MARKO FRANIĆ: Kako je jedan šmrkalj proglasio epidemiju u 1.B

Imate dvije vrste roditelja. Oni koji dijete s temperaturom 39 pošalju u školu jer „nije mu ništa, samo je malo topao” i oni koji dijete zadrže kod kuće jer je u nedjelju navečer jednom kihnulo, a njima se učinilo da je kihanje došlo nekako duboko, iz pluća.

Prvi će vam objasniti da djeca moraju razvijati imunitet, drugi da se imunitet razvija kod kuće, pod dekicom, uz čaj od kamilice i tri vrste probiotika. Prvi smatraju da su današnja djeca previše razmažena, drugi da je svako dijete koje zakašlje potencijalna epidemiološka katastrofa.

I jedni i drugi imaju WhatsApp.

A kad ih stavite u istu roditeljsku grupu, dobijete zdravstveni sustav u kojem nitko nema medicinsku diplomu, ali svi imaju mišljenje, a pola njih i nalaze s Googlea.

U 1.B učiteljice Marine sve je počelo jednog sasvim običnog ponedjeljka.

Toni je kihnuo.

Jednom.

Nije imao temperaturu, nije kašljao, nije povraćao. Samo je kihnuo, obrisao nos rukavom i nastavio crtati kuću koja je, sudeći prema dimnjaku, imala ozbiljnih problema sa statikom.

Ali Ema je to vidjela.

A Ema ima mamu.

U 9:43 roditeljska WhatsApp grupa dobila je poruku.

Emina mama: „Dobro jutro svima. Ne bih htjela nikoga prozivati, ali Ema mi javlja da je Toni danas došao bolestan u školu. Mislim da bismo svi trebali pokazati malo više odgovornosti prema zdravlju naše djece.”

Postoje rečenice nakon kojih više ništa ne može završiti dobro. „Moramo razgovarati.” „Samo da ti nešto kažem.” I, naravno, „Ne bih htjela nikoga prozivati.”

Jer nakon te rečenice obično slijedi ime, prezime, opis kaznenog djela i prijedlog sankcije.

Tonijeva mama: „Toni nije bolestan. Ujutro je bio sasvim normalan.”

Emina mama: „Naravno, nisam rekla da je Toni kriv. Djeca nisu kriva. Roditelji su ti koji moraju preuzeti odgovornost.”

Tonijeva mama: „Odgovornost za što? Za kihanje?”

Sarina mama: „Mislim da nema potrebe za takvim tonom. Ovdje se radi o zdravlju djece.”

Lukina mama: „Luka ima osjetljiv imunitet. Mi stvarno ne možemo riskirati.”

Filipov tata: „Onda ga nemojte slati u školu. Tamo ima djece.”

Filipov tata bio je čovjek koji je još u rujnu shvatio da je napravio životnu pogrešku kad je pristao ući u roditeljsku grupu. Nije imao ništa protiv škole, djece ni učiteljice Marine. Imao je samo ozbiljan problem s odraslim ljudima koji su od kupnje tempera uspjeli napraviti pitanje ljudskih prava.

U 10:07 javila se Jakovljeva mama.

Jakovljeva mama: „Ja mislim da bi bilo dobro da se djeci prije ulaska u razred mjeri temperatura.”

Sarina mama: „Slažem se. I da roditelji potpišu izjavu da dijete nema simptome.”

Lukina mama: „Možda bi trebalo uvesti i obaveznu dezinfekciju ruku.”

Filipov tata: „A na ulazu dva zaštitara. Jedan mjeri temperaturu, drugi pretresa maramice.”

Emina mama: „Vama je ovo smiješno?”

Filipov tata: „Nije. Dijete mi je u prvom razredu, a ja sam već drugi put na rubu živčanog sloma.”

U 10:31 učiteljica Marina pokušala je smiriti situaciju.

„Poštovani roditelji, Toni je dobro. Nema temperaturu, ne kašlje i normalno sudjeluje u nastavi. Molim vas da ne donosimo zaključke na temelju jednog kihanja.”

U normalnom svijetu time bi rasprava završila.

Ali roditeljska WhatsApp grupa nije normalan svijet. To je mjesto na kojem dvadeset šestero odraslih ljudi može tri sata raspravljati treba li djeci za likovni donijeti veliki ili mali kolaž, a da na kraju nitko ne zna što treba donijeti.

