Kolumne

SAVJET STRUČNJAKA

'Luciferov efekt' - psihološki mehanizmi promjene ponašanja

čovjek bi čovjeku trebao biti lijek, a ne otrov. Možda je to poziv na buđenje iz moralne difuzije odgovornosti i vraćanje čovjeka empatiji

Prati MojPortal.hr na Googleu

'Luciferov efekt' - psihološki mehanizmi promjene ponašanja

MojPortal.hr subotom objavljuje tekstove magistre psihologije Ivane Marin o temama iz njezine struke. Psihologinja Ivana Marin inače je vlasnica Psiholistika iz Pakraca, a cilj njezinih stručnih tekstova je - pomoći ljudima.

-------

Zadnjih nekoliko dana kolektivno smo uronjeni u šok i nevjericu. Detalji monstruoznog čina iz psihijatrijske bolnice Jankomir preplavili su medijske članke, komentari pljušte sa svih strana i miješaju se bijes, ljutnja, tuga, bespomoćnost. Svi se pitaju, što to nagna osobu da u određenim okolnostima sebe dovede u ulogu aktera koji čini nasilje. Nema opravdanja za ovakav čin. Zašto niti jedna osoba u sobi nije prekinula ili spriječila nasilje nad pacijentom?  Kako se ljudi dovedu u stanje da im je normalno gledati nasilje, posebno kad se radi o ranjivoj skupini ljudi? Iskoristit ćemo znanje iz socijalne psihologije da bismo danas objasnili kako se osoba ''koja ne bi ni mrava zgazila'', pod pretpostavkom da nema naznaka psihopatologije, može u određenim okolnostima pretvoriti u osobu koja je sposobna nauditi drugom čovjeku. S obzirom da smo skloni objašnjavati tuđe loše ponašanje osobnim karakteristikama, možemo zanemariti utjecaj situacije i socijalnih procesa koji igraju veliku ulogu u nastanku ekstremnih promjena u ponašanju. Kroz tri najpoznatija eksperimenta utjecaja socijalne uloge na ponašanje pojedinca, objasnit ćemo kako nastaju dehumanizacija, deindividuacija i što je to točno Luciferov efekt.

Asch, Millgram i Zimbardo

Dio informacija koji imamo o tome kako čovjek funkcionira u skupini ljudi dolazi iz zaključaka istraživanja  navedena tri gospodina. Nakon završetka Drugog svjetskog rata i holokausta, zgroženi masovnošću nasilja, bihevioriste je zanimalo koji su to čimbenici koji aktiviraju procese psihologije mase. Kako je bilo moguće sudjelovati u holokaustu bez preispitivanja autoriteta, uz veliku poslušnost i toliku otpornost na nasilje?

Što treba da mirni ljudi postanu nasilni/Foto: Magnific

Što treba da mirni ljudi postanu nasilni/Foto: Magnific

Prvi koji se pozabavio pitanjem kako društvo utječe na pojedinca bio je Solomon Asch. On je proveo eksperiment u kojem je dokazao konformizam, odnosno potrebu čovjeka da zanemari vlastitu procjenu kako bi udovoljio zahtjevima okoline. Moć društvenog pritiska i potreba za prihvaćanjem od strane drugih će dovesti do toga da se priklonimo mišljenju većine, iako se možda ne slažemo s njim. Drugi gospodin koji je dao odgovor na pitanje zašto su čuvari u koncentracijskim logorima redovno dolazili na posao ne preispitujući čine li ispravnu stvar, bio je Stanley Millgram. Njegov eksperiment pokoravanja autoritetu uključivao je situaciju u kojoj su ispitanici  zadavali bolne elektrošokove drugima dok god je to naređivao autoritet, odnosno eksperimentator, ne razmišljajući o posljedicama.  Time se pokazalo da osobe mogu otići u ekstremna ponašanja dok god odgovornost prepuštaju autoritetu i samo izvršavaju naredbe.

