Dvije Bjelovarčanke propješačile 900 kilometara: "Mislile smo da idemo na hodočašće, a pronašle smo puno više..."

Mjesec dana hodanja preko planina, kroz livade i šume, žuljevi, upale mišića, opekline od sunca, umor… Sve to bio je dio 900 kilometara dugog puta na koji su krajem rujna krenule Patricija Špoljarić (22) i Lorena Lučić (21). No, unatoč svim tegobama s kojima su se susrele pješačeći kroz jedinstvene predjele Francuske i Španjolske, ove dvije mlade Bjelovarčanke poručuju: ''Bilo je divno, svakome bismo preporučile na krene na Put svetoga Jakova!''

Jer, jedna od najpoznatijih hodočasničkih ruta na svijetu, uz žuljeve, opaljenu kožu i bolne mišiće, podrazumijeva puno više prekrasnih iskustava, od stjecanja novih prijatelja, do upoznavanja samoga sebe, zbog kojih obično postaje jedno najdragocjenijih iskustava u životu hodočasnika. To potvrđuju i Patricija i Lorena.

Iznenadna odluka

- Ja sam na putu zapravo završila slučajno i nisam znala puno o Caminu. On je već godinama Lorenina velika želja, a ove godine konačno joj se ukazala prilika da ode na njega. Jedne večeri u rujnu mi je poslala poruku da sutradan ide kupiti karte. Kako sam bila u teškom razdoblju života, nešto se u meni prelomilo i napisala sam joj: ''Idem s tobom'' – kroz smijeh nam priča mlada glazbenica Patricija.

Lorena je, za razliku od nje, tu poruku dugo nosila u sebi. Studentici građevinarstva u Zagrebu Camino se godinama vraćao u misli, ali između predavanja, ispita i svega onoga što treba obaviti prije nego što krene na tako dug i zahtjevan put, uvijek bi ga odgađala za neko drugo vrijeme. Kad joj se otvorilo razdoblje bez fakultetskih obveza, odlučila je iskoristiti ga prije nego što dođu nove.

- Iznenadila sam se kad je Patricija rekla da ide sa mnom. Našle smo se na kavi, kupile karte i zapravo vrlo malo planirale. Znale smo da se želimo vratiti do prvog studenoga, a ostalo smo ostavile otvorenim. Možda je i dobro da unaprijed nisam znala baš sve što nas čeka, i koliko će biti lijepo i koliko će boljeti – govori kroz smijeh Lorena.

Do početka francuske rute u Saint-Jean-Pied-de-Portu trebalo je najprije provesti dvije noći u autobusima. Put iz Zagreba vodio ih je preko Lyona, koji su usput razgledale, pa Bayonnea, nakon čega su napokon mogle zategnuti naramenice ruksaka i krenuti prema Santiagu. Pred njima su bili Pireneji, prvi veliki ispit za noge koje još nisu znale što znači hodati iz dana u dan.

Prelazak Pireneja

Tih prvih 26 kilometara prelazile su od ranog jutra do večeri, zastajkujući pred prizorima zbog kojih se lako zaboravlja na uspon. Planine, konji, prostranstvo; sve je pozivalo da se još malo ostane, pogleda, udahne. Tek će im sljedeći dani pokazati koliko je tijelo zapamtilo taj početak.

- Najviše sam se bojala upravo Pireneja, a njih smo prošle dok smo još bile odmorne i pune energije. Poslije su došle upale mišića. Meni su se žuljevi pojavili još dok smo hodale po Lyonu, prije nego što je Camino uopće počeo pa sam ih putem morala čistiti i previjati – prisjeća se Lorena.

Patriciju su najviše mučili listovi. Bilo je, kaže, jutara u kojima je trebala nagovoriti samu sebe da ustane, obuje se i ponovi ono od jučer, premda je svaki mišić imao svoj prigovor. A onda bi se pred njima otvorio novi krajolik, naišao netko poznat ili bi razgovor odveo misli dovoljno daleko da kilometri neko vrijeme prolaze neprimjetno.

U početku su birale kraće dionice, no dolazak u smještaj već oko dva poslijepodne ostavljao im je previše praznog dana. Postupno su produljivale hodanje, sve dok tridesetak kilometara nije postalo uobičajeno, a znalo se skupiti i više.

