Marko Franić: Refren je za publiku, strofa je za čovjeka

Postoje pjesme koje sam u životu poslušao valjda tisuću puta, a da me njihov refren nikada nije pogodio onako kako me pogodila jedna jedina rečenica skrivena negdje u drugoj strofi.

Znate one pjesme koje svi pjevaju uglas? Krene refren, dignu se ruke, grle se ljudi koji se inače ne mogu smisliti, netko prolije pivo, netko bivšoj šalje poruku koju će ujutro požaliti, a netko na sav glas pjeva o vječnoj ljubavi dok mu žena kod kuće već treći dan pokušava objasniti da se među njima nešto ozbiljno raspada.

I svi znaju refren, ali rijetko tko sluša strofe.

A meni se sve više čini da je upravo u tome problem. Ne samo s glazbom, nego s nama.

Jer refren je ono što želimo da drugi čuju. Strofa je ono što nam se zapravo događa.

Refren je za publiku. Strofa je za čovjeka.

I možda su mi zato, što sam stariji, strofe sve draže.

Prije nego što nastavim, imam jednu malu molbu za sve kojima glazba nije osobito bliska. Nemojte još pobjeći. Neću vas ispitivati razliku između Bacha i Štulića, objašnjavati molske ljestvice niti uvjeravati da vam za kvalitetan život treba gramofon skuplji od solidnog rabljenog auta. Zapravo, o glazbi ću najmanje govoriti. Ona mi je samo poslužila kao povod za priču o nama, našim odnosima, ljudima koje mislimo da poznajemo i svim onim dragocjenim stvarima koje previdimo čekajući nešto spektakularno. Zato mi poklonite još nekoliko minuta. Glazbeni sluh vam neće trebati. Životnog iskustva, pretpostavljam, svatko od nas ima i više nego što je naručio.

• • •

Sjećate li se vremena kada su ploče i kazete imale A i B-stranu?

Na A-strani uglavnom su bili hitovi. Ono što se vrtjelo na radiju, što je publika znala napamet i što je donosilo popularnost.

A onda je postojala B-strana.

Ona nepravedno zapostavljena, manje razvikana, često zanimljivija polovica.

Sjećam se kako mi je pokojni stric, dok sam još bio klinac, znao govoriti da su na B-strani najbolje stvari. Izgovarao je to s ozbiljnošću čovjeka koji je upravo pronašao lijek za rak, a ne bolju pjesmu na drugoj strani kazete.

Ja sam tada bio uvjeren da nije “normalan”. Što, da budemo pošteni, donekle i jest bila istina.

Ali sada, nakon toliko godina, sve više shvaćam da je bio u pravu.

Naravno, stric je mislio isključivo na glazbu, a ja sam otišao korak dalje u smjeru “nenormalnosti”.

Zapravo, već dosta godina primjećujem da su mi pjesme s B-strane gotovo redovito daleko bolje od razvikanih hitova s A-strane. Ne zato što imam neku potrebu glumiti glazbenog intelektualca koji prezire sve što se sviđa širokim narodnim masama. Takvih ionako imamo dovoljno, osobito među onima koji za svaku pjesmu koju čuju moraju napomenuti da je izvođač bio puno bolji dok ga nitko nije slušao.

Jednostavno, na B-strani često pronađem nešto što hitovima nedostaje. Nešto manje ispolirano, manje proračunato, manje zainteresirano za tuđe odobravanje. Kao da se na A-strani netko trudio svidjeti svima, a na B-strani napokon dopustio sebi biti ono što jest.

Ima večeri kada ostanem sam, pustim neku staru pjesmu i dogodi se nešto prilično neobično. Pogodi me stih koji sam do tada čuo valjda nekoliko stotina puta, a da se nikada na njemu nisam zadržao.

I nije stvar u tome da ga prije nisam razumio. Razumio sam svaku riječ. Samo sam ga, očito, svaki put slušao u pogrešno vrijeme, u pogrešnom raspoloženju, možda čak i kao pogrešan čovjek.

