Ina iz Pakraca rođena je s najtežim deformitetom stopala: Danas trči i ponekad ju je teško uhvatiti

Riječ deformitet u teoriji zvuči nekako hladno, kirurški i daleko. No, kad vam se ta riječ uvuče u kuću, u sobu, među tek kupljenu robicu za bebu, shvatite da anatomija, zapravo, i nema milosti. Ekvinovarus je, laički rečeno, prirođeni koštano-mišićni poremećaj kod kojeg se, zbog određene greške u proteinima tetiva, cijelo stopalo djeteta zakrene prema unutra i prema dolje. Stopalo je okrenuto neprirodno - naopako. Izgleda strašno, iako bebu, nasreću, ništa ne boli.

Statistika kaže da se javlja kod jednog od tisuću djece, i to češće kod dječaka. Postoje tri oblika ovog deformiteta, a malena, dvogodišnja Ina Čmrlec iz Pakraca rođena je s onim najtežim - četvrtim stupnjem ekvinovarusa. Danas, nakon dvije godine ozbiljne borbe, gipsanja, operacija i sati provedenih na strunjačama, njezina majka Zrna Garača odlučila je podijeliti njihovu priču. Točno su na polovini puta, započinje, jer liječenje po poznatoj Ponsetijevoj metodi traje ukupno četiri godine. 

Pet minuta sreće pa rečenica koja ledi krv

Sama trudnoća bila je prožeta stalnim, podsvjesnim strahom, objašnjava nam Zrna otkrivajući da je Ina bila izuzetno željeno dijete, dugo čekano i priznaje kako je cijelo vrijeme strepila hoće li sve biti u redu. Jedva je čekala, kaže, taj porod pa da napokon, uz osmogodišnjeg sina Leona, ona i suprug Stjepan Čmrlec krenu u novo roditeljstvo.

Sam porod prošao je sjajno, onako školski. U rodilištu su je dočekale primalje Nataša Zednik i Valentina Majstorović, žene koje Zrna opisuje kao čistu divotu i profesionalnost. Ina je stigla točno na termin, 14. svibnja 2024. No, nakon onih prvih nekoliko minuta potpune, iskonske sreće, uslijedio je uobičajeni, prvi pedijatrijski pregled novorođenčeta.

Doktorica pedijatrije Jasmina Jendrašić Harambašić odmah je uočila da sa stopalom nešto nije u redu, opisuje Zrna, i upravo je ta njezina pravovremena reakcija bila ključna da se ne gubi dragocjeno vrijeme i da se odmah pokrene cijeli sustav pomoći. 

- Izgovorila je riječi koje su me u sekundi smrznule: 'Znate, mama, nogica nešto nije u redu.' Najprije su mi malo ublažili cijelu informaciju, vjerojatno da me poštede onog prvog šoka“, prisjeća se Zrna trenutka kad joj se svijet okrenuo naglavačke.

Neminovni šok uslijedio je ujutro. Inina lijeva nogica u donjem je zglobu bila pod 90 stupnjeva savijena prema unutra. Kad se u sobi ubrzo okupio cijeli tim s pedijatrije, Zrna je shvatila da imaju ozbiljan problem. U glavu su se, prisjeća se, uvukli strah, potpuno neznanje o situaciji i gomila upitnika. Ipak, svi oko nje bili su izuzetno obazrivi i gotovo kao kakvu mantru stalno su ponavljali: „Bez brige, mama, to se sve ispravlja!“

Iz tog razdoblja Zrna posebno izdvaja pedijatricu Mariju Movrić-Pucić koja je ostala s njom u sobi nakon što su svi otišli. Rekla joj je otvoreno:

- Mama, sad ćete uzeti mobitel i upisati ime: primarijus dr. Tomislav Đapić, on je stručnjak za ekvinovarus. Znate, tu vam možda bude pokoji gips, pokoja posebna cipelica, ali to će vam sve biti u redu.

Uputila ih je da se odmah jave u Polikliniku Stojčević-Polovina gdje ovaj doktor radi privatno, kako bi ih on po hitnom postupku prebacio k sebi na zagrebačku Šalatu.

Što znači „pokoji gips“?

Kod ekvinovarusa je najvažnija stvar na svijetu, ovo je Zrna više puta naglasila, krenuti na vrijeme. Tu, kaže, nema čekanja, jer dječje kosti i tetive u prvim tjednima imaju nevjerojatnu plastičnost. Da sustav itekako zna funkcionirati kad su u pitanju djeca, pokazalo se takoreći momentalno. Samo dvadeset minuta nakon prvog kontakta, javili su se iz Poliklinike i ugovorili brzi termin dolaska, svjesni, otkrit će Zrna kasnije, da se ne smije izgubiti ni dan.

