Kolumne

savjeti stručnjaka

Zašto nas četrdesete potiču na životnu inventuru?

Postajemo svjesniji da nam vrijeme prolazi i da osjećaj za kvalitetnije provedeno vrijeme poprima emocionalan ton

Prati MojPortal.hr na Googleu

Ilustracija: MojPortal.hr

Ilustracija: MojPortal.hr

Između onoga što smo planirali i onoga što jesmo: Zašto nas četrdesete potiču na životnu inventuru?

  ''Život zaista počinje nakon četrdesete. Do tad samo skupljate iskustvo.''  Teško je reći kome se pripisuje ovaj citat, međutim, on sažeto objašnjava razvojni put čovjeka nakon burnih dvadesetih i tridesetih. Nekad je prva asocijacija na četrdesete bila sredovječna kriza, a danas na njih gledamo drugim očima. Iako naizgled imaju sve kako treba, uključujući karijeru, obitelj, stabilan odnos s partnerom i dovoljno vremena za sebe, dio ljudi se tada kreće preispitivati jesu li zaista sretni svojim životom. Umjesto životne krize, javlja se životna inventura. Zašto je tome tako? 

Život prema vlastitim vrijednostima

Poboljšanjem civilizacijskih uvjeta u zadnjih trideset godina, povećao se životni vijek ljudi. Bolji standard života omogućio je da se više ljudi danas školuje, žene imaju veće šanse za razvitak karijere, pa se i granica rađanja potomstva lagano pomiče prema kasnijim tridesetima. Dvadesete ostaju za traženje mjesta pod suncem, odnosno obrazovanje i stjecanje prvih ozbiljnih radnih iskustava, a tridesete za karijeru i obitelj. Za sve do sad opisano postoji izraz ''socijalni sat''. Kako su se društvene okolnosti mijenjale, tako se i on pomaknuo za puno desetljeće. I dalje se u društvu očekuje da se u određenim godinama ljudi ostvaruju na različitim područjima života. Ono ujedno nameće pritisak za dodatnim obrazovanjem, napredovanjem, hiperproduktivnošću i očekuje da se stvara obitelj i omogući siguran dom.

Foto: Magnific

Foto: Magnific

Da nas netko promatra sa strane, s nekog drugog planeta, vjerojatno bi pomislio kako neprestano negdje žurimo i utrkujemo se s vremenom koje nam je preostalo. I onda dođu te famozne četrdesete kada više nije dovoljno biti situiran, na toplom i u dobrom odnosu s bližnjima. Krene preispitivanje živimo li život kakav smo željeli i postoji li negdje život u kojem nije potrebno udovoljavati zahtjevima društva. Gdje napokon možemo živjeti prema vlastitim vrijednostima i biti svoji. Preispitivanje ne dolazi u obliku racionalnog razmišljanja, već ga potakne neka životna prekretnica poput iznenadne bolesti, patnje u bliskom odnosu, otkaza, potrebe da se iz nekog odnosa izađe van ili samo osjećaja da ne živimo autentično. Kao da je netko drugi preuzeo palicu našeg života i vozi nas putevima kojima ne želimo ići. 

Životna inventura kroz nekoliko važnih pitanja 

I tada se pojave pitanja koja označavaju životnu inventuru. Pogledom unazad, pitamo se živimo li zaista životom kakav smo nekad zamišljali?  Dobro je pretresti jesmo li se u jurnjavi za egzistencijom odvojili od svojih želja i vrijednosti kojima smo se nekad vodili. Sada je dovoljno vremena prošlo da analiziramo što smo stvorili i jesmo li zadovoljni s time kako smo si izgradili život?  Ljudi se kroz vrijeme mijenjaju i ono što je bilo prioritet u dvadesetima ne mora nužno ostati prioritet u četrdesetima. Možemo se zapitati na što točno trošimo svoje vrijeme i energiju. Jesmo li zadovoljni kvalitetom odnosa s bliskim osobama ili smo s njima samo iz navike? Idemo li na posao s mukom u želudcu ili doista uživamo u tome što radimo? Možda je peto desetljeće prijelomno i zbog pomisli da više ne moramo trpiti da nam netko drugi kroji život.

