Kolumne

ŽIVOT IZBLIZA

Od ukusa smo napravili osobnu iskaznicu i pretvorili život u zatvor

Marko Franić piše kako cijeli dan glumimo pred publikom koja nas uopće ne gleda i onda se čudimo što smo kronično umorni od vlastitih izbora

Prati MojPortal.hr na Googleu

IlustraciJa: MojPortal.hr

IlustraciJa: MojPortal.hr

Primijetio sam da smo došli u neko čudno vrijeme u kojem se čovjek više ne može ni pošteno zaglupiti, a da se zbog toga ne mora nekome opravdavati.

Sve mora biti kvalitetno. Sve mora imati dubinu, poruku, umjetničku vrijednost i, po mogućnosti, nekakvu društvenu relevantnost. Knjiga mora mijenjati pogled na svijet, film mora otvarati važna pitanja, a glazba mora imati tekst koji bi se mogao analizirati na Filozofskom fakultetu.

Ako nakon napornog dana legnete na kauč i pogledate film u kojem Jean-Claude Van Damme jednim udarcem noge riješi međunarodni kriminalni lanac, negdje u Hrvatskoj jedan kulturno osviješten čovjek osjeti neobjašnjivu bol u prsima.

Jer mogli ste gledati Bergmana.

A vi gledate čovjeka koji radi špagu između dva kamiona.

I još uživate.

Strašno.

Ima ta jedna posebna vrsta ljudi koja vam neće izravno reći da je intelektualno superiornija od vas. Neće, jer je to nepristojno. Umjesto toga, sasvim će slučajno spomenuti da televiziju ne gledaju već petnaest godina, da slušaju isključivo jazz i da su upravo završili nekog ruskog pisca čije prezime ima više suglasnika nego prosječno hrvatsko selo stanovnika.

Onda će vas pitati što vi čitate.

A vi biste najradije rekli da ste sinoć četrdeset minuta čitali komentare ispod vijesti o poskupljenju bureka.

I da je bilo napetije od Dostojevskog.

Ali nećete. Jer smo stvorili društvo u kojem se čovjek srami vlastitog zadovoljstva ako ono nema dovoljno visoku ocjenu na nekoj zamišljenoj ljestvici kulturne vrijednosti.

Pa tako ljudi više ne gledaju filmove. Oni ih konzumiraju. Ne slušaju glazbu. Oni istražuju glazbene pravce. Ne čitaju knjige. Oni rade na sebi.

Jebote, još malo pa će nam za gledanje komedije trebati potvrda da smo prethodno odgledali dva dokumentarca o klimatskim promjenama i jedan iranski film bez dijaloga.

Da se malo iskupimo.

Nemam ništa protiv kvalitetne umjetnosti. Naprotiv. Obožavam trenutak kada me neka knjiga toliko pogodi da je moram odložiti i nekoliko minuta gledati u zid. Volim pjesme koje sam čuo stotinu puta, a tek me sto prvi put pronađu na pravom mjestu. Volim filmove nakon kojih ne možete odmah ustati iz fotelje jer imate osjećaj da biste odlaskom u kuhinju na neki način izdali ono što ste upravo pogledali.

Ali, pobogu, ne želim da me svaka knjiga emocionalno raskopa, svaka pjesma suoči s prolaznošću života, a svaki film natjera da preispitam vlastiti odnos prema društvu, obitelji i kapitalizmu.

Ponekad želim samo gledati kako dva idiota pokušavaju opljačkati banku, a jedan zaboravi pištolj u automobilu.

I smijati se.

Bez katarze.

Bez simbolike.

Bez potrebe da nakon odjavne špice postanem bolji čovjek.

Jer postoji nešto duboko naporno u toj ideji da svaka slobodna minuta mora biti iskorištena za naše intelektualno usavršavanje.

Kao da smo svi nekakvi nedovršeni građevinski projekti pa nas treba stalno nadograđivati.

Pročitaj nešto pametno. Poslušaj nešto kvalitetno. Pogledaj nešto edukativno. Nauči novi jezik. Proširi horizonte. Izađi iz zone komfora.