Emina mama: „Uz dužno poštovanje učiteljici, temperatura nije jedini simptom.”

Jakovljeva mama: „Postoje i asimptomatski prijenosnici.”

Filipov tata: „Znači, sad je sumnjiv i onaj koji nema simptome?”

Sarina mama: „Ne treba banalizirati ozbiljne stvari.”

Jakovljeva mama: „Nikad se ne može sa sigurnošću znati tko je zdrav.”

Filipov tata: „Odlično. Onda smo svi bolesni. Predlažem da ukinemo školu i završimo s tim.”

U 11:14 rasprava je dobila znanstvenu dimenziju.

Emina mama poslala je poveznicu na članak o gripi. Sarina mama na članak o streptokoku. Jakovljeva mama na tekst o inkubaciji respiratornih virusa. Lukina mama objavila je fotografiju toplomjera na kojem je pisalo 36,8.

„Evo, Luka zasad nema temperaturu. Pratit ćemo.”

Nitko nije znao zašto je potrebno obavijestiti ostale obitelji da Luka nema temperaturu, ali svi su bili zahvalni što je barem netko pod kontrolom.

U podne je stigla nova vijest.

Ema je rekla mami da je Toni tijekom odmora šmrcao.

Emina mama: „Znači, ipak postoje simptomi. Molim Tonijevu mamu da ovo ne shvati osobno, ali možda bi bilo najbolje da se Toni testira.”

Tonijeva mama: „Na što da ga testiram?!”

Emina mama: „Pa na ono što liječnik procijeni.”

Tonijeva mama: „Liječnik će procijeniti da ste svi skupa ludi!”

Sarina mama: „Ovakva komunikacija stvarno nije primjerena.”

Filipov tata: „Ja bih ipak prvo testirao roditelje. Djeca su, koliko vidim, sasvim normalna.”

To je izazvalo raspravu o kulturi komunikacije. Sarina mama napisala je da se roditelji moraju međusobno poštovati. Jakovljeva mama dodala je da djeca uče od odraslih, a Emina mama upozorila je da se vrijeđanjem ne može riješiti nijedan problem.

Filipov tata ugasio je obavijesti i otišao raditi nešto što se u toj grupi očito smatralo prilično neobičnim.

Svoj posao.

U 13:26 Tonijeva mama došla je po dijete.

Toni je bio živ, zdrav i gladan.

„Toni, jesi ti danas kašljao?”

„Nisam.”

„Jesi kihnuo?”

„Jesam.”

„Koliko puta?”

„Ne znam.”

„Kako ne znaš?”

„Mama, pa ne brojim.”

„Je l' te nešto boli?”

„Da.”

Ženi je srce stalo.

„ŠTO TE BOLI?!”

„Ruka.”

„Kakva ruka?!”

„Ona kojom pišem. Puno smo pisali.”

Tonijeva mama duboko je udahnula i prvi put u životu ozbiljno razmislila o školovanju kod kuće.

Ne zbog Tonija.

Zbog ostalih roditelja.

U 15:42 roditeljska grupa ponovno je eksplodirala.

Lukina mama objavila je da Luka ima temperaturu 37,3.

„Eto. Samo toliko. Neću ništa komentirati.”

Nakon toga napisala je još četrnaest poruka.

Tonijeva mama: „Čekaj, sad ćeš reći da je Toni zarazio Luku?”

Lukina mama: „Ja to nisam rekla.”

Tonijeva mama: „Ali si mislila!”

Sarina mama: „Temperatura 37,3 nije nužno znak bolesti.”

Filipov tata, koji je slučajno ponovno otvorio grupu, nije izdržao.

Filipov tata: „Aha. Luka ima 37,3 i zdrav je, Toni ima 36,6 i treba ga izolirati. Je l' postoji neki cjenik po kojem to računate?”

U 16:03 Sarina mama predložila je izvanredni roditeljski sastanak. U 16:05 Jakovljeva mama anonimnu anketu, a u 16:07 Emina mama pravilnik o dolasku bolesne djece u školu.

Do 17 sati sastavljen je nacrt pravilnika prema kojem bi kod kuće trebala ostati sva djeca koja kašlju, šmrcaju, imaju temperaturu ili su bila u kontaktu s nekim tko pokazuje simptome.

Filipov tata: „Dobro, a tko onda dolazi u školu?”

Jakovljeva mama: „Zdrava djeca.”