Magistra psihologije Ivana Marin/Foto: FOTOimago

Magistra psihologije Ivana Marin/Foto: FOTOimago

Gotovo dvadeset godina nakon Millgrama,  Phillip Zimbardo je svojim zatvorskim eksperimentom pokazao kako utjecaj situacije dovodi do mijenjanja ljudskog ponašanja. U podrumu studentskog kampusa stvorio je repliku zatvora s ćelijama i spontano podijelio uloge zatvorenika i čuvara studentima koji su se dobrovoljno javili sudjelovati u eksperimentu. Čuvari su dobili odore i pendreke, a zatvorenici odijela s brojem na njemu umjesto imena. Koliko je ponašanje čuvara brzo eskaliralo u maltretiranje zatvorenika govori činjenica da je eksperiment bio prekinut nakon samo tjedan dana. Zimbardo je bio neugodno iznenađen koliko je brzo umjetno stvorena situacijska uloga utjecala na promjenu ponašanja studenata koji se do jučer nisu međusobno ni poznavali, a danas su pod utjecajem moćne uloge čuvara mlatili zatvorenike. Došao je do zaključka da su dva psihološka procesa utjecala na eskalaciju nasilja i naposljetku je tu transformaciju lošeg ponašanja nazvao Luciferovim efektom.

Kako čovjeku oduzeti ono zadnje ljudsko u njemu?

Odgovor na to pitanje nude dva procesa, a to su dehumanizacija i deindividuacija. Dehumanizacija je psihološki proces u kojem drugu osobu prestaje doživljavati kao ljudsko biće i to se najčešće događa tako da se osoba doživljava kao prijetnja, naziva se pogrdnim imenima, zanemaruje se  njezina psihička  patnja i opravdava se nasilje koje se nad njom vrši. Zimbardovi zatvorenici bili su upravo to. U trenutku kada su postali broj na odori, oni su čuvarima prestali biti ljudi. Ti isti čuvari su, odijevajući odoru izgubili osjećaj za vlastitu individualnost.

Foto: Magnific

Foto: Magnific

U specifičnoj situaciji u zatvoru, u odori koju su nosili, oni pripadaju skupini čuvara koja ima određene norme ponašanja. Smanjena je samosvijest, pa slabi osjećaj osobne odgovornosti, a veća je podložnost grupnim normama i ponašanju. Ako pet čuvara tuče zatvorenike, onda je velika šansa da će i šesti učiniti isto. Posebno ako su brojčano nadjačani nad onim ''drugima'' koje dehumaniziraju. I tako nastaje Luciferov efekt. Kada pojedinac postane dio skupine, ponašanje krene prilagođavati društvenim normama zanemarujući svoje moralne vrijednosti, a u situaciji u kojoj omalovažava drugoga, oduzimajući mu ljudskost, velika je šansa da će doći do pojave ekstremnog nasilnog ponašanja.

Socijalna psihologija nam može pomoći da pokušamo razumjeti psihološke procese u podlozi promjene ponašanja,  no nikako ne može opravdati eskalaciju nasilja prema drugom živom biću. Naposljetku, čovjek bi čovjeku trebao biti lijek, a ne otrov. Možda je to poziv na buđenje iz moralne difuzije odgovornosti i vraćanje čovjeka empatiji i suosjećanju.

Foto: Magnific

Foto: Magnific

Ivana Marin rođena je u Pakracu. Nakon srednjoškolskog gimnazijskog obrazovanja, upisuje Studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Poslije diplome, nije bilo druge opcije nego vratiti se nazad u voljeni Pakrac i započeti karijerni put. Zadnjih deset godina u psihološkoj struci vodilo ju je u različita područja interesa od palijativne skrbi, nastavničke djelatnosti do rada s veteranskom populacijom i članovima njihovih obitelji. Krajnji interes koji se pojavio zadnjih par godina bio je rad s traumom.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!

Moglo bi vam se svidjeti

Magazin

VIKEND TERAPIJA Zamka riječi 'moram': Zašto smo sami sebi najveći izvor pritiska?

Moram dovršiti zadatak na poslu do 11 sati, popodne me čeka još nekoliko obaveza koje moram odraditi. Djeluje li vam ovaj scenarij poznato?