- Kad prijeđete trideset kilometara, onih posljednjih pet ponekad prolazi uz takve gluposti i smijeh da se poslije pitate što vam je bilo toliko zabavno. Ali tako nekako izdržite – smije se Lorena.

Anegdote s putovanja

Vrijeme ih je uglavnom štedjelo: kiša ih je pratila samo dva dana, dok ih je listopadsko sunce znalo dobrano opeći. U ruksacima nije bilo mjesta za mnogo izbora, pa se svakodnevica brzo svela na nekoliko odjevnih predmeta i obveze koje kod kuće jedva primjećujemo. Nakon dolaska u prenoćište trebalo se istuširati, oprati odjeću i pobrinuti se da do jutra bude suha. Spavale su u albergueima, hodočasničkim smještajima, nerijetko među desecima kreveta na kat, dijeleći prostor s ljudima čije će priče tek upoznati.

Jedne večeri Lorena je rublje ostavila u dvorištu, a kad se sjetila da ga treba unijeti, vrata su već bila zaključana. Ujutro je trebalo nastaviti dalje, odjeća je ostala s druge strane.

-Nismo je mogli ostaviti tako, trebala nam je. Na kraju sam se za uzverala na prozor u zahodu i kroz njega ušla u dvorište. Pokupila sam odjeću te smo nastavile put. No, moj potez je izazvao smijeh među okupljenima i to je nešto što ćemo definitivno još dugo pamtiti – smije se Patricija.

S vremenom su naučile i kako olakšati onu sasvim praktičnu stranu putovanja. Umjesto pranja u hladnoj vodi, s novim su poznanicima dijelile trošak perilice i sušilice, a zajedničko kuhanje pokazalo se povoljnijim od odlazaka u restorane.

Ipak, priznaju kako se u tom novom svijetu nisu odmah sasvim opustile. Prvih su dana uglavnom hodale jedna uz drugu, pomalo nesigurne u razgovorima na engleskom, dok im je međusobno društvo pružalo poznatu sigurnost. Poslije su si počele ostavljati više prostora, pa bi se razdvojile i dio dana provele svaka sa svojim mislima.

- Ne možete baš cijelo vrijeme, dvadeset četiri sata dnevno, biti zajedno. Trebao nam je i taj dio za sebe. Primijetila sam da vam ljudi lakše priđu kad hodate sami, pa su nam se tako otvorila i neka nova poznanstva – objašnjava Patricija.

Nova prijateljstva

Uz njih su se izmjenjivali jezici, životne dobi i razlozi zbog kojih netko mjesecima štedi, ostavlja posao ili koristi slobodno vrijeme da bi krenuo pješice preko jedne zemlje. Susretale su ljude vođene vjerom, ali i one koje je privukla priroda, potreba za odmakom ili davno sastavljen popis životnih želja. Posebno su zapamtile Francuza koji je s osmogodišnjom kćeri krenuo još sa sjevera svoje zemlje. Kad su ih upoznale, iza njih je već bilo gotovo tri mjeseca puta.

- Najviše su me se dojmili ljudi. S nekim se povežete u dan ili dva, postane vam blizak, a onda dođe trenutak kad morate prihvatiti da nastavlja svojim putem. I to je dio Camina koji treba naučiti – kaže Lorena.

Patriciji je jedan takav susret ostao osobito važan. Dok je hodala sama, prišao joj je 65-godišnji Španjolac. Razgovor koji je počeo putem doveo ih je do onih osobnih tema za koje se inače dugo traži pravi trenutak, pa je čovjeku kojeg je tek upoznala ispričala i ono zbog čega joj je odlazak toliko trebao. Ostali su u kontaktu.

- Kad me poslije predstavljao drugim ljudima, govorio je: ''Ovo nova Patricija!''. Primijetio je promjenu u meni. Nevjerojatno je koliko se možete razumjeti s nekim tko vas prije toga uopće nije poznavao – govori.

Među svim mjestima kroz koja su prošle, jedno se u njezinu sjećanju izdvaja posebnom toplinom. U Grañónu su prenoćile u smještaju koji djeluje uz dobrovoljne priloge, gdje su hodočasnici zajedno pripremali večeru. Netko je rezao povrće, netko pomagao oko tjestenine, a nakon jela zajednički su prali posuđe i pjevali. Spavalo se na podnim prostirkama, među pedesetak ljudi.

