Kolumna Marka Franića: U malom gradu nema nepoznatih ljudi...

Marko Franić živi u Daruvaru i voli promatrati svijet oko sebe. Prije nekoliko godina počeo je svoje tekstove o zapažanju života objavljivati na Facebooku. Iako su njegovi tekstovi bili kvalitetni, trebalo je proći dosta vremena dok jedan tekst napokon nije "eksplodirao" na društvenim mrežama i postao viralni hit u Hrvatskoj, ali i izvan nje.

Marka Franića odsad možete čitati svake subote u 19 sati na MojPortal.hr

Uživajte u čitanju...

--------------------

U velikom gradu možete sresti nepoznatog čovjeka.

U malom gradu to nije moguće.

Postoje samo ljudi za koje još niste ustanovili čiji su.

Vidite, recimo, čovjeka kojeg nikad prije niste vidjeli kako sjedi na terasi kafića. U Zagrebu biste pomislili: ne poznajem ga.

U Daruvaru ste upravo otvorili istragu.

„Tko je ovaj?“

„Koji?“

„Ovaj u plavoj jakni.“

„Čekaj… Je l' to možda od Štefice mali?“

„Koje Štefice?“

„One što joj je sestra bila udana za onog iz Sirača.“

„Nije. Njezin je u Njemačkoj.“

„A onda znam. To ti je zet od onoga što je radio s Mirkom.“

Čovjek mirno pije kavu, a za susjednim stolom upravo mu se rekonstruiraju obiteljsko stablo, radni staž i pola života.

Jer u malom gradu „ne znam“ nije odgovor.

Netko mora znati.

Ako ne znaš ti, zna mater. Ako ne zna mater, zna tetka. Ako ne zna tetka, zna Nada.

Nada zna sve.

Google zna što ste jučer pretraživali.

Facebook zna što volite.

Banka zna koliko dugujete.

Ali Nada zna s kim ste išli na maturalnu 2008., zašto ste se 2013. posvađali s kumom i čija je bila ona crvena Mazda koju ste vozili jedno ljeto.

Tu umjetna inteligencija još dugo neće biti konkurentna.

I lako se tome smijati.

Ali život u malom gradu sastoji se upravo od tih sitnih stvari.

Ovdje rijetko nekamo stignete ravno.

Krenete po kruh.

Sretnete nekoga.

„Gdje si?“

„Evo.”

To „evo“ dovoljno je za početak razgovora od dvadeset minuta.

Kruh ćete kupiti kasnije.

Nigdje ne gori.

Osim ako pekara ne zatvara.

Onda gori.

Na putu sretnete još troje ljudi.

Jednom samo dignete ruku.

Drugome stanete.

Treći vam preko ceste vikne:

„Kako je mama?“

„Dobro je!“

„Pozdravi je!“

„Hoću!“

I nastavite dalje kao da je sasvim normalno da se zdravstveno stanje vaše majke upravo razmijenilo preko dvije prometne trake.

I je normalno.

To je mali grad.

Ovdje se ljudi ne dogovaraju uvijek da se vide.

Samo se vide.

Na kavi, u trgovini, na tržnici, u pekari, na ulici.

Sjednete na kavu sami i gotovo nikad ne završite sami.

Netko prolazi.

„O, gdje si?“

„Ajde jebo ga ti, sjedni.“

„Ne mogu, žurim.“

Sjedne.

Četrdeset pet minuta kasnije još uvijek žuri.

U malom gradu pet minuta nije vremenska jedinica.

To je dobra namjera.

Ima, naravno, i nuspojava.

Ako ste u ponedjeljak kupili novi automobil, u utorak postoje ljudi koji znaju koliko ste ga platili.

U srijedu znaju da je na kredit.

U četvrtak znaju kolika vam je rata.

Do petka jedan čovjek zna da ste mogli proći jeftinije.

Nikad ga niste upoznali.

Ali on zna.

Poseban događaj je povratak nekoga tko je odselio.

Čovjek nakon deset godina dođe iz Njemačke.

Još nije ugasio automobil.

„Vratio se.“

„Nije se vratio. Došao je kod svojih.“

„Ma nešto se dogodilo.“

Onda izađe iz Mercedesa.

Tišina.

„Vidi ti njega.“

To „vidi ti njega“ može značiti sve.

Svaka čast.

Bogami se snašao.

Odakle mu?

Lako je njemu.

Znam ja njegovog starog.

I, sasvim duboko u ljudskoj duši:

Dabogda ti se upalila lampica motora prije Bregane.

Ali sutradan će isti čovjek stati kraj tog Mercedesa i pitati:

„Kako su tvoji?“

I neće to pitati reda radi.

On stvarno zna tko su tvoji.

Možda pamti tvog oca kao klinca.

Možda je s tvojom majkom išao u školu.

Možda je s djedom radio.

U tome je neka čudna toplina maloga grada koju primijetiš tek kad odeš negdje gdje je nema.

