Vlado iz Garešnice ostao na rodnoj grudi i zaposlio domaće ljude: ''Poljoprivreda je ozbiljan biznis''

Kada Gareščan Vlado Širanović govori o zemlji, u njegovim se rečenicama susreću ističu dvije ključne odrednice: privrženost domu, zbog koje nikada nije ozbiljno razmišljao o odlasku, i posve trijezna računica čovjeka koji u cent zna koliko stoje gorivo, sjeme, popravak radnih strojeva i radni sat. Na tome se temelji život čitave njegove obitelji, život koji se ravna prema sjetvi i žetvi, ali i prema školskim obvezama djece, ratama kredita i plaćama koje moraju stići na vrijeme. Ostanak na rodnoj grudi za našeg sugovornika nije tek isprazna parola već čvrsta odluka čiju opravdanost iz godine u godinu potvrđuje u praksi.

- Nikada nisam razmišljao o tome da se bavim nečim drugim osim poljoprivredom. Nije uvijek lako, no volim taj posao. Nisam nikada razmišljao ni o odlasku jer mislim da je doma ipak najljepše – kaže Vlado.

Obiteljski posao

Poljoprivredom su se, dodaje, bavili njegovi roditelji, a tim su putem krenula i braća. Ono što je njemu bilo poznato odmalena s vremenom je postalo posao od kojega živi njegova obitelj, supruga Valentina i njihove dvije kćeri, Klara i Tara. Valentina je članica OPG-a i posvećena je gospodarstvu, Klara studira na FERIT-u u Osijeku, dok je Tara još osnovnoškolka. Njihove se svakodnevice razlikuju, no sve ih povezuje ljubav prema zemlji i prihod koji na njoj treba zaraditi, za njihovu, ali i za neke druge obitelji.

Vlado danas obrađuje približno 110 hektara zemlje, od kojih je petnaestak u njegovu vlasništvu, a ostatak čini državno zemljište u zakupu. Na poljima se smjenjuju pšenica, uljana repica, soja i kukuruz, u četverogodišnjem plodoredu kojega se pridržava već dugo, uvjeren da se posljedice dobrog ili lošeg gospodarenja ne mogu svesti na jednu sezonu.

- Pšenicu i soju velikim dijelom uzgajamo za sjemensku proizvodnju, a uz vlastite površine obavljamo i usluge za druga gospodarstva, od obrade tla i sjetve do prijevoza. Upravo je širenje tih poslova otvorilo prostor i mogućnost da zaposlimo dvoje ljudi. Riječ je o našim ljudima, domaćim dečkima iz našega kraja – ponosno ističe Vlado.

Nema stajanja

Dodaje kako posao na velikom poljoprivrednom imanju kakvo je ono obitelji Širanović gotovo nikada ne prestaje. Tu su strojevi koje treba održavati, ljudi kojima treba osigurati posao i obitelj koja od svega toga mora živjeti. Upravo zbog toga naš sugovornik, kaže, nema mnogo razumijevanja za pristup u kojemu se rezultat prepušta slučaju, uz pomirljivo objašnjenje da će biti koliko bude.

- Ja ne mogu na posao tako gledati. Trebam plaćati kredite, isplaćivati plaće, školovati djecu i ulagati u kuću. Nemam drugi izvor prihoda osim poljoprivrede i usluga koje radimo strojevima – govori.

Zato je, mnogo prije nego što je zelena gnojidba postala česta tema poljoprivrednih razgovora, počeo razmišljati što zemlji vraća nakon što s nje odnese urod. Ulagao je u poboljšanje tla, provodio kalcifikaciju, pazio na izmjenu kultura i analizirao zemlju kako bi znao čime doista raspolaže.

- Neke površine koje sam preuzimao bile su toliko iscrpljene da na njima gotovo ništa nije uspijevalo. Zbog toga sam odmah počeo ulagati u tlo i obogaćivati ga tako da se stanje u kojem je ono bilo nekad i sadašnje jednostavno ne može usporediti – kaže naš sugovornik koji ulaže i u svoju, ali i u državnu zemlju koju ima u zakupu.

