Primijetio sam da smo došli u neko čudno vrijeme u kojem se čovjek više ne može ni pošteno zaglupiti, a da se zbog toga ne mora nekome opravdavati.
Sve mora biti kvalitetno. Sve mora imati dubinu, poruku, umjetničku vrijednost i, po mogućnosti, nekakvu društvenu relevantnost. Knjiga mora mijenjati pogled na svijet, film mora otvarati važna pitanja, a glazba mora imati tekst koji bi se mogao analizirati na Filozofskom fakultetu.
Ako nakon napornog dana legnete na kauč i pogledate film u kojem Jean-Claude Van Damme jednim udarcem noge riješi međunarodni kriminalni lanac, negdje u Hrvatskoj jedan kulturno osviješten čovjek osjeti neobjašnjivu bol u prsima.
Jer mogli ste gledati Bergmana.
A vi gledate čovjeka koji radi špagu između dva kamiona.
I još uživate.
Strašno.
Ima ta jedna posebna vrsta ljudi koja vam neće izravno reći da je intelektualno superiornija od vas. Neće, jer je to nepristojno. Umjesto toga, sasvim će slučajno spomenuti da televiziju ne gledaju već petnaest godina, da slušaju isključivo jazz i da su upravo završili nekog ruskog pisca čije prezime ima više suglasnika nego prosječno hrvatsko selo stanovnika.
Onda će vas pitati što vi čitate.
A vi biste najradije rekli da ste sinoć četrdeset minuta čitali komentare ispod vijesti o poskupljenju bureka.
I da je bilo napetije od Dostojevskog.
Ali nećete. Jer smo stvorili društvo u kojem se čovjek srami vlastitog zadovoljstva ako ono nema dovoljno visoku ocjenu na nekoj zamišljenoj ljestvici kulturne vrijednosti.
Pa tako ljudi više ne gledaju filmove. Oni ih konzumiraju. Ne slušaju glazbu. Oni istražuju glazbene pravce. Ne čitaju knjige. Oni rade na sebi.
Jebote, još malo pa će nam za gledanje komedije trebati potvrda da smo prethodno odgledali dva dokumentarca o klimatskim promjenama i jedan iranski film bez dijaloga.
Da se malo iskupimo.
Nemam ništa protiv kvalitetne umjetnosti. Naprotiv. Obožavam trenutak kada me neka knjiga toliko pogodi da je moram odložiti i nekoliko minuta gledati u zid. Volim pjesme koje sam čuo stotinu puta, a tek me sto prvi put pronađu na pravom mjestu. Volim filmove nakon kojih ne možete odmah ustati iz fotelje jer imate osjećaj da biste odlaskom u kuhinju na neki način izdali ono što ste upravo pogledali.
Ali, pobogu, ne želim da me svaka knjiga emocionalno raskopa, svaka pjesma suoči s prolaznošću života, a svaki film natjera da preispitam vlastiti odnos prema društvu, obitelji i kapitalizmu.
Ponekad želim samo gledati kako dva idiota pokušavaju opljačkati banku, a jedan zaboravi pištolj u automobilu.
I smijati se.
Bez katarze.
Bez simbolike.
Bez potrebe da nakon odjavne špice postanem bolji čovjek.
Jer postoji nešto duboko naporno u toj ideji da svaka slobodna minuta mora biti iskorištena za naše intelektualno usavršavanje.
Kao da smo svi nekakvi nedovršeni građevinski projekti pa nas treba stalno nadograđivati.
Pročitaj nešto pametno. Poslušaj nešto kvalitetno. Pogledaj nešto edukativno. Nauči novi jezik. Proširi horizonte. Izađi iz zone komfora.
Čovjek ujutro ustane, ode na posao, osam sati rješava tuđe probleme, sluša sastanke na kojima se sat vremena raspravlja o nečemu što se moglo napisati u tri rečenice, usput obavi kupovinu, plati račune, odgovori na poruke i navečer konačno sjedne.
A onda bi, prema mišljenju kulturne policije, trebao otvoriti Nietzschea.
Ne može.
Večeras će gledati Buda Spencera i Terencea Hilla kako šamaraju pola saloona.
I to je sasvim legitimna životna odluka.
Posebno me fascinira potreba da se vlastiti ukus opravdava pred drugima.
Netko kaže da voli narodnjake, ali odmah doda kako inače sluša kvalitetnu glazbu. Kao da je upravo priznao prometni prekršaj pa navodi olakotne okolnosti.
„Ma ja ti inače slušam rock, blues, klasiku, znaš... Ali nekad, eto, pustim i nešto takvo.“
Takvo.
Kao da govori o spolno prenosivoj bolesti.
