Kolumne

SVIJET OKO TONIJA

Toni i 1. B pokazali roditeljima što znači sjećanje na Vukovar

Toni, koji je u dva mjeseca uspio izgubiti tri gumice, četiri olovke, jaknu i pernicu, postavio je pitanje na koje nitko od roditelja nije ni pomislio

Prati MojPortal.hr na Googleu

Ilustracija: MojPortal.hr

Ilustracija: MojPortal.hr

Učiteljica Marina odlučila je svojih dvadeset šest učenika iz 1.B odvesti u Vukovar. Ne 18. studenoga, na Dan sjećanja, nego dan poslije, kako bi djeca bez velikih gužvi, primjereno svojoj dobi, upoznala dio hrvatske povijesti i naučila zašto se nekih ljudi i događaja nikada ne smije prestati sjećati.

Lijepa zamisao. Plemenita. Pedagoški opravdana.

I potpuno nepromišljena.

Ne zbog Vukovara, nego zato što je Marina zaboravila da prije svakog školskog izleta mora proći najteži oblik administrativnog postupka poznat čovječanstvu.

Roditeljsku WhatsApp grupu.

U 17:06 napisala je:

„Poštovani roditelji, planiramo 19. studenoga posjet Vukovaru. Polazak je u 7:00 ispred škole, povratak u poslijepodnevnim satima. Cijena prijevoza iznosi 22 eura. Molim vas da do sutra potvrdite suglasnost za odlazak svojeg djeteta.”

I odložila mobitel.

Žena je jednom kupila rabljeni automobil bez servisne knjižice, a drugi put povjerovala majstoru da će joj završiti kupaonicu do petka.

Ali ništa je nije moglo pripremiti za ono što je upravo pokrenula.

Prva se javila Tonijeva mama.

„A zašto ne idemo baš osamnaestog?”

Marina je objasnila da je tada Kolona sjećanja, da se očekuju velike gužve i da je za sedmogodišnjake primjereniji odlazak dan poslije.

„Aha. Samo pitam.”

Nije samo pitala.

U hrvatskim roditeljskim grupama „samo pitam” znači da je upravo otvorena javna rasprava koja će završiti tek kad nekome otkaže baterija.

„Ja mislim da bi djeca trebala osjetiti atmosferu baš osamnaestog”, napisala je Sarina mama.

„Slažem se.”

„I ja.”

„Moj Toni baš želi ići osamnaestog.”

TONI.

Dijete koje je prošli tjedan u školu donijelo daljinski upravljač umjesto pernice jer su oba bila na komodi.

Ali o organizaciji obilježavanja Dana sjećanja ima čvrst stav.

Filipov tata napisao je:

„Toni neka ide osamnaestog. Mi ostali možemo devetnaestog.”

„Ne razumijem potrebu za ironijom”, odgovorila je Tonijeva mama.

„Ni ja za referendumom o datumu.”

U 17:23 grupa je već bila podijeljena. Jedni su podržavali učiteljicu, drugi zahtijevali odlazak osamnaestog, a treći nisu pročitali obavijest, ali su stavili hrvatsku zastavu.

Četvrti su stavili tri.

Jer kad nemaš argument, uvijek možeš dodati još jednu zastavu.

Onda se javila Emina mama.

„Je li predviđena psihološka priprema djece prije odlaska?”

Marina je objasnila da će s djecom razgovarati na način primjeren njihovoj dobi.

„A što ako neko dijete postavi pitanje na koje učiteljica neće znati odgovoriti?”

Filipov tata: „Onda će mu učiteljica reći da ne zna. Nije sramota ne znati.”

„Mislim da bi ipak trebalo unaprijed pripremiti odgovore na sva moguća pitanja.”

„Gospođo, mi još ne znamo tko će sjediti pokraj koga u autobusu, a vi biste pripremili odgovore na sva pitanja o Domovinskom ratu.”

Emina mama najavila je konzultacije s dječjom psihologinjom.

U 17:49 netko je ponovno pročitao cijenu autobusa.

Dvadeset i dva eura po djetetu.

I domoljublje je prvi put naišlo na ozbiljnu financijsku prepreku.

„Dvadeset i dva eura?!”

„Mi smo lani išli u Zagreb za osamnaest.”

„Ali Zagreb je bliže.”

„Ovisi odakle ideš.”

ODAKLE IDEŠ, GORDANA?

IZ DARUVARA IDEŠ.

NE IZ MELBOURNEA.

„Može li Toni sjediti naprijed? Njemu zna biti mučno.”

Toni je prošli mjesec na izletu pojeo tri hrenovke, dva pudinga i pola vrećice smokija pa povratio u autobusu.

Ali sada je službeno imao osjetljiv želudac.

„Predlažem da Toni vozi”, napisao je Filipov tata.

„Baš ste duhoviti.”

„Hvala.”

Onda je jedna mama predložila da roditelji sami voze djecu kako bi uštedjeli.

„Mi imamo dva slobodna mjesta.”

„Ja ne mogu jer mi je auto kod mehaničara.”

„Što mu je?”

„Turbina.”

„Koji auto?”

„Passat.”

„Koje godište?”

I ETO GA.

Vukovar je privremeno obustavljen.

Sada popravljamo Passat.

U sljedećih jedanaest minuta saznali smo da je turbina već jednom mijenjana i da jedan otac ima dobrog majstora u Kutini.

„Molim vas da se vratimo na temu izleta”, napisala je Marina.