Čovjek ujutro ustane, ode na posao, osam sati rješava tuđe probleme, sluša sastanke na kojima se sat vremena raspravlja o nečemu što se moglo napisati u tri rečenice, usput obavi kupovinu, plati račune, odgovori na poruke i navečer konačno sjedne.

A onda bi, prema mišljenju kulturne policije, trebao otvoriti Nietzschea.

Ne može.

Večeras će gledati Buda Spencera i Terencea Hilla kako šamaraju pola saloona.

I to je sasvim legitimna životna odluka.

Posebno me fascinira potreba da se vlastiti ukus opravdava pred drugima.

Netko kaže da voli narodnjake, ali odmah doda kako inače sluša kvalitetnu glazbu. Kao da je upravo priznao prometni prekršaj pa navodi olakotne okolnosti.

„Ma ja ti inače slušam rock, blues, klasiku, znaš... Ali nekad, eto, pustim i nešto takvo.“

Takvo.

Kao da govori o spolno prenosivoj bolesti.

Čovječe, ako ti se u subotu navečer sluša pjesma u kojoj žena treći put oprašta muškarcu koji ju je prevario sa sestrom njezine najbolje prijateljice, pusti je.

Ako znaš refren, pjevaj.

Ako znaš i drugu strofu, očito imaš ozbiljniji odnos s tom pjesmom nego što si spreman priznati.

Hoće li ti netko oduzeti pravo da sutra slušaš Pink Floyd?

Hoće li ti knjižničarka poništiti člansku iskaznicu ako priznaš da si pročitao ljubić u kojem se bogati, emocionalno nedostupni direktor zaljubi u siromašnu djevojku koja jedina ima hrabrosti reći mu istinu?

Neće.

A čak i da hoće, neka se nosi u kurac!

I ta potreba da se drugima opravdavamo odavno je izašla iz knjižnica, kina i koncertnih dvorana. Uvukla nam se u restorane, kafiće, na godišnje odmore, u garderobne ormare.

Odeš na more.

Sjedneš u restoran, otvoriš jelovnik i ugledaš ćevape.

Jedu ti se ćevapi.

Ali si na moru.

A na moru se, navodno, jede riba. Jer nisi valjda prevalio tristo kilometara da bi jeo nešto što imaš i kod kuće.

Pa naručiš brancina.

IlustraciJa: MojPortal.hr

IlustraciJa: MojPortal.hr

Ne zato što ti se jede brancin, nego zato što će za susjednim stolom netko možda pomisliti da si seljačina ako naručiš ćevape.

I tako sjediš uz more, gledaš zalazak sunca, piješ vino koje ti se baš i ne sviđa i jedeš ribu koju zapravo nisi želio.

Ali barem nitko ne misli da si glup.

Čestitam.

Upravo si platio 70 eura da bi ostavio dojam na ljude koji ne znaju ni kako se zoveš.

Ako si na Hvaru i jede ti se bolonjez, naruči bolonjez. Neće se zbog toga srušiti zvonik, niti će ti dalmatinska kulturna baština poslati tužbu.

Isto vrijedi za piće.

Sjećate se gustog soka sa šlagom?

One divne, potpuno nepotrebne kombinacije koja nema nikakvu gastronomsku ambiciju osim da čovjeku bude fina?

Nekada smo to obožavali.

A danas sjednete na terasu i naručite espresso, mineralnu ili nekakav koktel čiji sastojci zvuče kao popis bilja koje raste na zaštićenom području.

Jer vam je neugodno naručiti gusti sa šlagom.

Što će ljudi misliti?

Da ste dijete? Da nemate ukusa? Da niste dovoljno odrasli za ozbiljna pića?

Naruči taj jebeni gusti sa šlagom.

Neka ti stave i dvije slamke ako hoćeš.

I pij ga s takvim zadovoljstvom da konobar pomisli kako je upravo poslužio čovjeka koji je naslijedio tri stana i riješio sve životne probleme.

Ne moraš piti vino samo zato što svi za stolom raspravljaju o njegovu tijelu, notama i završetku. Ako ti se pije gemišt, pij gemišt. Ako ti se pije Coca-Cola uz odrezak od četrdeset eura, naruči je.

Nisi na ispitu za sommeliera.

Na večeri si.

