Učiteljica Marina odlučila je svojih dvadeset šest učenika iz 1.B odvesti u Vukovar. Ne 18. studenoga, na Dan sjećanja, nego dan poslije, kako bi djeca bez velikih gužvi, primjereno svojoj dobi, upoznala dio hrvatske povijesti i naučila zašto se nekih ljudi i događaja nikada ne smije prestati sjećati.
Lijepa zamisao. Plemenita. Pedagoški opravdana.
I potpuno nepromišljena.
Ne zbog Vukovara, nego zato što je Marina zaboravila da prije svakog školskog izleta mora proći najteži oblik administrativnog postupka poznat čovječanstvu.
Roditeljsku WhatsApp grupu.
U 17:06 napisala je:
„Poštovani roditelji, planiramo 19. studenoga posjet Vukovaru. Polazak je u 7:00 ispred škole, povratak u poslijepodnevnim satima. Cijena prijevoza iznosi 22 eura. Molim vas da do sutra potvrdite suglasnost za odlazak svojeg djeteta.”
I odložila mobitel.
Žena je jednom kupila rabljeni automobil bez servisne knjižice, a drugi put povjerovala majstoru da će joj završiti kupaonicu do petka.
Ali ništa je nije moglo pripremiti za ono što je upravo pokrenula.
Prva se javila Tonijeva mama.
„A zašto ne idemo baš osamnaestog?”
Marina je objasnila da je tada Kolona sjećanja, da se očekuju velike gužve i da je za sedmogodišnjake primjereniji odlazak dan poslije.
„Aha. Samo pitam.”
Nije samo pitala.
U hrvatskim roditeljskim grupama „samo pitam” znači da je upravo otvorena javna rasprava koja će završiti tek kad nekome otkaže baterija.
„Ja mislim da bi djeca trebala osjetiti atmosferu baš osamnaestog”, napisala je Sarina mama.
„Slažem se.”
„I ja.”
„Moj Toni baš želi ići osamnaestog.”
TONI.
Dijete koje je prošli tjedan u školu donijelo daljinski upravljač umjesto pernice jer su oba bila na komodi.
Ali o organizaciji obilježavanja Dana sjećanja ima čvrst stav.
Filipov tata napisao je:
„Toni neka ide osamnaestog. Mi ostali možemo devetnaestog.”
„Ne razumijem potrebu za ironijom”, odgovorila je Tonijeva mama.
„Ni ja za referendumom o datumu.”
U 17:23 grupa je već bila podijeljena. Jedni su podržavali učiteljicu, drugi zahtijevali odlazak osamnaestog, a treći nisu pročitali obavijest, ali su stavili hrvatsku zastavu.
Četvrti su stavili tri.
Jer kad nemaš argument, uvijek možeš dodati još jednu zastavu.
Onda se javila Emina mama.
„Je li predviđena psihološka priprema djece prije odlaska?”
Marina je objasnila da će s djecom razgovarati na način primjeren njihovoj dobi.
„A što ako neko dijete postavi pitanje na koje učiteljica neće znati odgovoriti?”
Filipov tata: „Onda će mu učiteljica reći da ne zna. Nije sramota ne znati.”
„Mislim da bi ipak trebalo unaprijed pripremiti odgovore na sva moguća pitanja.”
„Gospođo, mi još ne znamo tko će sjediti pokraj koga u autobusu, a vi biste pripremili odgovore na sva pitanja o Domovinskom ratu.”
Emina mama najavila je konzultacije s dječjom psihologinjom.
U 17:49 netko je ponovno pročitao cijenu autobusa.
Dvadeset i dva eura po djetetu.
I domoljublje je prvi put naišlo na ozbiljnu financijsku prepreku.
„Dvadeset i dva eura?!”
„Mi smo lani išli u Zagreb za osamnaest.”
„Ali Zagreb je bliže.”
„Ovisi odakle ideš.”
ODAKLE IDEŠ, GORDANA?
IZ DARUVARA IDEŠ.
NE IZ MELBOURNEA.
„Može li Toni sjediti naprijed? Njemu zna biti mučno.”
Toni je prošli mjesec na izletu pojeo tri hrenovke, dva pudinga i pola vrećice smokija pa povratio u autobusu.
Ali sada je službeno imao osjetljiv želudac.
„Predlažem da Toni vozi”, napisao je Filipov tata.
„Baš ste duhoviti.”