Foto: Magnific/Anna Bizon

Foto: Magnific/Anna Bizon

Iza nas je dovoljno iskustva i velikih životnih trenutaka da napokon možemo postaviti granice i riješiti se navika s kojima se ne osjećamo dobro. Jedan od težih trenutaka životne inventure može biti spoznaja da neke mogućnosti imaju svoje vrijeme i da ne možemo sve ostaviti za kasnije. Propušteno putovanje, nezavršen studij, odnos koji se nije ostvario na način kako smo to željeli mogu dovesti do promišljanja jesmo li trebali donijeti drugačiju odluku. To nas vodi do činjenice da postajemo svjesniji da nam vrijeme prolazi, da se približavamo starosti i osjećaj za kvalitetnije provedeno vrijeme poprima emocionalan ton. Time postajemo selektivniji kod izbora odnosa u kojima želimo biti, više vremena posvećujemo onome što još možemo ostvariti i mijenjamo toksičnu okolinu koju smo predugo trpili za svijet po vlastitoj mjeri. 

I zbog toga ne možemo na životnu inventuru gledati kao na egzistencijalnu ili sredovječnu krizu. Ona je tu s razlogom da nas uvede u drugu polovicu života kako bismo smislenije proveli vrijeme koje nam je preostalo. Preslagivanjem životnih prioriteta, otarasit ćemo se potrebe da živimo tuđi život i udovoljavamo ljudima s kojima se ne osjećamo dobro. Možda će nam baš to biti nova prilika da upoznamo sami sebe u jednom novom svjetlu i prodišemo punim plućima. 

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!

Ivana Marin

Ivana Marin rođena je u Pakracu. Nakon srednjoškolskog gimnazijskog obrazovanja, upisuje Studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Poslije diplome, nije bilo druge opcije nego vratiti se nazad u voljeni Pakrac i započeti karijerni put. Zadnjih deset godina u psihološkoj struci vodilo ju je u različita područja interesa od palijativne skrbi, nastavničke djelatnosti do rada s veteranskom populacijom i članovima njihovih obitelji. Krajnji interes koji se pojavio zadnjih par godina bio je rad s traumom.

Svi članci autora

Moglo bi vam se svidjeti

Kolumne

'Luciferov efekt' - psihološki mehanizmi promjene ponašanja

čovjek bi čovjeku trebao biti lijek, a ne otrov. Možda je to poziv na buđenje iz moralne difuzije odgovornosti i vraćanje čovjeka empatiji

MojPortal.hr subotom objavljuje tekstove magistre psihologije Ivane Marin o temama iz njezine struke. Psihologinja Ivana Marin inače je vlasnica Psiholistika iz Pakraca, a cilj njezinih stručnih tekstova je - pomoći ljudima.

-------

Zadnjih nekoliko dana kolektivno smo uronjeni u šok i nevjericu. Detalji monstruoznog čina iz psihijatrijske bolnice Jankomir preplavili su medijske članke, komentari pljušte sa svih strana i miješaju se bijes, ljutnja, tuga, bespomoćnost. Svi se pitaju, što to nagna osobu da u određenim okolnostima sebe dovede u ulogu aktera koji čini nasilje. Nema opravdanja za ovakav čin. Zašto niti jedna osoba u sobi nije prekinula ili spriječila nasilje nad pacijentom?  Kako se ljudi dovedu u stanje da im je normalno gledati nasilje, posebno kad se radi o ranjivoj skupini ljudi? Iskoristit ćemo znanje iz socijalne psihologije da bismo danas objasnili kako se osoba ''koja ne bi ni mrava zgazila'', pod pretpostavkom da nema naznaka psihopatologije, može u određenim okolnostima pretvoriti u osobu koja je sposobna nauditi drugom čovjeku. S obzirom da smo skloni objašnjavati tuđe loše ponašanje osobnim karakteristikama, možemo zanemariti utjecaj situacije i socijalnih procesa koji igraju veliku ulogu u nastanku ekstremnih promjena u ponašanju. Kroz tri najpoznatija eksperimenta utjecaja socijalne uloge na ponašanje pojedinca, objasnit ćemo kako nastaju dehumanizacija, deindividuacija i što je to točno Luciferov efekt.

Asch, Millgram i Zimbardo

Dio informacija koji imamo o tome kako čovjek funkcionira u skupini ljudi dolazi iz zaključaka istraživanja  navedena tri gospodina. Nakon završetka Drugog svjetskog rata i holokausta, zgroženi masovnošću nasilja, bihevioriste je zanimalo koji su to čimbenici koji aktiviraju procese psihologije mase. Kako je bilo moguće sudjelovati u holokaustu bez preispitivanja autoriteta, uz veliku poslušnost i toliku otpornost na nasilje?