Netko bi obukao košulju jarke boje, netko tenisice uz elegantnu haljinu, netko kaubojske čizme ili šešir.

Ali što će ljudi reći?

Treba biti primjeren.

Primjeren kome?

Čovjeku iz susjedne zgrade koji već dvadeset godina nosi istu sivu jaknu i ima mišljenje o svemu, uključujući boju tuđih cipela?

Ili uzmimo godišnji odmor.

Netko želi sedam dana ležati na plaži. Ne obilaziti znamenitosti, ne istraživati skrivene uvale, ne penjati se na vidikovce i ne ustajati u šest ujutro kako bi doživio autentično iskustvo lokalnog stanovništva.

Samo ležati.

Kupiti lubenicu, čitati glupi krimić, otići na kupanje i navečer prošetati do sladoleda.

Ali onda se pojavi netko tko je na istom otoku proveo četiri dana i obišao sedamnaest crkava, tri arheološka nalazišta i maslinik u kojem se ulje proizvodi metodom iz četrnaestog stoljeća.

„Pa zar nisi bio tamo?“

Nisam.

„Pa to se mora vidjeti!“

Ne mora.

Čovjek je na godišnjem odmoru, a ne na terenskoj nastavi iz povijesti umjetnosti.

Ako te veseli otići u Pariz i fotografirati se pred Eiffelovim tornjem, fotografiraj se. Ne moraš otkrivati skriveni pariški lokal u kojem se okupljaju samo domaći umjetnici kako bi dokazao da nisi običan turist.

Običan si turist.

I što onda?

Nisi došao u Pariz na natječaj za najautentičnijeg Francuza.

Došao si vidjeti Pariz.

Naravno, ništa od ovoga ne znači da je sve jednako kvalitetno. Nije.

Postoje loše knjige. Postoje loši filmovi. Postoji glazba napravljena po receptu toliko jednostavnom da biste je mogli proizvesti u pekarnici, između dvije ture kiflica.

Ali tu dolazimo do jedne sitnice koju smo, izgleda, zaboravili.

Ne mora nešto biti dobro da bi nama u određenom trenutku bilo dobro.

Možete znati da gledate katastrofalan film i pritom se fenomenalno zabavljati. Možete biti svjesni da je pjesma glazbeno banalna, a da vam baš ona popravi večer. Možete pročitati roman koji nikada neće ući u književnu povijest, ali će vam pomoći da barem nekoliko sati ne razmišljate o vlastitim problemima.

I ne morate zbog toga izmišljati nekakvu dublju vrijednost.

Ne morate reći da film zapravo predstavlja zanimljivu dekonstrukciju suvremenog društva.

Ne predstavlja.

Tip je upravo automobilom preskočio helikopter.

I bilo vam je jebeno.

To je sasvim dovoljno.

Od ukusa smo napravili osobnu iskaznicu. Preko njega dokazujemo tko smo, koliko vrijedimo i kojem društvenom sloju pripadamo. Na policama izlažemo knjige koje nas predstavljaju, na društvenim mrežama dijelimo glazbu koja nas čini zanimljivima, a o filmovima govorimo kao da smo osobno sudjelovali u njihovoj režiji.

Sve dok nas netko ne uhvati kako u dva ujutro gledamo reprizu emisije za koju smo javno tvrdili da je dokaz civilizacijskog propadanja.

A gledamo je već četrdeset minuta.

I zanima nas tko će ispasti.

Ima ljudi koji čitaju ozbiljnu književnost, citiraju velike filozofe i gledaju isključivo nagrađivane filmove, a prema drugima se ponašaju kao potpuni kreteni.

Kao što ima i onih koji nisu pročitali knjigu godinama, gledaju televizijske gluposti i slušaju glazbu koju kritičari ne bi pustili ni neprijatelju, a imaju više ljudskosti i razumijevanja nego pola kulturne scene zajedno.

To što netko sluša Mozarta ne znači da je dobar čovjek. Kao što ni činjenica da netko zna sve pjesme Lepe Brene ne znači da mu je mozak trajno oštećen.

A najgore je što ta komisija pred kojom se cijeli život opravdavamo najčešće uopće ne postoji.

Sami smo je izmislili.