„Slažem se”, odgovorila je Gordana. „Samo da pitam, radi li taj majstor i Opele?”

GORDANA, JEBEM TI ALTERNATOR.

U 18:37 stiglo je pitanje o hrani.

„Hoće li djeca imati organiziran ručak?”

„Molim da djeca ponesu užinu”, odgovorila je Marina.

„Moj Toni ne jede hladne sendviče.”

Naravno da ne jede.

Toni je prošli tjedan lizao zaleđenu ogradu, ali hladna šunka između dvije kriške kruha predstavlja ozbiljan gastronomski problem.

„Luka ne smije gluten.”

„A može li se negdje kupiti pizza?”

„Ja znam odličan restoran.”

„Meni je vlasnik dužan osamdeset eura.”

Filipov tata: „Ako čovjek vrati osamdeset eura, možemo li se vratiti na Vukovar?”

Nitko nije odgovorio.

Jer su upravo stigli lampioni.

„Predlažem da svi budu jednaki”, napisala je Sarina mama.

„Zašto?”

„Da izgleda ljepše na fotografiji.”

EVO GA.

Došli smo do estetike pijeteta.

„Ja imam dva crvena od prošle godine.”

„Mi imamo bijeli.”

„Ja mislim da bi trebali biti s hrvatskim grbom.”

„A može s križem?”

„A što ako netko nije vjernik?”

Marina je ponovno zamolila da joj pošalju suglasnosti.

Nitko nije odgovorio.

Sarina mama upravo je otvorila novo pitanje.

„Bilo bi lijepo da djeca budu odjevena u crveno, bijelo i plavo.”

„Moj Toni ima hrvatski dres.”

„Od koga?”

„Od Modrića.”

„Je li original?”

„Nije bitno.”

„Samo pitam.”

„Može li obična jakna?”, upitala je Lukina mama.

„Naravno, ali bilo bi lijepo da se vidi zajedništvo.”

Filipov tata napisao je:

„Filip će obući zimsku jaknu. Ako netko ne prepozna da je Hrvat, pokazat će mu zdravstvenu iskaznicu.”

U 20:03 stigla je norveška vremenska prognoza.

NARAVNO DA NORVEŠKA.

Jer nijedna hrvatska roditeljska grupa ne može organizirati putovanje iz Daruvara u Vukovar bez prethodne konzultacije s meteorološkim institucijama Kraljevine Norveške.

„Norvežani najavljuju kišu.”

„Meni na mobitelu piše oblačno.”

„Na AccuWeatheru šest stupnjeva.”

„Meni sedam.”

„Ali osjećaj kao tri.”

Onda je Tonijeva mama napisala:

„Moj Toni kaže da će tamo biti tenkovi.”

Marina je objasnila da je predviđen i posjet Memorijalnom centru.

„On bi se htio slikati na tenku.”

„Joj, to bi bilo predivno!”, napisala je Sarina mama.

„Mislim da bi djeci trebalo objasniti da ratna oprema nije igračka”, dodala je Emina mama.

„Pa Toni to zna!”

Filipov tata: „Onda neka objasni i nama. Ionako ga već tri mjeseca konzultiramo za sve.”

Tonijeva mama nije odgovorila.

Ali je zato poslala fotografiju Tonija u hrvatskom dresu.

„Evo našeg malog domoljuba.❤️🇭🇷” 

Sedamnaest srca.

Šest zastava.

Jedan komentar: „Isti tata!”

U 20:28 Sarina mama dosjetila se nečega.

„Mogli bismo napraviti zajednički video iz Vukovara. Da djeca izgovore nekoliko prigodnih rečenica, pa da objavimo na Facebooku.”

„Predivno!”

„Možemo staviti pjesmu Moja domovina.”

„A da svako dijete kaže jednu riječ?”

„Moj Toni može reći uvod.”

TONI.

OPET TONI.

Dijete koje ne može zapamtiti treba li sutra ponijeti likovni pribor sada je kandidat za glavnog govornika komemorativnog programa.

Filipov tata napisao je:

„Predlažem da Toni održi konferenciju za medije. Ostala djeca neka u međuvremenu obiđu grad.”

„Stvarno ne razumijem zašto stalno omalovažavate moje dijete.”

„Ne omalovažavam Tonija. On je jedini u ovoj grupi koji nije ništa napisao.”

Čak je i Jakovljeva mama reagirala smijehom, iako je inače na sve stavljala isključivo palac.

U 20:39 Sarina mama predložila je da netko od roditelja ide kao službeni predstavnik.

„Zašto?”, upitala je Lukina mama.

„Da predstavlja roditelje.”

„Pred kim?”

„Pa tamo.”

„Gdje tamo?”

„U Vukovaru.”

Filipov tata: „Slažem se. Ne možemo poslati djecu bez diplomatskog predstavništva.”

U manje od četiri minute za funkciju roditeljskog predstavnika prijavilo se sedmero ljudi.

Za funkciju pratitelja djece nije se javio nitko.

Jer pratitelj mora paziti na djecu.

A predstavnik ima titulu.

U 20:54 otvoreno je pitanje zastave.

„Tko će nositi hrvatsku zastavu?”

„Moj Toni može.”

Naravno.

Filipov tata napisao je:

„Je li to isti Toni koji je na školskoj priredbi mahao zavjesom jer je mislio da je zastava?”

„To se dogodilo jednom!”

„I zastava bi mu bila druga prilika.”

Emina mama upozorila je da bi se djeca koja ne budu nosila zastavu mogla osjećati odbačeno.

