Mira Kos iz Garešničkog Brestovca odgojila generacije: ''Željela sam biti kao moja učiteljica Olga''

- Još kao djevojčica sam znala da ću biti učiteljica. Za to je ''kriva'' moja učiteljica iz Garešničkog Brestovca, Olga Gajić. Divno je podučavala, nikada nije pravila razliku među siromašnijom i bogatijom djecom. K tome, učiteljica Olga je imala lakirane nokte kojima sam se divila i često ih u sebi uspoređivala s težačkim rukama svoje majke. Voljela sam, dakako, majčine ruke, no ti lakirani nokti moje učiteljice bili su mi baš posebni - sa smiješkom nam priča umirovljena učiteljica Mira Kos.

Iako je u mirovini već 13 godina, naša sugovornica, s kojom smo razgovarali povodom današnjeg Svjetskog dana učitelja, još uvijek pamti brojne anegdote iz svojih školskih dana koji su se, nakon završetka njezina školovanja, protegnuli na dodatne 42 godine među klupama. Jer, njezina želja da i sama stane pred katedru i počne podučavati bila je iskrena, a ona odlučna u namjeri da je ispuni. Stoga je nakon završetka Gimnazije u Garešnici upisala Pedagošku akademiju u Čakovcu.

Studentski život

Studentski život bio je, kaže, skroman, ali lijep. U Čakovcu se družila s još nekoliko djevojaka iz svoga kraja, a među ostalim studenticama koje su dolazile uglavnom iz Međimurja i Zagorja, isticale su se po ''čistom'' govoru.

- Bilo nam je jako lijepo. Živjele smo skromno, ali moja cimerica i ja bismo se obavezno počastile nedjeljom. Kupile bismo jednu kremšnitu i doma je podijelile. Nismo puno izlazile. Igrom slučaja, u to vrijeme u Čakovcu je bio i moj brat, ondje je služio vojni rok, no nismo niti jednom otišli zajedno u kino. Kad sam ga pitala zašto me ne povede, rekao je da će na njega ljudi gledati kao na samo još jednog vojnika, a da će mene zapamtiti i da nije primjereno - sjeća se.

Znajući koliko roditelji izdvajaju za njezino školovanje, nastojala je sve obveze završavati na vrijeme.

- Studij je trajao dvije godine, a podrazumijevao je mnogo prakse. Prijepodne bismo slušali predavanja, poslijepodne promatrali rad učiteljica i sami održavali ogledne sate - kaže.

I prije nego što je stigla diplomirati, iz garešničke škole pozvali su je na zamjenu u Veliko Vukovje. Bila je 1971. godina, a njezin put do prve učionice sve samo ne jednostavan.

Učiteljski počeci

- Da bih od svoje kuće u Garešničkom Brestovcu stigla do škole u Velikom Vukovju, najprije sam morala dva kilometra propješačiti, pa deset prijeći autobusom i onda još nekoliko pješice od Rogože do škole. Kad sam napokon toga prvog jutra stigla, u školi nije bilo nikoga. Kolege su kod jednog učitelja pili kavu i čekali mene - prisjeća se.

Ondje je dobila kombinirani odjel prvog, drugog i trećeg razreda, za kakav je studij nije pripremio. Kako istodobno podučavati tri skupine, učila je radeći, uz korisne savjete direktora škole. Nakon što ju je drugi put posjetio na satu, pohvalio ju je i to na način koji joj je izmamio suze na oči. Usporedio ju je s kolegicom koju bi, kako je kazao, trebala poznavati: Olgom Gajić.

- Rekao mi je da ne samo radim kao ona nego i govorim kao ona. Nisam toga bila svjesna, ali bila sam jako ponosna. Ta mi je pohvala mnogo značila - ističe.

Mira je u međuvremenu diplomirala, a kad se kolegica koju je mijenjala na prvom radnom mjestu vratila s rodiljnog dopusta, ona se preselila na novo radno mjesto, u školu u Velikom Pašijanu. Ondje je, kaže, približno polovinu stanovništva činila romska populacija, a neki su je unaprijed upozoravali da neće moći sa svima izaći na kraj. No ona se nije obazirala na te predrasude. Najkorisniji savjet dobila je, kaže, od bake.

- Rekla je da ne idem prečesto po kućama jer ću ja izgovoriti jednu riječ, a drugi će dodati još pet. Ali da prema svima budem jednaka i da se ne popnem previsoko na stepenicu, da ljudi ne mogu do mene. Željela mi je reći kako se ne smijem praviti važna - sjeća se Mira.