Jer neke pjesme ne dođu do nas onda kada ih prvi put čujemo, nego onda kada se u nama napokon dogodi nešto zbog čega ih možemo čuti.

Ista melodija, iste riječi, isti glas. A odjednom sasvim druga pjesma.

Kažu da nije svako drvo za violinu. Od nekog drveta možete napraviti stol, od nekog ogradu, od nekog sasvim pristojan lijes, ali samo će ono pravo, obrađeno kako treba, pod gudalom dati zvuk od kojeg čovjeku nešto zadrhti pod rebrima.

A čini mi se da je tako i s nama.

Nije svaka naša životna dob, svako raspoloženje ni svako iskustvo pogodno da u nama nešto zazvuči. Ponekad smo jednostavno pretvrdi, previše zaokupljeni sobom ili još nedovoljno načeti životom da bi nas određene riječi mogle dotaknuti.

Možete po nama povlačiti gudalom koliko hoćete. Neće biti glazbe.

Tek poslije, kada nas život malo istroši, ponegdje zareže, ponešto oduzme i usput nam skine koji sloj umišljene pameti, odjednom počnemo drukčije odzvanjati.

Ima u tome i nešto pomalo bezobrazno. Čovjek godinama sluša istu pjesmu, a onda mu ona jedne sasvim obične večeri objasni nešto o vlastitom životu što mu nisu uspjeli objasniti ni prijatelji, ni ljubavi, ni poneki stručnjak koji je za taj pokušaj uredno ispostavio račun.

I shvatiš da se pjesma nije promijenila.

Promijenio se onaj koji je sluša.

A možda je upravo to razlog zašto sam s godinama sve manje impresioniran onime što se na prvu čuje, vidi ili razumije. Jer neke stvari nisu skrivene zato što su nedostupne. Nego zato što za njih još nismo bili spremni.

I što više razmišljam o tome, sve mi se više čini da ta razlika nema previše veze s glazbom.

Jer upravo tako funkcioniramo i mi.

I shvatio sam da je cijelo naše društvo jedna velika A-strana.

• • •

Mi smo civilizacija refrena.

Volimo ono što je glasno, jednostavno, lako pamtljivo i, po mogućnosti, dovoljno glupo da se oko toga možemo složiti bez previše razmišljanja.

Volimo velike izjave, velike automobile, velike kuće, velike ljubavi i velike ljude. Osobito velike ljude. Njih prepoznajemo po tome što nam svakih pet minuta moraju objasniti koliko su veliki.

Kod nas je uspješan čovjek onaj koji ima automobil vrijedan pedeset tisuća eura, makar mu banka svakog mjeseca uzima pola plaće, a ostatak odlazi na gorivo kojim se vozi do posla koji mrzi.

Ali automobil je velik. A kod nas je važno da se čovjek vidi.

Što se događa ispod lima, ionako nikoga ne zanima.

Slično je i s ljudima.

Dobar čovjek mora izgledati kao dobar čovjek. Mora se fotografirati dok pomaže, objaviti da je nekome pomogao i napisati kako o tome inače ne govori, ali je odlučio podijeliti priču kako bi potaknuo druge.

Kod nas je anonimno dobro djelo ozbiljan propust u odnosima s javnošću.

Ako si nekome pomogao, a nitko nije vidio, postoji opravdana sumnja da se pomoć nije ni dogodila.

Još malo pa ćemo i za ustupanje mjesta starijoj osobi u autobusu trebati službenog fotografa, dva svjedoka i prigodnu objavu o tome koliko nas je taj susret naučio poniznosti.

• • •

I ljubav smo pretvorili u javnu manifestaciju.

Nekada su ljudi bili zaljubljeni. Danas su u vezi koja mora imati vizualni identitet.

Godišnjice se obilježavaju kao državni praznici. Rođendanske čestitke pišu se tako da ih prvo pročita petsto ljudi koji s tim rođendanom nemaju nikakve veze.