Gordana je pitala treba li zastavu glačati.

Filipov tata: „Samo nemojte djecu.”

A onda je Lukina mama napisala:

„Ja bih zamolila da se moje dijete ne objavljuje na društvenim mrežama.”

„Naravno, to treba poštovati”, odgovorila je Marina.

„A možemo li onda napraviti zajedničku fotografiju pa samo zamagliti Luku?”, pitala je Sarina mama.

„Ne želim da ga se uopće objavljuje.”

„Pa ne bi se vidio.”

„Ali bio bi na fotografiji.”

„Pa u čemu je problem?”

Filipov tata: „U tome što vi želite objaviti dijete koje vam je majka rekla da ne objavljujete.”

„Ne treba biti neugodan.”

„Pokušavam biti razumljiv. Ne ide mi.”

Ubrzo se raspravljalo treba li snimati okomito ili vodoravno, čiji mobitel ima bolju kameru i može li se snimiti nekoliko kadrova dronom.

Marina je morala objašnjavati da izlet nije produkcija dokumentarnog filma.

„Moj Toni se jako lijepo izražava pred kamerom”, dodala je Tonijeva mama.

Filipov tata: „Onda ga pošaljite na Dnevnik. Mi idemo u Vukovar.”

U 21:13 Sarina mama napisala je:

„Mislim da bi svaki pravi domoljub trebao barem jednom godišnje odvesti djecu u Vukovar.”

„Neki ljudi rade i nemaju mogućnosti”, odgovorila je Lukina mama.

„Za domovinu se uvijek može naći vremena.”

„Sve je stvar prioriteta.”

„Mi idemo svake godine.”

„Mi smo bili već tri puta.”

„Moj je otac bio branitelj.”

„I moj stric.”

„Moj susjed je bio u Vukovaru.”

I eto.

Roditeljska WhatsApp grupa 1.B pretvorila se u natjecanje u kojem se domoljublje mjerilo brojem odlazaka u Vukovar, brojem rođaka koji su bili u ratu i količinom hrvatskih zastava na profilnoj fotografiji.

Jedna je mama napisala da je bila šest puta.

Druga osam.

Treća još prije obnove vodotornja.

Četvrta je poznavala čovjeka koji je osobno poznavao jednog zapovjednika.

Peta je poslala fotografiju s Ovčare iz 2017.

Šesta je napisala:

„Nikad zaboraviti! 👏👏👏"

A sedma:

„Tko ne poštuje Vukovar, ne poštuje Hrvatsku!”

I onda se javio Filipov tata.

„A može li netko od vas samo potvrditi suglasnost Marini?”

Tišina.

„Molim?”, napisala je Sarina mama.

„Žena vas od pet popodne pita smiju li vam djeca ići na izlet. Vi ste u međuvremenu promijenili turbinu na Passatu, otvorili restoran, imenovali veleposlanika roditelja i osnovali televizijsku produkciju, ali joj još niste odgovorili.”

Dvije minute tišine.

Onda Emina mama:

„Mislim da ovakav način komunikacije nije primjeren.”

„Slažem se.”

„Drago mi je.”

„Mislio sam na prethodnih 287 poruka.”

U 21:44 Marina je ponovno napisala:

„Dragi roditelji, podsjećam da je svrha posjeta upoznati djecu s poviješću Vukovara i odati počast žrtvama. Molim da se suzdržimo od nepotrebnih rasprava i dostavite suglasnosti.”

„Bravo, učiteljice!”

„Tako je!”

„Podržavam!”

„Djeca su najvažnija!”

„Apsolutno!”

„Hvala na svemu što radite!”

„❤️🇭🇷”

„👏👏👏”

I od poruke kojom se traži da se prestane pisati nastalo je još trideset i šest poruka.

U 22:07 administrator je ograničio slanje poruka.

Samo administratori.

Prvi put nakon pet sati u grupi 1.B zavladao je mir.

Marina je pogledala popis.

Od dvadeset šest potrebnih suglasnosti dobila je jedanaest.

Petnaest roditelja nije stiglo odgovoriti.

Bili su zauzeti dokazivanjem koliko im je Vukovar važan.

Sljedećeg jutra Marina je na satu razgovarala s djecom o Vukovaru. Jednostavno, bez teških prizora i velikih političkih govora. O ljudima koji su ondje živjeli, o ratu, o stradanju i o tome zašto je važno sjećati se.

Djeca su slušala.

Čak i Toni.

Filip je podignuo ruku.

„Učiteljice, a jesu li tamo živjela i djeca?”

„Jesu, Filipe.”

„I jesu li im se srušile kuće?”

„Nekima jesu.”

„A gdje su onda spavali?”

Marina mu je pokušala objasniti.

Onda je Toni podignuo ruku.

„Učiteljice?”

„Reci, Toni.”

„A jesu li ta djeca poslije dobila nove igračke?”

Marina je zastala.

Toni, koji je u protekla dva mjeseca uspio izgubiti tri gumice, četiri olovke, jednu jaknu i vlastitu pernicu, postavio je pitanje na koje nitko od roditelja prethodne večeri nije ni pomislio.

Filip je zatim upitao:

„Učiteljice, možemo li mi tamo odnijeti nešto lijepo?”

„Što bi ti odnio, Filipe?”

„Ne znam. Možda neki crtež. Da ljudi vide da mislimo na njih.”

