Drugo lice pakračkog MMA borca Ivana Kiša: Od 'debeljka' bez samopouzdanja do zvijeri u kavezu

"U meni Zagora, stojim na Dinari/Kraj mene krkani, sve sami Ivani..."

Kada su ovi stihovi pjesme "Ganga i rera" Pekija i Vojka V. prošle godine podigli na noge i doslovno zapalili sportsku dvoranu u Pakracu, bio je to uvod u večer koja nam je ponudila puno više od samog sportskog uzbuđenja.

Izlazeći pred domaću publiku uz grmljavinu zvučne kulise s razglasa, 23-godišnji pakrački MMA borac Ivan Kiš znao je, kaže, da te večeri jednostavno ne može izgubiti. Pa iako se pakračka pobjeda bilježi kao jedna od posljednjih amaterskih, odlično je poslužila kao savršen uvod u opširniji razgovor s jednim od danas najpoznatijih pakračkih Ivana, momkom koji je unutar kaveza pronašao davno izgubljeni kompas i u potpunosti redefinirao vlastiti život. 

Dodajmo tomu i ovo… Kako je ovo priča o Ivanu, sinu majke Danijele, žene s nepresušnim govornim kapacitetima, grijeh bi u ovoj reportaži bio ne iskoristiti i njezina povremena zapažanja o sinu koja je sa zadovoljstvom priložila, a koja vjerno prate Ivanov transformacijski put, kao i ovaj tekst.

Problem sa samopouzdanjem

Tko je Ivan Kiš? Ukratko, Ivan je rođen 2002. godine u obitelji u kojoj je sport, točnije nogomet, bio rezerviran za mlađeg brata Stjepana. Ivan se, s druge strane, dugo tražio u nekim sasvim drugačijim, uobičajenim lokalnim pričama.

- Brat je igrao nogomet, a ja sam ti bio više... Nisam bio sportski tip. Volio sam gledati, jedino sam na tjelesnom bio aktivan zato što je to bila obaveza. Zapravo, bio sam mali debeljko, prisjeća se Ivan svojih početaka bez imalo uljepšavanja.

- Zvali su me prijatelji na nogomet, ali valjda nisam imao samopouzdanja, bio sam nesiguran u sebe.

Osim nogometa, okušao se jedno ljeto u streličarstvu, no s dolaskom srednje škole, izlazaka i svega što to razdoblje nosi, interes je brzo splasnuo. Otac Vlado odveo ga je nekoliko puta i na Ninjutsu kod profesora Marija Tušeka, no ni borilačke vještine u tradicionalnom obliku tada ga nisu impresionirale. Slobodno vrijeme trošio je s ekipom na Psunju. Vozili su, prisjeća se, bicikle po poznatoj stazi Anakonda, planinarili, gradili kolibe po prirodi i jednostavno, kako sam kaže, lutali i trošili vrijeme.

Iz maminog kuta gledanja, ta faza odrastanja bila je sve samo ne jednostavna. Danijela, koja za sebe kaže da je oduvijek Ivanov najveći navijač, ali i najstroži kritičar, pamti te dane.

- Ivan je od malena bio nestašan i uvijek spreman za gluposti, ali u duši dobar dječak. Uvijek nesiguran i s manjkom samopouzdanja, imao je nesreću da se nađe gdje ne treba, ali je bio izrazito savjestan i dobar prijatelj oduvijek. Za druge je uvijek ginuo - priča majka Danijela.

Pubertet je donio nove, teže izazove. Ivanov urođeni temperament teško se mirio s okolnostima koje mu nisu dozvoljavale da se pronađe i zaokupi nečim.

- Dovoljna je bila jedna kriva riječ, i kod kuće i u školi, da me izbaci iz takta pa je tu bilo i problemčića s vršnjacima i kazni kod kuće zbog odgovaranja majci. Uglavnom, bio sam vrlo temperamentan i osjetljiv, priznaje Ivan.

Njegova majka slikovito dodaje kako nikada nije znao izraziti negativne osjećaje i energiju, pa bi od nemoći silovito stiskao šake i znao udariti u zid, pritom se i ozlijedivši. Sve te loše osobine, neodgovornost i nedisciplina eskalirale su, po prilici, u prvom razredu srednje škole. Bio je to trenutak kada je prekardašio svojim ponašanjem, nakon čega je uslijedilo prebacivanje u drugu školu, a s njim i spora, ali korjenita promjena.

