Foto: Privatni album

Foto: Privatni album

Magazin

Na pozornici je pronašao sebe

Priča Bjelovarčanina Olivera Padovića: Od školskih batina do glazbenog sna

Na prvom nastupu u Splitu, Oliverovi prijatelji okupili su se pred pozornicom i razvili transparent: ''Cure, klavijaturist je slobodan''

Foto: Privatni album

Foto: Privatni album

Prati MojPortal.hr na Googleu

- Od malih nogu sam bio povučen, u školi sam čak znao dobiti batina od kojekakvih nasilnika. Bio sam tih i nekako nisam dolazio do izražaja. A onda je došao taj nastup. ''Kulturni zaostatak'', bend u kojem sam nastupao s prijateljima iz II. osnovne škole, nastupao je u Domu kulture. Čim sam se našao na pozornici, dogodilo se čudo. Kao da je pozornica bila začarana, na njoj je bio neki drugi Oliver koji je pjevao, skakao, glupirao se. Osjećao sam se sjajno, a publika je bila oduševljena. Moja teta Senka, koja mi je uvijek u životu bila velika podrška, mi je kasnije rekla da me te večeri nije prepoznala – kroz smijeh priča Bjelovarčanin Oliver Padović.

Od tog nastupa, kada je kao novopečeni srednjoškolac nastupao na školskoj priredbi svojih mlađih prijatelja iz benda, prošlo je već dosta godina, no Oliverova očaranost nastupima pred publikom jednako je živa i danas. I dok je tada još bio klinac za kojeg gotovo nitko nije znao, danas je njegovo ime dobro poznato mnogima u Bjelovaru i puno šire.

Već godinama s prijateljem Mariom Marinkovićem održava live svirke pod imenom Acoustic Duo O&M, a posljednje dvije godine član je sve popularnijeg Zdravko Čolić tribute benda Svadbarskim sokakom koji predvodi profesor Tomislav Vrabac.

Svadbarskim sokakom/Foto: Privatni album

Svadbarskim sokakom/Foto: Privatni album

Tetin klavir

Oliverova glazbena bajka počela je još devedesetih godina, a za sve je ''kriv'' stari obiteljski klavir na kojem je nekada note otkrivala njegova već spomenuta teta Senka.

- Ona me oduvijek poticala da vježbam i da ne odustajem od glazbe. K tome, jedan moj ujak je svirao sintesajzer pa sam uskoro udarao i po tim tipkama. Roditelji su me upisali u Glazbenu školu Vatroslava Lisinskog gdje me pod svoje uzela pokojna profesorica Vida Novoselec. I moram priznati da joj nije uvijek bilo lako sa mnom – smije se naš sugovornik.

Foto: Privatni album

Foto: Privatni album

Umjesto zadanih vježbi, na sat bi, otkriva, dolazio s vlastitim repertoarom.

- Sjeo bih za klavir i počeo svirati Olivera Dragojevića ili Prljavce. Ono što mi je ona zadala mi se često jednostavno nije vježbalo. Jednom mi je u šali rekla da će samo za mene napraviti posebnu produkciju sa zabavnim pjesmama – prisjeća se.

Na probama i nastupima nikad nije dosadno/Foto: Privatni album

Na probama i nastupima nikad nije dosadno/Foto: Privatni album

Ta se produkcija nikad nije održala, ali Oliver je, uz dosta nagovaranja, završio osnovnu glazbenu školu. Solfeggio, teorija i zbor išli su mu od ruke, a ocjena iz klavira ovisila je o tome koliko je te godine bio spreman sjediti za tipkama i ponavljati ono što mu se nije sviralo. Radije bi, priznaje, bio vani s društvom. Mama Ivanka je, međutim, ustrajala na tome da završi barem osnovnu glazbenu, pa onda sam odluči što će dalje. Danas voli i klasiku, kojoj je kao dječak tako vješto izmicao, a kad bi mu u sviranju ponestalo znanja, nadoknađivao ga je sam.

Ekipa za poželjeti/Foto: Privatni album

Ekipa za poželjeti/Foto: Privatni album

- Tata mi je uvijek govorio da ću se kajati što nisam išao u srednju glazbenu. Možda bi mi ondje netko bolje objasnio neke stvari koje sam poslije sam iščitavao. Ali drago mi je da sam završio osnovnu, da znam čitati note i da sam na kraju ipak ostao u glazbi – kaže Oliver.

U ''Kulturnom zaostatku'' za klavijature još nije sjedao. Pjevao je, jer mu je u to vrijeme bilo teško uskladiti glas i ruke, a upravo ga je kao pjevača one večeri u Domu kulture zapazio Vojislav Kanželić, tadašnji ravnatelj Ekonomske i birotehničke škole koju je Oliver tek upisao. Uputio ga je profesoru Marku Dragičeviću, voditelju školskog benda, i ondje je Oliver, kako kaže, upao u još žešću rokericu.