I tako su djeca iz 1.B, bez ijedne poruke na WhatsAppu, bez rasprave o cijeni lampiona i bez natjecanja u domoljublju, odlučila nacrtati crteže za Vukovar.

Čak je i Toni nacrtao jedan.

Na njemu su bili kuća, sunce, dva čovjeka i veliki pas.

„A zašto pas, Toni?”, upitala je Marina.

„Pa da im čuva kuću.”

Marina se nasmiješila.

Za vrijeme odmora ponovno je omogućila slanje poruka u roditeljskoj grupi, isključivo kako bi prikupila preostale suglasnosti.

U sljedećih sedam minuta Sarina mama pitala je hoće li se crteži fotografirati, Emina mama treba li djecu dodatno pripremiti za razgovor o njihovim crtežima, a Tonijeva mama može li se Tonijev rad posebno istaknuti jer se jako potrudio.

Gordana je pitala treba li papir biti A4 ili A3.

Marina je ponovno zaključala grupu.

I prvi put u životu ozbiljno razmislila o tome da ode raditi nešto mirnije.

Recimo, kontrolirati zračni promet.

Toni je toga poslijepodneva došao kući i rekao mami:

„Mama, učiteljica je rekla da u Vukovar nosimo crteže.”

„Znam, ljubavi. Ja sam već pitala hoće li tvoj biti posebno izložen.”

„Ali mama, ne treba.”

„Kako ne treba?”

„Pa nisam ga nacrtao da ga svi gledaju.”

„Nego zašto?”

„Da ga netko tamo dobije.”

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!

Marko Franić

Marko Franić rođen je 1990. godine, živi u Daruvaru i živi je dokaz da ni obrazovni sustav, unatoč uloženom trudu, ne uspije baš svakoga uništiti. Veći dio mladosti proveo je za šankom, gdje je, za razliku od školskih klupa, stekao zavidno obrazovanje iz ljudske gluposti, licemjerja i ostalih društveno prihvatljivih poremećaja. Danas piše satirične i društveno angažirane tekstove koje čitaju stotine tisuća ljudi, uključujući i one koji ga ne podnose, ali uredno prate svaku njegovu rečenicu. Nema književnu diplomu, ne smatra se intelektualcem, a najvećim osobnim uspjehom drži činjenicu da je uspio pronaći publiku među ljudima kojima se inače ne da čitati ni upute za korištenje lijekova.

Svi članci autora

Moglo bi vam se svidjeti

Magazin

Jedna razredna fotografija, krizni stožer i 26 roditelja...

Toni je jedino dijete koje je uspjelo žmiriti na svim vrtićkim fotografijama, vlastitom rođendanu i obiteljskom slikanju za Božić

Postoje stvari za koje čovjeka nitko ne pripremi kad dobije dijete. Prva temperatura, prvi zub, prvi odlazak u školu i prvi put kad shvati da je za običnu razrednu fotografiju potrebno više dogovora nego za ulazak Hrvatske u Europsku uniju.

Jer dijete ne može samo doći u školu, stati pokraj svojih prijatelja i nasmiješiti se.

Ne.

To bi bilo prejednostavno.

Prvo se mora sastati krizni stožer.

Roditeljska WhatsApp grupa 1.B.

Učiteljica Marina u ponedjeljak u 17:03 napiše:

„Poštovani roditelji, u četvrtak ćemo imati razredno fotografiranje. Cijena fotografije je osam eura. Molim da djeca dođu uredna. Lijep pozdrav!”

Četvrtak. Osam eura. Uredna djeca.

Gotovo.

Barem bi bilo gotovo u nekoj normalnoj zemlji.

Ali ovdje imamo 26 učenika, njihove roditelje i jednu ženu koja je studirala pet godina da bi na kraju radnog dana morala objašnjavati odraslim ljudima što znači doći uredan.

Prva se javlja Jakovljeva mama.

„Hoće li djeca morati biti u bijelim košuljama?”

„Ne moraju”, odgovara učiteljica Marina.

„Ali mogu?”

„Mogu.”

„A je li bolje da budu?”

MARINA, NEMOJ ODGOVARATI.

Ali Marina odgovori.

„Kako vi želite.”

Najveća pogreška koju jedan prosvjetni radnik može napraviti jest reći hrvatskom roditelju da nešto napravi kako želi.

Jer hrvatski roditelj ne zna što želi dok ne sazna što žele ostali roditelji. A kad sazna, onda želi nešto drugo.

„Ja mislim da bi bilo lijepo da svi budu jednako obučeni”, predlaže Emina mama.

„Slažem se.”

„I ja.”

„Možda bijele majice?”

„Ali bijela se brzo zaprlja.”

„Pa neće se valjda zaprljati do fotografiranja.”

„Vi ne poznajete mog Luku”, javlja se Lukina mama.

Luka je prošli tjedan uspio doći kući s kečapom na leđima, iako za ručak nisu imali kečap.

U 17:19 netko predlaže plave majice.

U 17:23 jedna majka pita mora li biti tamnoplava ili svijetloplava.

U 17:26 druga šalje fotografiju nijanse koju je pronašla na internetu.

U 17:28 treća napiše da to nije plava nego petrolej.

I tu se uključuje Filipov tata.

„Moj Filip ima crvenu. Ako je problem, stavite ga pokraj vatrogasnog aparata.”

„Ali onda neće biti usklađen s ostalima”, upozorava Emina mama.

„Neće. Ni inače nije.”

Nitko se ne smije.

Odnosno, vjerojatno se smiju, ali to ne žele javno priznati jer bi time pokazali da ne shvaćaju ozbiljnost situacije.

