Kolumne

život izbliza

Bolestan si? Oprosti što smetaš...

Ne želim da se naša očekivanja od zdravstva svedu na to da se iz bolnice vratimo živi, s istim organima s kojima smo u nju ušli. Jer to nije standard kojem bi jedna civilizirana država trebala težiti.

Prati MojPortal.hr na Googleu

Ilustracija: MojPortal.hr

Ilustracija: MojPortal.hr

U Hrvatskoj je bolest postala svojevrsni građanski prekršaj. Nije još kažnjiva zakonom, ali po načinu na koji se prema bolesnom čovjeku ponekad postupa, čovjek bi pomislio da je počinio nešto ozbiljno.

Dok si zdrav, dobrodošao si. Radiš, plaćaš doprinose, puniš proračun i financiraš zdravstveni sustav. Nitko te ne pita koliko si umoran ni koliko još možeš izdržati. Ali kada se razboliš, odjednom postaješ problem. Dosadan si. Nestrpljiv. Zahtjevan. Još jedan broj na zdravstvenoj iskaznici. Još jedan glas s druge strane telefona koji nitko ne želi podignuti.

Jebem ti državu u kojoj čovjek mora biti zdrav da bi mogao ostvariti pravo na liječenje.

I nemojmo odmah krenuti s onom otrcanom pričom kako imamo izvrsnih liječnika. Imamo ih. Itekako. Imamo medicinskih sestara koje rade posao za troje, liječnika koji ostaju nakon radnog vremena i zdravstvenih djelatnika koji još uvijek razumiju da se ispod bolničke pidžame nalazi ljudsko biće, a ne inventarski broj. Ali njihova požrtvovnost ne može biti vječno opravdanje za sustav koji na previše mjesta funkcionira zahvaljujući tome što se pojedinci još nisu predali.

Pogledajmo samo na što su se svele pojedine ordinacije obiteljske medicine.

Nekada si odlazio liječniku jer nisi znao što ti je. Danas mu pošalješ elektroničku poštu s nazivom lijeka za koji misliš da ti treba, pa se nadaš da će ti recept stići prije nego što se bolest predomisli i odluči te dokrajčiti.

Telefon? Zvoni u prazno. Ili se uključi automatska govorna pošta.

„Nakon zvučnog signala izgovorite ime, prezime i lijekove koji su vam potrebni.”

Predivno.

Još samo nedostaje da ti automat kaže kako za upalu pluća pritisneš jedinicu, za srčani udar dvojku, a ako si već umro, ostaneš na liniji jer će se prvi slobodni djelatnik javiti čim bude mogao.

Nemam ništa protiv elektroničkog naručivanja redovite terapije. Tehnologija bi nam trebala olakšavati život. Ali kada elektronička pošta postane zamjena za razgovor, pregled i dostupnost liječnika, onda više ne govorimo o modernizaciji zdravstva. Govorimo o digitalizaciji ravnodušnosti.

Zamislite mladu majku koja se boji zbog djetetove temperature. Radnika kojega danima probada u prsima. Staricu koja nema internet i čovjeka koji ne zna treba li mu antibiotik, pregled ili hitna pomoć. Svi oni trebaju liječnika, a ne tečaj samodijagnostike i informatičke pismenosti.

Uostalom, zašto bismo imali liječnike kada svaki pacijent može postati vlastiti specijalist, a ordinacija poštanski sandučić za narudžbu tableta?

A onda dolazimo do bolnica. Do onih mjesta u koja čovjek odlazi kada više nema kamo.

U jednoj nama bliskoj bolnici moja je obitelj doživjela nešto što ne prepričavam kao glasinu niti prenosim kao priču koju sam čuo od poznanika.

To je iskustvo moje vlastite obitelji.

Na hitnom prijemu tijekom noći nije bilo dostupnog stručnjaka koji bi mogao obaviti i očitati potreban ultrazvučni pregled. Trebalo je čekati jutro.

Jutro!

U bolnici. Na hitnom prijemu.

I dok čovjek čeka, ne čeka samo pregled. Čeka odgovor na pitanje što mu se događa. Čeka da netko ustanovi zašto ga boli. Čeka s onim odvratnim osjećajem nemoći koji poznaje svatko tko je ikada strepio za zdravlje nekoga svojega.

Kao da bolest radi od sedam do petnaest. Kao da se unutarnji organi nakon završetka radnog vremena pristojno dogovore da neće otkazivati poslušnost.

Znam da ultrazvuk nije potreban svakom pacijentu. Ali kada je medicinski potreban bez odgode, mora postojati način da se pregled napravi ili pacijenta pravodobno uputi ondje gdje je to moguće.

I zato me zanima tko je odgovoran za organizaciju takve službe. Tko odlučuje što mora biti dostupno noću? Tko provjerava funkcionira li sustav u stvarnim uvjetima, a ne samo u uredno ispunjenim tablicama?