S dva tjedna starosti, malena Ina je već bila u Zagrebu. Doktor Đapić je samo potvrdio ono najgore - najteži, četvrti stupanj deformiteta. I tada je krenulo ono što je pedijatrica u pakračkoj sobi blago nazvala „pokoji gips“.

- Stopalo se prisilno vraća u ispravan položaj i odmah fiksira gipsom na sedam dana. I tako šest puta, svaki ponedjeljak iznova, preko cijele nogice, od prstića do kuka. Nakon toga slijedi rezanje tetive, odnosno ahilotenotomija, koja se radi na živo i bez anestezije (kod beba je nema) i nužna je zbog kontra-položaja stopala. Tu sam morala biti izuzetno jaka, stisnuti zube i biti uz svoje dijete, objašnjava Zrna praktično u detalj kako izgleda ta famozna Ponsetijeva metoda. Nakon tenotomije i još tri tjedna gipsa, na red dolaze ortoze, u stvarnosti dvije teške cipelice povezane tankom, metalnom šipkom. Prva tri mjeseca beba ih mora nositi puna 24 sata dnevno.

- Pitala sam doktora je li to sad napokon sve. Kad mi je rekao da ih nakon toga moramo nositi po 12 sati, i to isključivo po noći sve do četvrte godine života, potpuno sam pukla. Do četvrte godine?! Pa dobro, hoće li moje dijete uopće moći hodati, pitala sam sva izvan sebe. Odgovorio mi je smireno: 'Da, hoće, ali put je jednostavno takav kakav jest, iskrena je Zrna.

Veliku ulogu, da slučajno ne zaboravi kaže, u cijeloj priči, pogotovo u prvim mjesecima oporavka odigrala je i njezina dugogodišnja patronažna sestra Katarina Bakarić. Dolazila je prva dva mjeseca u njihovu kuću i Zrna ističe kako joj je u tim najtežim trenucima bila i patronaža i najbolji psiholog na svijetu.

K tome, u cijeloj ortopedskoj odiseji, dr. Tomislav Đapić postao je svojevrsni heroj obitelji Čmrlec i Garača. Zrna ne može protiv sebe i ne štedi riječi hvale te ističe kako im je taj čovjek osobno vratio vjeru u hrvatsko zdravstvo. S obzirom na to da se o Šalati svašta pisalo, pa i to da izgleda kao „Černobil u središtu Zagreba“, što zbog starih, oronulih zgrada iz kojih kao da je tek završio rat i nije daleko od istine, ističe da su ljudi koji tamo rade fantastični. Oni su, veli dalje, dokaz da sustav ne čine zidovi, nego isključivo ljudi, od ljubazne tete na šalteru pa nadalje.

Dr. Đapić je inače jedini dječji ortoped u Hrvatskoj koji je Ponsetijevu metodu učio izravno s izvora, od samog dr. Ponsetija i 2003. godine prvi je uveo u redovan sustav liječenja u Hrvatskoj. Zrna s divljenjem priča kako u glavi ima bazu podataka o svim svojim malim pacijentima. Pamti takve nevjerojatne detalje, daje roditeljima svoj privatan broj mobitela i odgovara na poruke nedjeljom, što realno uopće ne mora činiti. Povrh svega, naglašava Zrna, iako je prvi pregled bio privatan, odmah ih je prebacio na Šalatu preko uputnice. Mogao je reći da dolaze privatno i naplaćivati preglede, no čovjek je pokazao nevjerojatnu veličinu.

Stariji brat požurio odrasti 

Novorođenče samo po sebi traži puni angažman, to nije nikakva mudrost, no kad vam je beba u teškom gipsu, obiteljska svakodnevica postaje prilično izazovna avantura. Bilo je užasno teško, sjeća se Zrna.

- Beba plače, a ti ne znaš smeta li joj gips, žulja li je nešto, ili su u pitanju klasični dojenački grčevi, priča nam Zrna koja je zbog tog silnog početnog šoka i stresa, kao dojilja preko noći ostala bez mlijeka.

Da stvar bude kompliciranija, u kući su imali i osmogodišnjeg dječaka, školarca Leona. Zbog izvanrednog stanja oko seke, dječak je neizbježno ostao malo po strani, što je majci užasno teško padalo. Bilo je to nevjerojatno zahtjevno razdoblje za sve njih, ali mali Leon se u toj priči snašao kao pravi obiteljski heroj.