A situacija je ozbiljna.

Jer Tonijeva mama ima problem.

„Moj Toni se ne voli fotografirati.”

Toni ima sedam godina. Ne voli fotografiranje, ne voli grašak i ne voli kad mu netko govori da požuri. Ukratko, Toni je sasvim normalno dijete.

„Još u vrtiću je na svim fotografijama imao zatvorene oči”, objašnjava mama.

„Neka mu fotograf kaže da ih otvori”, predlaže Sarina mama.

„Ali on ih zatvori kad vidi blic.”

„Pa neka ne gleda u blic.”

„Ali onda neće gledati u kameru.”

„Neka gleda malo iznad.”

„Onda će izgledati kao da gleda u strop.”

Filipov tata napiše:

„Pa neka ga slikaju za osobnu. Tamo ionako nitko ne izgleda sretno.”

„Ali ja bih voljela da Toni na fotografiji izgleda prirodno”, odgovara njegova mama.

„Onda ga pustite da žmiri.”

I dok se pokušava riješiti pitanje Tonijevih očiju, Jakovljeva mama otvara novu frontu.

„A kako će djeca biti raspoređena?”

„Kako mislite?” pita učiteljica.

„Pa tko će stajati naprijed, a tko iza?”

„Prema visini.”

E, TU SMO.

Jer hrvatski roditelj može prihvatiti da mu dijete dobije trojku iz matematike, ali da stoji u zadnjem redu na fotografiji, to već zahtijeva sastanak s ravnateljem.

„Moj Jakov je još u vrtiću uvijek bio skroz iza”, piše mama.

„Pa visok je”, odgovara Lukina mama.

„Je, ali mu se nikad nije vidjela cijela košulja.”

OSAM EURA, A NE VIDI SE KOŠULJA.

To je već materijal za Državni inspektorat.

„Ja mislim da bi trebalo napraviti raspored da svi budu jednako vidljivi”, predlaže Emina mama.

„Kako jednako?” pita Filipov tata.

„Pa da nitko ne bude zaklonjen.”

„Onda ih slikajte jednog po jednog.”

„Ali to onda nije razredna fotografija.”

„Onda Jakova stavite naprijed, a ostalih dvadeset pet neka mu drži košulju da se cijela vidi.”

Jakovljeva mama ne odgovara.

Vjerojatno prvi put otkako je dijete krenulo u školu.

U 18:11 netko predlaže abecedni red.

U 18:14 jedna majka smatra da bi to bilo nepravedno prema djeci čija prezimena počinju slovima pri kraju abecede.

U 18:16 netko predlaže izvlačenje brojeva.

U 18:19 Filipov tata napiše:

„Predlažem kvalifikacije. Tko se najbolje nasmije, ide u prvi red. Ostali neka treniraju do iduće godine.”

A onda se javlja Sarina mama.

„Samo jedno pitanje. Hoće li fotografije biti digitalno obrađene?”

Marina ne odgovara.

Pametna žena.

„Mislim, hoće li fotograf uklanjati nepravilnosti?”

„Kakve nepravilnosti?” pita Lukina mama.

„Pa ako dijete ima prištić ili nešto.”

PRIŠTIĆ.

U PRVOM RAZREDU.

„A može li se ukloniti i podočnjake?” pita Filipov tata.

„Djeca nemaju podočnjake”, odgovara Sarina mama.

„Ne mislim na djecu. Na Marinu.”

Učiteljica Marina prvi put tog dana reagira na njegovu poruku.

Smješkićem.

Samo jednim.

Ali dovoljno da znamo da žena još nije potpuno izgubila volju za životom.

U 19:02 počinje rasprava o tome smiju li se fotografije objavljivati na društvenim mrežama.

„Ja ne želim da se moje dijete objavljuje bez dopuštenja.”

„Ni ja.”

„Ni ja.”

„A što ako netko fotografira svoju fotografiju i stavi je na Facebook?”

„Pa neka prekrije ostalu djecu.”

„Kako će ih prekriti?”

„Neka stavi emotikone.”

„Ali onda se neće vidjeti razred.”

Filipov tata ponovno:

„Ja ću prekriti svu ostalu djecu, a Filipovu sliku staviti na Facebook.”

„A što ako netko prepozna ostalu djecu?”

„Po čemu? Po rukama i nogama?”

„Pa i to je moguće.”

„Onda ću objaviti samo Filipa.”

„Ali to više nije razredna fotografija.”

„Nije ni roditeljski sastanak, pa vas slušam već dva sata.”

U 19:17 Jakovljeva mama pita može li se fotografija dobiti u većem formatu.

U 19:22 netko želi manji.

U 19:25 jedna majka pita može li fotografija biti crno-bijela.

U 19:31 netko pita može li se dobiti magnet za hladnjak.

U 19:42 Filipov tata napiše:

„Ako se ovako nastavi, fotograf će nama platiti osam eura da ga pustimo kući.”

A onda, kao i uvijek, dolazi pitanje novca.

„Meni je osam eura malo puno”, piše Sarina mama.

„I meni.”

„U vrtiću smo plaćali šest.”

„Sve je poskupjelo.”

„Ali fotograf samo stisne gumb.”

I ETO GA.

Fotografija, zanimanje koje je upravo svedeno na pritiskanje gumba.

U 20:04 jedna majka predlaže da se pronađe jeftiniji fotograf.

„Moj šogor ima dobar aparat.”

