VIKEND TERAPIJA Srce lupa, ne možete doći do zraka i mislite da umirete? Možda je riječ o paničnom napadaju

MojPortal.hr subotom objavljuje tekstove magistre psihologije Ivane Marin o temama iz njezine struke. Psihologinja Ivana Marin inače je vlasnica Psiholistika iz Pakraca, a cilj njezinih stručnih tekstova je - pomoći ljudima.

-------------------------------------

Ljetno je popodne, taman ste se fino opustili od obaveza i stresa. Odjednom, iz ničega, osjetite kako vam srce ubrzano kuća, ostajete bez zraka uz teški pritisak u prsima. Kreće panika, strah, ruke se tresu i javljaju se misli kako je ovo sigurno srčani udar i da ćete kroz koji trenutak umrijeti. Ne znate što se događa i kako biste si pomogli. U većini slučajeva ovakav scenarij završava odlaskom na hitni prijem. Tamo vas pregledaju, utvrde da je sve u redu i otpuštaju vas uz rečenicu kako ste sigurno doživjeli panični napad. Ništa vam nije jasno. Otkud panični napad usred bijela dana, u trenutku kad ste bili opušteni i u svom sigurnom okruženju?

Zašto se javlja panični napad?

Zamislimo jednu Ankicu koja je potresena upravo došla s hitnog prijema nakon panične epizode. Ankica radi u javnoj ustanovi, povremeno je izložena pritisku nadređenih da obavlja zadatke iznad svojih mogućnosti. S obzirom da nije u milosti šefa kao kolegica pokraj nje, osjeća nepravdu, no proguta to svaki put kad se sjeti kredita za kuću kojeg još otplaćuje. Kada dođe kući, dočeka ju dvoje djece predškolske dobi, kućne obaveze i osjećaj da samo nastavlja sa zadacima nakon posla. Tek navečer, kad svi zaspu, osjeti da može malo odahnuti prije nego se uhvati kuhanja ručka za drugi dan. San joj je isprekidan, djeca se noću još uvijek znaju buditi i nekako kao da je mori strah da bi ujutro mogla zaspati na posao.  Nakon takve noći, jutro joj započinje s kavom na prazan želudac, gablec ponekad preskoči i pregladni do dolaska kući.

Svi smo podložni paljenju ''lažnog alarma''/Foto: Pexels

Ako pitate Ankicu kako je, reći će da je dobro. Onako, automatski dobro. Naizgled je sve u redu, ima siguran posao, djeca su zdrava, obiteljska rutina sa suprugom je uobičajena. No, onda počne godišnji i Ankicu usred vremena kada se trebala odmarati, uhvati panična ataka. Ono što se dogodilo u Ankičinom mozgu bilo je paljenje ''lažnog alarma'' preko amigdale, koja je potaknula izlučivanje adrenalina i fiziološku reakciju organizma u vidu povišenih otkucaja srca, stezanja u prsima, plitkog dana i osjećaja da će se dogoditi nešto strašno. Uvjeti u kojima je Ankica naizgled dobro funkcionirala su negdje ispod površine narušavali njezino mentalno zdravlje. Svaki put kad bi se malo duže ostala na poslu ili kad bi ju djeca preplavila svojim ponašanjem ili kad bi pomislila da bi bilo dobro otići na onu masažu koju je željela zakazati još lani, njezina podsvijest je ucrtala još jedan rez na zidu mentalne dobrobiti. U nekom trenutku, amigdala je dobila znak da je Ankičin živčani sustav preplavljen opasnim podražajima iz okoline i pokrenula je panični napad.

Napad panike je poziv upomoć koji nam šalje naša podsvijest/Foto: Pexels

Koliko god da on izgleda opasno i vrlo živo u trenucima u kojima se odvija, on je bezopasan za osobu i od njega se ne umire. On traje između 5 i 20 minuta, s tendencijom da dođe do vrhunca i tada prirodno krene opadati. No, većina ljudi reagira i prekida napadaj prije nego li je ataka došla do vrha.  Mogli bismo reći da je on najglasniji poziv u pomoć koji nam naša podsvijest može poslati nakon što potiskujemo probleme, ostajemo u dugotrajnom stresu ili zanemarujemo prve znakove izgaranja.