Čovječe, ako ti se u subotu navečer sluša pjesma u kojoj žena treći put oprašta muškarcu koji ju je prevario sa sestrom njezine najbolje prijateljice, pusti je.
Ako znaš refren, pjevaj.
Ako znaš i drugu strofu, očito imaš ozbiljniji odnos s tom pjesmom nego što si spreman priznati.
Hoće li ti netko oduzeti pravo da sutra slušaš Pink Floyd?
Hoće li ti knjižničarka poništiti člansku iskaznicu ako priznaš da si pročitao ljubić u kojem se bogati, emocionalno nedostupni direktor zaljubi u siromašnu djevojku koja jedina ima hrabrosti reći mu istinu?
Neće.
A čak i da hoće, neka se nosi u kurac!
I ta potreba da se drugima opravdavamo odavno je izašla iz knjižnica, kina i koncertnih dvorana. Uvukla nam se u restorane, kafiće, na godišnje odmore, u garderobne ormare.
Odeš na more.
Sjedneš u restoran, otvoriš jelovnik i ugledaš ćevape.
Jedu ti se ćevapi.
Ali si na moru.
A na moru se, navodno, jede riba. Jer nisi valjda prevalio tristo kilometara da bi jeo nešto što imaš i kod kuće.
Pa naručiš brancina.
Ne zato što ti se jede brancin, nego zato što će za susjednim stolom netko možda pomisliti da si seljačina ako naručiš ćevape.
I tako sjediš uz more, gledaš zalazak sunca, piješ vino koje ti se baš i ne sviđa i jedeš ribu koju zapravo nisi želio.
Ali barem nitko ne misli da si glup.
Čestitam.
Upravo si platio 70 eura da bi ostavio dojam na ljude koji ne znaju ni kako se zoveš.
Ako si na Hvaru i jede ti se bolonjez, naruči bolonjez. Neće se zbog toga srušiti zvonik, niti će ti dalmatinska kulturna baština poslati tužbu.
Isto vrijedi za piće.
Sjećate se gustog soka sa šlagom?
One divne, potpuno nepotrebne kombinacije koja nema nikakvu gastronomsku ambiciju osim da čovjeku bude fina?
Nekada smo to obožavali.
A danas sjednete na terasu i naručite espresso, mineralnu ili nekakav koktel čiji sastojci zvuče kao popis bilja koje raste na zaštićenom području.
Jer vam je neugodno naručiti gusti sa šlagom.
Što će ljudi misliti?
Da ste dijete? Da nemate ukusa? Da niste dovoljno odrasli za ozbiljna pića?
Naruči taj jebeni gusti sa šlagom.
Neka ti stave i dvije slamke ako hoćeš.
I pij ga s takvim zadovoljstvom da konobar pomisli kako je upravo poslužio čovjeka koji je naslijedio tri stana i riješio sve životne probleme.
Ne moraš piti vino samo zato što svi za stolom raspravljaju o njegovu tijelu, notama i završetku. Ako ti se pije gemišt, pij gemišt. Ako ti se pije Coca-Cola uz odrezak od četrdeset eura, naruči je.
Nisi na ispitu za sommeliera.
Na večeri si.
Netko bi obukao košulju jarke boje, netko tenisice uz elegantnu haljinu, netko kaubojske čizme ili šešir.
Ali što će ljudi reći?
Treba biti primjeren.
Primjeren kome?
Čovjeku iz susjedne zgrade koji već dvadeset godina nosi istu sivu jaknu i ima mišljenje o svemu, uključujući boju tuđih cipela?
Ili uzmimo godišnji odmor.
Netko želi sedam dana ležati na plaži. Ne obilaziti znamenitosti, ne istraživati skrivene uvale, ne penjati se na vidikovce i ne ustajati u šest ujutro kako bi doživio autentično iskustvo lokalnog stanovništva.
Samo ležati.
Kupiti lubenicu, čitati glupi krimić, otići na kupanje i navečer prošetati do sladoleda.
Ali onda se pojavi netko tko je na istom otoku proveo četiri dana i obišao sedamnaest crkava, tri arheološka nalazišta i maslinik u kojem se ulje proizvodi metodom iz četrnaestog stoljeća.
„Pa zar nisi bio tamo?“
Nisam.
„Pa to se mora vidjeti!“
Ne mora.
Čovjek je na godišnjem odmoru, a ne na terenskoj nastavi iz povijesti umjetnosti.
Ako te veseli otići u Pariz i fotografirati se pred Eiffelovim tornjem, fotografiraj se. Ne moraš otkrivati skriveni pariški lokal u kojem se okupljaju samo domaći umjetnici kako bi dokazao da nisi običan turist.
Običan si turist.
I što onda?
Nisi došao u Pariz na natječaj za najautentičnijeg Francuza.