„Kakav?”

„Canon.”

„Koji Canon?”

„Ne znam, crni.”

To je dovoljno.

U 20:12 imamo alternativnog fotografa.

U 20:18 otvara se anketa.

U 20:26 roditelji glasaju između profesionalnog fotografa za osam eura i nečijeg šogora koji ima crni Canon.

U 20:31 Filipov tata glasa za šogora.

„Zašto?” pita Jakovljeva mama.

„Zato što čovjek još ne zna u što se upušta. Neka i on nešto nauči.”

Toni ima sedam godina

Toni iz 1.b

Sljedećeg jutra učiteljica Marina prekida raspravu.

„Poštovani roditelji, fotografiranje će obaviti fotograf s kojim škola surađuje. Molim vas da više ne otvaramo ankete. Hvala na razumijevanju.”

I nastane mir.

Četiri minute.

Onda Tonijeva mama napiše:

„Samo da pitam, smiju li dječaci imati gel u kosi?”

BOŽE, UZMI ME.

„Smiju”, odgovara Marina.

„A koliko?”

Učiteljica više ne odgovara.

Vjerojatno je u tom trenutku otvorila oglasnik i počela gledati koliko košta mali apartman na nekom otoku bez interneta.

Ali četvrtak ipak dolazi.

Dvadeset šest učenika dolazi u školu.

Jedanaest ih ima bijele košulje. Sedmero plave majice. Troje trenirke. Dvoje svečane hlače. Jedna djevojčica ima haljinu kakvu bi mogla nositi na dodjeli Oscara. A preostalo dvoje odjeveno je sasvim obično, jer njihovi roditelji nisu stigli pročitati raspravu.

Luka već u osam ujutro ima mrlju na rukavu.

Ema je ljuta jer joj je mama napravila frizuru koju nije htjela.

Jakov je visok pa stoji iza.

Toni je zaboravio da je fotografiranje.

Došao je u majici s dinosaurom.

A Filip?

Filip je došao u crvenoj majici.

Na kojoj piše:

„NE DIRAJ ME.”

Fotograf namješta aparat.

Učiteljica Marina pokušava rasporediti djecu.

„Toni, malo lijevo.”

Toni ode desno.

„Luka, ruke dolje.”

Luka digne jednu.

„Ema, pogledaj ovamo.”

Ema gleda kroz prozor.

„Filipe, prestani raditi rogove Jakovu.”

Filip prestane.

Na tri sekunde.

Fotograf konačno uspije uhvatiti trenutak.

Klik.

Gotovo.

Dvadeset šest djece. Jedna fotografija.

I onda, tjedan dana kasnije, stižu slike.

U 17:03 učiteljica Marina napiše:

„Poštovani roditelji, fotografije su stigle. Djeca će ih danas ponijeti kući.”

U 17:07 počinje drugi svjetski rat.

„Moj Jakov se jedva vidi!”

„Luka ima zatvorena usta!”

„Ema izgleda ljuto!”

„Mojoj Sari se vidi samo pola mašne!”

„Toni je opet zatvorio oči!”

Naravno da jest.

Toni je jedino dijete koje je uspjelo žmiriti na svim vrtićkim fotografijama, vlastitom rođendanu i obiteljskom slikanju za Božić.

„Može li se fotografija ponoviti?” pita Jakovljeva mama.

„I ja bih voljela”, piše Emina mama.

„Mi isto.”

„Možda da fotograf dođe još jednom.”

„Ali onda ćemo opet morati platiti.”

„Pa neka ovaj put bude besplatno.”

U 17:22 Filipov tata napiše:

„Meni je fotografija odlična.”

Prvi pozitivan komentar.

„Stvarno?” pita Sarina mama.

„Da.”

„A kako Filip izgleda?”

„Nemam pojma. Nisam ga još našao.”

„Kako ga nisi našao?”

„Pa dvadeset šest ih je. Tražim ga već deset minuta.”

U 17:28 stiže nova poruka.

„Našao sam ga.”

„I?”

„Nije moj.”

U 17:31 Filipov tata šalje fotografiju.

Na njoj dvadeset šest djece.

Jedno žmiri. Jedno gleda u pod. Jedno se smije kao da mu je upravo ispričan najbolji vic na svijetu. Jakov je iza, Luka ima mrlju na košulji, a Filip pokazuje dva prsta iza glave dječaka ispred sebe.

I onda Filipov tata napiše:

„Znate što je meni najljepše na ovoj fotografiji?”

„Što?” pita Tonijeva mama.

„Što se djeca smiju. I što se vas nigdje ne vidi.”

U grupi nastane tišina.

Čak jedanaest minuta.

A onda se javlja Jakovljeva mama:

„Oprostite, samo da pitam, hoćemo li za Božić organizirati zajedničko fotografiranje s roditeljima?”

Filipov tata odgovori prvi.

„Može. Ali ja ću žmiriti.”

A Toni, koji je upravo pogledao fotografiju, kaže materi da on na slici uopće nije žmirio.

„Kako nisi, Toni? Pa vidiš da jesi!”

„Nisam. Samo nisam htio gledati.”

„Što nisi htio gledati?”

„Fotografa.”

„Zašto?”

„Jer mi je rekao da zamislim nešto lijepo.”

„Pa?”

„Pa zamislio sam da sam doma.”

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!

Nastavi čitati
Kolumne

Bolestan si? Oprosti što smetaš...

