Marko Franić: Dijete je projekt, a baka ilegalni odjel cijelog sustava

PROJEKT OBITELJ

Marko Franić

Prije nego krenem, jednu stvar moram riješiti odmah.

Nisam roditelj.

Nemam dijete. Nisam mijenjao pelene u tri ujutro. Nisam tri noći zaredom spavao ukupno sedamnaest minuta jer nekome rastu zubi. Nisam pokušavao odvesti dijete u vrtić dok ono leži na podu hodnika potpuno golo i urla jer želi obući jednu čizmu, jednu sandalu i ronilačke naočale.

I zato ovo nije tekst o tome kako treba odgajati djecu.

Nemam pojma kako treba odgajati djecu.

I bilo bi poprilično bezobrazno da čovjeku koji već šest godina nije sam otišao ni na WC iz udobnosti vlastitog kauča objašnjavam gdje griješi.

Dapače, ja vam se divim. Vjerojatno bih pobjegao glavom bez obzir već nakon prve neprospavane noći.

Ali imam oči.

I gledam.

Gledam prijatelje koji imaju djecu. Gledam obitelji oko sebe. Slušam razgovore. Gledam vrtiće, škole, aktivnosti.

A najviše gledam društvene mreže.

I, ljudi moji, što ste vi napravili od roditeljstva?

Nekad si imao dijete.

Danas imaš projekt.

Projekt ima ime, datum rođenja, pedijatra, razvojne faze, bočicu bez štetnih tvari, senzorne aktivnosti, kartice za prepoznavanje emocija, četiri izvanškolske aktivnosti i majku koja u 23:48 pretražuje internet:

"Jesam li traumatizirala dijete jer sam mu danas rekla NE?"

Internet odgovara:

"Moguće."

I ode san.

Jer danas više nije dovoljno biti mama ili tata.

Moraš biti pedagog.

Psiholog.

Nutricionist.

Animator.

Vozač.

Organizator.

Stručnjak za razvoj.

Mirovni pregovarač.

I glasnogovornik za krizne situacije kad četverogodišnjak legne između deterdženta i omekšivača u Konzumu jer mu nisi kupio Kinder jaje.

Dijete se više ne igra.

Ono razvija vještine.

Ne slaže kocke.

Razvija prostornu percepciju.

Ne gura grah u nos.

Istražuje senzorne mogućnosti mahunarki.

Ne lupa loncem o pod.

Razvija slušnu percepciju.

Ne crta po zidu.

Istražuje alternativne umjetničke površine.

Ne jede zemlju.

Povezuje se s prirodom.

Jedino kad roditelj u 19:43 izgubi živce i kaže:

"PRESTANI VIŠE!"

to se nekim čudom ne zove razvoj glasnica.

To je trauma.

A igračke?

Nekad si dobio plastični kamion.

Crveni.

S plavim kotačima.

Proizveden od plastike koja je vjerojatno danas zabranjena Ženevskom konvencijom.

Nakon tri dana otpadne kotač.

Ti ga voziš još četiri godine.

Danas igračka mora biti drvena.

Ručni rad.

Ekološka.

Održiva.

U neutralnim tonovima.

Košta 89 eura.

Gledam jednu drvenu ploču s rupama.

Dijete ubacuje štapić u rupu.

Za 89 eura očekujem da štapić nakon toga položi maturu.

Ali ne.

To je "višenamjensko edukativno pomagalo za razvoj koordinacije oka i ruke i fine motorike".

Mi smo imali kvačice za rublje.

Besplatno.

Razvijale su finu motoriku fenomenalno.

Pogotovo kad si si jednu zakačio za uho.

I sve mora biti bež.

Soba bež.

Tepih bež.

Krevet bež.

Kocke bež.

Medo bež.

Zid boje zobenog mlijeka.

Dijete u lanenoj košulji boje pijeska.

Gledam fotografiju i ne znam je li to dječja soba ili salon keramike.

Nigdje crvene.

Nigdje zelene.

Nigdje Spidermana.

Jer ako u sobu uneseš plastični kamion jarkoplave boje, ode skandinavska estetika u tri pičke materine.

I onda senzorne igre.

Riža.

Tjestenina.

Grah.

Pjena.

Pijesak.

Sve se presipa.

Sve nešto razvija.

Mi smo isto imali senzornu igru.