"Ako želiš napredovati, moraš biti pretučen"

Taman u vrijeme pandemije koronavirusa, kada je na obrvu stavio prvi pirsing, dobar prijatelj Antonio Ferek uveo ga je u svijet borilačkih vještina. Preko njega upoznaje trenera Leona Krajačića koji je tada radio kao zaštitar u caffe baru Enigmi. Figura s kojom je Ivan ušao u dvoranu bila je daleko od atletske.

- I tako je kod Leona došao mali debeljko, pušač s pirsingom na obrvi. Nisam sklek mogao napraviti,  otvoren je Ivan.

Ipak, uz malo sreće, žestokog odricanja od poroka i potpunog prianjanja treninzima, prošla je cijela godina dana u dokazivanju, ponajviše samom sebi, a tek onda treneru. Kada je konačno prelomio i rekao: „Leone, ja bih se natjecao!“, dobio je jasan, vojnički uvjet - od tog trenutka moraš biti na svakom treningu, baci cigarete i alkohol, slušaj i upijaj.

Tada su počeli pravi, krvavi sparinzi.

- Nakon tih godinu dana počeo sam sparirati. Kući sam dolazio krvav, prebijen i s masnicama. Majka je bila van sebe, ali nisam odustajao. Znao sam da ako želim napredovati, moram biti pretučen! Leon i njegov brat Ian, uf, izbijali su me iz cipela, narodski rečeno - priča nam Ivan.

Majka ko majka, priznaje da se tada, kao i sada, jako bojala, ali mu je odlučila pružiti podršku, misleći kako će mu to dobro doći da izbaci energiju, ni ne sluteći u kakvu će stabilnu osobu njezin sin izrasti.

Prvu amatersku borbu u Puli pamti po porazu, ali i po neprocjenjivom iskustvu, odnosno upoznavanju s ambijentom kaveza i atmosferom borbe. Danas, u profesionalnim vodama, Ivan iza sebe ima skor od 2:0. Borbe se, objašnjava, dogovaraju svaka dva ili tri mjeseca, a napredak pod okriljem trenera Leona, Iana i Gordana vidljiv je u svakom novom ulasku u oktogon. O samim borbama u ovom tekstu ne želimo previše pisati jer svi oni koje to zanima mogli su redovito čitati o uspjesima Ivana i Leona na našem portalu.

Život između bauštele i kaveza

Od MMA sporta na ovoj razini u Hrvatskoj se ne može živjeti i Ivan je toga u potpunosti svjestan. Iako je po struci CNC operater i u tom je poslu proveo tri i pol godine u Mont Metalu, a potom još pola godine radio na izradi kampera kod pakračkog obrtnika Lipušića, shvatio je da mu treba drugačija vrsta podražaja. Od rujna prošle godine završio je na fizičkom poslu, u građevini kod prijatelja Fereka.

- Da, na lakšim poslovima nije potrajalo i završio sam na težem, na građevini i ok mi je. Volim taj fizički podražaj, jednostavno sam takav, objašnjava mirno.

Tjedni mu ritam zvuči iscrpljujuće za većinu običnih ljudi. Kada su u tijeku pripreme pred meč, Ivan trenira i do deset puta tjedno, dok u redovnom režimu odrađuje pet do šest treninga. Cigarete je, tvrdi, potpuno odbacio, alkohol popije iznimno rijetko i u strogo kontroliranim uvjetima, a rigorozna prehrana i skidanje kilograma na red dolaze mjesec dana prije borbe i veli da nisu nikakav problem.

- Iz prehrane izbacujem loše ugljikohidrate, hamburgere i brašno, a jelovnik baziram na voću i povrću i zdravim namirnicama, otkriva.

Ta nevjerojatna transformacija karaktera fascinira i njegovu majku koja je i na ovu temu, dakako, imala što za reći.

- Kad se Ivan priprema, pripremaju se i ukućani. Način prehrane, njegovo kuhanje zdravih obroka, odricanje od slatkog, alkohola... Takav karakter i disciplinu nikad nisam mislila da Ivan može postići. Sto puta sam se znala posramiti, ali njegovo NE znači NE! Brzina skidanja kilograma i debljanja je fascinantna, mladost je to. Sati i sati treniranja i trčanja za borbu koja traje kratko, a za mamu godinama - govori majka.

Ono što Ivan danas s ponosom ističe kao svoju najveću osobinu upravo je fokus. Ta razina posvećenosti i koncentracije u kojoj nekoliko mjeseci može sve podrediti meču - od spavanja, posla do odmora - nešto je što mu je u školskim danima bilo potpuno strano, kada pažnju nije mogao zadržati ni nekoliko minuta.