Ne želim da se naša očekivanja od zdravstva svedu na to da se iz bolnice vratimo živi, s istim organima s kojima smo u nju ušli. Jer to nije standard kojem bi jedna civilizirana država trebala težiti.

U Hrvatskoj je bolest postala svojevrsni građanski prekršaj. Nije još kažnjiva zakonom, ali po načinu na koji se prema bolesnom čovjeku ponekad postupa, čovjek bi pomislio da je počinio nešto ozbiljno.

Dok si zdrav, dobrodošao si. Radiš, plaćaš doprinose, puniš proračun i financiraš zdravstveni sustav. Nitko te ne pita koliko si umoran ni koliko još možeš izdržati. Ali kada se razboliš, odjednom postaješ problem. Dosadan si. Nestrpljiv. Zahtjevan. Još jedan broj na zdravstvenoj iskaznici. Još jedan glas s druge strane telefona koji nitko ne želi podignuti.

Jebem ti državu u kojoj čovjek mora biti zdrav da bi mogao ostvariti pravo na liječenje.

I nemojmo odmah krenuti s onom otrcanom pričom kako imamo izvrsnih liječnika. Imamo ih. Itekako. Imamo medicinskih sestara koje rade posao za troje, liječnika koji ostaju nakon radnog vremena i zdravstvenih djelatnika koji još uvijek razumiju da se ispod bolničke pidžame nalazi ljudsko biće, a ne inventarski broj. Ali njihova požrtvovnost ne može biti vječno opravdanje za sustav koji na previše mjesta funkcionira zahvaljujući tome što se pojedinci još nisu predali.

Pogledajmo samo na što su se svele pojedine ordinacije obiteljske medicine.

Nekada si odlazio liječniku jer nisi znao što ti je. Danas mu pošalješ elektroničku poštu s nazivom lijeka za koji misliš da ti treba, pa se nadaš da će ti recept stići prije nego što se bolest predomisli i odluči te dokrajčiti.

Telefon? Zvoni u prazno. Ili se uključi automatska govorna pošta.

„Nakon zvučnog signala izgovorite ime, prezime i lijekove koji su vam potrebni.”

Predivno.

Još samo nedostaje da ti automat kaže kako za upalu pluća pritisneš jedinicu, za srčani udar dvojku, a ako si već umro, ostaneš na liniji jer će se prvi slobodni djelatnik javiti čim bude mogao.

Nemam ništa protiv elektroničkog naručivanja redovite terapije. Tehnologija bi nam trebala olakšavati život. Ali kada elektronička pošta postane zamjena za razgovor, pregled i dostupnost liječnika, onda više ne govorimo o modernizaciji zdravstva. Govorimo o digitalizaciji ravnodušnosti.

Zamislite mladu majku koja se boji zbog djetetove temperature. Radnika kojega danima probada u prsima. Staricu koja nema internet i čovjeka koji ne zna treba li mu antibiotik, pregled ili hitna pomoć. Svi oni trebaju liječnika, a ne tečaj samodijagnostike i informatičke pismenosti.

Uostalom, zašto bismo imali liječnike kada svaki pacijent može postati vlastiti specijalist, a ordinacija poštanski sandučić za narudžbu tableta?

A onda dolazimo do bolnica. Do onih mjesta u koja čovjek odlazi kada više nema kamo.

U jednoj nama bliskoj bolnici moja je obitelj doživjela nešto što ne prepričavam kao glasinu niti prenosim kao priču koju sam čuo od poznanika.

To je iskustvo moje vlastite obitelji.

Na hitnom prijemu tijekom noći nije bilo dostupnog stručnjaka koji bi mogao obaviti i očitati potreban ultrazvučni pregled. Trebalo je čekati jutro.

Jutro!

U bolnici. Na hitnom prijemu.

I dok čovjek čeka, ne čeka samo pregled. Čeka odgovor na pitanje što mu se događa. Čeka da netko ustanovi zašto ga boli. Čeka s onim odvratnim osjećajem nemoći koji poznaje svatko tko je ikada strepio za zdravlje nekoga svojega.

Kao da bolest radi od sedam do petnaest. Kao da se unutarnji organi nakon završetka radnog vremena pristojno dogovore da neće otkazivati poslušnost.

Znam da ultrazvuk nije potreban svakom pacijentu. Ali kada je medicinski potreban bez odgode, mora postojati način da se pregled napravi ili pacijenta pravodobno uputi ondje gdje je to moguće.

I zato me zanima tko je odgovoran za organizaciju takve službe. Tko odlučuje što mora biti dostupno noću? Tko provjerava funkcionira li sustav u stvarnim uvjetima, a ne samo u uredno ispunjenim tablicama?

Odgovornost ne počinje tek onda kada netko umre. Počinje onoga trenutka kada se uoči ozbiljan nedostatak koji bi nekoga mogao ugroziti.

A posebna je priča odlazak na operaciju.

U toj istoj bolnici među ljudima kruže uznemirujuće priče o navodnim kirurškim pogreškama. Spominju se čak i slučajevi pogrešno odstranjenih dijelova tijela. Ne mogu potvrditi istinitost tih navoda i neću nikoga proglašavati krivim na temelju glasina.

Ali kada takve priče izazivaju strah među pacijentima, najmanje što se može očekivati jest da se ozbiljne i konkretne prijave stručno provjere te da se utvrdi postoji li osnova za odgovornost.

Zamislite da dolazite na operaciju i umjesto da razmišljate o oporavku, molite Boga da vas ne dopadne kirurg o čijem se radu prepričavaju takve stvari.