Sami sebi branimo gusti sa šlagom. Sami sebi naručujemo brancina umjesto ćevapa. Sami sebe uvjeravamo da nam se ne sviđa pjesma uz koju bismo najradije zapjevali iz svega glasa.

I onda se čudimo što smo umorni.

Pa naravno da smo umorni.

Cijeli dan glumimo pred publikom koja možda uopće ne gleda.

Čitajte velike pisce. Gledajte velika filmska ostvarenja. Slušajte glazbu koja vas oplemenjuje. Putujte, istražujte, kušajte nova jela i dopustite umjetnosti i životu da vas mijenjaju.

Ali nemojte od toga napraviti zatvor.

Jer ima u tome neke prekrasne ironije.

Čitamo filozofe koji su cijele živote posvetili pitanju slobode, gledamo filmove o ljudima koji se usuđuju biti svoji, slušamo pjesme o nepristajanju na društvena očekivanja.

Divimo im se.

Citiramo ih.

A onda sjednemo u restoran i ne usudimo se naručiti bečki odrezak jer će netko za susjednim stolom možda misliti da smo seljačine.

Pa jebote, čemu smo onda sve to čitali?

Čemu sva ta umjetnost, filozofija, obrazovanje i silna priča o autentičnosti ako nam je na kraju za vlastiti ručak potrebno odobrenje nepoznatog čovjeka?

Zato sljedeći put naručite ono što vam se jede. Obucite ono što vam se sviđa. Pustite pjesmu koju volite. Pogledajte glupi film. Pročitajte lošu knjigu ako vas zabavlja. Otiđite na more i provedite sedam dana na istoj plaži ako vam je tako lijepo.

I nemojte se pravdati.

Ni objašnjavati da inače imate bolji ukus.

Neka netko drugi čita Nietzschea, sluša Bacha, jede brancina i pije vino s notama šumskog voća.

Vi naručite gusti sa šlagom.

I uživajte.

Jer od svih gluposti koje čovjek može napraviti u životu, možda je najveća ona da se odrekne nečega što ga veseli samo zato da neki drugi idiot ne bi pomislio da je glup.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!

Marko Franić

Marko Franić rođen je 1990. godine, živi u Daruvaru i živi je dokaz da ni obrazovni sustav, unatoč uloženom trudu, ne uspije baš svakoga uništiti. Veći dio mladosti proveo je za šankom, gdje je, za razliku od školskih klupa, stekao zavidno obrazovanje iz ljudske gluposti, licemjerja i ostalih društveno prihvatljivih poremećaja. Danas piše satirične i društveno angažirane tekstove koje čitaju stotine tisuća ljudi, uključujući i one koji ga ne podnose, ali uredno prate svaku njegovu rečenicu. Nema književnu diplomu, ne smatra se intelektualcem, a najvećim osobnim uspjehom drži činjenicu da je uspio pronaći publiku među ljudima kojima se inače ne da čitati ni upute za korištenje lijekova.

Svi članci autora

Moglo bi vam se svidjeti

Aktualno

VIDEO Naš kolumnist Marko Franić gostovao na HRT-u

Franić je za HRT otkrio kako je počeo pisati, kako je stvorio lik Tonija iz 1. b., koji ga je komentar najviše dirnuo...

Daruvarčanin Marko Franić, kolumnist na našem portalu koji je sa svojim tekstovima na Facebooku postao poznat diljem Hrvatske, a i izvan nje, postao je toliko poznat i tražen da je jučer gostovao na HRT-u, u emisiji "Kod nas doma". 

Franić je za HRT otkrio kako je uopće počeo pisati, što pisanje za njega to znači, kako je došlo do stvaranja lika Tonija iz 1. b., zašto voli šalu na svoj račun, koji ga je komentar ispod njegovog teksta najviše dirnuo...

Uostalom, da ne duljimo, donosimo vam isječak iz emisije "Kod nas doma" s Markom Franićem pa možete na miru pogledati. 

A večeras Marko Franić na našem portalu objavljuje novu epizodu iz života Tonija iz 1. b. radnog naslova Toni ide u Vukovar koju ćete moći pročitati u 20.00 sati. A kraj kolumne posebno je dirljiv.

POGLEDAJTE VIDEO S HTV-a: 

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku! 