Školski bend

- Kad su iduće jeseni u Ekonomsku stigli i neki od mojih prijatelja iz ''Kulturnog zaostatka'', poklopilo se da stariji članovi završavaju školu. Dečki i ja smo preuzeli svirku, ubrzo počeli održavati probe i izvan škole, a tada sam pjevao čak i punk, što mi je danas, kad se toga sjetim, gotovo nespojivo sa samim sobom – smije se.

Ime školskog benda bilo je vrlo fleksibilno. Najprije su se zvali ''Pacova kašika'', pa ''Gluhi Orfej''. S vremenom su svirke počeli odrađivati i izvan škole.

Pacova kašika iliti Gluhi Orfej/Foto: Privatni album

Pacova kašika iliti Gluhi Orfej/Foto: Privatni album

- Svirali smo na braniteljskom susretu u Lugu, a onda nas je moja poznanica iz Franjevačke mladeži, popularne Frame, pitala bi li zasvirali na predizbornom skupu kod bjelovarskog paviljona za njezinog tatu koji se kandidirao za neku političku funkciju. Naravno, pristali smo – kaže Oliver.

Sa slavnim imenjakom Oliverom Dragojevićam nekad davno/Foto: Privatni album

Sa slavnim imenjakom Oliverom Dragojevićam nekad davno/Foto: Privatni album

Za tu su posebnu prigodu, kaže, presložili su i ime i popis pjesama. S Dubiozom kolektiv na repertoaru, smije se, možda bi ispalo da su na skup došli s vlastitim političkim programom. Prozvali su se ''Hashtag'', u vrijeme kad su se popularne ljestvice tek udomaćivale na društvenim mrežama, a pod tim su imenom kasnije svirali i u Havani, na norijadama i sličnim skupovima. Potom su jedni otišli na fakultet, drugi se zaposlili, pa je i zajedničkih svirki bilo sve manje.

Živim svoj san, kaže Oliver/Foto: Privatni album

Živim svoj san, kaže Oliver/Foto: Privatni album

Oliver je nakon srednje počeo raditi kao administrator u jednoj liječničkoj ordinaciji. Ondje ga je jedan pacijent, koji je zbog operacije neko vrijeme morao izbivati, pitao bi li ga zamijenio za klavijaturama u crkvi u Velikom Trojstvu.

- Pristao sam. Kako tada još nisam vozio, po mene je u Bjelovar dolazio svećenik – sjeća se.

U Trojstvu ga je čekao zbor starijih žena. Na probama bi im najprije otpjevao pjesmu, a onda je odsvirao. Njima je, međutim, trebalo da s njima zapjeva i na misi.

Angažman u crkvi

- Nakon dva-tri tjedna rekle su mi da tako ne može. ''Moraš ti s nama pjevati, ne možemo mi same krenuti.'' I onda sam morao doma vježbati. Do tada sam ili svirao ili pjevao, a sad je trebalo pratiti akorde i još otvoriti usta u pravom trenutku – smije se.

U svom, posebnom elementu/Foto: Privatni album

U svom, posebnom elementu/Foto: Privatni album

Dani u Velikom Trojstvu ostali su mu u prekrasnoj uspomeni. Nedjeljom se, kaže, unaprijed znalo kod koga će ručati. Dok bi ga jedna obitelj ispraćala, druga bi mu već govorila da je iduće nedjelje njihov gost. Poslije su okupili i zbor mladih, a Oliveru je u sjećanju ostalo kako bi se starije pjevačice, iste one koje su ga naučile da pjeva dok svira, same povukle u stražnje redove da mladima naprave mjesta. Pjevali su i jedni i drugi, samo je sprijeda sada bilo više mladih lica.

Čarolija na pozornici/Foto: Privatni album

Čarolija na pozornici/Foto: Privatni album

Nekoliko godina poslije ipak je odlučio pokušati studirati i preselio se u Zadar. Ondje je s jednim zborom svirao na nedjeljnim misama, ali bez ekipe za probe i gaže njegov se glazbeni život sveo uglavnom na tu nedjelju. Nakon dvije godine vratio se u Bjelovar, gdje je kod franjevaca u crkvi sv. Antuna Padovanskog ponudio da pomogne oko nedjeljnih misa i okupljanja mladih pjevača. Dobro je poznavao i tamošnju Framu, kojoj je dvije godine bio predsjednik. Pamti kako se u maloj dvorani znalo stisnuti četrdesetak mladih. Danas, kad iznova okuplja zbor, zna ostaviti letke i po crkvenim klupama, ne bi li se netko od onih koji redovito dolaze na misu odvažio i zapjevati.

