. Neka i on nešto nauči.”

Sljedećeg jutra učiteljica Marina prekida raspravu.

„Poštovani roditelji, fotografiranje će obaviti fotograf s kojim škola surađuje. Molim vas da više ne otvaramo ankete. Hvala na razumijevanju.”

I nastane mir.

Četiri minute.

Onda Tonijeva mama napiše:

„Samo da pitam, smiju li dječaci imati gel u kosi?”

BOŽE, UZMI ME.

„Smiju”, odgovara Marina.

„A koliko?”

Učiteljica više ne odgovara.

Vjerojatno je u tom trenutku otvorila oglasnik i počela gledati koliko košta mali apartman na nekom otoku bez interneta.

Ali četvrtak ipak dolazi.

Dvadeset šest učenika dolazi u školu.

Jedanaest ih ima bijele košulje. Sedmero plave majice. Troje trenirke. Dvoje svečane hlače. Jedna djevojčica ima haljinu kakvu bi mogla nositi na dodjeli Oscara. A preostalo dvoje odjeveno je sasvim obično, jer njihovi roditelji nisu stigli pročitati raspravu.

Luka već u osam ujutro ima mrlju na rukavu.

Ema je ljuta jer joj je mama napravila frizuru koju nije htjela.

Jakov je visok pa stoji iza.

Toni je zaboravio da je fotografiranje.

Došao je u majici s dinosaurom.

A Filip?

Filip je došao u crvenoj majici.

Na kojoj piše:

„NE DIRAJ ME.”

Fotograf namješta aparat.

Učiteljica Marina pokušava rasporediti djecu.

„Toni, malo lijevo.”

Toni ode desno.

„Luka, ruke dolje.”

Luka digne jednu.

„Ema, pogledaj ovamo.”

Ema gleda kroz prozor.

„Filipe, prestani raditi rogove Jakovu.”

Filip prestane.

Na tri sekunde.

Fotograf konačno uspije uhvatiti trenutak.

Klik.

Gotovo.

Dvadeset šest djece. Jedna fotografija.

I onda, tjedan dana kasnije, stižu slike.

U 17:03 učiteljica Marina napiše:

„Poštovani roditelji, fotografije su stigle. Djeca će ih danas ponijeti kući.”

U 17:07 počinje drugi svjetski rat.

„Moj Jakov se jedva vidi!”

„Luka ima zatvorena usta!”

„Ema izgleda ljuto!”

„Mojoj Sari se vidi samo pola mašne!”

„Toni je opet zatvorio oči!”

Naravno da jest.

Toni je jedino dijete koje je uspjelo žmiriti na svim vrtićkim fotografijama, vlastitom rođendanu i obiteljskom slikanju za Božić.

„Može li se fotografija ponoviti?” pita Jakovljeva mama.

„I ja bih voljela”, piše Emina mama.

„Mi isto.”

„Možda da fotograf dođe još jednom.”

„Ali onda ćemo opet morati platiti.”

„Pa neka ovaj put bude besplatno.”

U 17:22 Filipov tata napiše:

„Meni je fotografija odlična.”

Prvi pozitivan komentar.

„Stvarno?” pita Sarina mama.

„Da.”

„A kako Filip izgleda?”

„Nemam pojma. Nisam ga još našao.”

„Kako ga nisi našao?”

„Pa dvadeset šest ih je. Tražim ga već deset minuta.”

U 17:28 stiže nova poruka.

„Našao sam ga.”

„I?”

„Nije moj.”

U 17:31 Filipov tata šalje fotografiju.

Na njoj dvadeset šest djece.

Jedno žmiri. Jedno gleda u pod. Jedno se smije kao da mu je upravo ispričan najbolji vic na svijetu. Jakov je iza, Luka ima mrlju na košulji, a Filip pokazuje dva prsta iza glave dječaka ispred sebe.

I onda Filipov tata napiše:

„Znate što je meni najljepše na ovoj fotografiji?”

„Što?” pita Tonijeva mama.

„Što se djeca smiju. I što se vas nigdje ne vidi.”

U grupi nastane tišina.

Čak jedanaest minuta.

A onda se javlja Jakovljeva mama:

„Oprostite, samo da pitam, hoćemo li za Božić organizirati zajedničko fotografiranje s roditeljima?”

Filipov tata odgovori prvi.

„Može. Ali ja ću žmiriti.”

A Toni, koji je upravo pogledao fotografiju, kaže materi da on na slici uopće nije žmirio.

„Kako nisi, Toni? Pa vidiš da jesi!”

„Nisam. Samo nisam htio gledati.”

„Što nisi htio gledati?”

„Fotografa.”

„Zašto?”

„Jer mi je rekao da zamislim nešto lijepo.”

„Pa?”

„Pa zamislio sam da sam doma.”

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!