Iskren obiteljski zagrljaj

Ivan je danas prepoznatljiv i po svom imidžu. Tijelo mu krasi petnaestak tetovaža, a frizuru mijenja pred svaku borbu jer, kaže, želi uvijek biti drugačiji. Kada je prije osamnaeste godine, prisjeća se, tražio majčin potpis za prvo tetoviranje, ona je odbila, ali mu je dala savjet kojeg se drži i danas.

- Rekla sam mu da ne može šarati po sebi bez veze i da svaka tetovaža mora imati priču. I nećete vjerovati, svaka je ima.

Dok su mu majka i brat bezuvjetna podrška, otac Vlado i dalje s vidljivom nelagodom gleda na sinov odabir.

- Tata baš nije zadovoljan što se tučem u kavezu. Sad me napokon podržava kad me gledao uživo u Pakracu, ali osjetim da nikad nije do kraja prihvatio moju odluku da se bavim ovime, iskren je Ivan. No, obiteljski zagrljaji nakon borbe, svjedoči Danijela, najjači su jer oboje znaju koliko je krvi i znoja uloženo u taj uspjeh.

Ono što posebno iznenađuje jest činjenica da Ivan rijetko kada traži pomoć; sve, pa čak i sponzore koji mu pokrivaju troškove puta i boravka na natjecanjima, pronalazi i rješava potpuno sam. Toliko je radio na sebi da se količina samopouzdanja jasno vidi u kavezu, zasad u njegovu korist.

U privatnom životu, stvari su se također posložile. U četverogodišnjoj je vezi s Lanom iz Velike Gorice i to je sve što želi reći na tu temu. Slobodno vrijeme Ivan i dalje provodi izvan dvorane, no lutanje prirodom iz djetinjstva zamijenio je ozbiljan alpinizam. Član je PD „Psunj“ Pakrac, a nedavno je s osvjedočenim planinarima i prijateljima Goranom Arbanasom i Dorijanom Mirtom svladao iznimno tešku i zahtjevnu feratu na Dinari, penjući se pod kutom od devedeset stupnjeva uz pomoć pojasa i klinova.

Prije toga, prva osvojena stepenica bio mu je sam vrh Triglava, uspon koji je zahtijevao više od deset sati hoda kroz sva godišnja doba, nakon čega su uslijedili uspon na Velebit pa Dinaru.

Serija skklekova na vrhu Dinare

- Na Dinari sam pri dolasku na vrh odradio seriju sklekova, čisto da se malo opustim, dodaje ozbiljno pokazujući impresivan video zapis snimljen na vrh planine. Osim planina, mir nerijetko nalazi u ribolovu na lokalnim i okolnim vodama s provjerenom ekipom (Mario Gelešić, Tomislav Fričer, Antun Lesičak i ostali...) te u dugim šetnjama.

Običaj mu je prije svakog meča propješačiti šumom sve do Omanovca, lokalnog brda udaljenog dva do tri sada hoda, tek da razbistri glavu…

Što dalje, Ivane? S 23 godine na leđima, uzora u ovom sportu nema. Gradi vlastiti stil, svjestan da trenutno stoji rame uz rame s trenerom Leonom, imenom koje u ovom sportu znači izuzetno puno, bar kad gledamo hrvatske okvire. Cilj mu je jasan, a to je mukotrpan put do isplativih mečeva i eventualno dospijeće do prestižnog UFC-a, što je san valjda svakog mladog borca. Marketing, kaže, uz osobito zadovoljstvo vodi sam, svjestan važnosti društvenih mreža, pa se u posljednje vrijeme, osim popunjavanja Facebook i Instagram naloga, aktivno dao i u snimanje sadržaja za Tik-Tok.

Sljedeća prilika za MMA dokazivanje Ivana čeka već u rujnu, ponovno na domaćem terenu u Pakracu, u sklopu jubilarnog BFN 10 turnira. Protivnika još uvijek ne zna, ali tko god s druge strane kaveza stajao, dočekat će ga isti onaj fokusirani, disciplinirani i čvrsti momak. I naravno, s razglasa će ponovno zagrmjeti stihovi s početka naše priče. Pjesma o Ivanu koji je, prije nego što je počeo pobjeđivati druge u kavezu, uspio dobiti onu najvažniju i najtežu borbu - borbu sa samim sobom. Bravo, mali!

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!