„Hvala.”
Onda je jedna mama predložila da roditelji sami voze djecu kako bi uštedjeli.
„Mi imamo dva slobodna mjesta.”
„Ja ne mogu jer mi je auto kod mehaničara.”
„Što mu je?”
„Turbina.”
„Koji auto?”
„Passat.”
„Koje godište?”
I ETO GA.
Vukovar je privremeno obustavljen.
Sada popravljamo Passat.
U sljedećih jedanaest minuta saznali smo da je turbina već jednom mijenjana i da jedan otac ima dobrog majstora u Kutini.
„Molim vas da se vratimo na temu izleta”, napisala je Marina.
„Slažem se”, odgovorila je Gordana. „Samo da pitam, radi li taj majstor i Opele?”
GORDANA, JEBEM TI ALTERNATOR.
U 18:37 stiglo je pitanje o hrani.
„Hoće li djeca imati organiziran ručak?”
„Molim da djeca ponesu užinu”, odgovorila je Marina.
„Moj Toni ne jede hladne sendviče.”
Naravno da ne jede.
Toni je prošli tjedan lizao zaleđenu ogradu, ali hladna šunka između dvije kriške kruha predstavlja ozbiljan gastronomski problem.
„Luka ne smije gluten.”
„A može li se negdje kupiti pizza?”
„Ja znam odličan restoran.”
„Meni je vlasnik dužan osamdeset eura.”
Filipov tata: „Ako čovjek vrati osamdeset eura, možemo li se vratiti na Vukovar?”
Nitko nije odgovorio.
Jer su upravo stigli lampioni.
„Predlažem da svi budu jednaki”, napisala je Sarina mama.
„Zašto?”
„Da izgleda ljepše na fotografiji.”
EVO GA.
Došli smo do estetike pijeteta.
„Ja imam dva crvena od prošle godine.”
„Mi imamo bijeli.”
„Ja mislim da bi trebali biti s hrvatskim grbom.”
„A može s križem?”
„A što ako netko nije vjernik?”
Marina je ponovno zamolila da joj pošalju suglasnosti.
Nitko nije odgovorio.
Sarina mama upravo je otvorila novo pitanje.
„Bilo bi lijepo da djeca budu odjevena u crveno, bijelo i plavo.”
„Moj Toni ima hrvatski dres.”
„Od koga?”
„Od Modrića.”
„Je li original?”
„Nije bitno.”
„Samo pitam.”
„Može li obična jakna?”, upitala je Lukina mama.
„Naravno, ali bilo bi lijepo da se vidi zajedništvo.”
Filipov tata napisao je:
„Filip će obući zimsku jaknu. Ako netko ne prepozna da je Hrvat, pokazat će mu zdravstvenu iskaznicu.”
U 20:03 stigla je norveška vremenska prognoza.
NARAVNO DA NORVEŠKA.
Jer nijedna hrvatska roditeljska grupa ne može organizirati putovanje iz Daruvara u Vukovar bez prethodne konzultacije s meteorološkim institucijama Kraljevine Norveške.
„Norvežani najavljuju kišu.”
„Meni na mobitelu piše oblačno.”
„Na AccuWeatheru šest stupnjeva.”
„Meni sedam.”
„Ali osjećaj kao tri.”
Onda je Tonijeva mama napisala:
„Moj Toni kaže da će tamo biti tenkovi.”
Marina je objasnila da je predviđen i posjet Memorijalnom centru.
„On bi se htio slikati na tenku.”
„Joj, to bi bilo predivno!”, napisala je Sarina mama.
„Mislim da bi djeci trebalo objasniti da ratna oprema nije igračka”, dodala je Emina mama.
„Pa Toni to zna!”
Filipov tata: „Onda neka objasni i nama. Ionako ga već tri mjeseca konzultiramo za sve.”
Tonijeva mama nije odgovorila.
Ali je zato poslala fotografiju Tonija u hrvatskom dresu.
„Evo našeg malog domoljuba.❤️🇭🇷”
Sedamnaest srca.
Šest zastava.
Jedan komentar: „Isti tata!”
U 20:28 Sarina mama dosjetila se nečega.
„Mogli bismo napraviti zajednički video iz Vukovara. Da djeca izgovore nekoliko prigodnih rečenica, pa da objavimo na Facebooku.”
„Predivno!”
„Možemo staviti pjesmu Moja domovina.”