„Hvala ti što si moje sve, moja stijena, moj mir, moja luka, moj svemir.“

A onda u komentarima četrdeset srca i jedna tetka koja napiše: „Neka vas Bog čuva.“

U međuvremenu se ta dva svemira već šest mjeseci ne mogu dogovoriti tko će isprazniti perilicu posuđa.

A najzanimljivije je što ljudi često bolje poznaju godišnjice tuđih brakova nego vlastite supružnike. Znaju gdje je netko bio na večeri, što je dobio za Valentinovo i koliko je ruža bilo u buketu. Ne znaju kada su posljednji put njih dvoje razgovarali bez televizora, mobitela ili potrebe da netko bude u pravu.

I nije problem u javnom iskazivanju ljubavi. Problem je što smo počeli vjerovati da je ono što nije javno nekako manje stvarno.

Kao da osjećaji trebaju svjedoke.

Kao da je ljubav bez publike generalna proba.

A meni se sve više čini da se najvažnije stvari među ljudima događaju upravo onda kada nitko ne gleda.

Ne mislim pritom na romantiku iz reklame za omekšivač. Mislim na trenutak kada netko vidi vašu najružniju stranu, onu zbog koje biste najradije sami sebi zabranili pristup vlastitoj osobnosti, i ipak odluči ostati razgovarati.

Dovoljno je da vas ne svede na vaš najgori dan.

To je danas gotovo revolucionarna vrsta pristojnosti.

• • •

A tek kako procjenjujemo ljude.

Ako je netko tih, nema karizmu. Ako govori glasno, ima liderske sposobnosti. Ako je skroman, nema ambicije. Ako se hvali, zna koliko vrijedi.

Ako čovjek kaže da mu je dovoljno ono što ima, odmah ga gledamo kao da mu je liječnik upravo zabranio uzbuđenja.

„Ali moraš imati neki cilj!“

Zašto?

Zar nije moguće da je nečiji cilj jednostavno doći kući u pet, skinuti cipele i ne mrziti vlastiti život?

Zar je toliko uvredljivo biti zadovoljan?

U društvu koje se hrani uspoređivanjem, zadovoljan čovjek gotovo je subverzivna pojava. Ne možeš mu prodati osjećaj manje vrijednosti. Ne možeš ga uvjeriti da mu treba novi automobil kako bi postao netko. Ne možeš mu objasniti da je propustio život jer nije bio na Maldivima.

On je, zamislite bezobrazluka, bio kod kuće.

I bilo mu je lijepo.

Takve ljude ne volimo.

Oni kvare tržište.

• • •

S druge strane, koliko samo ljudi poznajemo koji su savršeno naučili govoriti o životu, a nikada ga nisu stigli živjeti?

Imaju mišljenje o odgoju, a vlastita djeca s njima razgovaraju isključivo kada trebaju novac. Imaju mišljenje o braku, a sa supružnikom komuniciraju kao dvije zaraćene države preko posrednika Ujedinjenih naroda. Imaju mišljenje o poštenju, a porez plaćaju samo kada im ga netko prisilno skine s računa.

Imaju mišljenje o svemu.

Osim o sebi.

Tu nastupa čudesna intelektualna suzdržanost.

Čovjek koji je u stanju u sedam minuta objasniti zašto propada zapadna civilizacija ne može sastaviti dvije rečenice o tome zašto mu vlastiti sin više ne dolazi u posjet.

Za to je, naravno, kriva današnja mladež.

Uvijek je dobro imati univerzalnog krivca. Posebno ako ne može uzvratiti.

• • •

Najzanimljiviji ljudi koje sam upoznao uglavnom nisu bili oni koji su se najviše trudili biti zanimljivi.

Bili su to oni koji su znali sjediti za stolom bez potrebe da preuzmu razgovor. Koji nisu svaki tuđi problem pretvarali u priliku da ispričaju vlastiti, deset puta veći. Koji su znali slušati.