S ekipom iz Frame/Foto: Privatni album

S ekipom iz Frame/Foto: Privatni album

Acoustic Duo O&M

U Bjelovaru je ostao i Mario Marinković, Oliverov prijatelj iz prvih bendova. Ponovno su se počeli družiti, Oliver je s vremenom sjeo za klavijature, Mario uzeo gitaru i krenuli su s akustičnim svirkama po kafićima, pod imenom Acoustic Duo O&M.

Acoustic Duo O&M/Foto: Privatni album

Acoustic Duo O&M/Foto: Privatni album

- Od tih prvih gaža stigli smo do rođendana, manjih svadbi i večeri na kojima mikrofon često prepuštamo publici. U Alki smo, vidjevši koliko se ljudi na našim svirkama rado hvata mikrofona, priredili karaoke uz živu pratnju. Složili smo popis od stotinjak pjesama, već prvi put prijavilo se tridesetak ljudi, a za nagradu je trebalo izmamiti najglasniji pljesak. Neki su čak došli s transparentima. Uglavnom, karaoke su se pokazale kao pun pogodak i stvarno nam je gušt to raditi – priznaje.

Vrsnog violinista profesora Tomislava Vrabca Oliver je godinama znao iz viđenja, a bliže su se upoznali kad ga je zamolio da im na polnoćki zasvira violinu. Uz klavir i mlade glasove dobro bi, mislio je, došla još jedna boja. Poslije je Vrabac nazvao njega i pitao ga čita li note.

S Tomislavom Vrabcem/Foto: Privatni album

S Tomislavom Vrabcem/Foto: Privatni album

– Rekao sam mu da u teoriji čitam. U praksi sam godinama skidao pjesme po sluhu i akordima. Super, odgovorio je on i rekao mi da sastavlja tribute bend Zdravka Čolića i da mu treba klavijaturist. Bio sam u šoku, nisam mogao ni sanjati da bi izabrao mene. Nisam se ni snašao, a već mi je poslao note za deset pjesama. Bio je petak navečer, a proba je bila u utorak – pripovijeda.

Priznaje kako se počeo preznojavati jer nije bio siguran hoće li do probe stići uvježbati pjesme.

Svadbarskim sokakom

- U subotu sam još imao gažu s Marijem, u nedjelju sam vježbao cijeli dan, a u ponedjeljak opet, čim sam se vratio s posla. Do utorka sam kako treba spremio četiri pjesme – smije se.

Jedna od svirki s Marijem/Foto: Privatni album

Jedna od svirki s Marijem/Foto: Privatni album

​

Dodao je kako je nazvao Vrabca, uvjeren da će se pred ljudima koji godinama sviraju osramotiti čim dođu do pete pjesme. No, Tomislav ga je mirno saslušao i rekao mu da samo dođe. Kod njega su ga dočekali glazbenici koje je već znao s pozornica, a među njima i Bruno Bišćan, poznanik iz glazbene škole, koji se razveselio što će napokon svirati zajedno. Oliver mu je odmah priznao da ima tremu kakvu ne pamti.

Obitelj mu je velika podrška/Foto: Privatni album

Obitelj mu je velika podrška/Foto: Privatni album

Proba je potrajala dulje od ijedne na kojoj je dotad bio. Poslije su sjeli jesti, kao što će, pokazalo se, kod Vrabca raditi i nakon svih idućih proba. Za stolom je Tomislav rekao da je zadovoljan i da bi u tom sastavu mogli krenuti. Najmlađi među njima kući je otišao sretan kao dijete. I kad bi na prvim probama negdje zapeo, netko bi mu pokazao kako da odsvira dionicu ili što da pokuša drukčije. Uskoro je opet kod kuće redovito vježbao klavir.

- Rekao sam Tomi da mi je omogućio sve ono o čemu sanjaš dok ideš u glazbenu. Da putuješ s bendom, da sviraš na velikim pozornicama. A najdraže mi je što sam u njemu i ostalima našao jako dobre prijatelje. On se na to obično nasmije i kaže mi: ''Malac, šašav si.'' A ja njemu kažem da nema pojma koliko mi to znači – priznaje Oliver.

A koliko se dobro zabavlja s ekipom koju od milja zove ''čolići'', vidi se i kad na koncert dođu njegovi prijatelji. Na prvom nastupu u Splitu okupili su se pred pozornicom i pričekali da dođe red na predstavljanje klavijaturista. U pravom trenutku razvili su transparent na kojem je pisalo ''Cure, klavijaturist je slobodan''. Oliver se i danas smije kad prepričava kako je publika reagirala. Natpis je, potvrđuje, bio točan.

