Četvorica prijatelja iz BBŽ-a na vrhu Makedonije, Kristijan: "Svaki korak je za lavicu Tihanu"

Policajac, vojnik, učitelj i hitnjak iz BBŽ-a ponovno su zajedno krenuli prema novom planinarskom vrhu. I osvojili ga. Nakon Tenerifa i najvišeg vrha Kraljevine Španjolske, za svoj jubilarni, deseti pohod odabrali su Veliki Korab, najviši vrh Sjeverne Makedonije visok 2764 metra. Uspon je za policajca Kristijana Čikora imao i posebno emotivno značenje, svaki korak posvetio je bolesnoj prijateljici Tihani.

Prijatelji na vrhu Makedonije/Foto: Privatni album

Foto: Privatni album

Podsjetimo, riječ je o četvorici prijatelja. Policajac Kristijan Čikor iz Čazme, učitelj Goran Rukavina iz Daruvara, vojnik Ivan Ljevaković iz Bjelovara, te hitnjak Tomislav Petrušić iz Sirača već su poznati našim čitateljima kao veliki zaljubljenici u prirodu. 

Nisu prošla ni tri mjeseca od njihova posljednjeg velikog planinarskog pothvata o čemu pročitajte više OVDJE, a četvorica prijatelja ponovno su krenula prema jednom od europskih velikana. Nakon što su na Tenerifima osvojili najviši vrh Kraljevine Španjolske, za svoj jubilarni, deseti pohod odabrali su Veliki Korab, najviši vrh Sjeverne Makedonije.

Barka, čamac ili korablja

Veliki Korab visok je 2764 metra i nalazi se na granici Sjeverne Makedonije i Albanije. Sam naziv planine nosi zanimljivu simboliku. Kako ističe Tomislav Petrušić, staroslavenska riječ „korab“ znači barka, čamac ili korablja, što asocira na biblijsku priču o Noinoj arci i ovoj balkanskoj avanturi daje dodatnu posebnost.

Put prema Makedoniji krenuli su u petak, a smjestili su se u blizini Nacionalnog parka Mavrovo, neposredno uz Mavrovsko jezero. Jezero se nalazi u sjeverozapadnom dijelu Makedonije, na nadmorskoj visini od 1200 metara. Prema Petrušićevim riječima, riječ je o prekrasnom području koje nudi različite sadržaje, a osobito privlači ribolovce zbog bogatstva pastrvom.

Predivne fotografjie/Foto: Privatni album

Sam uspon počeo je u subotu rano ujutro. Početna točka nalazila se na 1450 metara nadmorske visine, odakle su krenuli prema Velikom Korabu.

Problem s medvjedima

- Nakon što smo prošli kroz gustu borovu šumu, izašli smo pred nepregledne pašnjake, a ispred nas se pojavio Veliki Korab. U kratkom razgovoru s lokalnim pastirom saznajemo da na ovoj planini postoji velika populacija medvjeda koja stvara veliki problem lokalnim stočarima te se iz tog razloga sve manje ljudi bavi ovim poslom, opisuje Tomislav Petrušić.

Korab ih je dočekao širokim pašnjacima i prekrasnim krajolikom, ali i s vrlo malo izvora pitke vode. Oni se, kako navodi Petrušić, nalaze uglavnom u podnožju planine, zbog čega je tijekom ljetnog uspona bilo potrebno računati na velike količine vode.

- Korab je prekrasan, pun pašnjaka, ali s jako malo izvora pitke vode koji se nalaze u podnožju planine. Svojim izgledom podsjeća jako na Maglić, najviši vrh Bosne i Hercegovine, što za planinarenje u ljetnom periodu zahtijeva poprilično dobru fizičku kondiciju i veliku količinu vode, kaže Petrušić.

Nakon pet sati uspona, u prilično toplim vremenskim uvjetima, četvorica prijatelja stigla su na vrh Velikog Koraba. Nagrada za napor bio je pogled na područje Sjeverne Makedonije i Albanije.

Foto: Privatni album

Foto: Privatni album

Na samom vrhu susreli su i druge planinare, iz Bugarske, Crne Gore i Njemačke. Razmijenili su iskustva o Velikom Korabu, ali i drugim planinarskim usponima, a susret su zabilježili zajedničkim fotografijama.

Povratak je bio nešto kraći od uspona, ali ni on nije prošao bez izazova.

Naleti vjetra

- Put prema nazad bio je praćen jačim naletima vjetra koji nam je na trenutke stvarao probleme, ali vremenski je trajao nešto kraće od samog uspona. Nakon 10 sati hoda i prijeđenih 17 km po jednoj od izazovnijih planina Balkana bilo nam je zadovoljstvo po deseti put međusobno si stisnuti ruku nakon još jednog ispenjanog europskog velikana, kaže Petrušić.