„A da svako dijete kaže jednu riječ?”
„Moj Toni može reći uvod.”
TONI.
OPET TONI.
Dijete koje ne može zapamtiti treba li sutra ponijeti likovni pribor sada je kandidat za glavnog govornika komemorativnog programa.
Filipov tata napisao je:
„Predlažem da Toni održi konferenciju za medije. Ostala djeca neka u međuvremenu obiđu grad.”
„Stvarno ne razumijem zašto stalno omalovažavate moje dijete.”
„Ne omalovažavam Tonija. On je jedini u ovoj grupi koji nije ništa napisao.”
Čak je i Jakovljeva mama reagirala smijehom, iako je inače na sve stavljala isključivo palac.
U 20:39 Sarina mama predložila je da netko od roditelja ide kao službeni predstavnik.
„Zašto?”, upitala je Lukina mama.
„Da predstavlja roditelje.”
„Pred kim?”
„Pa tamo.”
„Gdje tamo?”
„U Vukovaru.”
Filipov tata: „Slažem se. Ne možemo poslati djecu bez diplomatskog predstavništva.”
U manje od četiri minute za funkciju roditeljskog predstavnika prijavilo se sedmero ljudi.
Za funkciju pratitelja djece nije se javio nitko.
Jer pratitelj mora paziti na djecu.
A predstavnik ima titulu.
U 20:54 otvoreno je pitanje zastave.
„Tko će nositi hrvatsku zastavu?”
„Moj Toni može.”
Naravno.
Filipov tata napisao je:
„Je li to isti Toni koji je na školskoj priredbi mahao zavjesom jer je mislio da je zastava?”
„To se dogodilo jednom!”
„I zastava bi mu bila druga prilika.”
Emina mama upozorila je da bi se djeca koja ne budu nosila zastavu mogla osjećati odbačeno.
Gordana je pitala treba li zastavu glačati.
Filipov tata: „Samo nemojte djecu.”
A onda je Lukina mama napisala:
„Ja bih zamolila da se moje dijete ne objavljuje na društvenim mrežama.”
„Naravno, to treba poštovati”, odgovorila je Marina.
„A možemo li onda napraviti zajedničku fotografiju pa samo zamagliti Luku?”, pitala je Sarina mama.
„Ne želim da ga se uopće objavljuje.”
„Pa ne bi se vidio.”
„Ali bio bi na fotografiji.”
„Pa u čemu je problem?”
Filipov tata: „U tome što vi želite objaviti dijete koje vam je majka rekla da ne objavljujete.”
„Ne treba biti neugodan.”
„Pokušavam biti razumljiv. Ne ide mi.”
Ubrzo se raspravljalo treba li snimati okomito ili vodoravno, čiji mobitel ima bolju kameru i može li se snimiti nekoliko kadrova dronom.
Marina je morala objašnjavati da izlet nije produkcija dokumentarnog filma.
„Moj Toni se jako lijepo izražava pred kamerom”, dodala je Tonijeva mama.
Filipov tata: „Onda ga pošaljite na Dnevnik. Mi idemo u Vukovar.”
U 21:13 Sarina mama napisala je:
„Mislim da bi svaki pravi domoljub trebao barem jednom godišnje odvesti djecu u Vukovar.”
„Neki ljudi rade i nemaju mogućnosti”, odgovorila je Lukina mama.
„Za domovinu se uvijek može naći vremena.”
„Sve je stvar prioriteta.”
„Mi idemo svake godine.”
„Mi smo bili već tri puta.”
„Moj je otac bio branitelj.”
„I moj stric.”
„Moj susjed je bio u Vukovaru.”
I eto.
Roditeljska WhatsApp grupa 1.B pretvorila se u natjecanje u kojem se domoljublje mjerilo brojem odlazaka u Vukovar, brojem rođaka koji su bili u ratu i količinom hrvatskih zastava na profilnoj fotografiji.
Jedna je mama napisala da je bila šest puta.
Druga osam.
Treća još prije obnove vodotornja.
Četvrta je poznavala čovjeka koji je osobno poznavao jednog zapovjednika.
Peta je poslala fotografiju s Ovčare iz 2017.
Šesta je napisala:
„Nikad zaboraviti! 👏👏👏"
A sedma:
„Tko ne poštuje Vukovar, ne poštuje Hrvatsku!”
I onda se javio Filipov tata.