Što treba da mirni ljudi postanu nasilni/Foto: Magnific

Što treba da mirni ljudi postanu nasilni/Foto: Magnific

Prvi koji se pozabavio pitanjem kako društvo utječe na pojedinca bio je Solomon Asch. On je proveo eksperiment u kojem je dokazao konformizam, odnosno potrebu čovjeka da zanemari vlastitu procjenu kako bi udovoljio zahtjevima okoline. Moć društvenog pritiska i potreba za prihvaćanjem od strane drugih će dovesti do toga da se priklonimo mišljenju većine, iako se možda ne slažemo s njim. Drugi gospodin koji je dao odgovor na pitanje zašto su čuvari u koncentracijskim logorima redovno dolazili na posao ne preispitujući čine li ispravnu stvar, bio je Stanley Millgram. Njegov eksperiment pokoravanja autoritetu uključivao je situaciju u kojoj su ispitanici  zadavali bolne elektrošokove drugima dok god je to naređivao autoritet, odnosno eksperimentator, ne razmišljajući o posljedicama.  Time se pokazalo da osobe mogu otići u ekstremna ponašanja dok god odgovornost prepuštaju autoritetu i samo izvršavaju naredbe.

Magistra psihologije Ivana Marin/Foto: FOTOimago

Magistra psihologije Ivana Marin/Foto: FOTOimago

Gotovo dvadeset godina nakon Millgrama,  Phillip Zimbardo je svojim zatvorskim eksperimentom pokazao kako utjecaj situacije dovodi do mijenjanja ljudskog ponašanja. U podrumu studentskog kampusa stvorio je repliku zatvora s ćelijama i spontano podijelio uloge zatvorenika i čuvara studentima koji su se dobrovoljno javili sudjelovati u eksperimentu. Čuvari su dobili odore i pendreke, a zatvorenici odijela s brojem na njemu umjesto imena. Koliko je ponašanje čuvara brzo eskaliralo u maltretiranje zatvorenika govori činjenica da je eksperiment bio prekinut nakon samo tjedan dana. Zimbardo je bio neugodno iznenađen koliko je brzo umjetno stvorena situacijska uloga utjecala na promjenu ponašanja studenata koji se do jučer nisu međusobno ni poznavali, a danas su pod utjecajem moćne uloge čuvara mlatili zatvorenike. Došao je do zaključka da su dva psihološka procesa utjecala na eskalaciju nasilja i naposljetku je tu transformaciju lošeg ponašanja nazvao Luciferovim efektom.

Kako čovjeku oduzeti ono zadnje ljudsko u njemu?

Odgovor na to pitanje nude dva procesa, a to su dehumanizacija i deindividuacija. Dehumanizacija je psihološki proces u kojem drugu osobu prestaje doživljavati kao ljudsko biće i to se najčešće događa tako da se osoba doživljava kao prijetnja, naziva se pogrdnim imenima, zanemaruje se  njezina psihička  patnja i opravdava se nasilje koje se nad njom vrši. Zimbardovi zatvorenici bili su upravo to. U trenutku kada su postali broj na odori, oni su čuvarima prestali biti ljudi. Ti isti čuvari su, odijevajući odoru izgubili osjećaj za vlastitu individualnost.

Foto: Magnific

Foto: Magnific

U specifičnoj situaciji u zatvoru, u odori koju su nosili, oni pripadaju skupini čuvara koja ima određene norme ponašanja. Smanjena je samosvijest, pa slabi osjećaj osobne odgovornosti, a veća je podložnost grupnim normama i ponašanju. Ako pet čuvara tuče zatvorenike, onda je velika šansa da će i šesti učiniti isto. Posebno ako su brojčano nadjačani nad onim ''drugima'' koje dehumaniziraju. I tako nastaje Luciferov efekt. Kada pojedinac postane dio skupine, ponašanje krene prilagođavati društvenim normama zanemarujući svoje moralne vrijednosti, a u situaciji u kojoj omalovažava drugoga, oduzimajući mu ljudskost, velika je šansa da će doći do pojave ekstremnog nasilnog ponašanja.

Socijalna psihologija nam može pomoći da pokušamo razumjeti psihološke procese u podlozi promjene ponašanja,  no nikako ne može opravdati eskalaciju nasilja prema drugom živom biću. Naposljetku, čovjek bi čovjeku trebao biti lijek, a ne otrov. Možda je to poziv na buđenje iz moralne difuzije odgovornosti i vraćanje čovjeka empatiji i suosjećanju.