Zvala se:

"Idi van."

Blato.

Pijesak.

Kamenje.

Grane.

Ponekad pseće govno.

Senzorna integracija kompletna.

Besplatna.

Jedina uputa:

"Ne vraćaj se takav u kuću."

Ali hrana.

Tu moderna roditeljska priča dobiva svoj Michelinov vodič.

Otvorim društvene mreže.

"Brz i jednostavan doručak koji moja djeca OBOŽAVAJU. ❤️"

Brz.

Video traje sedamnaest minuta.

Zob. Banana. Chia sjemenke. Organski kakao. Maslac od badema. I nešto što izgleda kao građevinsko ljepilo, ali navodno ima željezo.

Od jagoda napravi uši.

Borovnice oči.

Banana nos.

Na kraju tanjur izgleda kao Simba iz Kralja lavova.

Dijete dođe.

Pogleda.

"Ja bi Čokolino."

I tu bi video trebao završiti.

Ali neće.

Jer vidim i recept:

"Zdrava Nutella za klince! Okus je IDENTIČAN!"

Unutra slanutak, rogač i avokado.

To nije Nutella.

To je humus koji je lagao na razgovoru za posao.

Ako dodaš malo cementa, možeš fugirati kupaonicu.

Onda zdravi keksi.

Banana i zob.

To nije keks.

To je građevinski materijal za pasivnu kuću.

Baciš ga kroz prozor, razbiješ šoferšajbu.

"Moja Mia ih OBOŽAVA! 😍"

Naravno da ih obožava.

Ima dvije godine.

Jučer je lizala kotač od kolica.

Nije Michelinov inspektor.

A šećer?

Šećer danas oko djeteta ima status plutonija.

"Mi njemu ne dajemo šećer."

Mali u pozadini upravo jede ljepilo.

Ali šećer ne.

Nemam dijete i ne pada mi na pamet ikome govoriti što će mu staviti na tanjur.

Mene zanima nešto drugo.

Kako smo uspjeli napraviti da se roditelj i zbog jednog jebenog ručka osjeća kao da polaže ispit.

Dao si brokulu?

Bravo.

Dao si hrenovku?

Vidimo se u Strasbourgu.

A društvene mreže su završni udarac.

Jedna majka u 5:45 mijesi kruh.

Druga radi senzornu ploču.

Treća nedjeljom nema ekrana.

Četvrta izrađuje domaći plastelin.

Peta objašnjava zašto nikada ne govori "bravo".

Šesta pokazuje "sporo i mirno jutro s troje mališana".

Sporo i mirno jutro.

S troje djece.

To mi zvuči kao opuštajuće minsko polje.

Djeca mirno crtaju.

Mama meditira.

I pije toplu kavu.

TOPLU.

Tu sam znao da je video znanstvena fantastika.

Jer žene koje poznajem s malom djecom kavu podgriju toliko puta da na kraju više nije napitak nego obiteljsko nasljeđe.

A stvarna mama navečer sjedne.

Dijete je živo.

Sito.

Okupano.

Na sigurnom.

Voljeno.

Ali danas je dobilo hrenovku, dva crtića i jednom je čulo:

"DOSTA VIŠE!"

Uzme mobitel.

Deset minuta društvenih mreža.

I od žene koja je cijeli dan brinula o djetetu pretvori se, u vlastitoj glavi, u optuženicu u Haagu za roditeljstvo.

E, tu prestaje biti smiješno.

Jer za gotovo svaku stvar postoji netko tko će ti objasniti kako si je mogao napraviti bolje.

Čak i kad dijete samo obuče cipelu.

"Mama, vidi!"

Normalan čovjek:

"Bravo!"

Internet:

"Umjesto pohvale pokušajte opisati trud kako biste potaknuli unutarnju motivaciju."

Pa majka čučne:

"Primjećujem koliko si se trudio dok si sam obuvao cipelu."

Mali je gleda.

"Mama?"

"Da?"

"Jel mogu do bake?"

Možeš.

Baka će riješiti stvar.

"BRAVO, SUNCE BAKINO!"

Dvadeset eura.

Čokolada.

Tri poljupca.

Unutarnja i vanjska motivacija riješene do ručka.

A kad dobije plavu čašu umjesto zelene i počne urlati:

"Vidim da si jako ljut jer nisi dobio čašu koju si želio."