Važan dio zajednice

Bakinu je poruku dobro upamtila. U Pašijanu je ostala 14 godina, a odnos s roditeljima i mještanima sažima u jednu jednostavnu rečenicu: oni su prihvatili nju, a ona njih. Zajedno su pronalazili načine da skromne učionice učine ugodnijima. Jedan roditelj primijetio je da se školska parcela poljoprivrednog zemljišta, kakvim su u to vrijeme raspolagale čak i obrazovne ustanove, nalazi tik uz zadružnu.

- Došao je u školu i rekao kako će se, kad se sije zadružni kukuruz, isto činiti i na školskoj parceli. Isto je vrijedilo i za prihranu. Ujesen su nam dovezli četiri prikolice kukuruza, bilo je jasno da su, uz kukuruz s naše parcele, još malo dodali - govori kroz smijeh.

Kukuruz su prodali i kupili ormare za dvije učionice te gramofon. Učenici i nastavnici su sijali i žir u šumi, za što su dobili novac kojim su nabavili zavjese. Za potrebe škole koristili su i prihod od školskih zabava. Učiteljica je bila dio seoskog života, kaže naša sugovornica, a škola zajednički posao mnogo širi od podučavanja slova i brojeva.

Nakon što je sa suprugom sagradila kuću u Garešničkom Brestovcu, preselila se u rodno mjesto, a potom dobila posao u tamošnjoj školi. Pokazalo se da povratak među svoje ima i zahtjevnu stranu.

- Nije lako raditi u svojem selu, tamo se možda i najteže dokazati. Ljudi te ondje pamte kao dijete. Jedan me učenik pitao je li istina da sam ja čuvala Balenove krave. Čuo je to od bake. Rekla sam mu da jest, da su Balenovi moja obitelj - priča.

Teške situacije

Među učenicima je bilo mnogo djece njezinih nekadašnjih školskih kolega, pa se, kaže, morala dokazivati kao da dotad nije ni radila. Ipak, upravo jednu od tih generacija pamti među najboljima. Načela nije mijenjala ni kada joj je dječak objasnio da mora dobiti peticu zato što su mu i mama i tata direktori.

- Dobit ćeš je kad je zaradiš, rekla sam mu - otkriva.

U Brestovcu je ostala do mirovine. Bilo je mnogo lijepih trenutaka, ali i događaja koje bi radije zaboravila. Za vrijeme Domovinskog rata, kada su se, kako kaže, prebrojavala krvna zrnca, jedan je učenik u razred donio bokser. Oduzela mu ga je i spremila u ladicu. Sutradan je donio drugi, a trećeg dana drugi je dječak u torbi imao bajunetu. Odmah je sazvala obvezni roditeljski sastanak s učenicima.

- Pitala sam roditelje što misle o tome da djeca donose oružje. Govorili su da je to nemoguće, a onda sam počela vaditi predmete. Jedan se otac glasno smijao sve dok nisam pokazala bajunetu koju je donio njegov sin. Rekla sam da ne znam potiču li djecu na mržnju, svađu i tuču, ali da toga u školi neće biti - kaže.

Srećom, nitko tada nije stradao. Ipak, ostalo joj je bolno sjećanje na to koliko se ono što djeca vide i čuju kod odraslih može preliti među školske klupe.

Nakon 42 godine rada, 2013. odlučila je otići u mirovinu, premda je na poslu mogla ostati još tri godine.

Velike promjene

- Rekla sam tada da ne želim odgajati još jednu generaciju roditelja. Ne djece, nego roditelja. Događalo se da uđu u razred bez kucanja i pozdrava, pa sam ih morala vraćati da ponovno uđu. Puno se toga promijenilo otkako sam prvi dan zakoračila u razred do moje mirovine - kaže.

Dodaje kako smatra da djeca danas imaju mnogo više, ali slabije poznaju vrijednost novca i truda, dok roditelji, zaokupljeni obvezama, premalo vremena provode s njima.

- Nije mobitel kriv, nego roditelj koji dopušta da dijete stalno bude uz njega. I nekad su roditelji radili, ali su se barem malo družili s djecom. Na roditeljskim sastancima govorila sam im: zamislite da na pola sata nestane struje, ugase se televizor i radio, pa razgovarajte sa svojim djetetom. Nemojte ga pitati samo za ocjene, nego tko mu je najbolji prijatelj, s kim se družilo i što mu je toga dana bilo lijepo - prisjeća se. Zajedničko vrijeme, dodaje, ne mora biti posebno organizirano: i dok nešto rade zajedno, roditelji i djeca mogu razgovarati i zbližavati se.

Odlazak iz škole nije doživjela teško.