MojPortal.hr subotom objavljuje tekstove magistre psihologije Ivane Marin o temama iz njezine struke. Psihologinja Ivana Marin inače je vlasnica Psiholistika iz Pakraca, a cilj njezinih stručnih tekstova je - pomoći ljudima.

--------

"Jutro je. Moram se ustati, moram buditi djecu da stignemo na vrijeme svi van kuće. Moram dovršiti zadatak na poslu do 11 sati, popodne me čeka još nekoliko obaveza koje moram odraditi. Ostalo je nešto prljavog rublja, moram se sjetiti da to stavim na pranje", i tako kreće još jedna bujica misli moranja od ranog jutra. Djeluje li vam ovaj scenarij poznato? Zašto osjećamo toliki pritisak moranja?

Moć "moranja"

Pet slova koja određuju našu svakodnevicu. Pritom ni sami nismo svjesni koliko se često ta riječ prikrada u naš govor i razmišljanje. Živimo u društvu koje je okrenuto postignućima i više ne možemo zamisliti život bez ''moranja''. Od najmanjih nogu nas uče što se mora, pa se između ostaloga nekad provuku disfunkcionalna temeljna uvjerenja poput ''moram uvijek biti jak'' i utječu na emocionalno doživljavanje i usmjeravaju naše ponašanje.

{embed_foto}115299{/embed_foto}

Sva ta moram-pravila koja usvajamo tijekom života oblikuju našu sliku o nama samima, društvu i našoj budućnosti i mogu se pohraniti kao temeljna životna shema. Značenje glagola ''morati'' ukazuje na to da nema iznimke od dužnosti za koju se pretpostavlja da se mora ispuniti. Ako ne postoji alternativna mogućnost, odnosno ili- mogućnost, što se događa ako ja ne napravim ono što moram? Svijet prestaje postojati?

Kako mozak doživljava moranje?

Razlog zbog kojeg moranje doživljavamo tako rigidno jest semantička mreža značenja riječi. Naši neuroni se međusobno spajaju po zakonu učestalosti određenih asocijacija. Ako su neki određeni pojmovi riječi već povezani jedni s drugima i zajedno su u mreži asocijacija povezanih s ''moranjem'' (npr. moranje je stres, obaveza, pritisak, nemogućnost izbora), oni će se aktivirati na nesvjesnoj razini čak i ako pomislimo samo na jedan od tih pojmova. Tako ćemo uz pomisao da nešto ''moramo'' aktivirati misli o tome da mi je to stres, prisila, nemogućnost izbora, oduzimanje slobode ili obaveza.

{embed_foto}115301{/embed_foto}

Naš mozak zna na koji način izbjeći moranje. Aktivirajući dijelove mozga u kojem se nalaze centri za izbjegavanje neugode (dio desnog prefrontalnog korteksa), amigdala (centar za uzbunu) pokreće emocionalnu i fiziološku stresnu reakciju kako bi nas izvukla iz mozgu neugodne situacije. Dakle, podsvjesno, kad pomislimo kako nešto moramo odraditi, to osjetimo u tijelu u vidu stresne reakcije. Možda ne na tolikoj razini da nas svjesno smeta, ali onaj osjećaj da se teško pokrenuti kako bi se odradilo ''moranje'' ima veze upravo s tom stresnom reakcijom.

Prestanak moranja

Velik broj moram-rečenica uopće ne odgovara stvarnosti i još uz to, njihova produkcija nam izaziva stres. Postavlja se pitanje ne bi li bilo bolje kada bismo iz svog rječnika izbacili glagol ''morati'' i čime bismo ga onda zamijenili? Čak i ako nam se ne ide svaki dan na posao, možda to činimo jer se želimo baviti smislenom aktivnošću, brinuti se o svojoj obitelji, otplaćivati stambeni kredit ili si priuštiti neko putovanje sa zarađenim novcima. Ako ne činimo sve što radimo samo zato što moramo, možda to činimo zato što želimo jer postoji dublji smisao svih tih aktivnosti.