"AAAAAAAAAA!"

"Želiš li mi reći kako se sada osjećaš?"

"AAAAAAAAAA!"

Osjeća se ovako:

Htio sam zelenu jebenu čašu.

Ne ismijavam razgovor s djecom.

Lijepo mi je vidjeti da se njihove emocije danas ozbiljnije shvaćaju.

Mene fascinira ideja da za svaki trenutak negdje postoji točna rečenica, točna reakcija i točna granica.

I ako sve pogodiš, jednog dana iz kuće izlazi potpuno sređen odrasli čovjek bez ijedne traume.

Sretno.

Čovječanstvo to pokušava nekoliko tisuća godina.

Rezultati su, blago rečeno, mješoviti.

A onda aktivnosti.

Današnje dijete ima raspored zbog kojeg bi direktor velike firme tražio osobnog tajnika.

Ponedjeljak engleski.

Utorak nogomet.

Srijeda glazbena.

Četvrtak plivanje.

Petak kreativna radionica.

Subota nešto treće.

Nedjelja izlet.

Mali ima šest godina.

Pitaš ga:

"Kad se možemo vidjeti?"

"Ne znam. Pitaj mamu, ona vodi raspored."

A roditelj vozi.

Čeka.

Pokupi.

Odveze.

Plati.

Pere dres.

Traži kopačke.

Prva je nađena.

Druga je očito emigrirala.

I taman kad pomisli da je završio dan, u 21:43 stiže poruka:

"Dragi roditelji, molimo da djeca sutra donesu tri češera, dva lista kestena, praznu kutiju cipela i šest rola od WC papira."

U 21:51 otac kopa po kontejneru za papir.

U 22:06 majka s baterijskom lampom traži češer.

U 22:14 cijela obitelj troši WC papir brzinom epidemiološke prijetnje jer trebaju role za sutra.

Jer Projekt Obitelj ima rokove.

I tu se vraćam na početak.

Nisam roditelj.

Ne znam kako izgleda kad se vrata zatvore i ostaneš sam s temperaturom, vrtićem, poslom, računima, dječjim plačem i vlastitim umorom.

Zato roditeljima nemam što objašnjavati.

Ali mogu vidjeti koliko im svi drugi objašnjavaju.

Internet.

Društvene mreže.

Knjige.

Stručnjaci.

Nestručnjaci.

Susjeda.

Svekrva.

Druga mama.

Čovjek bez djece koji je pročitao tri članka sad također ima mišljenje.

Svi znaju.

A roditelj koji stvarno odgaja dijete vjerojatno bi ponekad samo htio popiti onu kavu dok je još topla.

Jer oko roditeljskog straha da nešto ne rade dovoljno dobro izrasla je cijela industrija.

Još jedna knjiga.

Još jedno predavanje.

Još jedna edukativna igračka.

Još jedan tečaj.

Još jedna metoda.

Uvijek postoji još nešto što će ti pomoći da postaneš "bolji roditelj".

A iza svega toga ja uglavnom vidim umorne ljude koji se užasno trude.

I možda je najveći apsurd modernog roditeljstva upravo ovo:

Nikada roditelji nisu imali toliko informacija kako nešto napraviti ispravno.

A možda se nikada nisu toliko često pitali rade li sve pogrešno.

Dijete je postalo projekt.

Djetinjstvo projektni zadatak.

Roditelj voditelj projekta.

Društvene mreže nadzorni odbor.

A baka?

Baka je i dalje ilegalni odjel cijelog sustava.

Ne priznaje procedure.

Ne broji šećer.

Ne zna što je Montessori.

Ima čokoladu u ladici.

Daje dvadeset eura.

I kad joj kažeš da dijete danas ne bi trebalo slatko, pogleda te kao da si joj upravo objasnio kvantnu fiziku.

"Ma neće mu ništa biti."

I zatvori vrata.

Uprava je upravo izgubila kontrolu nad podružnicom.

I nemam roditeljski savjet kojim bih ovo završio.

Srećom.

Internet ih već ima dovoljno.

Imam samo jedno opažanje čovjeka koji sve to gleda sa strane:

Ako ste uspjeli uvjeriti osobu koja svoje dijete voli više od svega da svaki dan mora provjeravati voli li ga na ispravan način, napravili ste vraški dobar posao.

I poprilično sjeban svijet.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!