- Ubrzali smo njegovo odrastanje, to je činjenica. Bilo je situacija da Ina neutješno plače, tata radi, a Leon se sam ponudi i kaže: 'Mama, idem ja sam u Špar po namirnice.' Tete na blagajni u lokalnom Šparu već su ga dobro znale, znale su točno tko je i zašto taj mali osmogodišnji dječak dolazi sam u ozbiljnu nabavku“, s ponosom priča Zrna te dodaje:

- U školi su jednom imali zadatak napisati sastavak na temu po izboru, a on je napisao sastavak pod nazivom Čudesna djevojčica Ina. Ispod dječjom rukom nacrtane balerine u pokretu, dopisao je: „Često zamišljam što Ina mogla biti kada naraste. Mislim da će biti balerina. Ona će biti Ina - balerina". 

Kratko, jednostavno i više nego dovoljno da rasplače mamu.

„Kome je ispala, tebi ili tati?“

Kad su gipsevi napokon skinuti, stopalo je funkcionalno bilo potpuno u redu, ali je još uvijek imalo tendenciju bježanja u stranu. Tada su na red, već po Ponsetiju, stigle ortoze - spomenute cipelice sa šipkom. I dok je s gipsom bilo teško unutar kuće, s ortozama je postalo zanimljivo i na ulici.

Još dok je malena imala zagipsanu lijevu nogicu, pri šetnji gradom s kolicima prolaznici nesvjesni situacije, redovito su znali započeti pomalo i neumjesnim pitanjima, požalila se Zrna.

- Joj, šta joj je bilo?“ nerijetko je zvučalo kao - kome je mala ispala, tebi ili tati? Kad su gipseve zamijenile ortoze, te nogice fiksirane u šipku opet su poprilično virile van iz kolica i upadale u oči. I onda opet ista priča na ulici: „Joj, pa šta joj je to?“ Zrna kroz smijeh kaže da ljudima zapravo ništa ne zamjera, jednostavno su znatiželjni, ali majci u tom trenutku stvarno prođe volja za objašnjavanjem anatomije svakom prolazniku.

Zanimljivo je da u Pakracu punih 15 godina prije Ine nije zabilježen niti jedan jedini slučaj ekvinovarusa. Kad se pročulo za Ininu dijagnozu, Zrni se odmah javila jedna lokalna mama čije dijete danas ima 18 godina i rođeno je s istim problemom. Ta spoznaja da to dijete danas normalno hoda, trči i igra nogomet bila je nevjerojatan vjetar u leđa. Upravo zbog tog osjećaja olakšanja, Zrna je odmah rekla liječnicima.

- Ako se ikome u našem kraju ovo dogodi, tu sam. Dajte im moj broj, želim pomoći, objasniti i proći to s njima - govori nam Zrna.

I doista, tri mjeseca nakon Ine, iz rodilišta zovu da imaju novu bebu s ekvinovarusom. Godinu dana nakon toga, stiže još jedna beba. Tako danas u Pakracu imaju troje djece s ovom dijagnozom i - pogađate - sve tri mame su stalno na liniji, jedna drugoj na usluzi.

„Dileri cipelica“ s Facebooka

Hrvatski zdravstveni sustav ima jednu prilično nelogičnu kvotu, nastavlja pričati Zrna, roditelji imaju pravo na samo jednu doznaku za ortopedske cipelice godišnje. No, dječja noga raste drugačijim ritmom, a jedne cipelice rađene po mjeri koštaju između 300 i 500 eura. Kupovati to nekoliko puta godišnje iz vlastitog džepa za većinu je obitelji pozamašan problem.

I tu se dogodio onaj predivni, topli val ljudskosti, otkriva Zrna, koji često lakoćom nadjača poznati, tromi sustav. Na Facebooku postoji grupa Ekvinovarus Hrvatska gdje roditelji razmjenjuju iskustva vezana za liječenje i oporavak. Tamo je Zrnu primijetio Ivan Tomčić iz Zagreba, inače porijeklom iz Pakraca.

- Javio mi se porukom: 'Bok, sjećam te se kad sam dolazio na praznike u Pakrac. Slušaj, falit će ti cipele u nekom trenutku, noga brzo raste. Poslat ću ti ja cipelice od moje kćeri.' I tako je krenulo“, priča Zrna.

Kasnije su unutar te grupe ispleli mrežu solidarnosti po čitavoj Hrvatskoj. Roditelji su među sobom počeli kružiti s tim skupim cipelicama, potpuno besplatno. Zrna se šali kako su postali pravi „dileri cipelica“. U paketima koji putuju s kraja na kraj države, uz ortoze, obavezno se nađe i boca domaćeg maslinovog ulja, prošek, dječja slikovnica ili nekakva sitnica. I upravo je ta nevjerojatna količina dobrote i ljudskosti poznatih, ali i posve nepoznatih ljudi pokazala da u teškim trenucima niste sami.