Odgovornost ne počinje tek onda kada netko umre. Počinje onoga trenutka kada se uoči ozbiljan nedostatak koji bi nekoga mogao ugroziti.

A posebna je priča odlazak na operaciju.

U toj istoj bolnici među ljudima kruže uznemirujuće priče o navodnim kirurškim pogreškama. Spominju se čak i slučajevi pogrešno odstranjenih dijelova tijela. Ne mogu potvrditi istinitost tih navoda i neću nikoga proglašavati krivim na temelju glasina.

Ali kada takve priče izazivaju strah među pacijentima, najmanje što se može očekivati jest da se ozbiljne i konkretne prijave stručno provjere te da se utvrdi postoji li osnova za odgovornost.

Zamislite da dolazite na operaciju i umjesto da razmišljate o oporavku, molite Boga da vas ne dopadne kirurg o čijem se radu prepričavaju takve stvari.

Kod najpokvarenijeg automehaničara barem postoji mogućnost da vam ugradi pogrešan dio i poslije ga zamijeni. Kod čovjeka ta mogućnost često ne postoji.

Nemamo rezervnu jetru u garaži, drugi bubreg u ladici ni zamjensko srce na skladištu.

Ilustracija: MojPortal.hr

Ilustracija: MojPortal.hr

Ako se stručna pogreška doista dogodi, pacijent ima pravo znati što se dogodilo, tko je odgovoran i što će se poduzeti da se ista pogreška ne ponovi. Ne tražim javni linč liječnika. Tražim sustav u kojem se stručnost štiti, pogreške istražuju, a odgovornost ne završava na isprici ili prebacivanju krivnje.

Ipak, ono što me možda najviše užasava nije ni telefon koji nitko ne podiže, ni pregled koji se odgađa, ni mogućnost liječničke pogreške.

Užasava me odnos prema čovjeku.

Onaj pogled preko naočala. Onaj uzdah kada ponovno postaviš pitanje. Onaj ton kojim ti netko daje do znanja da si nepoželjan gost u ustanovi koju financiraš vlastitim novcem.

Kao da si došao posuditi novac, a ne zatražiti zdravstvenu pomoć. Kao da je bolest osobni neuspjeh. Kao da si kriv što ti srce preskače, što te želudac razdire ili što te strah nalaza koji držiš u rukama.

Posebno je odvratno kada takav odnos osjete stariji ljudi.

Oni koji su četrdeset godina radili, plaćali doprinose, gradili ovu zemlju i vjerovali da će ih barem u starosti netko liječiti s dostojanstvom. Danas neki od njih skupljaju hrabrost da nazovu ordinaciju. Ne zato što se boje bolesti, nego zato što se boje da će nekome ići na živce.

Kakva je to civilizacija u kojoj se čovjek mora ispričavati što je bolestan?

Ali bolest ne bira godine. Danas imaš trideset, radiš, treniraš i planiraš budućnost. A onda jednoga jutra napipaš kvržicu, srce ti počne neobično lupati ili te uhvati bol kakvu nikada nisi osjetio.

Odjednom nisi više zdrav čovjek s planovima. Postaješ pacijent.

I počinje čekanje. Pregleda. Nalaza. Specijalista. Odgovora. Nečije odluke koliko je tvoj problem ozbiljan.

A između svih tih čekanja odvija se nešto što se u medicinskoj dokumentaciji uglavnom ne bilježi.

Strah.

Onaj koji čovjeka drži budnim dok ostatak kuće spava. Koji ga tjera da po stoti put čita nalaz čije riječi ne razumije. Koji ga natjera da pred vlastitom djecom glumi da je sve u redu, a zatim se zaključa u kupaonicu jer više ne može izdržati.

I onda mu netko kaže da se ne uzrujava. Da bude strpljiv. Da nije jedini.

Pa naravno da nije jedini, jebemu mater.

Upravo je u tome problem!

Toliko se ljudi osjeća napušteno da smo njihovu patnju počeli doživljavati kao nešto sasvim normalno.

A čim netko progovori, pojavi se dežurna obrana sustava. Nema dovoljno liječnika. Nema dovoljno novca. Nema dovoljno opreme. Ljudi su preopterećeni.

Sve to može biti istina.

Ali nedostatak osoblja nije dozvola za nedostatak ljudskosti. Umor može objasniti nervozu, ali ne može opravdati ponižavanje. Loša organizacija može objasniti čekanje, ali ne može opravdati prijezir.

Medicinska diploma može dokazati obrazovanje, ali nikada sama po sebi ne može dokazati karakter.