Foto: Magnific

Foto: Magnific

Ivana Marin rođena je u Pakracu. Nakon srednjoškolskog gimnazijskog obrazovanja, upisuje Studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Poslije diplome, nije bilo druge opcije nego vratiti se nazad u voljeni Pakrac i započeti karijerni put. Zadnjih deset godina u psihološkoj struci vodilo ju je u različita područja interesa od palijativne skrbi, nastavničke djelatnosti do rada s veteranskom populacijom i članovima njihovih obitelji. Krajnji interes koji se pojavio zadnjih par godina bio je rad s traumom.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!

Nastavi čitati
Zdravlje

Jesenska melankolija ili nešto više? Kako kraći dani utječu na zdravlje

Osim pomicanja sata koje utječe na promjenu bioritma, odnosno cirkadijalnog ritma budnosti i spavanja, sezonsko skraćivanje dana se najčešće veže uz promjene u raspoloženju, razini motivacije i dnevnim rutinama

MojPortal.hr subotom objavljuje tekstove magistre psihologije Ivane Marin o temama iz njezine struke. Psihologinja Ivana Marin inače je vlasnica Psiholistika iz Pakraca, a cilj njezinih stručnih tekstova je - pomoći ljudima.

 

Zadnji vikend listopada donio je već uobičajenu promjenu na zimsko računanje vremena. Kazaljke su se vratile jedan sat unazad omogućavajući nam duže nedjeljno izležavanje u krevetu. S druge strane, s njima su došla tamna zimska poslijepodneva. Ona su označila početak razdoblja u kojem ćemo biti izloženi manjoj količini dnevnog svjetla, a potencijalno i manje sunčevih zraka zbog jesensko zimskih vremenskih uvjeta. S obzirom na sve navedeno, postoji li utjecaj kraćih dana na mentalno zdravlje?

Manjak dnevnog svjetla

Osim pomicanja sata koje utječe na promjenu bioritma, odnosno cirkadijalnog ritma budnosti i spavanja, sezonsko skraćivanje dana se najčešće veže uz promjene u raspoloženju, razini motivacije i dnevnim rutinama. To su potvrdila različita istraživanja koja su pokazala kako kraći dani i promjene u biološkom ritmu mogu uzrokovati pojavu sezonskog afektivnog poremećaja kod osjetljivijih osoba. Nadalje, promjena sata povezana je s nepovoljnim promjenama trajanja i kvalitete sna, posebno nakon proljetnog pomicanja te su poremećaji u cirkadijalnom ritmu povezani s promjenama raspoloženja i emocionalnog funkcioniranja. Utjecaj manjka dnevne svjetlosti na mentalno zdravlje obično se očituje kroz smanjenje energije, gubitak interesa za neke vanjske aktivnosti i pad motivacije za svakodnevne obaveze. Razlog zašto to toliko utječe na raspoloženje leži u činjenici da je količina dnevne svjetlosti povezana s izlučivanjem melatonina, hormona spavanja. Isto tako, veća količina svjetlosti djeluje na izlučivanje serotonina, koji je ključan za regulaciju raspoloženja i održavanje voljnog dinamizma.

Činjenica da je tmurno i sivo ujutro ne djeluje motivirajuće za ustajanje iz kreveta, a kamoli za planiranje sportskih i društvenih aktivnosti na otvorenom. Upravo su promjene u kvaliteti i trajanju sna česte za vrijeme zimskih mjeseci. Osjećamo se uspavano, raniji pad mraka nas vraća u tople kuće i ispod dekice, dok izlazak u mrak i hladnoću budi tjeskobu kod određenog broja ljudi. Slobodno bih to usporedila s zimskom hibernacijom. Ušuškavamo se da što lakše prebrodimo najtamnije razdoblje u godini. Isto tako, manjak energije i poremećen bioritam spavanja mogu dovesti do smanjene koncentracije i teže regulacije emocija. Ono što se svakako pokazalo jest da ljudi koji su skloni anksiozno depresivnim stanjima, u razdoblju od listopada do ožujka imaju pojačanu simptomatologiju i češće traže stručnu podršku. Kada tome dodamo pritisak koji se stvara oko blagdana i praznika, tamni zimski mjeseci doista mogu predstavljati veliki izazov za mentalno zdravlje.

Kako su to ''riješili'' sjevernjaci?