Kako si pomoći u trenucima panike?

Iako iskustvo ostaje upisano kao neugodno, postoje načini kako se pripremiti i educirati za slučaj da se panični napad ponovi. Primarni cilj je uvjeriti mozak da se ne nalazi u opasnoj situaciji kao što je to sugerirala amigdala pokretajući fiziološku reakciju u tijelu. U trenutku napada, naš racionalni dio mozga, prefrontalni korteks se isključuje i pokreće neurološki obrazac instinktivnog reagiranja kroz aktivnost amigdale. Način na koji se ta aktivnost može prekinuti uključuje uvođenje ekstremnog senzornog podražaja poput hladne vode, kiselog bombona ili tehnike osjetila 1-2-3-4-5 (imenuj 5 stvari koje vidiš, 4 koje možeš dotaknuti, 3 koje čuješ, 2 koje možeš pomirisati i jednu koju možeš okusiti). Zašto baš kiseli bombon? Limunska kiselina aktivira trigeminalni živac koji upravlja facijalnim ekspresijama i izlučivanjem sline te tako prekida automatsku reakciju paničnog napada.

Postoje načini kako da si u takvim trenucima pomognemo/Foto: Pexels

U principu se pažnja preusmjerava na vanjski osjetilni podražaj (u ovom slučaju kiseli okus) s dominantne unutranje fiziološke reakcije. Usmjerenost na van šalje informaciju da nema opasnosti u okolini i time se okončava panična reakcija. Nadalje, dobro je potom izvesti neku od vježbi disanja kako bi fiziološki tijelo povratilo svoju ravnotežu i umirilo živčani sustav ili vježbu uzemljenja (grljenje sebe, doticanje tla bosim stopalima, stiskanje predmeta neke teksture u rukama i sl.). Do ovog trenutka se već uključio prefrontalni korteks, pa je u redu dati misaoni okvir emocionalnom i tjelesnom iskustvu: ''Imam panični napad. To je privremeno, ne može mi naštetiti. Proći će. Prolazi.''

Ukoliko se panični napadi ponove, potrebno je potražiti stručnu podršku. Kroz nju se uči prepoznati stanja koja dovode do paničnog napada, tehnike kako ga savladati te kako postići kontrolu u toj situaciji. Nadalje, radi se na jačanju osobnih kapaciteta i samopoštovanja kako bi se osoba efikasnije nosila sa stresom i prevenirala ulazak u stanje burnouta.

Magistra psihologije Ivana Marin/Foto: FOTOimago

Za kraj, napad panike nije stanje koje mijenja vaš život. Uplašit će vas, osjećat ćete se kao da ste izgubili kontrolu nad sobom, no ono je znak da postoje neka područja vašeg života koja trebate mijenjati zbog očuvanja mentalnog zdravlja. Puno je veći broj ljudi oko vas koji su iskusili panični napad, no o tome nitko ne priča do trenutka dok ne završi na objedinjenom prijemu hitne pomoći. Efikasno nošenje sa stresom je vještina koja se uči i nema potrebe za sramom zbog intenzivnog iskustva panike. Svakome se može dogoditi, no isto tako ga svatko može prevazići.

Literatura: Andreja Kostelić Martić – Napadaj panike ili neka teška bolest

---------------------------

Ivana Marin rođena je u Pakracu. Nakon srednjoškolskog gimnazijskog obrazovanja, upisuje Studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Poslije diplome, nije bilo druge opcije nego vratiti se nazad u voljeni Pakrac i započeti karijerni put. Zadnjih deset godina u psihološkoj struci vodilo ju je u različita područja interesa od palijativne skrbi, nastavničke djelatnosti do rada s veteranskom populacijom i članovima njihovih obitelji. Krajnji interes koji se pojavio zadnjih par godina bio je rad s traumom.