Ne tražim čuda. Ne tražim da svaki liječnik bude svetac niti da medicina pobijedi smrt. Tražim da čovjek može doći do liječnika. Da se telefon ne pretvori u zid. Da hitna pomoć doista bude hitna. Da se ozbiljne sumnje na stručne pogreške istražuju, a utvrđene pogreške ne skrivaju iza autoriteta bijele kute.

I da nitko ne bude ponižen zato što je bolestan.

Jednoga dana svi ćemo se naći s druge strane toga stola. I oni koji danas odlučuju o zdravstvenom sustavu. I oni koji ga vode. I oni koji u njemu rade. I oni koji misle da se njih bolest nikada neće ticati.

Možda će i njima zadrhtati ruka dok budu držali nalaz. Možda će i oni trebati nekoga tko će ih saslušati. I bit će im važno da se netko javi na telefon.

Tada će, nadam se, razumjeti da zdravstvo nije milostinja koju država udjeljuje bolesnima, nego obveza koju duguje ljudima.

Ne želim živjeti u zemlji u kojoj čovjek mora imati vezu da bi dobio pregled, novac da bi skratio čekanje i sreću da bi naišao na nekoga tko će ga saslušati. Ne želim da bolesni ljudi budu zahvalni samo zato što ih netko nije ponizio.

I ne želim da se naša očekivanja od zdravstva svedu na to da se iz bolnice vratimo živi, s istim organima s kojima smo u nju ušli.

Jer to nije standard kojem bi jedna civilizirana država trebala težiti.

To je minimum ispod kojega više nema ni medicine ni dostojanstva.

A najstrašnije od svega jest što smo se toliko naviknuli na poniženja da smo običnu ljudskost počeli doživljavati kao iznimnu zdravstvenu uslugu.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!

Moglo bi vam se svidjeti

Kolumne

U ime Oca, Sina i Svetoga Martina...

Marina je zamislila nešto lijepo. Djeca će donijeti nekoliko grančica vinove loze, zajedno ih ukrasiti, popiti sok od grožđa i upoznati stari narodni običaj krštenja mošta...a onda je to napisala u roditeljsku WhatsApp grupu

Ima tih nekih odluka zbog kojih čovjek požali do kraja života. Neki kupe rabljeni auto od čovjeka koji tvrdi da ga je vozila samo njegova supruga. Neki dignu kredit u švicarskim francima. Neki se ožene nakon tri mjeseca poznanstva.

A učiteljica Marina otključala je roditeljsku WhatsApp grupu 1.B razreda.

Nakon prošlotjedne afere sa šmrkljima, tijekom koje je dvadeset i šest odraslih ljudi uspjelo od sadržaja dječjeg nosa napraviti epidemiološko, moralno i ustavnopravno pitanje, grupa je sedam dana bila zaključana.

Sedam dana nitko nije fotografirao maramice, postavljao dijagnoze na temelju boje sekreta niti zahtijevao hitan roditeljski sastanak. Marina je ponovno počela spavati, a njezin suprug primijetio je da se prvi put od početka školske godine nasmijala bez prethodnog provjeravanja mobitela.

A onda se približilo Martinje.

Marina je zamislila nešto lijepo. Djeca će donijeti nekoliko grančica vinove loze, zajedno ih ukrasiti, popiti sok od grožđa i upoznati stari narodni običaj krštenja mošta. Jedan roditelj odjenut će biskupsku halju koju škola ima među kostimima i na deset minuta odglumiti vinskog biskupa.

Bez alkohola. Bez stvarnog vjerskog obreda. Bez posebnih komplikacija.

U utorak u 18:42 otključala je WhatsApp grupu.

Bila je to odluka koja će joj do kraja večeri objasniti zašto se Martinje tradicionalno obilježava vinom.

Učiteljica Marina: „Poštovani roditelji, dobra večer! U srijedu ćemo u našem 1.B obilježiti Martinje. Molim roditelje koji imaju vinograd da po djeci pošalju nekoliko grančica vinove loze. Djeca će ih ukrasiti, piti sok od grožđa koji osigurava škola i upoznati tradicionalni običaj krštenja mošta. Trebamo i jednog roditelja koji bi odglumio vinskog biskupa. Kostim osigurava škola. Sve je simbolično i prilagođeno djeci. Hvala vam! “

18:43 - Filipov tata: „Imam vinograd. Mogu donijeti lozu i biti biskup.“

18:44 - Marina: „Odlično, hvala vam!“

18:45 - Filipov tata: „Treba li donijeti i mošt?“

18:45 - Marina: „Ne treba. Škola je osigurala sok od grožđa.“

18:46 - Filipov tata: „Dobro. Malo mi je neobično krstiti tetrapak, ali prilagodit ću se.“

18:47 - Jakovljeva mama: „Ne dovodim u pitanje vašu dobru namjeru, ali zanima me kakvu poruku šaljemo djeci kada školski program temeljimo na običaju povezanom s konzumacijom alkohola.“