Kasnije su se okupili u crkvi, u mraku koji je osvjetljavala jedna svijeća. Prelazila je iz ruke u ruku, a sa svake su strane kruga dolazile riječi o tome što je koga dovelo na put. Govorilo se na engleskom, ali i na materinskim jezicima; ponešto se razumjelo, ponešto samo osjećalo iz glasa.

Susreti za pamćenje

- Ranije su me čuli kako sviram klavir, pa su me zamolili da i ondje nešto izvedem. Uzela sam gitaru i otpjevala ''Dubine'', malo na engleskom, malo na hrvatskom. Poslije su me svi grlili. Još mi je teško pričati o tome, toliko je bilo emotivno – kaže Patricija.

Iako je glazba njezin život, na putu, kaže nije pisala nove pjesme. Dani su joj prolazili u hodanju, razgovorima, suzama i smijehu, u rijetkoj prilici da se ne mora baviti svime što ju je čekalo kod kuće. Lorena je također osjetila kako fakultet i svakodnevne brige ostaju negdje daleko, dok joj je za zadovoljstvo bilo dovoljno ono što može ponijeti na leđima.

U Burgosu su odlučile napraviti i promjenu koju će se moći vidjeti bez mnogo objašnjavanja: obje su otišle frizeru i skratile kosu.

- Bila je to jedna od odluka za koje na putu nije trebalo dugo odvagivati – smiju se djevojke.

Do Santiaga su stigle nakon 27 dana, s dvojicom Nizozemaca koje su putem upoznale. Na potvrdi je stajalo 799 prijeđenih kilometara. U gradu prema kojem su toliko dugo hodale posjetile su katedralu i grob svetoga Jakova, no dolazak je uz veselje donio i osjećaj za koji ih nijedna priprema nije mogla spremiti.

- Ponosni ste, sretni, sve ste uspjeli, a onda odjednom ne znate kamo biste dalje. Gdje ćete sutra hodati? Istodobno znate da se morate rastati od ljudi s kojima ste sve to prošli – opisuje Patricija.

Dodatni kilometri

Nakon dva dana odmora odgovorile su si novim polaskom. Do Finisterrea ih je čekalo još približno devedeset kilometara, raspoređenih u tri dana. Put je ondje bio mirniji, susreta manje, a onda su u jednom selu, tijekom stanke za ručak, naišle na poznato lice: Domagoja iz Zagreba, kojeg su već upoznale. Zajedno su stigli do oznake nultog kilometra, na kraju njihova gotovo devetsto kilometara dugog pješačenja.

Povratak je imao miris rolica s cimetom. U zagrebačkoj zračnoj luci dočekali su ih Patricijini roditelji i sestra te Lorenin dečko, sa svjećicama i posebno pripremljenim kapama ukrašenima strelicama i školjkama. Oni koji su ih ispratili sa zabrinutošću sada su mogli odahnuti.

- Moj djed, koji je očekivao da će se vratiti već drugoga dana, imao je razloga biti ponosan – smije se Patricija.

Kod kuće su ih, međutim, čekala i sasvim neočekivana iznenađenja.

- Otvorila sam ormar i rasplakala se. Nakon dvije majice i dvoje hlača odjednom sam imala toliko izbora da sam se osjećala kao u trgovini. Nakon ovakvog iskustva postanete zahvalni što imate krov nad glavom, što imate što jesti. Voljela bih da me taj osjećaj prati i dalje u životu – priznaje Patricija.

Neprocjenjivo iskustvo

Loreni je prvih dana bilo teško ostati na mjestu i deset minuta. Tijelo je još očekivalo poznati redoslijed: hodanje, dolazak, tuširanje, pranje odjeće, druženje, pa ujutro ponovno put. Sada je trebalo pronaći način da se sve doživljeno smjesti u život u koji su se vratile.

Dobro je, kažu, što u tome imaju jedna drugu. Dovoljan je spomen nekog mjesta ili čovjeka da se vrate istom prizoru, bez objašnjavanja zbog čega im zadrhti glas ili zašto se odjednom smiju.

A kad ponovno naiđu dani u kojima će im se učiniti da nešto ne mogu, Patricija zna čega će se prisjetiti: jutara kad su boljele noge, kad joj se nije ustajalo, a ipak je obula cipele.

- Kad pomislim koliko sam puta htjela odustati, a na kraju sam sve to prošla, ono ''ne mogu'' više nema isto značenje – zaključuje mlada Bjelovarčanka.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!