Petra Krešić obožava konje: ''Iz ureda u Zagrebu jurim u Bjelovar, ravno u štalu''

Petra Krešić nije imala ni godinu dana kada se prvi put fotografirala na konju. Vjerojatno se već tada u njoj rodila ljubav prema tim plemenitim životinjama koja je nije napustila sve do danas.

- Kao djevojčica sam maštala o tome da naučim jahati. Međutim, moji roditelji su mislili da je jahanje opasan sport pa mi nisu ispunili tu želju. Kako me ljubav prema konjima nije napuštala, u srednjoj školi sam si odlučila ispuniti sama. Otišla sam u Kasački klub Bjelovar i upisala školu jahanja. I ostala sam ondje do danas - smije se Petra.

Danas ondje radi vikendom kao radna terapeutkinja, s djecom i odraslima s razvojnim teškoćama. Taj dio priče je započeo gotovo slučajno. Tijekom studija napisala je projekt koji je kasnije zaživio i u stvarnom životu pa su u klub počela dolaziti djeca i odrasli kojima terapijski rad s konjima može pomoći na različite načine. Danas su među korisnicima djeca iz spektra autizma, djeca s ADHD-om, intelektualnim i višestrukim teškoćama, osobe s različitim razvojnim izazovima, članovi Udruge osoba s multiplom sklerozom BBŽ, a odnedavno i članovi novoosnovane Udruge za sindrom Down Bjelovarsko-bilogorske županije.

Individualni pristup

Petra pritom naglašava kako ne postoji jedna terapija za sve odnosno unaprijed zadana šablona koju bi mogla primijeniti na svaku osobu koja dođe u klub. Svaki susret počinje iznova, promatranjem, upoznavanjem i traženjem načina na koji će se dijete ili odrasla osoba, terapeut i konj povezati.

- U ovom poslu morate imati individualan pristup. S nekim djetetom radimo na posturalnoj kontroli, s nekim na ravnoteži, s nekim na uključivanju u aktivnost, a sve kroz igru na konju i, koliko je moguće, kroz učenje jahanja. Neka djeca dođu povučena ili anksiozna i onda je prvi cilj samo da me prihvate, da prihvate prostor i konja – objašnjava.

Individualni sat traje 45 minuta. No, posebno kada je riječ o maloj djeci, od prvog dolaska u klub do trenutka kada sjednu na konja može proći i nekoliko susreta.

Najprije se upoznaju. Dijete konju prilazi, gleda ga, dodiruje, miriše, osluškuje. Uči da se o životinji najprije treba brinuti, pa ga četka, češlja i pokušava razumjeti njegove pokrete. Tek nakon toga dolazi trenutak za prve korake na njegovim leđima.

- S malom djecom uvijek su prisutni roditelji, a uz dijete smo još jedna osoba i ja. Potreban je netko tko će voditi konja te netko tko će biti pokraj djeteta. Prvo napravimo samo nekoliko koraka, pa stanemo. Onda ponovno nekoliko koraka. Treba vremena da se dijete opusti i upozna konja, a tek poslije kreću vježbe – priča Petra.

Konj pritom nije tek ''rekvizit'' za terapiju. Naprotiv, Petra kaže da svaki od njih ima svoj karakter, raspoloženje i granice. Nisu svi konji pogodni za takav rad, baš kao što ni svaki konj neće jednako reagirati na svako dijete.

Četveronožni terapeuti

- I to poštujemo. Kao što i mi nekoga više volimo, s nekim nam je lakše, tako je i s njima. Konj osjeti čovjeka, osjeti emociju i raspoloženje. Na terapeutu je da prepozna kome koji konj odgovara – kaže.

Možda upravo u tome i leži dio njihove posebnosti. Konj je velika i snažna životinja, dovoljno velika da kod čovjeka izazove strahopoštovanje, ali istodobno iznimno osjetljiva na ljudske emocije.

- Meni je poseban baš taj spoj njegove gracioznosti i veličine. S druge strane, konj je vrlo emotivno biće, jako dobro prepoznaje naše emocije i može biti izrazito privržen ljudima. Zato ja volim reći da su i oni terapeuti, baš kao i mi – govori Petra.

Rezultati se, kaže, ne događaju preko noći. Terapija se uglavnom provodi jednom tjedno, a Petra inzistira na kontinuitetu jer bez njega nema pravog učinka. Prve vidljivije pomake najčešće primijeti nakon otprilike tri mjeseca.

Jedan joj je primjer ostao posebno urezan u pamćenje. Riječ je o šestogodišnjem djetetu koje je imalo izražene senzorne teškoće i vrlo slabu posturalnu kontrolu. Kada je tek krenulo na jahanje, nije moglo uspravno sjediti na konju. Petra bi ga pravilno namjestila, ali bi se ono već nakon nekoliko sekundi ponovno vratilo u pogrbljen položaj.

-Tri mjeseca kasnije moglo je deset minuta sjediti uspravno. Još me više razveselilo kada mi je majka djeteta ispričala da se ono prvi put počelo ljuljati na ljuljački, što prije nije moglo jer nije uspijevalo održavati položaj tijela. Naravno, u tom, kao i u mnogim drugim slučajevima, preklapa se puno terapija i ne možemo reći da je nešto samo rezultat jahanja. Ali nakon tri mjeseca ja sam jasno vidjela pomak u jahanju, a mama je vidjela promjenu i u svakodnevnom životu – – kaže naša sugovornica.