Došao si vidjeti Pariz.
Naravno, ništa od ovoga ne znači da je sve jednako kvalitetno. Nije.
Postoje loše knjige. Postoje loši filmovi. Postoji glazba napravljena po receptu toliko jednostavnom da biste je mogli proizvesti u pekarnici, između dvije ture kiflica.
Ali tu dolazimo do jedne sitnice koju smo, izgleda, zaboravili.
Ne mora nešto biti dobro da bi nama u određenom trenutku bilo dobro.
Možete znati da gledate katastrofalan film i pritom se fenomenalno zabavljati. Možete biti svjesni da je pjesma glazbeno banalna, a da vam baš ona popravi večer. Možete pročitati roman koji nikada neće ući u književnu povijest, ali će vam pomoći da barem nekoliko sati ne razmišljate o vlastitim problemima.
I ne morate zbog toga izmišljati nekakvu dublju vrijednost.
Ne morate reći da film zapravo predstavlja zanimljivu dekonstrukciju suvremenog društva.
Ne predstavlja.
Tip je upravo automobilom preskočio helikopter.
I bilo vam je jebeno.
To je sasvim dovoljno.
Od ukusa smo napravili osobnu iskaznicu. Preko njega dokazujemo tko smo, koliko vrijedimo i kojem društvenom sloju pripadamo. Na policama izlažemo knjige koje nas predstavljaju, na društvenim mrežama dijelimo glazbu koja nas čini zanimljivima, a o filmovima govorimo kao da smo osobno sudjelovali u njihovoj režiji.
Sve dok nas netko ne uhvati kako u dva ujutro gledamo reprizu emisije za koju smo javno tvrdili da je dokaz civilizacijskog propadanja.
A gledamo je već četrdeset minuta.
I zanima nas tko će ispasti.
Ima ljudi koji čitaju ozbiljnu književnost, citiraju velike filozofe i gledaju isključivo nagrađivane filmove, a prema drugima se ponašaju kao potpuni kreteni.
Kao što ima i onih koji nisu pročitali knjigu godinama, gledaju televizijske gluposti i slušaju glazbu koju kritičari ne bi pustili ni neprijatelju, a imaju više ljudskosti i razumijevanja nego pola kulturne scene zajedno.
To što netko sluša Mozarta ne znači da je dobar čovjek. Kao što ni činjenica da netko zna sve pjesme Lepe Brene ne znači da mu je mozak trajno oštećen.
A najgore je što ta komisija pred kojom se cijeli život opravdavamo najčešće uopće ne postoji.
Sami smo je izmislili.
Sami sebi branimo gusti sa šlagom. Sami sebi naručujemo brancina umjesto ćevapa. Sami sebe uvjeravamo da nam se ne sviđa pjesma uz koju bismo najradije zapjevali iz svega glasa.
I onda se čudimo što smo umorni.
Pa naravno da smo umorni.
Cijeli dan glumimo pred publikom koja možda uopće ne gleda.
Čitajte velike pisce. Gledajte velika filmska ostvarenja. Slušajte glazbu koja vas oplemenjuje. Putujte, istražujte, kušajte nova jela i dopustite umjetnosti i životu da vas mijenjaju.
Ali nemojte od toga napraviti zatvor.
Jer ima u tome neke prekrasne ironije.
Čitamo filozofe koji su cijele živote posvetili pitanju slobode, gledamo filmove o ljudima koji se usuđuju biti svoji, slušamo pjesme o nepristajanju na društvena očekivanja.
Divimo im se.
Citiramo ih.
A onda sjednemo u restoran i ne usudimo se naručiti bečki odrezak jer će netko za susjednim stolom možda misliti da smo seljačine.
Pa jebote, čemu smo onda sve to čitali?
Čemu sva ta umjetnost, filozofija, obrazovanje i silna priča o autentičnosti ako nam je na kraju za vlastiti ručak potrebno odobrenje nepoznatog čovjeka?
Zato sljedeći put naručite ono što vam se jede. Obucite ono što vam se sviđa. Pustite pjesmu koju volite. Pogledajte glupi film. Pročitajte lošu knjigu ako vas zabavlja. Otiđite na more i provedite sedam dana na istoj plaži ako vam je tako lijepo.
I nemojte se pravdati.
Ni objašnjavati da inače imate bolji ukus.
Neka netko drugi čita Nietzschea, sluša Bacha, jede brancina i pije vino s notama šumskog voća.
Vi naručite gusti sa šlagom.
I uživajte.
Jer od svih gluposti koje čovjek može napraviti u životu, možda je najveća ona da se odrekne nečega što ga veseli samo zato da neki drugi idiot ne bi pomislio da je glup.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!