18:48 - Marina: „Djeca neće imati nikakav kontakt s alkoholom. Pit će sok od grožđa.“

18:49 - Jakovljeva mama: „Ako je riječ o soku, zašto nam treba biskup?“

18:50 - Filipov tata: „Gospođo, i Božić je povezan s porodom pa ne vodimo djecu na ginekologiju.“

18:51 - Emina mama: „Hoće li se izgovarati molitve?“

18:51 - Marina: „Neće. To je prikaz narodnog običaja.“

18:52 - Filipov tata: „Znači, ja sam biskup koji nije biskup, krstim mošt kojeg nema i pritom ne smijem spomenuti vino. Samo provjeravam jesam li dobro shvatio posao.“

U 18:53 otvorilo se pitanje vinove loze.

Lukina mama: „Je li loza tretirana pesticidima?“

Filipov tata: „Moja je prskana.“

Lukina mama: „Onda je ne bih preporučila za djecu.“

Filipov tata: „Dobro, neću je donijeti.“

Sarina mama: „Ali što je s djecom čiji roditelji nemaju vinograd? Nije u redu stvarati razlike.“

Filipov tata: „Pa upravo sam rekao da neću donijeti.“

Sarina mama: „Ne radi se o vama, nego o jednakim mogućnostima.“

Filipov tata: „Imam osamsto čokota, a uspio sam ostati bez prava na jednu grančicu.“

Jakovljeva mama: „Predlažem popis roditelja koji mogu osigurati lozu, uz datum posljednjeg tretiranja.“

Filipov tata: „Mogu poslati i vlasnički list. Da znamo čije grožđe smijemo gledati.“

U 19:05 rasprava je dobila novu dimenziju.

Jakovljeva mama: „Učiteljice, tko je zapravo provjerio je li Filipov tata prikladna osoba za tu ulogu?“

Marina: „On se ljubazno ponudio pomoći.“

Jakovljeva mama: „Osoba koja pred djecom predstavlja autoritet mora imati primjerene komunikacijske vještine.“

Filipov tata: „Gospođo, glumit ću biskupa deset minuta. Ne preuzimam upravljanje Vatikanom.“

Jakovljeva mama: „Upravo takav način komunikacije potvrđuje moju zabrinutost.“

Filipov tata: „Onda ću šutjeti.“

Jakovljeva mama: „Pa kakav je to biskup koji šuti?“

Filipov tata: „Po svemu sudeći, jedini koji bi vama odgovarao.“

U tom se trenutku javila Tonijeva mama.

Tonijeva mama: „Mene zanima zašto se uvijek isti roditelji guraju u prvi plan. Toni me pitao može li i on sudjelovati u krštenju mošta.“

Marina: „Naravno, sva će djeca sudjelovati u aktivnosti.“

Tonijeva mama: „Ali zašto onda samo Filipov tata dobiva posebnu ulogu? Djeca vrlo dobro primjećuju takve razlike.“

Filipov tata: „Gospođo, evo, neka Toni bude pomoćni biskup.“

Tonijeva mama: „Ne želim da moje dijete bude nečiji pomoćnik.“

Filipov tata: „Onda neka bude glavni. Ja ću mu držati tetrapak.“

Tonijeva mama: „Nema potrebe za ismijavanjem.“

Filipov tata: „Gospođo, ja više ne znam jesam li biskup, ministrant ili ambalažni otpad.“

Jakovljeva mama: „Molim da nam se unaprijed dostavi tekst koji će biskup izgovarati.“

U 19:17 Filipov tata poslao je fotografiju.

Stajao je u dnevnom boravku s bijelom plahtom preko ramena, kuhinjskom krpom na glavi i drvenom kuhačom u ruci. Ispod fotografije je pisalo: „Proba kostima. Ako školski ne bude odgovarao, imam svoj.“

Jakovljeva mama: „Ovo smatram neprimjerenim ismijavanjem vjerskih simbola.“

Filipov tata: „To je plahta iz Jyska.“

Lukina mama: „Je li oprana?“

Filipov tata: „Nije. Nosim je od krizme.“

Emina mama: „Mislim da smo se potpuno udaljili od svrhe aktivnosti.“

Filipov tata: „Gospođo, mi smo od svrhe aktivnosti udaljeni toliko da nam treba putovnica za povratak.“

A onda je Sarina mama postavila pitanje koje je otvorilo posljednju raspravu te večeri.