Uvođenjem zamjene ''želim'' za ''moranje'' dodijelit ćemo joj i drugu semantičku mrežu asocijacija. Ako riječ ''želim'' povežemo s riječima poput san, volja, slobodan, cilj, smisao, izbor, aktivirat će se područje lijevog prefrontalnog korteksa u kojem su zastupljeni ciljevi približavanja. U tom dijelu mozga mislimo o tome što želimo postići u životu i kako da se tim ciljevima približimo. Vrlo je snažno povezano i s našim sustavom za motivaciju i nagrađivanje pri čemu se izlučuje dopamin i maksimalizira mogućnost postizanja cilja. Odnosno, stvari koje su nam prije bile teške jer smo izbjegavali moranje, sada postaju lakše za realizaciju i približavaju nas željenom cilju.

{embed_foto}115300{/embed_foto}

Koliko god jednostavno zvučalo, zamjena riječi ''želim'' s ''moram'' aktivira sustav nagrađivanja u mozgu umjesto sustava za stres. Ukoliko vam je teško u početku koristiti tu zamjenu, vodite računa da barem izbacite moranje i ubacite npr. trebanje u upotrebu. Na kraju, ništa mi ne moramo, dovoljno smo se namorali do sada. Trebamo samo živjeti zadovoljan i ispunjen život.

--------------------------------------------------------

Ivana Marin rođena je u Pakracu. Nakon srednjoškolskog gimnazijskog obrazovanja, upisuje Studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Poslije diplome, nije bilo druge opcije nego vratiti se nazad u voljeni Pakrac i započeti karijerni put. 

{embed_foto}115296{/embed_foto}

Zadnjih deset godina u psihološkoj struci vodilo ju je u različita područja interesa od palijativne skrbi, nastavničke djelatnosti do rada s veteranskom populacijom i članovima njihovih obitelji. Krajnji interes koji se pojavio zadnjih par godina bio je rad s traumom.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!

Nastavi čitati
Zdravlje

Jesenska melankolija ili nešto više? Kako kraći dani utječu na zdravlje

Osim pomicanja sata koje utječe na promjenu bioritma, odnosno cirkadijalnog ritma budnosti i spavanja, sezonsko skraćivanje dana se najčešće veže uz promjene u raspoloženju, razini motivacije i dnevnim rutinama

MojPortal.hr subotom objavljuje tekstove magistre psihologije Ivane Marin o temama iz njezine struke. Psihologinja Ivana Marin inače je vlasnica Psiholistika iz Pakraca, a cilj njezinih stručnih tekstova je - pomoći ljudima.

 

Zadnji vikend listopada donio je već uobičajenu promjenu na zimsko računanje vremena. Kazaljke su se vratile jedan sat unazad omogućavajući nam duže nedjeljno izležavanje u krevetu. S druge strane, s njima su došla tamna zimska poslijepodneva. Ona su označila početak razdoblja u kojem ćemo biti izloženi manjoj količini dnevnog svjetla, a potencijalno i manje sunčevih zraka zbog jesensko zimskih vremenskih uvjeta. S obzirom na sve navedeno, postoji li utjecaj kraćih dana na mentalno zdravlje?

Manjak dnevnog svjetla

Osim pomicanja sata koje utječe na promjenu bioritma, odnosno cirkadijalnog ritma budnosti i spavanja, sezonsko skraćivanje dana se najčešće veže uz promjene u raspoloženju, razini motivacije i dnevnim rutinama. To su potvrdila različita istraživanja koja su pokazala kako kraći dani i promjene u biološkom ritmu mogu uzrokovati pojavu sezonskog afektivnog poremećaja kod osjetljivijih osoba. Nadalje, promjena sata povezana je s nepovoljnim promjenama trajanja i kvalitete sna, posebno nakon proljetnog pomicanja te su poremećaji u cirkadijalnom ritmu povezani s promjenama raspoloženja i emocionalnog funkcioniranja. Utjecaj manjka dnevne svjetlosti na mentalno zdravlje obično se očituje kroz smanjenje energije, gubitak interesa za neke vanjske aktivnosti i pad motivacije za svakodnevne obaveze. Razlog zašto to toliko utječe na raspoloženje leži u činjenici da je količina dnevne svjetlosti povezana s izlučivanjem melatonina, hormona spavanja. Isto tako, veća količina svjetlosti djeluje na izlučivanje serotonina, koji je ključan za regulaciju raspoloženja i održavanje voljnog dinamizma.