Kod najpokvarenijeg automehaničara barem postoji mogućnost da vam ugradi pogrešan dio i poslije ga zamijeni. Kod čovjeka ta mogućnost često ne postoji.

Nemamo rezervnu jetru u garaži, drugi bubreg u ladici ni zamjensko srce na skladištu.

Ilustracija: MojPortal.hr

Ilustracija: MojPortal.hr

Ako se stručna pogreška doista dogodi, pacijent ima pravo znati što se dogodilo, tko je odgovoran i što će se poduzeti da se ista pogreška ne ponovi. Ne tražim javni linč liječnika. Tražim sustav u kojem se stručnost štiti, pogreške istražuju, a odgovornost ne završava na isprici ili prebacivanju krivnje.

Ipak, ono što me možda najviše užasava nije ni telefon koji nitko ne podiže, ni pregled koji se odgađa, ni mogućnost liječničke pogreške.

Užasava me odnos prema čovjeku.

Onaj pogled preko naočala. Onaj uzdah kada ponovno postaviš pitanje. Onaj ton kojim ti netko daje do znanja da si nepoželjan gost u ustanovi koju financiraš vlastitim novcem.

Kao da si došao posuditi novac, a ne zatražiti zdravstvenu pomoć. Kao da je bolest osobni neuspjeh. Kao da si kriv što ti srce preskače, što te želudac razdire ili što te strah nalaza koji držiš u rukama.

Posebno je odvratno kada takav odnos osjete stariji ljudi.

Oni koji su četrdeset godina radili, plaćali doprinose, gradili ovu zemlju i vjerovali da će ih barem u starosti netko liječiti s dostojanstvom. Danas neki od njih skupljaju hrabrost da nazovu ordinaciju. Ne zato što se boje bolesti, nego zato što se boje da će nekome ići na živce.

Kakva je to civilizacija u kojoj se čovjek mora ispričavati što je bolestan?

Ali bolest ne bira godine. Danas imaš trideset, radiš, treniraš i planiraš budućnost. A onda jednoga jutra napipaš kvržicu, srce ti počne neobično lupati ili te uhvati bol kakvu nikada nisi osjetio.

Odjednom nisi više zdrav čovjek s planovima. Postaješ pacijent.

I počinje čekanje. Pregleda. Nalaza. Specijalista. Odgovora. Nečije odluke koliko je tvoj problem ozbiljan.

A između svih tih čekanja odvija se nešto što se u medicinskoj dokumentaciji uglavnom ne bilježi.

Strah.

Onaj koji čovjeka drži budnim dok ostatak kuće spava. Koji ga tjera da po stoti put čita nalaz čije riječi ne razumije. Koji ga natjera da pred vlastitom djecom glumi da je sve u redu, a zatim se zaključa u kupaonicu jer više ne može izdržati.

I onda mu netko kaže da se ne uzrujava. Da bude strpljiv. Da nije jedini.

Pa naravno da nije jedini, jebemu mater.

Upravo je u tome problem!

Toliko se ljudi osjeća napušteno da smo njihovu patnju počeli doživljavati kao nešto sasvim normalno.

A čim netko progovori, pojavi se dežurna obrana sustava. Nema dovoljno liječnika. Nema dovoljno novca. Nema dovoljno opreme. Ljudi su preopterećeni.

Sve to može biti istina.

Ali nedostatak osoblja nije dozvola za nedostatak ljudskosti. Umor može objasniti nervozu, ali ne može opravdati ponižavanje. Loša organizacija može objasniti čekanje, ali ne može opravdati prijezir.

Medicinska diploma može dokazati obrazovanje, ali nikada sama po sebi ne može dokazati karakter.

Ne tražim čuda. Ne tražim da svaki liječnik bude svetac niti da medicina pobijedi smrt. Tražim da čovjek može doći do liječnika. Da se telefon ne pretvori u zid. Da hitna pomoć doista bude hitna. Da se ozbiljne sumnje na stručne pogreške istražuju, a utvrđene pogreške ne skrivaju iza autoriteta bijele kute.

I da nitko ne bude ponižen zato što je bolestan.

Jednoga dana svi ćemo se naći s druge strane toga stola. I oni koji danas odlučuju o zdravstvenom sustavu. I oni koji ga vode. I oni koji u njemu rade. I oni koji misle da se njih bolest nikada neće ticati.

Možda će i njima zadrhtati ruka dok budu držali nalaz. Možda će i oni trebati nekoga tko će ih saslušati. I bit će im važno da se netko javi na telefon.

Tada će, nadam se, razumjeti da zdravstvo nije milostinja koju država udjeljuje bolesnima, nego obveza koju duguje ljudima.

Ne želim živjeti u zemlji u kojoj čovjek mora imati vezu da bi dobio pregled, novac da bi skratio čekanje i sreću da bi naišao na nekoga tko će ga saslušati. Ne želim da bolesni ljudi budu zahvalni samo zato što ih netko nije ponizio.

I ne želim da se naša očekivanja od zdravstva svedu na to da se iz bolnice vratimo živi, s istim organima s kojima smo u nju ušli.

Jer to nije standard kojem bi jedna civilizirana država trebala težiti.

To je minimum ispod kojega više nema ni medicine ni dostojanstva.

A najstrašnije od svega jest što smo se toliko naviknuli na poniženja da smo običnu ljudskost počeli doživljavati kao iznimnu zdravstvenu uslugu.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!

Nastavi čitati

Trending

1 / 1