Danas je to toliko rijetka sposobnost da bismo je komotno mogli uvesti kao posebnu kvalifikaciju u životopis.

Poznavanje engleskog jezika. Rad na računalu. Aktivno slušanje sugovornika bez ubacivanja priče o sebi.

Napredna razina.

Jer mi zapravo više ne razgovaramo.

Mi čekamo red.

Dok drugi govori, u glavi već slažemo vlastiti nastup.

Čovjek nam priča kako mu je umrla majka, a mi nakon četrdeset sekundi kažemo: „Znam kako ti je. Meni je prošle godine uginuo pas.“

I ne mislim da je bol zbog gubitka životinje mala. Ali možda bismo ponekad mogli izdržati dvije minute a da tuđu tugu ne pretvorimo u natjecanje.

Ne mora svaka priča imati našu glavnu ulogu.

• • •

A najgore prolaze oni koji nisu dovoljno glasni da se izbore za vlastito mjesto.

Ljudi koji rade svoj posao bez velike buke. Koji se ne znaju reklamirati. Koji nemaju zanimljivu biografiju jer su posljednjih dvadeset godina jednostavno radili, odgajali djecu, plaćali račune i pokušavali ostati normalni.

Što je, uzgred rečeno, u današnjim okolnostima pothvat koji bi trebao nositi barem neku državnu nagradu.

Ali takvi ljudi nisu zanimljivi. Ne izazivaju pozornost. Ne dižu prašinu.

A mi smo toliko opsjednuti prašinom da smo potpuno zaboravili pogledati što se nalazi ispod nje.

I tako nam prolaze ljudi. Neki od njih možda bi nam mogli promijeniti život. Ali nemaju dobar nastup, atraktivan naslov ni pet tisuća pratitelja.

Pa ih preskočimo.

Kao što preskočimo pjesmu koja nas nije osvojila u prvih petnaest sekundi.

A možda je najbolji dio tek dolazio.

• • •

No najveća ironija jest što ni sami sebi ne dopuštamo biti ono što jesmo.

Svi imamo svoju službenu verziju. Onu za posao, onu za rodbinu, onu za društvene mreže. Onu za ljude pred kojima se pravimo da smo uspjeli i onu za ljude pred kojima se pravimo da nam uspjeh nije važan.

Čovjek do četrdesete razvije toliko različitih osobnosti da bi mu prosječna kazališna družina mogla pozavidjeti na repertoaru.

A onda dođe kući.

Zatvori vrata.

I ostane sam sa sobom.

S čovjekom kojeg cijeli dan pokušava izbjeći.

Tu više nema publike, lajkova ni aplauza. Samo on i sve ono što je tijekom dana uspješno odgodio.

Neizgovorene rečenice. Neispunjene želje. Neka stara poniženja. Neki ljudi kojima nikada nije rekao što je trebao.

I poneki san koji još uvijek leži negdje u njemu, prekriven tolikim slojevima razuma da se jedva može disati.

Mi to zovemo sazrijevanjem.

Ponekad je stvarno sazrijevanje.

A ponekad samo pristojno ime za kapitulaciju.

• • •

Koliko je ljudi odustalo od onoga što su voljeli jer od toga nije bilo koristi?

Netko je volio crtati, ali mu je rečeno da od toga nema kruha. Netko je volio pisati, ali je trebalo pronaći ozbiljan posao. Netko je želio otvoriti mali lokal, preseliti se, naučiti nešto novo, početi ispočetka.

Ali nije bilo pametno. Nije bilo vrijeme. Nije bilo sigurno.

I, naravno, što će ljudi reći?

Ta posljednja rečenica vjerojatno je odgovorna za više neproživljenih života nego sve ekonomske krize zajedno.

„Što će ljudi reći?“

Kakvi ljudi?