Nastavi čitati
Magazin

Kad k.... preuzme posao mozga

Čovječanstvo je poslalo sonde na Mars, presadilo srce i razbilo atom, a još uvijek postoje muškarci koji vjeruju da je najbolji način osvajanja žene poslati joj sliku k.... iz kupaonice

Najveća tragedija muškog roda nije impotencija. Nego činjenica da neki muškarci mogu izgubiti erekciju, kosu, zube i posljednje ostatke dostojanstva, ali nikada neće izgubiti uvjerenje da su jebeni Casanove.

I što je najgore, takvi najviše pričaju o seksu.

Ima tih nekih ljudi koji vam mogu reći „dobro jutro” tako da do večeri razmišljate o stvarima koje se ne spominju za obiteljskim ručkom. A postoje i oni koji vam mogu opisati sedamnaest seksualnih položaja, tri vrste orgazma i kompletnu anatomiju ženskog međunožja, a da pritom u vama izazovu jednaku količinu požude kao obavijest HEP-a o planiranom prekidu opskrbe električnom energijom.

E, između te dvije krajnosti smjestila se čitava tragedija ljudske seksualnosti. I dobar dio stanovništva.

Nedavno sam pročitao misao koja se pripisuje Bukowskom. Perverzija, baš kao i duhovitost, zahtijeva inteligenciju. Glup čovjek ne može biti perverzan. Može biti samo sirov i vulgaran.

Ne znam je li Bukowski to doista rekao, ali znam da bi se, kada bi danas otvorio Facebook, vjerojatno ponovno propio. Ovaj put ne iz književnog očaja, nego iz elementarne potrebe da dezinficira svijest.

Jer čovječanstvo je od seksualnosti, te veličanstvene kombinacije kemije, mašte, nježnosti i povremenog gubitka razuma, uspjelo napraviti vašar na kojem se natječu dvije vrste budala. One koje bi svakoga pojebale i one koje bi svima zabranile da se jebu.

A između njih pokušavaju preživjeti ljudi koji bi samo htjeli malo ljubavi, malo strasti i pravo da ih nitko ne ispituje što su sinoć radili s vlastitim gaćama.

Uzmimo, primjerice, našeg balkanskog zavodnika.

Sjedi za šankom, trbuh mu počiva na remenu kao umirovljeni morski lav na stijeni, a pogledom odmjerava konobaricu.

„Mala, šta bih ti ja radio!”

Što bi joj radio, nesretniče?

Nisi sposoban pronaći vlastite ključeve bez pomoći supruge, ali bi ženi koju si upoznao prije četrdeset sekundi priredio seksualno iskustvo za pamćenje. Čovjek kojemu se pri vezanju cipela zamrači pred očima odjednom se predstavlja kao olimpijski desetobojac u disciplini jebanja.

I onda se nasmije vlastitoj dosjetki.

Onako široko, ponosno, iskreno, kao dijete koje je prvi put prdnulo u kadi i otkrilo da se stvaraju mjehurići.

Samo što dijete nakon nekog vremena odraste. Ovaj ostane na mjehurićima.

A kad mu konobarica ne uzvrati osmijeh, uvrijedi se. Današnje žene, kaže, nemaju smisla za humor.

Imaju, prijatelju. Samo je teško smijati se čovjeku koji je čitav svoj zavodnički repertoar izgradio na rečenici koju je posljednji put uspješno izgovorio neandertalac neposredno prije nego što ga je žena pogodila kamenom.

I nemojte me pogrešno shvatiti. Nemam ja ništa protiv prostote.

Dapače, volim dobru, sočnu, raskošnu psovku. Onu koja iz čovjeka izleti kao šampanjac iz boce nakon što je život predugo tresao čep. Postoje situacije u kojima je jedno iskreno „marš u pičku materinu” najčišći oblik osobnog dostojanstva. Mogli biste nekome napisati dvadeset stranica obrazloženja zašto ga više ne želite u svojem životu, ali ta jedna rečenica obavi posao brže, jeftinije i bez troškova javnog bilježnika.

Psovka nije nužno primitivizam.

Ponekad je to poezija kojoj je dopizdilo biti pristojna.