Filipov tata: „Koja su to?”

Jakovljeva mama: „Ona bez simptoma.”

Filipov tata: „Pa maloprije ste rekli da su najopasniji oni bez simptoma.”

Nastupila je tišina.

Sarina mama: „Mislim da namjerno izvrćete stvari.”

Filipov tata: „Ne izvrćem ja ništa. Vi ste upravo stavili cijeli razred u karantenu, uključujući i klince koji nisu bili u školi.”

U 18:12 Emina mama objavila je da je razgovarala s poznanicom koja radi u zdravstvu.

Nije precizirala radi li poznanica kao liječnica, medicinska sestra, računovotkinja ili prodaje sendviče u bolničkom kiosku.

Ali mišljenje je bilo stručno.

Emina mama: „Rekla mi je da se ovakve stvari ne smiju podcjenjivati.”

Filipov tata: „Je l' ta poznanica pregledala Tonija ili ste joj i vi samo poslali Emin iskaz? Čisto da znam branimo li dijete ili čekamo presudu.”

U 19:04 javila se učiteljica Marina.

„Poštovani roditelji, još jednom vas molim da ne raspravljate o zdravstvenom stanju pojedine djece u zajedničkoj grupi. Ako dijete ima zdravstvene poteškoće, roditelji će postupiti prema preporuci liječnika.

Hvala na razumijevanju.”

Emina mama: „Znači, mi više ne smijemo izraziti zabrinutost?”

Sarina mama: „Mislim da se ovdje pokušava ušutkati roditelje.”

Učiteljica Marina pročitala je poruke, pogledala u strop i napravila ono o čemu je maštala još od prvog roditeljskog sastanka.

Zaključala je grupu.

Samo administratori mogli su slati poruke.

Prvi put od početka školske godine nastupio je mir.

Trajao je trideset četiri minute.

Emina mama otvorila je novu grupu.

1.B - ZDRAVLJE DJECE I SLOBODNA KOMUNIKACIJA

Dodala je sve osim Tonijeve mame.

Filipovog tatu dodala je greškom.

Emina mama: „Dragi roditelji, ovu grupu otvaram kako bismo mogli slobodno razgovarati o zdravlju naše djece, bez nepotrebne cenzure.”

Filipov tata: „Dobra večer. Je l' ovo zarazni odjel ili smo još na hitnom prijemu?”

Sarina mama: „Molim vas, ova grupa je zamišljena za ozbiljnu komunikaciju.”

Filipov tata: „Onda ste mene pogrešno dodali. Ja sam zdrav.”

Uklonjen je iz grupe.

Sljedećeg jutra Toni je ponovno došao u školu.

Bez temperature, bez kašlja, bez šmrklja.

Luka je također došao. Temperatura mu je pala nakon što je njegova mama shvatila da ga je prethodnog dana mjerila odmah nakon trčanja po stanu.

Ali Eme nije bilo.

U 8:12 učiteljici Marini stigla je privatna poruka.

„Dobro jutro, učiteljice. Ema danas neće doći. Cijelu noć je povraćala i ima proljev. Vjerojatno joj nešto nije sjelo na želudac. Molim vas samo da to ne spominjete u grupi, znate kakvi su neki roditelji.”

Marina je pročitala poruku.

Pa još jednom.

Zatim je pogledala Tonija, koji je upravo objašnjavao Filipu kako mu je mama jučer tri puta mjerila temperaturu, dvaput gledala grlo i jednom ga pitala boli li ga nešto kad trepće.

Učiteljica je spremila mobitel.

„Dobro jutro, djeco! Kako ste danas?”

„Dobrooooo!”, odgovorilo je dvadeset petero prvašića.

„Ima li netko kakvih problema?”

Toni je podignuo ruku.

„Učiteljice, mogu ja nešto pitati?”

„Naravno, Toni.”

„Ako mi se bude kihalo, smijem li kihnuti?”

„Naravno da smiješ. Samo stavi lakat preko nosa i usta.”

„A ako mi se bude kašljalo?”

„Isto tako.”

„A ako mi se bude prdilo?”

Učiteljica Marina zastala je.

„Toni, otkud ti sad to?”

„Pa Filip kaže da mu je tata rekao da ništa ne smijemo ispuštati bez dozvole roditeljske grupe.”

Marina je spustila pogled u imenik.

Nije se smjela nasmijati.

Barem ne pred djecom.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!