Iznenađenje na koncertu u Splitu/Foto: Privatni album

Iznenađenje na koncertu u Splitu/Foto: Privatni album

Ispunjena želja

Za jednu je Novu godinu, po običaju da u ponoć zamisli što bi volio da mu donesu idući mjeseci, poželio kuću punu naroda. Mislio je na obitelj, na to da jednoga dana navečer ima s kim sjesti za stol. U to vrijeme nije ni znao da se tako zove Čolićeva pjesma. Iste ga je godine Vrabac pozvao u bend, a ''Kuću punu naroda'' počeli su ostavljati za kraj koncerta.

Foto: Privatni album

Foto: Privatni album

Na Terezijani su svirali u proširenom sastavu, uz gudački kvartet i trube. Oliver je dotad već znao koliko ga ponese pozornica, kako mu se glava i ruke same pokrenu u ritmu, ali te večeri, kad su se u završnoj pjesmi začule trube i violine, dogodilo mu se nešto što ne pamti ni s jednog prijašnjeg nastupa. Pogledao je ljude pred sobom, vidio među njima prijatelje koji su se došli veseliti s njim, sjetio se novogodišnje želje i za klavijaturama se rasplakao.

Seka Natalija, uvijek tu za njega/Foto: Privatni album

Seka Natalija, uvijek tu za njega/Foto: Privatni album

- Baš sam bio zahvalan Bogu i ljudima koji su uz mene. Kad s pozornice vidim prijatelje i vidim koliko se i oni dobro zabavljaju, to mi stvarno puno znači. A onda ti još prođe kroz glavu da prije godinu ili dvije nisi mogao ni zamisliti da ćeš tu stajati – kaže.

Kad govori o ljudima koji su uz njega, vraća se roditeljima Ivanki i Draženu, sestri Nataliji i teti Senki. Majka koja ga je poticala da završi glazbenu ista je ona koja je u školi stala uz njega kad su ga maltretirali veći dečki. A teta Senka, koja je prije njega svirala na obiteljskom klaviru, bila je među prvima koji su vidjeli što se s tim tihim dječakom dogodi kad iziđe pred publiku.

- Zaista sam sretan i zahvalan što imam takvu obitelj – iskreno kaže.

Kad mu između posla, proba i putovanja ostane vremena, Oliver odlazi trčati. Priča nam kako je tu strast otkrio prije nekoliko godina, dok je radio u kiosku i nakon smjene u skučenom prostoru tražio nešto što će ga izvući na zrak.

Trčanje na Boriku

- Na Facebooku je naišao na Bjelovarsku kros-ligu koja je organizirala trčanje četvrtkom, pet krugova oko borika. Pomislio sa, pa valjda mogu to istrčati. I otišao sam – kaže.

I uspio je. Vratio se i idućeg četvrtka, svidjelo mu se društvo koje bi poslije ostalo uz kekse, sok i glazbu sa zvučnika, pa se učlanio u Atletski klub ''Borik'' i s vremenom otrčao i maraton.

Ovih dana istrčao je prvi maraton/Foto: Privatni album

Ovih dana istrčao je prvi maraton/Foto: Privatni album

- Najbolje mi je trčati bez slušalica. Onda ostaneš sam sa sobom. Prvih deset, petnaest kilometara još imaš o čemu razgovarati, a poslije više i ne znaš o čemu bi razmišljao – smije se Oliver.

Nakon maratona, kaže, dobrih ga mjesec dana gotovo ništa nije moglo izbaciti iz takta. Poslije svirke dogodi mu se obrnuto. Još dugo u noć u njemu ostane ono što se pokrenulo čim je sjeo za klavijature. A nekih večeri, kao one na Terezijani, dovoljno je da s prvim taktovima posljednje pjesme pogleda tko je sve oko njega na pozornici i pred pozornicom pa da mu se učini da mu se ona novogodišnja želja već ispunila.

Čarolija na pozornici/Foto: Privatni album

Čarolija na pozornici/Foto: Privatni album

Foto: Privatni album

Foto: Privatni album

Foto: Privatni album

Foto: Privatni album

Foto: Privatni album

Foto: Privatni album

Obitelj mu je velika podrška/Foto: Privatni album

Obitelj mu je velika podrška/Foto: Privatni album

Foto: Privatni album

Foto: Privatni album

Detalj s jednog od nastupa/Foto: Privatni album

Detalj s jednog od nastupa/Foto: Privatni album

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!

Slavica Trgovac Martan

Novinarka s više od 20 godina radnog iskustva. Bila je glavna urednica lokalnih tjednika Bjelovarac i Bjelovarski list, kao i glavna urednica Alfa radija. Od 1. lipnja 2024. postala je stalna suradnica redakcije MojPortal.hr, a piše i za druge lokalne i nacionalne medije.

Svi članci autora

Možda vas zanima

1 / 1