Ali između dobre prostote i običnog prostakluka razlika je otprilike kao između erotskog romana i natpisa „JEBI SE” na zidu autobusnog kolodvora.

Oboje govori o istoj aktivnosti. Samo što jedno ima autora, a drugo počinitelja.

A onda dolazimo do moralista.

Ah, ti svečano zakopčani čuvari tuđih međunožja. Ti dobrovoljni grobari požude, koji su vlastitu seksualnost pokopali negdje između prve pričesti i prve rate stambenog kredita, pa sada obilaze tuđe krevete kao komunalni redari.

Njima je sve sumnjivo.

Žena pokaže dekolte, kurva je. Ne pokaže ga, sigurno nešto skriva. Žena ima ljubavnika, raspada se društvo. Muškarac ima ljubavnicu, prolazi kroz komplicirano životno razdoblje.

Ako je pritom ugledan član zajednice, onda je riječ o trenutku slabosti. Ako je dovoljno ugledan, možda čak i o iskušenju koje mu je Bog poslao da provjeri čvrstoću karaktera.

Ispada da je Bog izuzetno zainteresiran za seksualni život lokalnih poduzetnika. Posebno petkom navečer, u hotelskim sobama koje se plaćaju gotovinom.

Ali najviše me fascinira ta gotovo religiozna opsjednutost tuđim jebanjem.

Naš moralni čuvar zna tko s kim spava, tko je koga prevario, tko nosi tange i zašto je susjedi prošle subote trebalo četrdeset minuta da isprati vodoinstalatera.

Gospođa možda ima problema s cijevima, ali susjed je već organizirao istražno povjerenstvo.

Do nedjelje je rekonstruirao čitav događaj, utvrdio moguće položaje, procijenio dimenzije vodoinstalaterova alata i izračunao koliko je puta gospođa zazvala Boga.

A u ponedjeljak se otišao ispovjediti.

Ne zbog onoga što je zamišljao.

Nego zato što je u jednom trenutku navijao za vodoinstalatera.

I taj čovjek može provesti čitav život s tuđim spolnim organima u glavi, a umrijeti uvjeren da nikada nije imao prljavu misao.

Jer on ne mašta. On osuđuje.

Ne uživa. On istražuje.

Ne gleda pornografiju. On prikuplja dokaze o moralnom propadanju društva.

Kao da je dovoljno vlastitu požudu zamotati u celofan moralne osude pa da više ne smrdi.

Nije.

Govno zamotano u celofan i dalje je govno. Samo ga je nezgodnije odmotavati.

Ali možda se iza svega toga krije nešto mnogo tužnije od običnog licemjerja.

Možda neki ljudi toliko mrze tuđu slobodu zato što su vlastitu davno zakopali.

Možda su čitav život proveli ljubeći ljude koje nisu voljeli, želeći ono što nisu smjeli, pristajući na ono što nisu htjeli i glumeći zadovoljstvo ondje gdje je odavno ostala samo navika.

Možda su se toliko puta odrekli vlastite želje da im je tuđa postala uvreda.

Jer teško je gledati nekoga tko se usudi živjeti ono što ste vi sebi zabranili.

Lakše je proglasiti ga nemoralnim.

Lakše je tuđu sreću nazvati razvratom nego priznati da ste vlastiti život pretvorili u čekaonicu u kojoj se nikada niste usudili otvoriti vrata.

I tu prestaje biti smiješno.

Ne zato što su seksualne frustracije nekakva velika tragedija čovječanstva, nego zato što od njih ljudi ponekad naprave životnu filozofiju. Vlastitu neostvarenu želju pretvore u moralni zakon, a zatim očekuju da ostatak svijeta živi prema pravilima njihova poraza.

A život je prekratak za takva sranja.

Ipak, ne bih ni od inteligentnih ljudi pravio seksualne bogove. Ima doktora znanosti koji znaju objasniti nastanak svemira, ali ne znaju prepoznati trenutak u kojem bi trebali prestati govoriti o sebi i poljubiti osobu koja sjedi nasuprot njih. Ima i ljudi koji nisu pročitali nijednu knjigu nakon srednje škole, a imaju toliko šarma da bi mogli zavesti kip na gradskom trgu.

Inteligencija nije diploma. A perverzija nije popis seksualnih akrobacija.