„A može li netko od vas samo potvrditi suglasnost Marini?”
Tišina.
„Molim?”, napisala je Sarina mama.
„Žena vas od pet popodne pita smiju li vam djeca ići na izlet. Vi ste u međuvremenu promijenili turbinu na Passatu, otvorili restoran, imenovali veleposlanika roditelja i osnovali televizijsku produkciju, ali joj još niste odgovorili.”
Dvije minute tišine.
Onda Emina mama:
„Mislim da ovakav način komunikacije nije primjeren.”
„Slažem se.”
„Drago mi je.”
„Mislio sam na prethodnih 287 poruka.”
U 21:44 Marina je ponovno napisala:
„Dragi roditelji, podsjećam da je svrha posjeta upoznati djecu s poviješću Vukovara i odati počast žrtvama. Molim da se suzdržimo od nepotrebnih rasprava i dostavite suglasnosti.”
„Bravo, učiteljice!”
„Tako je!”
„Podržavam!”
„Djeca su najvažnija!”
„Apsolutno!”
„Hvala na svemu što radite!”
„❤️🇭🇷”
„👏👏👏”
I od poruke kojom se traži da se prestane pisati nastalo je još trideset i šest poruka.
U 22:07 administrator je ograničio slanje poruka.
Samo administratori.
Prvi put nakon pet sati u grupi 1.B zavladao je mir.
Marina je pogledala popis.
Od dvadeset šest potrebnih suglasnosti dobila je jedanaest.
Petnaest roditelja nije stiglo odgovoriti.
Bili su zauzeti dokazivanjem koliko im je Vukovar važan.
Sljedećeg jutra Marina je na satu razgovarala s djecom o Vukovaru. Jednostavno, bez teških prizora i velikih političkih govora. O ljudima koji su ondje živjeli, o ratu, o stradanju i o tome zašto je važno sjećati se.
Djeca su slušala.
Čak i Toni.
Filip je podignuo ruku.
„Učiteljice, a jesu li tamo živjela i djeca?”
„Jesu, Filipe.”
„I jesu li im se srušile kuće?”
„Nekima jesu.”
„A gdje su onda spavali?”
Marina mu je pokušala objasniti.
Onda je Toni podignuo ruku.
„Učiteljice?”
„Reci, Toni.”
„A jesu li ta djeca poslije dobila nove igračke?”
Marina je zastala.
Toni, koji je u protekla dva mjeseca uspio izgubiti tri gumice, četiri olovke, jednu jaknu i vlastitu pernicu, postavio je pitanje na koje nitko od roditelja prethodne večeri nije ni pomislio.
Filip je zatim upitao:
„Učiteljice, možemo li mi tamo odnijeti nešto lijepo?”
„Što bi ti odnio, Filipe?”
„Ne znam. Možda neki crtež. Da ljudi vide da mislimo na njih.”
I tako su djeca iz 1.B, bez ijedne poruke na WhatsAppu, bez rasprave o cijeni lampiona i bez natjecanja u domoljublju, odlučila nacrtati crteže za Vukovar.
Čak je i Toni nacrtao jedan.
Na njemu su bili kuća, sunce, dva čovjeka i veliki pas.
„A zašto pas, Toni?”, upitala je Marina.
„Pa da im čuva kuću.”
Marina se nasmiješila.
Za vrijeme odmora ponovno je omogućila slanje poruka u roditeljskoj grupi, isključivo kako bi prikupila preostale suglasnosti.
U sljedećih sedam minuta Sarina mama pitala je hoće li se crteži fotografirati, Emina mama treba li djecu dodatno pripremiti za razgovor o njihovim crtežima, a Tonijeva mama može li se Tonijev rad posebno istaknuti jer se jako potrudio.
Gordana je pitala treba li papir biti A4 ili A3.
Marina je ponovno zaključala grupu.
I prvi put u životu ozbiljno razmislila o tome da ode raditi nešto mirnije.
Recimo, kontrolirati zračni promet.
Toni je toga poslijepodneva došao kući i rekao mami:
„Mama, učiteljica je rekla da u Vukovar nosimo crteže.”
„Znam, ljubavi. Ja sam već pitala hoće li tvoj biti posebno izložen.”
„Ali mama, ne treba.”
„Kako ne treba?”
„Pa nisam ga nacrtao da ga svi gledaju.”
„Nego zašto?”
„Da ga netko tamo dobije.”
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!