Jer ovdje nisi samo ono što si danas.

Netko pamti i ono što si bio.

Prodavačica se sjeća kad si kao klinac dolazio po sladoled.

Konobar zna koju kavu piješ prije nego što sjedneš.

Susjed se sjeća kad si učio voziti bicikl.

Stariji čovjek kojeg pozdravljaš cijeli život možda ti ni danas ne zna broj telefona, ali zna čiji si.

I to „čiji si“ u malom gradu ponekad zvuči kao zadiranje u privatnost.

A ponekad zvuči kao pripadanje.

Jer mali grad zna biti naporan.

Zna biti tijesan.

Ponekad poželiš da nitko ništa ne zna.

Da možeš prošetati gradom, a da nikome ne moraš dignuti ruku.

Da možeš promijeniti frizuru bez stručnog povjerenstva.

Da možeš kupiti novi auto bez izvanredne sjednice građana.

Da možeš sjesti s nekim na kavu, a da se do večeri ne mora objašnjavati priroda odnosa.

Ali onda dođe neki loš dan.

I tada shvatiš drugu stranu svega toga.

Netko primijeti da te nema.

Susjed vidi da ti automobil tri dana stoji na istom mjestu.

„Je l' sve dobro?“

Netko čuje da je netko završio u bolnici.

Ne treba Facebook objava.

Do navečer se zna kome treba prijevoz, tko će odnijeti stvari i treba li što njegovima.

Netko skuha lonac juhe više.

Netko odnese kolač.

Netko nazove.

Netko samo pokuca.

„Čuo sam. Ako što treba, tu sam.“

Bez velikih riječi.

Bez fotografije.

Bez objave.

Samo je tu.

To je možda najveća tajna maloga grada.

Isti ljudi koji će primijetiti da ste promijenili zavjese primijetit će i da vam se tri dana ne dižu rolete.

Ista žena koja zna s kim ste sinoć bili na kavi zna i da vam je majka sama kod kuće pa će joj usput donijeti nešto iz trgovine.

Isti susjed koji vam ide na živce jer zna kada ste došli kući prvi će izaći van s kablovima kad vam automobil ne upali.

I neće pitati imate li pomoć na cesti.

Reći će:

„Daj otvori haubu.“

To se ne može izmjeriti brojem stanovnika.

To je osjećaj da oko vas postoji nevidljiva mreža ljudi.

Nisu vam svi prijatelji.

Neki vam, budimo iskreni, idu strašno na živce.

S nekima biste rado imali odnos udaljenosti barem četrdeset kilometara.

Ali poznajete se.

Pozdravljate se.

Znate tko je čiji.

Znate kome je umrla majka.

Kome se rodilo dijete.

Tko je otvorio nešto svoje.

Tko se vratio iz Njemačke.

Tko se napokon oženio.

Tko se, bogami, napokon i razveo.

I život nekako prolazi pred svima.

Djeca odrastaju.

Roditelji stare.

Neke ljude prestanete viđati.

Neki stolovi na terasama ostanu prazni.

I onda jednog dana shvatite da su vam upravo ti ljudi koje ste godinama uzimali zdravo za gotovo činili kulisu života.

Onaj čovjek koji je uvijek sjedio na istom mjestu.

Žena koju ste svako jutro sretali s vrećicom iz trgovine.

Susjed koji je prao automobil svake subote kao da ga priprema za tehnički pregled pred papom.

Konobar koji nikad nije pitao što ćete popiti.

Prodavačica koja vam je govorila:

„Stiglo je ono tvoje.“

Male stvari.

Toliko male da ih ne primjećujemo dok su tu.

A onda jednom nisu.

Možda zato ljudi iz malih gradova, kad odu, nakon nekog vremena počnu govoriti da im nešto nedostaje.

Ne nedostaje im nužno trg.

Ni ulica.

Ni kafić.

Nedostaje im ono:

„Gdje si?“

Nedostaje im da ih netko vidi.

Da nekome ne moraju objašnjavati tko su.

Da uđu negdje i netko već zna što piju.

Da prođu ulicom i dignu ruku pet puta.

Da se vrate nakon dugo vremena i netko ih zaustavi.

„Čekaj… ti si od Branka mali?“

I možete imati pedeset četiri godine.

Dvoje djece.

Kredit do 2041.

Kolesterol.

Možete živjeti u Zagrebu, Münchenu, Dublinu ili na drugom kraju svijeta.

Ovdje ćete još uvijek biti od Branka mali.

I nekad vam je to išlo na živce.

A onda malo ostariš i shvatiš:

lijepo je negdje biti nečiji.

Lijepo je negdje ne morati počinjati od imena i prezimena.

Lijepo je imati mjesto na kojem će netko primijetiti da te nema.

Pa makar taj isti netko već sutra pričao da si kupio Mercedes na kredit.

Jebiga.

Ne možeš od malog grada uzeti samo ono što ti se sviđa.

I možda ga baš zato voliš cijelog.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!