Oni koji vas jedva pozdravljaju? Oni koji će na vašem sprovodu deset minuta razgovarati o vama, a onda prijeći na cijenu odojka? Oni koji se ne mogu dogovoriti ni oko toga tko će očistiti stubište, ali zato imaju vrlo precizno mišljenje o tome kako biste vi trebali živjeti?

Zamislite koliko je apsurdno predati upravljanje vlastitim životom komisiji sastavljenoj od ljudi kojima ne biste povjerili ni zalijevanje cvijeća.

A ipak to radimo.

Iz godine u godinu.

Dok se jednoga dana ne probudimo u životu koji izgleda sasvim pristojno.

Samo što nam nekako nije naš.

• • •

A onda dođe vrijeme kada čovjek počne primjećivati jednu prilično neugodnu stvar. Da su mu godine prošle brže nego što je očekivao, a da su mu mnoge odluke ostale na čekanju.

Još ćemo jednom otići na ono putovanje. Još ćemo nazvati tog prijatelja. Još ćemo pokušati ono što nas godinama kopka. Još ćemo sjesti s nekim i razgovarati bez gledanja na sat.

Sve ćemo.

Samo da riješimo ovo što je trenutačno važnije.

A trenutačno važnije uvijek je nešto. Rata kredita, posao, popravak automobila, tuđe očekivanje. Neka glupost koja se u utorak činila presudnom, a u petak se više ne možemo sjetiti o čemu se radilo.

I tako život prolazi između dvije obveze, dok mi uporno vjerujemo da ćemo ga početi živjeti čim uhvatimo malo vremena.

Što je otprilike jednako razumno kao čekati da se more smiri kako bismo naučili plivati.

A vrijeme, naravno, nema osobito razvijen osjećaj za naše planove.

Ono je jedina institucija u ovoj državi koja radi bez zastoja. Ne čeka dokumentaciju, ne traži potvrdu i ne dopušta žalbu.

Samo prolazi.

I usput nam odnosi ljude, prilike, mladost, iluzije i poneku kosu s glave.

Nekima, doduše, kosa ode prva, kao da je dobila povjerljivu informaciju o tome što slijedi.

A najčudnije je što nas pritom ne sustiže samo ono što smo pogrešno napravili.

Sustiže nas i ono što nismo.

Razgovori koje smo odgađali jer nam je bilo neugodno. Isprike koje smo godinama uvježbavali u glavi, a nikada ih nismo izgovorili. Ljudi koje smo namjeravali nazvati kada prođe gužva.

I poneka sasvim obična nedjelja koju bismo danas dali ne znam što da možemo ponoviti. Ne zato što se tada dogodilo nešto veliko. Nego zato što smo za stolom sjedili svi, a mi nismo imali pojma koliko je to rijetka i prolazna stvar.

Ne postoji fotografija koja može vratiti taj trenutak. Možemo je povećavati, izoštravati, popravljati boje i uklanjati crvene oči. Možemo čak i umjetnom inteligencijom oživjeti nečiji osmijeh.

Ali ne možemo ponovno sjesti za taj stol.

I možda je upravo to najokrutnija lekcija vremena.

Ne uzima nam samo ljude.

Uzima nam i mogućnost da im kažemo ono za što smo bili uvjereni da ćemo uvijek imati vremena.

• • •

S godinama sam sve manje siguran da se čovjekova vrijednost uopće može vidjeti izvana.

Poznavao sam ljude koji su na prvi pogled imali sve. Novac, ugled, samopouzdanje, onu vrstu nastupa zbog koje im drugi automatski prepuštaju riječ.

A onda biste ih upoznali malo bolje i shvatili da iza raskošne fasade nema osobito mnogo prostorija.

S druge strane, upoznao sam ljude koji nisu ostavljali gotovo nikakav dojam. Nisu imali priču spremnu za društvo, nisu znali govoriti o svojim uspjesima, nisu bili osobito zanimljivi na fotografijama.