Sarina mama: „Učiteljice, hoćemo li dobiti fotografije s Martinja?“

Marina: „Fotografiranje ćemo organizirati prema školskim pravilima.“

Jakovljeva mama: „Za fotografiranje bi trebalo potpisati posebne suglasnosti.“

Filipov tata: „Onda ja ne dajem suglasnost.“

Marina: „Ali vi biste glumili biskupa.“

Filipov tata: „Glumio bih. Samo ne želim završiti na internetu.“

Tonijeva mama: „A što je s djecom čiji roditelji ne žele da ih se fotografira? Hoće li ona biti izdvojena?“

Marina: „Neće, naravno.“

Jakovljeva mama: „A kako ćemo onda roditeljima pokazati što su djeca radila?“

Filipov tata: „Fotografirajte lozu.“

Lukina mama: „Koju lozu? Rekli ste da je prskana.“

Filipov tata: „Onda fotografirajte tetrapak.“

Emina mama: „Ali tetrapak nema veze s narodnim običajem.“

Filipov tata: „Gospođo, mi već sat vremena nemamo veze s narodnim običajem.“

Marina je gledala u ekran.

Prije sat vremena trebala je tri grančice, litru soka i jednog dobrovoljca. Sada nije imala ni grančice ni dobrovoljca, ali je imala raspravu o pesticidima, vjerskim simbolima, dječjim pravima, zaštiti osobnih podataka i fotografiranju čovjeka koji se upravo odrekao vlastitog lika na fotografiji.

Učiteljica Marina: „Poštovani roditelji, odlučila sam otkazati prikaz krštenja mošta. Djeca će sutra na satu Likovne kulture crtati jesenske motive. Ne trebate donositi ništa. Hvala na razumijevanju.“

Jakovljeva mama: „Mislim da je to najodgovornija odluka.“

Tonijeva mama: „Žao mi je što se konstruktivna pitanja opet doživljavaju kao problem.“

Filipov tata: „Samo da pitam, smiju li djeca nacrtati mene kao biskupa?“

Marina: „SMIJU.“

Filipov tata: „Dobro. Onda dajem suglasnost za portret.“

Marina je zaključala grupu.

U srijedu ujutro djeca su sjedila u učionici i crtala jesen.

Jakov je podignuo ruku.

„Učiteljice, mama kaže da je dobro što smo otkazali Martinje.“

„Dobro, Jakove.“

„Ali kaže da bi bilo pošteno da nam objasnite zašto ste ga uopće htjeli.“

„Jakove, danas crtamo jesen.“

„Znam. Samo mama kaže da izbjegavanje odgovornosti nije dobro.“

Filip je također podignuo ruku.

„Učiteljice, moj tata kaže da više nikad neće biti biskup.“

„Dobro, Filipe.“

„A smije li onda biti papa?“

„Neće biti ni papa.“

„Dobro. Samo pitam jer ima plahtu.“

Jakov je otvorio bilježnicu.

„Moja mama kaže da Filipov tata nije prikladan za rad s djecom.“

Filip je ustao.

„MOJ TATA IMA VINOGRAD!“

„MOJA MAMA KAŽE DA TO NIJE DOVOLJNO!“

„MOJ TATA KAŽE DA TVOJA MAMA NEMA NI VINOGRAD NI PAMETNIJEG POSLA!“

Marina je lupila dlanom o stol.

„DOSTA!“

Dvadeset šestero djece zašutjelo je.

„Djeco, ovo je škola. Ovdje nećemo ponavljati svađe vaših roditelja. Ovdje učimo razgovarati, slušati jedni druge i poštovati tuđe mišljenje.“

Jakov je ponovno podignuo ruku.

„Učiteljice, smijemo li nacrtati Filipovog tatu?“

„Smijete.“

„Ali moja mama kaže da nije dao suglasnost.“

Filip se odmah javio.

„Je, dao je! Ali samo za portret.“

Luka je podignuo ruku.

„A smijem li ga nacrtati s bradom?“

„Smiješ, Luka.“

„A što ako se njegov tata naljuti?“

Filip je slegnuo ramenima.

„Neće. Moj tata kaže da se samo Jakovljeva mama ljuti na crteže koje još nitko nije nacrtao.“

Marina je zatvorila oči.

A onda je Toni podignuo ruku.

„Učiteljice, a može li moja mama biti biskup?“

„Toni, dogovorili smo se da više neće biti biskupa.“

„Znam, ali moja mama kaže da je ona jedina sposobna uvesti red.“

Filip se nasmijao.

„Pa neka onda bude papa.“

Toni je odmahnuo glavom.

„Ne može.“

„Zašto?“

„Zato što bi i Bogu našla nešto za prigovor.“

Marina je spustila glavu na stol.

Prvi put toga jutra nije znala treba li Toniju upisati opomenu ili mu dati peticu iz vjeronauka.

A onda se iz zadnje klupe javila djevojčica koja cijelo jutro nije rekla ni riječ.

„Učiteljice, a možemo li mi ipak samo crtati?“

„Naravno da možemo.“

„Dobro“, rekla je djevojčica. „Jer ja sam nacrtala grožđe, ali sad ne znam smijem li ga obojiti.“

„Zašto ne bi smjela?“

„Pa ako ga obojim ljubičasto, ispast će da je za crno vino. A ako ga obojim zeleno, Luka kaže da je možda prskano.“

Marina je prišla njezinoj klupi.