Činjenica da je tmurno i sivo ujutro ne djeluje motivirajuće za ustajanje iz kreveta, a kamoli za planiranje sportskih i društvenih aktivnosti na otvorenom. Upravo su promjene u kvaliteti i trajanju sna česte za vrijeme zimskih mjeseci. Osjećamo se uspavano, raniji pad mraka nas vraća u tople kuće i ispod dekice, dok izlazak u mrak i hladnoću budi tjeskobu kod određenog broja ljudi. Slobodno bih to usporedila s zimskom hibernacijom. Ušuškavamo se da što lakše prebrodimo najtamnije razdoblje u godini. Isto tako, manjak energije i poremećen bioritam spavanja mogu dovesti do smanjene koncentracije i teže regulacije emocija. Ono što se svakako pokazalo jest da ljudi koji su skloni anksiozno depresivnim stanjima, u razdoblju od listopada do ožujka imaju pojačanu simptomatologiju i češće traže stručnu podršku. Kada tome dodamo pritisak koji se stvara oko blagdana i praznika, tamni zimski mjeseci doista mogu predstavljati veliki izazov za mentalno zdravlje.

Kako su to ''riješili'' sjevernjaci?

Već nam je duže vrijeme poznat danski koncept hygge – umjetnost stvaranja ugode u svakodnevnom životu. Možemo krenuti od svoje okoline koju ćemo učiniti ugodnijom koristeći se jednostavnim trikovima. Toplo prigušeno svjetlo u obliku lampi ili svijeća, ugodan miris uz šalicu toplog napitka može zamijeniti plavi ekran ili sivilo dignutih roleta na kišan dan. Kako nam je prirodno da smo usporeniji zimi, možemo se posvetiti aktivnostima koje uključuju čitanje, bavljenje nekim određenim hobijima ili umjetnošću. I dalje je vrlo bitno kretati se, otići u šetnju, u teretanu ili na grupni trening. Uz druge ljude vežemo potrebu za druženjima koja možemo prilagoditi nekom unutarnjem prostoru i ne uskraćivati si socijalizaciju jer je vani hladno i mračno. Sve su to zapravo aktivnosti koje se tradicionalno već prenose kroz generacije, gdje su se zimi ljudi okupljali i više družili njegujući neke običaje. I najvažnije, bitno je održati svakodnevnu rutinu usprkos kraćim danima.

Istraživanja provedena u sjevernim dijelovima svijeta gdje je ograničena dnevna svjetlost pokazala su da se ljudi oslanjaju na svakodnevne rutine, društveni život i prilagodbu rasvjete kako bi održali bioritam spavanja i budnosti te optimalnu razinu raspoloženja. Jedan od ekstremnih primjera koji se dokumentiraju preko društvenih mreža jest Svalbard, arktičko otočje koje je neki dan ušlo u razdoblje trajanja polarne noći idućih 113 dana. Zanimljivo je promatrati na koje sve načine se ljudi pripremaju za to razdoblje da bi održali stabilnim svoje mentalno zdravlje.

To svakako uključuje puno hygge trenutaka, ugodne atmosfere unutar kuća, ali i redovito kretanje i izlaganje svježem zraku. Iako ne živimo u tako ekstremnim uvjetima, u redu je iskoristiti ovo zimsko razdoblje za okretanje sebi, usporavanje i uživanje u malim ugodnim trenucima.

Ivana Marin rođena je u Pakracu. Nakon srednjoškolskog gimnazijskog obrazovanja, upisuje Studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Poslije diplome, nije bilo druge opcije nego vratiti se nazad u voljeni Pakrac i započeti karijerni put. Zadnjih deset godina u psihološkoj struci vodilo ju je u različita područja interesa od palijativne skrbi, nastavničke djelatnosti do rada s veteranskom populacijom i članovima njihovih obitelji. Krajnji interes koji se pojavio zadnjih par godina bio je rad s traumom.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!

Nastavi čitati

Trending

1 / 1