Prava erotika često nema nikakve veze s golotinjom.

Ona živi u rečenici koja naizgled ne znači ništa, ali je izgovorena na način koji obećava sve. U pogledu koji traje sekundu dulje nego što pristojnost dopušta. U dodiru koji nije slučajan, premda se oboje pravite da jest.

U onoj slatkoj, opasnoj tišini kada dvoje ljudi razgovara o vremenskoj prognozi, a oboje vrlo dobro znaju da bi radije izazvali elementarnu nepogodu u spavaćoj sobi.

I upravo tu počinje ono što prostak nikada neće razumjeti.

On nema strpljenja za predigru ni u razgovoru. On bi odmah na završetak, bez zapleta, bez karakterizacije, bez dramaturgije. Kao čovjek koji uđe u kino, skine hlače i viče da mu netko kaže tko je ubojica.

A seksualnost je, između ostalog, umjetnost iščekivanja.

Nije poanta u tome koliko brzo možete skinuti nečije gaće. Poanta je da ih ta osoba sama poželi skinuti. Zbog vas. A ne zato što ste joj već pola sata dosadni pa se nada da ćete nakon toga konačno otići kući.

I zato me nikada nije posebno impresioniralo kada netko za sebe kaže da je strašno perverzan.

To vam je kao kad netko sam za sebe kaže da je izuzetno duhovit.

Odmah znate da vas čeka dugih pola sata.

Prava perverzija ne treba megafon, kao što ni prava duhovitost ne treba objašnjenje. Jedna dobro odmjerena rečenica može biti bezobraznija od čitavog pornografskog scenarija. Jedan pogled može napraviti više nereda od čovjeka koji je skinuo sve osim vlastite gluposti.

A najveća je ironija što se oni koji najviše govore o slobodi često ponašaju kao da je njihova napaljenost javna ustanova.

Ne, gospodine. To što ste vi danas seksualno raspoloženi nije informacija od nacionalnog interesa. Ne treba nam izvanredno priopćenje, konferencija za novinare ni fotografija vašeg spolovila.

Osobito ne fotografija.

Čovječanstvo je poslalo sonde na Mars, presadilo srce i razbilo atom, a još uvijek postoje muškarci koji vjeruju da je najbolji način osvajanja žene poslati joj sliku kurca iz kupaonice.

I onda se čude što nisu dobili odgovor.

Možda je problem u osvjetljenju, misle.

Možda je kut snimanja.

Možda treba pokušati ponovno, ovaj put bez perilice rublja u pozadini.

Sve im padne na pamet osim mogućnosti da žena jednostavno nije tražila fotografski inventar njihova međunožja.

I tu se vraćamo na početak.

Nije sramota imati prljave misli. Nije sramota željeti, maštati, eksperimentirati, biti nježan, bezobrazan, razuzdan ili potpuno nepredvidljiv. Dok god se dvoje odraslih ljudi u tome slobodno pronalazi, neka im je sa srećom. Neka se vole, smiju, griješe, istražuju i neka im kreveti škripe toliko da proizvođač mora poslati servisera.

Ali nemojte vlastitu sirovost prodavati pod inteligentnu perverziju.

Nemojte nečiju nelagodu zamijeniti za uzbuđenje.

I nemojte misliti da je svaka prostota duhovita samo zato što ste vi prvi prasnuli u smijeh.

Jer postoji nešto mnogo erotičnije od savršenog tijela, skupog donjeg rublja i svih seksualnih položaja koje je čovječanstvo uspjelo izmisliti.

Mozak koji zna što radi.

A vi koji mislite da ste veliki perverznjaci zato što ste nepoznatoj ženi poslali fotografiju kurca, učinite nam svima jednu uslugu.

Sljedeći put pošaljite nešto intimnije.

Nešto što doista rijetko pokazujete.

Nešto zbog čega biste se možda čak mogli i posramiti.

Vlastitu misao.

Ako je imate.

Jer kurac možete izvaditi iz gaća za dvije sekunde.

Ali neki ljudi čitav život pokušavaju izvaditi jednu pametnu rečenicu iz glave.

I na kraju ipak izvade kurac.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!

Nastavi čitati

Trending

1 / 1