Na papiru je stajao mali, neobojeni grozd. Pokraj njega djevojčica je nacrtala sunce, kuću i dvoje djece koja se drže za ruke.

„A tko su ovo dvoje?“ upitala je Marina.

„Jakov i Filip.“

„Pa zar se oni nisu posvađali?“

„Jesu. Ali ja sam ih nacrtala kako se opet druže.“

„To je baš lijepo.“

Djevojčica je slegnula ramenima.

„Pa oni se nisu ni htjeli svađati.“

Marina je zašutjela.

Pogledala je prema Jakovu i Filipu, koji su već zajedno pokušavali izbrisati trag flomastera s klupe. Djeca nisu imala ništa protiv Martinja. Ni protiv grožđa. Ni protiv vinove loze. Ni protiv toga da Filipov tata deset minuta glumi biskupa.

Nisu tražila pravilnike, očitovanja ni zaštitu svojih prava.

Samo su htjela nešto nacrtati, malo se nasmijati i zajedno popiti sok.

A odrasli su im, u najboljoj namjeri, uspjeli i to pokvariti.

Marina je uzela ljubičastu bojicu i pružila je djevojčici.

„Oboji ga kako god želiš.“

Djevojčica se nasmiješila.

„A hoće li se moja mama ljutiti?“

„Neće, dušo. Ovo je tvoj crtež.“

Djevojčica je uzela bojicu.

A onda je, sasvim ozbiljno, upitala:

„Dobro. Ali možete li mi to napisati na papir, da imam dokaz?“

Marina se više nije smijala.

Roditeljsku WhatsApp grupu mogla je zaključati.

Ali roditelji su već odgojili njezine učenike.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!

Nastavi čitati
Magazin

Marko Franić: Kad k.... preuzme posao mozga

Čovječanstvo je poslalo sonde na Mars, presadilo srce i razbilo atom, a još uvijek postoje muškarci koji vjeruju da je najbolji način osvajanja žene poslati joj sliku k.... iz kupaonice

Najveća tragedija muškog roda nije impotencija. Nego činjenica da neki muškarci mogu izgubiti erekciju, kosu, zube i posljednje ostatke dostojanstva, ali nikada neće izgubiti uvjerenje da su jebeni Casanove.

I što je najgore, takvi najviše pričaju o seksu.

Ima tih nekih ljudi koji vam mogu reći „dobro jutro” tako da do večeri razmišljate o stvarima koje se ne spominju za obiteljskim ručkom. A postoje i oni koji vam mogu opisati sedamnaest seksualnih položaja, tri vrste orgazma i kompletnu anatomiju ženskog međunožja, a da pritom u vama izazovu jednaku količinu požude kao obavijest HEP-a o planiranom prekidu opskrbe električnom energijom.

E, između te dvije krajnosti smjestila se čitava tragedija ljudske seksualnosti. I dobar dio stanovništva.

Nedavno sam pročitao misao koja se pripisuje Bukowskom. Perverzija, baš kao i duhovitost, zahtijeva inteligenciju. Glup čovjek ne može biti perverzan. Može biti samo sirov i vulgaran.

Ne znam je li Bukowski to doista rekao, ali znam da bi se, kada bi danas otvorio Facebook, vjerojatno ponovno propio. Ovaj put ne iz književnog očaja, nego iz elementarne potrebe da dezinficira svijest.

Jer čovječanstvo je od seksualnosti, te veličanstvene kombinacije kemije, mašte, nježnosti i povremenog gubitka razuma, uspjelo napraviti vašar na kojem se natječu dvije vrste budala. One koje bi svakoga pojebale i one koje bi svima zabranile da se jebu.

A između njih pokušavaju preživjeti ljudi koji bi samo htjeli malo ljubavi, malo strasti i pravo da ih nitko ne ispituje što su sinoć radili s vlastitim gaćama.

Uzmimo, primjerice, našeg balkanskog zavodnika.

Sjedi za šankom, trbuh mu počiva na remenu kao umirovljeni morski lav na stijeni, a pogledom odmjerava konobaricu.

„Mala, šta bih ti ja radio!”

Što bi joj radio, nesretniče?

Nisi sposoban pronaći vlastite ključeve bez pomoći supruge, ali bi ženi koju si upoznao prije četrdeset sekundi priredio seksualno iskustvo za pamćenje. Čovjek kojemu se pri vezanju cipela zamrači pred očima odjednom se predstavlja kao olimpijski desetobojac u disciplini jebanja.

I onda se nasmije vlastitoj dosjetki.

Onako široko, ponosno, iskreno, kao dijete koje je prvi put prdnulo u kadi i otkrilo da se stvaraju mjehurići.