Već nam je duže vrijeme poznat danski koncept hygge – umjetnost stvaranja ugode u svakodnevnom životu. Možemo krenuti od svoje okoline koju ćemo učiniti ugodnijom koristeći se jednostavnim trikovima. Toplo prigušeno svjetlo u obliku lampi ili svijeća, ugodan miris uz šalicu toplog napitka može zamijeniti plavi ekran ili sivilo dignutih roleta na kišan dan. Kako nam je prirodno da smo usporeniji zimi, možemo se posvetiti aktivnostima koje uključuju čitanje, bavljenje nekim određenim hobijima ili umjetnošću. I dalje je vrlo bitno kretati se, otići u šetnju, u teretanu ili na grupni trening. Uz druge ljude vežemo potrebu za druženjima koja možemo prilagoditi nekom unutarnjem prostoru i ne uskraćivati si socijalizaciju jer je vani hladno i mračno. Sve su to zapravo aktivnosti koje se tradicionalno već prenose kroz generacije, gdje su se zimi ljudi okupljali i više družili njegujući neke običaje. I najvažnije, bitno je održati svakodnevnu rutinu usprkos kraćim danima.

Istraživanja provedena u sjevernim dijelovima svijeta gdje je ograničena dnevna svjetlost pokazala su da se ljudi oslanjaju na svakodnevne rutine, društveni život i prilagodbu rasvjete kako bi održali bioritam spavanja i budnosti te optimalnu razinu raspoloženja. Jedan od ekstremnih primjera koji se dokumentiraju preko društvenih mreža jest Svalbard, arktičko otočje koje je neki dan ušlo u razdoblje trajanja polarne noći idućih 113 dana. Zanimljivo je promatrati na koje sve načine se ljudi pripremaju za to razdoblje da bi održali stabilnim svoje mentalno zdravlje.

To svakako uključuje puno hygge trenutaka, ugodne atmosfere unutar kuća, ali i redovito kretanje i izlaganje svježem zraku. Iako ne živimo u tako ekstremnim uvjetima, u redu je iskoristiti ovo zimsko razdoblje za okretanje sebi, usporavanje i uživanje u malim ugodnim trenucima.

Ivana Marin rođena je u Pakracu. Nakon srednjoškolskog gimnazijskog obrazovanja, upisuje Studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Poslije diplome, nije bilo druge opcije nego vratiti se nazad u voljeni Pakrac i započeti karijerni put. Zadnjih deset godina u psihološkoj struci vodilo ju je u različita područja interesa od palijativne skrbi, nastavničke djelatnosti do rada s veteranskom populacijom i članovima njihovih obitelji. Krajnji interes koji se pojavio zadnjih par godina bio je rad s traumom.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!

Nastavi čitati
Zdravlje

Zašto su nam neki odnosi važniji od drugih i kako prepoznati prijateljstva koja život znače

Kako možemo prepoznati da je prijateljski odnos kvalitetan i da ne gubimo vrijeme na ljude koji su nam samo prolaznici u životu?

MojPortal.hr subotom objavljuje tekstove magistre psihologije Ivane Marin o temama iz njezine struke. Psihologinja Ivana Marin inače je vlasnica Psiholistika iz Pakraca, a cilj njezinih stručnih tekstova je - pomoći ljudima.

---------------
Postoje različiti mitovi o prijateljstvima kod odraslih da se protokom vremena broj prijatelja osipa do toga da je nemoguće sklopiti čvrsta prijateljstva u poodmakloj dobi. Dakako da je školska dob najviše vezana uz druge ljude i da se tada formiraju prijateljstva za čitav život, no istina je takva da je itekako moguće sklopiti lojalna prijateljstva u odraslim godinama te još bitnije, uspješno ih održavati. Velik dio našeg očekivanja od prijateljstava kreće od toga koliko povjerenja imamo u druge ljude, o prijašnjim socijalnim iskustvima i o sposobnosti da kvalitetno komuniciramo svoje potrebe u prijateljskom odnosu. Kako možemo prepoznati da je prijateljski odnos kvalitetan i da ne gubimo vrijeme na ljude koji su nam samo prolaznici u životu?

Što sve čini zdravo prijateljstvo?

Istraživanja koja su se bavila ovom temom, iznjedrila su nekoliko čimbenika koji čine kvalitetan prijateljski odnos. Kada se nađemo u problemu, ne treba nam prijatelj da bi nam ga riješio već da nam bude emocionalna podrška. Biti uz nas, saslušati nas bez da ima odgovor ili savjet i samo biti prisutan bez osuđivanja. Čak i kad nismo sigurni u odluke koje donosimo, imati prijatelja uz sebe koji će biti u pozadini spreman saslušati sa čime se borimo vrijednost je koju treba sačuvati. Drugi indikator čvrstog prijateljstva jest uzajamnost. Tražiti prijatelja samo kada ga trebamo, a bez potrebe da mu uzvratimo kada on nas treba, stvar je emocionalne nezrelosti i sebičnosti.