Pomaci su najčešće najveći kod djece, upravo zato što u ranoj dobi intenzivnije uče i usvajaju nova iskustva. No koristi terapijskog jahanja osjete i odrasli. Petra je tako radila s više osoba oboljelih od multiple skleroze, a kod njih jahanje može pomoći u opuštanju mišića i smanjenju spazama. Jedan korisnik došao je tek isprobati terapiju, bez velikih očekivanja, a na kraju mu se toliko svidjela da je nastavio dolaziti.

Senzorna integracija

Razlog zbog kojeg je konj tako vrijedan u rehabilitaciji krije se i u samom pokretu njegova tijela, pojašnjava Petra. Dok čovjek sjedi na konju, njegova se zdjelica pomiče u tri osi, vrlo slično kao tijekom prirodnog hodanja.

Petra je po struci radna terapeutkinja, a dodatno se educirala i za senzornu integraciju. Danas preko tjedna radi u jednom logopedskom centru u Zagrebu. Onamo je otišla jer je željela raditi upravo s djecom i profesionalno se dodatno razvijati, budući da u Bjelovaru za takav smjer rada nije pronalazila dovoljno mogućnosti. U Zagrebu živi desetak mjeseci, ali priznaje da joj Bjelovar sve više nedostaje. I, zapravo, najviše joj nedostaju konji.

-Ja sada živim na dvije strane. Zagreb preko tjedna, Bjelovar vikendom – kaže.

Njezin petak često izgleda drukčije od petka većine ljudi koji nakon radnog tjedna jedva čekaju kauč, večeru i odmor. Kada završi posao u Zagrebu, Petra sjedne u automobil, vozi prema Bjelovaru i vrlo često ne ode prvo kući nego ravno u štalu.

Ondje je čeka C.T., njezin jedanaestogodišnji konj kojeg zapravo nije planirala kupiti. No, sudbina je htjela drugačije.

Posebna ljubav

– Bila je to ljubav na prvi pogled. Upoznala sam ga na jednom treningu kod prijateljice. U tom trenutku C.T. uopće nije bio na prodaju. Onda je došla korona, razgovor s njegovom tadašnjom vlasnicom počeo je kao šala, a završio tako da sam te 2020. godine postala vlasnica konja – smije se Petra.

C.T. nije terapijski konj. Nije ni konj za djecu.

– On je konj za mene – kaže Petra jednostavno.

Ta jedna rečenica vjerojatno najbolje objašnjava odnos koji je teško prevesti nekome tko ga nikada nije doživio.

-Otac me ponekad pita odakle mi nakon cijelog tjedna rada u Zagrebu energija da se odmah po dolasku bacim na posao u klubu, terapije, jahanje i brigu o konjima. No, nije to samo energija. Volja je. Prvenstveno volja – odgovara Petra.

I doista, raspored joj je gust. Preko tjedna radi s djecom u Zagrebu, petkom odlazi u Bjelovar, vikendom odrađuje terapije, pokušava pronaći vrijeme za vlastitog konja, obitelj, prijatelje i sve ostalo što život traži. Ali umor, kaže, prestaje biti isti onoga trenutka kada uđe u štalu.

-Jednom se dogodilo da sam tijekom tjedna bila u Bjelovaru, a u klubu je trebalo očistiti štalu. Ustala sam rano, očistila sve boksove, obavila posao oko konja, vratila se kući, presvukla i otišla na posao. Bio mi je to, vjerujte, jedan od najboljih radnih dana. Kad zadovoljim taj dio sebe, kad sam s konjima, onda mogu sve. Koliko god bila fizički umorna, rad s konjima me puni – govori.

Jednako snažno na nju djeluju i ljudi s kojima radi. Sudbine djece s teškoćama, njihovih roditelja i odraslih korisnika terapija nisu nešto na što se čovjek jednostavno navikne, ma koliko dugo radio taj posao. Petra ipak kaže da se trudi ne gledati najprije dijagnozu, poteškoću ili ono što netko ne može. Pokušava pronaći ono lijepo. Posebno u roditeljima.

– Ne možemo se staviti u njihovu kožu i zapravo ne možemo potpuno razumjeti kako im je. Ali mene uvijek inspirira to koliko se trude, koliko ulažu, koliko rade za svoju djecu i kako unatoč svemu nalaze snagu da nastave dalje. Stvarno im se divim – kaže.

Slobodno vrijeme

Takve priče, uvjerena je, čovjeka nauče i zahvalnosti. Jer tek kada izbliza vidiš koliko se netko svakoga dana mora boriti za ono što drugi uzimaju zdravo za gotovo, neki vlastiti problemi iznenada postanu manji.

Kad uspije pronaći vrijeme samo za sebe, Petra voli biti s bliskim ljudima, otići u prirodu, otrčati pet ili deset kilometara, provoditi vrijeme s dečkom Filipom i sa svojim psom Lujom, fotografirati i putovati. Posebno mjesto u njezinom dnevniku putovanja zauzima Nizozemska, zemlja u kojoj ima prijatelje i u kojoj je prošle godine provela gotovo mjesec dana.

Naravno, ni ondje nije mogla bez konja.

-Dio vremena sam provela u velikom centru za terapijsko jahanje, promatrajući njihov sustav rada, terapeute, volontere i konje te pokušavajući sa sobom kući ponijeti poneku novu ideju – kaže, dodajući kako njoj ideja nikad ne nedostaje. Iako ju je profesionalni put odveo u Zagreb, povratak u Bjelovar nije isključila. Dapače, priznaje da bi se jednoga dana baš tu voljela razvijati neke nove priče vezane uz struku, djecu, terapiju i konje. U gradu koji i jest početno mjesto na kojem su se spojili njezina struka, ljubav prema ljudima i konjima.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!