Samo što dijete nakon nekog vremena odraste. Ovaj ostane na mjehurićima.

A kad mu konobarica ne uzvrati osmijeh, uvrijedi se. Današnje žene, kaže, nemaju smisla za humor.

Imaju, prijatelju. Samo je teško smijati se čovjeku koji je čitav svoj zavodnički repertoar izgradio na rečenici koju je posljednji put uspješno izgovorio neandertalac neposredno prije nego što ga je žena pogodila kamenom.

I nemojte me pogrešno shvatiti. Nemam ja ništa protiv prostote.

Dapače, volim dobru, sočnu, raskošnu psovku. Onu koja iz čovjeka izleti kao šampanjac iz boce nakon što je život predugo tresao čep. Postoje situacije u kojima je jedno iskreno „marš u pičku materinu” najčišći oblik osobnog dostojanstva. Mogli biste nekome napisati dvadeset stranica obrazloženja zašto ga više ne želite u svojem životu, ali ta jedna rečenica obavi posao brže, jeftinije i bez troškova javnog bilježnika.

Psovka nije nužno primitivizam.

Ponekad je to poezija kojoj je dopizdilo biti pristojna.

Ali između dobre prostote i običnog prostakluka razlika je otprilike kao između erotskog romana i natpisa „JEBI SE” na zidu autobusnog kolodvora.

Oboje govori o istoj aktivnosti. Samo što jedno ima autora, a drugo počinitelja.

A onda dolazimo do moralista.

Ah, ti svečano zakopčani čuvari tuđih međunožja. Ti dobrovoljni grobari požude, koji su vlastitu seksualnost pokopali negdje između prve pričesti i prve rate stambenog kredita, pa sada obilaze tuđe krevete kao komunalni redari.

Njima je sve sumnjivo.

Žena pokaže dekolte, kurva je. Ne pokaže ga, sigurno nešto skriva. Žena ima ljubavnika, raspada se društvo. Muškarac ima ljubavnicu, prolazi kroz komplicirano životno razdoblje.

Ako je pritom ugledan član zajednice, onda je riječ o trenutku slabosti. Ako je dovoljno ugledan, možda čak i o iskušenju koje mu je Bog poslao da provjeri čvrstoću karaktera.

Ispada da je Bog izuzetno zainteresiran za seksualni život lokalnih poduzetnika. Posebno petkom navečer, u hotelskim sobama koje se plaćaju gotovinom.

Ali najviše me fascinira ta gotovo religiozna opsjednutost tuđim jebanjem.

Naš moralni čuvar zna tko s kim spava, tko je koga prevario, tko nosi tange i zašto je susjedi prošle subote trebalo četrdeset minuta da isprati vodoinstalatera.

Gospođa možda ima problema s cijevima, ali susjed je već organizirao istražno povjerenstvo.

Do nedjelje je rekonstruirao čitav događaj, utvrdio moguće položaje, procijenio dimenzije vodoinstalaterova alata i izračunao koliko je puta gospođa zazvala Boga.

A u ponedjeljak se otišao ispovjediti.

Ne zbog onoga što je zamišljao.

Nego zato što je u jednom trenutku navijao za vodoinstalatera.

I taj čovjek može provesti čitav život s tuđim spolnim organima u glavi, a umrijeti uvjeren da nikada nije imao prljavu misao.

Jer on ne mašta. On osuđuje.

Ne uživa. On istražuje.

Ne gleda pornografiju. On prikuplja dokaze o moralnom propadanju društva.

Kao da je dovoljno vlastitu požudu zamotati u celofan moralne osude pa da više ne smrdi.

Nije.

Govno zamotano u celofan i dalje je govno. Samo ga je nezgodnije odmotavati.

Ali možda se iza svega toga krije nešto mnogo tužnije od običnog licemjerja.

Možda neki ljudi toliko mrze tuđu slobodu zato što su vlastitu davno zakopali.

Možda su čitav život proveli ljubeći ljude koje nisu voljeli, želeći ono što nisu smjeli, pristajući na ono što nisu htjeli i glumeći zadovoljstvo ondje gdje je odavno ostala samo navika.

Možda su se toliko puta odrekli vlastite želje da im je tuđa postala uvreda.

Jer teško je gledati nekoga tko se usudi živjeti ono što ste vi sebi zabranili.

Lakše je proglasiti ga nemoralnim.

Lakše je tuđu sreću nazvati razvratom nego priznati da ste vlastiti život pretvorili u čekaonicu u kojoj se nikada niste usudili otvoriti vrata.

I tu prestaje biti smiješno.

Ne zato što su seksualne frustracije nekakva velika tragedija čovječanstva, nego zato što od njih ljudi ponekad naprave životnu filozofiju. Vlastitu neostvarenu želju pretvore u moralni zakon, a zatim očekuju da ostatak svijeta živi prema pravilima njihova poraza.