Kao i nakon prethodnih uspona, planinu su napustili umorni i iscrpljeni, ali zadovoljni. Svaki je uspon, ističe Petrušić, drugačiji i na svakoga od njih ostavlja drugačiji dojam.

Posebna posveta

Za Kristijana Čikora ovaj uspon nije bio samo nastavak njihova niza osvajanja europskih vrhova. Imao je i osobnu, emotivnu dimenziju. Svoj je uspon posvetio bolesnoj prijateljici Tihani, kojoj je poručio da vjeruje u njezino ozdravljenje.

Kristijan Čikor/Foto: Privatni album

Čikor svoj doživljaj Velikog Koraba ne promatra samo kroz brojke, visinu, kilometre i vrijeme provedeno u hodu. U njegovim riječima planinarenje je prije svega osobna priča, pomicanje vlastitih granica, suočavanje sa samim sobom i stvaranje uspomena koje ostaju dugo nakon što se planina napusti.

- Još jedna zemlja. Još jedan vrh. Još jedna avantura. Da. I još jedna uspomena. Kada sve sabereš, na kraju ostane samo uspomena, nekoliko fotografija i osjećaj zadovoljstva što si postigao nešto što je, u konačnici, bitno samo tebi. I iskreno nikom drugom. Jer ti putuješ, hodaš, penješ, pomičeš svoje granice, boriš se sa samim sobom i svojim unutarnjim demonima (čitaj: ograničenjima) i izvlačiš iz sebe maksimum. Uvijek je tako. No, bitno je da to činiš iz nekog svog zadovoljstva. Dok u tome uživaš, dok te to čini sretnim, dobro je. Kada to počneš činiti da bi nekoga impresionirao ili se nekome dokazao, onda to više nije to. Onda si zastranio… i izgubio put. A kada izgubiš put, moraš se vratiti. Jer ćeš zalutati, poručio je Čikor.

Neprocjenjiva vrijednost

Upravo je ta misao, smatra Čikor, važna za razumijevanje razloga zbog kojeg se ljudi iznova vraćaju planinama. Prisjeća se i riječi prijatelja Franje Kmeta, odnosno Franjo Kmet Mountain Fit, koji mu je jednom rekao:

"Svaki taj vrh koji ispenješ zapravo je bitan samo tebi. On je tvoja priča. Tvoj podvig i neka tvoja osobna pobjeda. Drugima je to potpuno nebitno. Pogledat će tvoje fotografije, pročitati tvoju priču i… zaboraviti. Ti nećeš. Taj će vrh ostati u tebi i biti dio tebe."

Čikor na te riječi dodaje vlastiti zaključak, vrh postaje uspomena čija je vrijednost neprocjenjiva upravo zato što je osobna i nematerijalna.

Tomislav Petrušić i ekipa/Foto: Privatni album

- Dodao bih samo i postati jedna tvoja uspomena čija je vrijednost neprocjenjiva. Jer je tvoja. Nematerijalna. I zato ti je nitko nikada ne može ukrasti. Smatram da je to gola istina. I da upravo to objašnjava ono vječno pitanje: „Zašto planinariš?“

Tako su i Golem Korab i Belo Kapče u konačnici samo naša priča. Moja, Goranova, Ivanova i Tomislavova. I važno je da smo u tome uživali. Kroz prijateljstvo. Kroz zajedništvo. I da smo stvorili neke nove uspomene. Sve drugo je manje bitno, zaključio je.

Za Čikora je put u Makedoniju imao posebno značenje i zbog ljudi koji su bili dio njegova života.

- Meni je osobno ovaj uspon i posjet predivnoj Makedoniji bio važan i zbog mojih prijatelja. Zbog kolegice, prijateljice, žene lavice Tihane Manjkas, kojoj sam posvetio svaki korak ovog uspona.

Zbog školskih kolega Saska Spaseskog i Marjana Milanovskog, ljudi s kojima sam davno, kao golobradi dječak, odrastao i gradio prijateljstvo koje traje već 35 godina. I naravno, uvijek, uvijek zbog moje obitelji, koja me trpi u mojim beskrajnim ludostima sve ove godine. Hvala im svima što su dio mog života, istaknuo je.

- Jer na kraju, možda upravo to i ostaje. Ne vrh. Ne visina. Ne kilometri. Nego ljudi, prijateljstva i uspomene koje nosimo sa sobom.“

Foto: Privatni album

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!