{embed_foto}114701{/embed_foto}

Upravo je reciprocitet taj koji gradi odnos i jača povjerenje. Biti dobar prijatelj znači jačati osjećaj da nam se ta druga osoba može obratiti kada god joj je potrebna naša podrška. Bliskost i povjerenje otvara prostor prijatelju da se povjeri bez straha da ćemo ga osuđivati zbog misli ili postupaka. Imati uz sebe osobu koja nas prihvaća takvima kakvi jesmo, sa svim manama i slabostima daje nam mogućnost da sebe bolje prihvatimo. Vrlo važna odrednica zdravog prijateljstva jest kvalitetna i otvorena komunikacija o potrebama i problemima koji se mogu javiti u odnosu. Svako prešućivanje otvara mogućnost pretpostavkama koje se u realitetu ne moraju ostvariti.

{embed_foto}114700{/embed_foto}

Ne možemo znati što je drugoj osobi u mislima dok ju sami ne pitamo što joj treba ili iskomuniciramo s njom što nama ne odgovara i što želimo promijeniti u odnosu. Naposljetku, kvalitetno prijateljstvo nam dopušta da budemo svoji, autentični, da dijelimo zajedničke interese i da ne moramo biti u stalnom kontaktu kako bismo dokazivali da smo dobri prijatelji. Ponekad su najčvršća prijateljstva ona koja se nastavljaju tamo gdje smo stali prije nekoliko tjedana ili mjeseci, a ne ona gdje smo neprestano osobi dostupni za kontakt.

Što kada prijateljstvo ima rok trajanja?

Jednako kao i prekid romantičnog odnosa, prekid ili kraj prijateljstva je potrebno odtugovati. Nekad osoba koja nam je bila jako bliska sada postaje stranac i ta bol koju donosi spoznaja da osobe više nema pokraj nas treba dobiti svoju utjehu. Možda u tome pomogne i ova perspektiva. Svaka osoba koja nam uđe u život želi nas nečemu naučiti. U odnosu s njom, možda ćemo spoznati svoje kvalitete, vidjeti sebe u nekom pozitivnijem svjetlu i možda će nam ona donijeti upravo ono što nam je tu tom trenutku bilo potrebno. Zabavu, smijeh, podršku, dijeljenje iskustva ili tiho razumijevanje. Možda će se naši putevi u nekom trenutku opet razdvojiti, no način na koji će osoba utjecati na nas, bit će uvijek utkan u našu osobnu promjenu.

{embed_foto}114699{/embed_foto}

Dakle, ljudi dolaze baš kada nam trebaju i odlaze onda kada ih prerastemo ili ih više ne trebamo. I svatko do tih duša uči nas neku lekciju o sebi, čak i onda kada je to teško prihvatiti. Ljudi se mijenjaju, njihove vrijednosti, potrebe i stavovi i u redu je pustiti ih dalje kada prijateljstvo ima određen rok trajanja.

Prijateljstvo kao socijalna vještina

Promatramo li sposobnost održavanja prijateljstva kao socijalnu vještinu, možemo reći da je to ''posao'' u kojem se uvijek ima nešto za ''raditi''. Ljudi se mijenjaju kroz vrijeme i ukoliko je dovoljno emocionalne zrelosti i otvorene komunikacije, prijateljstva će imati šansu da prebrode neka kritična razdoblja. Ponekad to neće biti moguće, no umjesto neugodnih misli i osjećaja da smo nešto krivo napravili, možemo zauzeti stav da nas je interakcija s drugim ljudima promijenila tako da smo kroz njih naučili nešto novo o sebi.

Ivana Marin rođena je u Pakracu. Nakon srednjoškolskog gimnazijskog obrazovanja, upisuje Studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Poslije diplome, nije bilo druge opcije nego vratiti se nazad u voljeni Pakrac i započeti karijerni put. Zadnjih deset godina u psihološkoj struci vodilo ju je u različita područja interesa od palijativne skrbi, nastavničke djelatnosti do rada s veteranskom populacijom i članovima njihovih obitelji. Krajnji interes koji se pojavio zadnjih par godina bio je rad s traumom.

{embed_foto}114697{/embed_foto}

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!

Nastavi čitati

Trending

1 / 1