Kako je mala zmija postala napredna trkačica

Ina…Nakon prva tri mjeseca stalnog nošenja ortoza, stopalo je bilo na mjestu, ali pojavio se novi problem. U ortopediji vrijedi pravilo - jačanje jedne strane često slabi drugu. Zbog dugotrajne fiksacije nogu, Ina je s godinu dana imala ozbiljnu hipotoniju trupa što je produžilo tijek učenja hodanja. Nije mogla podići gornji dio tijela nego je puzala po podu, kako Zrna slikovito kaže, kao mala zmija. Bilo je jasno da moraju krenuti na ozbiljne, intenzivne fizikalne terapije po uputi neuropedijatra. Sljedećih šest mjeseci proveli su na relaciji Lipik - Daruvar, s jednim jedinim ciljem: dobiti Inu u iskorak, natjerati je da se digne na noge.

U Lipiku je s njom vježbala fizioterapeutkinja Tina Prager Matuzić, žena koju Zrna opisuje kao divnu osobu koja je imala nevjerojatno strpljenje za jednogodišnju bebu. U dječjoj vježbaonici Daruvarskih toplica proces su nastavile tete Ana i Ines. Ina je, naravno, naučila pravilno koristiti mišiće nogu i sa 18 mjeseci konačno je samostalno prohodala. I to kako! Zbog te rane i izuzetno temeljite stimulacije, Ina je danas motorički naprednija od većine svojih vršnjaka. Trči, skače, ma može apsolutno sve.

Na polovini puta do četvrtog rođendana

Danas su ortoze i dalje dio njihove noćne rutine. Ina preko dana hoda potpuno slobodno, a po noći 12 sati nosi cipelicu. Trenutačno ima model za samo jednu nogu, bez one spojne metalne šipke. Iako joj realno smeta dok spava, kaže majka, malena to podnosi jako dobro. Zrna kaže da na to s veseljem pristaju.

- Ako je to nakon svega jedino zlo, potpisujemo odmah! - dodaje.

Sada obitelj Čmrlec - Garača strpljivo čeka njezinu četvrtu godinu života.

- Tada dolazi do konačnog okoštavanja i znat će se je li tetiva srasla sto posto kako treba. Postoji neka teoretska mogućnost za manju operaciju s pet godina, ali dr. Đapić na kontrolama samo se zagonetno nasmije i kaže: „Sačekajmo ipak četvrti rođendan!“

Zrna, sigurno su Lipičani i Pakračani primijetili, često piše po Facebooku, želi informirati ljude koji su, moguće, na samom početku bitke i tek im slijedi borba s ekvinovarusom. Pravovremena informacija i kućna disciplina, kaže, zlata vrijede.

- Naš dnevni boravak već je dvije godine prava mala fizikalna dvorana, to jednostavno mora postati način života. I, vjerujte, to nije nikakva žrtva, kad znate svrhu i cilj, dodaje Zrna.

Danas? Zrna se nakon redovnog porodiljnog dopusta vratila na posao, suprug Stjepan je otvorio zakonsku njegu djeteta, na što ima pravo do djetetove sedme godine, premda u tom smjeru više i ne razmišljaju. Ina je danas potpuno zdrava djevojčica, uspješno je upisana u redovan vrtić i spremna je za igru s vršnjacima.

Od sportova sutra, plivanje je preporučeno, a slobodno se može baviti svim ostalim koji uključuju skakanje. U dvorištu nove obiteljske kuće u Prekopakri, pogađate, Ina već pliva u vlastitom velikom bazenu.

Za kraj ove priče, Zrna je zamolila da tekst bude u pozitivnom kontekstu, no drugačiji i nije mogao biti…

- Ponovit ću po stoti put, nije mi teško. Ekvinovarus sigurno zvuči strašno i u početku izgleda grozno, ali to stvarno nije smak svijeta. To nije bolest, nego rutinski rješiv ortopedski problem koji, ako krenete odmah, ima stopostotan uspjeh. Vjerujte liječnicima, budite disciplinirani, vježbajte i ne bojte se. Put je dug i traži žrtvu, ali onaj trenutak kad vaše dijete s osmijehom potrči ispred vas, izbriše svaku suzu i podsjeti vas da se svaka sekunda te borbe itekako isplatila - iskrena je Zrna.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!