- U tjednu početka nastave otišla sam na more i sve mi je izgledalo kao produženi praznici. S kolegicama sam ostala u kontaktu, često sam navraćala do njih u školu - kaže.

Razgovor o školi i djeci vraća je i u vlastito djetinjstvo u Garešničkom Brestovcu, u kojem je uz učenje uvijek bilo i mnogo posla.

Težačko djetinjsvo

- Kao dijete sam čuvala krave, sušila sijeno, s majkom okopavala kukuruz. Nisam bila jedina, isto je vrijedilo za svu djecu sa sela. Ponekad smo s ljubomorom gledali na djecu proletera, radnika iz grada, koji su poslije škole, umjesto na polje, jurili na igralište - kaže.

No poslovi u polju i šumi bili su dio odrastanja, a vrijednost kroz vlastiti trud su i nju i njezina brata od malih nogu nastojali naučiti roditelji.

- Jedne snježne zime otac je s krova srušio ogromne količine snijega i mudro zaključio kako brat i ja to ne bismo uspeli odvesti u obližnju šumu ni da nam netko plati tisuću tadašnjih dinara. To je za nas bio veliki iznos, mogli smo za njega mjesec dana putovati vlakom od Garešničkog Brestovca do Garešnice. Stoga smo se odmah bacili na posao. Uz bakinu pomoć, uspješno smo odradili zadatak, a tata nam je, kako je obećao, dao novac - sjeća se Mira kroz smijeh.

Drugi put poželjela je s prijateljicama otići okopavati kukuruz na ekonomiju. Za deset dana zaradila bi tisuću dinara, za odjeću i sandale. Otac ju je saslušao, otišao u sobu i donio novac.

- Rekao je da ću za taj novac s mamom okopavati našu zemlju i pritom sjesti u hlad kad se umorim. ''Ja znam što znači služiti nekoga'', rekao je. Bila sam ljuta jer su moj prijateljice otišle, a ja nisam. Tek poslije shvatila sam da me štitio. On je bio prognan iz Bosne za vrijeme Drugog svjetskog rata i zaista je znao što znači služiti druge - kaže.

Obiteljska tragedija

U njezinu životu bilo je i ljubavi koje i danas opisuje sa smiješkom. Supruga Miru je upoznala 1973. na plesu. Crnokosi mladić plavih očiju privukao joj je pogled, pa se okrenula još jednom. Bila je to, kaže, ljubav na drugi pogled.

- Ni on ni ja se nismo namjeravali brzo vjenčati. No, sudbina je htjela drugačije. Učinili smo to već godinu dana nakon upoznavanja 1. svibnja 1974. - smije se.

Radili su, izgradili kuću, s puno ljubavi podizali sina Matiju. A onda se 1989. dogodila tragedija: u prometnoj nesreći izgubila je obojicu, i supruga i svoga Matiju, kojemu je bilo 15 godina.

- Kažu da vrijeme liječi rane. Ja sam se uvjerila da neke jednostavno ne može izliječiti - govori.

Nakon što je ostala sama, morala je naučiti kontrolirati osjećaje i vratiti se pred učenike, noseći bol koja je ostala s njom. Danas, u 75. godini, već četiri i pol godine živi u Domu za starije u Bjelovaru. To naziva najmirnijim razdobljem svojega života. Iako sam dolazak u dom nije djelovao tako.

Život u domu

- Stigla sam ovamo iz bolnice, u lošem stanju. Na samom početku naša socijalna radnica Mira i radna terapeutkinja Andrea počele su me pozivati na kreativne radionice i druge aktivnosti. Svaki su dan dolazile po mene i s vremenom mi se to svidjelo. Druženje mi je mnogo pomoglo, a kreativnost mi je bila bliska jer je bila dio mojega posla u školi - kaže.

Danas u slobodno vrijeme čita, rješava križaljke, piše. Sastavlja šaljive priče, poput prerade ''Pačje škole'', u kojoj umjesto pačića stižu bakice s hodalicama, ili one u kojoj dvije vremešne junakinje cijeli dan putuju liftom. Voli boraviti vani, osobito u parku iza doma. Ondje pije kavu, promatra grane i, kaže uz osmijeh, razgovara s dva bora.

- Ne mogu isključiti prošlost. Sve je to sa mnom svaki dan, ali ovako malo skrenem misli na nešto drugo - kaže.

Učionicu je odavno zamijenila drugim prostorima, ali potreba da stvara, sudjeluje i bude među ljudima ostala je ista. U zajedničkom radu i smijehu Mira i danas pronalazi ono što ju je nekoć privuklo učiteljskom pozivu: bliskost s ljudima i zadovoljstvo kada nešto lijepo naprave zajedno.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!