A život je prekratak za takva sranja.

Ipak, ne bih ni od inteligentnih ljudi pravio seksualne bogove. Ima doktora znanosti koji znaju objasniti nastanak svemira, ali ne znaju prepoznati trenutak u kojem bi trebali prestati govoriti o sebi i poljubiti osobu koja sjedi nasuprot njih. Ima i ljudi koji nisu pročitali nijednu knjigu nakon srednje škole, a imaju toliko šarma da bi mogli zavesti kip na gradskom trgu.

Inteligencija nije diploma. A perverzija nije popis seksualnih akrobacija.

Prava erotika često nema nikakve veze s golotinjom.

Ona živi u rečenici koja naizgled ne znači ništa, ali je izgovorena na način koji obećava sve. U pogledu koji traje sekundu dulje nego što pristojnost dopušta. U dodiru koji nije slučajan, premda se oboje pravite da jest.

U onoj slatkoj, opasnoj tišini kada dvoje ljudi razgovara o vremenskoj prognozi, a oboje vrlo dobro znaju da bi radije izazvali elementarnu nepogodu u spavaćoj sobi.

I upravo tu počinje ono što prostak nikada neće razumjeti.

On nema strpljenja za predigru ni u razgovoru. On bi odmah na završetak, bez zapleta, bez karakterizacije, bez dramaturgije. Kao čovjek koji uđe u kino, skine hlače i viče da mu netko kaže tko je ubojica.

A seksualnost je, između ostalog, umjetnost iščekivanja.

Nije poanta u tome koliko brzo možete skinuti nečije gaće. Poanta je da ih ta osoba sama poželi skinuti. Zbog vas. A ne zato što ste joj već pola sata dosadni pa se nada da ćete nakon toga konačno otići kući.

I zato me nikada nije posebno impresioniralo kada netko za sebe kaže da je strašno perverzan.

To vam je kao kad netko sam za sebe kaže da je izuzetno duhovit.

Odmah znate da vas čeka dugih pola sata.

Prava perverzija ne treba megafon, kao što ni prava duhovitost ne treba objašnjenje. Jedna dobro odmjerena rečenica može biti bezobraznija od čitavog pornografskog scenarija. Jedan pogled može napraviti više nereda od čovjeka koji je skinuo sve osim vlastite gluposti.

A najveća je ironija što se oni koji najviše govore o slobodi često ponašaju kao da je njihova napaljenost javna ustanova.

Ne, gospodine. To što ste vi danas seksualno raspoloženi nije informacija od nacionalnog interesa. Ne treba nam izvanredno priopćenje, konferencija za novinare ni fotografija vašeg spolovila.

Osobito ne fotografija.

Čovječanstvo je poslalo sonde na Mars, presadilo srce i razbilo atom, a još uvijek postoje muškarci koji vjeruju da je najbolji način osvajanja žene poslati joj sliku kurca iz kupaonice.

I onda se čude što nisu dobili odgovor.

Možda je problem u osvjetljenju, misle.

Možda je kut snimanja.

Možda treba pokušati ponovno, ovaj put bez perilice rublja u pozadini.

Sve im padne na pamet osim mogućnosti da žena jednostavno nije tražila fotografski inventar njihova međunožja.

I tu se vraćamo na početak.

Nije sramota imati prljave misli. Nije sramota željeti, maštati, eksperimentirati, biti nježan, bezobrazan, razuzdan ili potpuno nepredvidljiv. Dok god se dvoje odraslih ljudi u tome slobodno pronalazi, neka im je sa srećom. Neka se vole, smiju, griješe, istražuju i neka im kreveti škripe toliko da proizvođač mora poslati servisera.

Ali nemojte vlastitu sirovost prodavati pod inteligentnu perverziju.

Nemojte nečiju nelagodu zamijeniti za uzbuđenje.

I nemojte misliti da je svaka prostota duhovita samo zato što ste vi prvi prasnuli u smijeh.

Jer postoji nešto mnogo erotičnije od savršenog tijela, skupog donjeg rublja i svih seksualnih položaja koje je čovječanstvo uspjelo izmisliti.

Mozak koji zna što radi.

A vi koji mislite da ste veliki perverznjaci zato što ste nepoznatoj ženi poslali fotografiju kurca, učinite nam svima jednu uslugu.

Sljedeći put pošaljite nešto intimnije.

Nešto što doista rijetko pokazujete.

Nešto zbog čega biste se možda čak mogli i posramiti.

Vlastitu misao.

Ako je imate.

Jer kurac možete izvaditi iz gaća za dvije sekunde.

Ali neki ljudi čitav život pokušavaju izvaditi jednu pametnu rečenicu iz glave.

I na kraju ipak izvade kurac.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!

Nastavi čitati

Trending

1 / 1