Ali s njima ste mogli provesti tri sata u razgovoru i otići kući s osjećajem da ste negdje usput postali malo pametniji.

Možda čak i malo bolji.

I sve mi se više čini da je to prilično podcijenjen oblik bogatstva.

Ne ono što čovjek može pokazati.

Nego ono što ostane u drugome nakon što ode.

Jer neke ljude pamtimo po tome što su bili glasni. Neke po tome što su bili važni. Neke po tome što su nas impresionirali.

A neke po tome što smo se pokraj njih osjećali dovoljno sigurnima da ne moramo impresionirati nikoga.

Takvi ljudi rijetko postanu veliki hitovi.

Ali ostanu dugo nakon što se svjetla ugase.

• • •

A možda je najveća ironija upravo to što svi očajnički želimo biti posebni, dok istovremeno činimo sve da budemo prihvaćeni.

Želimo se razlikovati, ali ne previše. Biti svoji, ali tako da se to drugima svidi. Govoriti istinu, ali samo dok ne izazove neugodnost.

Čovjek tako malo-pomalo počne uređivati vlastitu osobnost kao stan prije dolaska gostiju. Skloni ono što bi nekoga moglo zasmetati, sakrije nered, otvori prozore i namjesti jastuke.

A onda gosti odu, a on više ne zna gdje je što spremio.

I nije najgore kada nas drugi pogrešno procijene. To se događa svakome.

Najgore je kada toliko dugo glumimo ono što se od nas očekuje da naposljetku i sami zaboravimo gdje završava uloga, a počinjemo mi.

I onda se čudimo što nam život povremeno izgleda kao loše napisana predstava.

Pa naravno da izgleda.

Glavnu ulogu igramo mi, ali tekst su nam napisali drugi.

Možda zato sve više cijenim ljude koji se ne trude biti veliki hit. Koji nemaju potrebu osvojiti prostoriju čim uđu u nju. Koji mogu podnijeti da se netko s njima ne slaže, da ih netko ne razumije ili da ih netko jednostavno ne voli.

Ljude koji nisu svoju osobnost pretvorili u referendum na kojem svakoga dana moraju dobiti većinu.

Jer sloboda možda i nije u tome da možemo raditi sve što poželimo.

Možda je u tome da napokon možemo podnijeti da se nekome ne svidi ono što jesmo.

I zato mi se sve češće vraća ona misao s početka.

Koliko smo samo puta preskočili nešto vrijedno jer nas nije osvojilo na prvu? Koliko smo ljudi upoznali samo površno, koliko razgovora prekinuli prerano, koliko vlastitih želja utišali prije nego što smo uopće čuli kamo bi nas mogle odvesti?

A koliko smo puta, pokušavajući se svidjeti drugima, sami sebi postali gotovo neprepoznatljivi?

Nije to osobito ugodna misao.

Ali možda neke stvari i ne trebaju biti ugodne da bi bile istinite.

Jer život, za razliku od pjesme, nema mogućnost da ga vratimo na početak kada shvatimo da nismo dobro slušali.

Možemo se, doduše, godinama tješiti da smo radili ono što se od nas očekivalo. Bili razumni, pristojni, odgovorni. Nismo se previše izlagali, nismo izazivali nepotrebne sukobe, nismo razočarali ljude čija smo očekivanja uredno ispunjavali.

Samo što nas jednoga dana može dočekati prilično neugodno pitanje.

A gdje smo u svemu tome bili mi?

Postali smo nečiji omiljeni refren, a vlastite smo strofe ostavili nedovršenima.

A refreni su, znate i sami, nezgodna stvar.

Ljudi ih brzo nauče.

Glasno ih pjevaju.

I jednako ih brzo zamijene nekim novim.

Zato mi je sve manje važno hoće li se moj život nekome svidjeti.

Mnogo mi je važnije da jednoga dana ne shvatim kako sam cijeli život pjevao tuđu pjesmu.

I to još, kakva ironija, iz sveg glasa.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!