Državna zemlja

A upravo su se krije ''caka'' na koju su u ranijim razgovorima za MojPortal.hr upozoravali i drugi garešnički ratari. Dok dio državnih površina na području Hercegovca Vlado ima riješen dugoročnim, 25-godišnjim zakupom, za dio na području Garešnice, kaže, natječaj još nije raspisan. Na približno 38 hektara koje obrađuje gotovo dvadeset godina tako nastavlja raditi uz pitanje hoće li ih moći zadržati.

Pritom, dodaje, nije riječ samo o mogućem gubitku površine na papiru. Za gospodarstvo koje je prema toj zemlji rasporedilo proizvodnju, ulaganja i obveze, takav bi gubitak značio da se velik dio već izgrađenog posla mora iznova preslagivati. Vlado smatra da bi barem zemljište za koje je dokumentacija uređena trebalo ponuditi na natječaju, umjesto da neizvjesnost traje za sve.

- Nakon dvadeset godina ostati bez 38 hektara, to je puno. Nije malo – kaže.

Po struci je Vlado automehaničar, što mu u poslu itekako koristi. Na gospodarstvu ima malu radionicu u kojoj on i njegovi radnici obavljaju popravke, nastojeći vlastitim znanjem riješiti ono što mogu. Poljoprivredu je, međutim, učio i iz literature, na stručnim događanjima i danima polja, odlazeći i u Njemačku i Austriju kako bi vidio kako drugi rade. Danas za takve odlaske i čitanje ima manje vremena nego nekada, no ostalo mu je uvjerenje da se bez znanja skupo griješi.

- Poljoprivreda je ozbiljan biznis. Tko joj se posveti, imat će rezultate i napredovat će. Ali treba stalno učiti i nadograđivati znanje - govori.

Velika ulaganja

Pogreške, dodaje, danas imaju visoku cijenu. Obavljajući usluge prolazi kroz mnoga polja i vidi koliko se razlikuju postupci i rezultati, koliko znači pravodobno odraditi posao, razumjeti potrebe biljke i poštovati struku. Vlastita mu mehaničarska škola pritom nije bila zapreka da nauči ono što mu nedostaje; prihvatio je da posao kojim se bavi traži znanje koje neće steći samo iskustvom za upravljačem traktora.

No ni znanje ne može ukloniti sve pritiske. Kad počne govoriti o troškovima, iznosi brzo prerastu u svote od kojih se čovjeku izvan poljoprivrede zavrti u glavi. Ozbiljniji traktor, kaže, može stajati 100, 150 ili 200 tisuća eura, a plug, priključak bez vlastitog motora, oko 25 tisuća. Toliko, uspoređuje, netko izdvoji za novi automobil. Na gospodarstvu je to tek jedan dio opreme potrebne da bi se moglo raditi.

-I gorivo se ovdje mjeri drukčije nego kad imate samo obiteljski automobil. Primjerice, u kombajn i dva traktora možemo natočiti oko tisuću litara pa ih tijekom intenzivnog radnog dana potrošiti od jutra do mraka – pojašnjava.

Kada tome pribroji izdvajanja za radnike i druge izdatke, riječ je o troškovima koji na dnevnoj bazi mogu dosegnuti i do dvije tisuće eura. I to samo pod uvjetom da se ništa ne pokvari. A kvar, kada se dogodi, rijetko bude tek sitnica; samo jedan ozbiljniji remen, navodi, može stajati osamsto eura.

Korištenje mjera

Zbog toga potpore za ulaganja vidi kao važan oslonac. Preko posljednjeg natječaja LAG-a Sjeverna Moslavina nabavio je kukuruzni adapter za kombajn i meteorološku stanicu, a to mu je već treći takav odobreni projekt.

- Ranije sam ulagao kroz druge mjere, postupno ulažući u gospodarstvo, onako kako su dopuštali posao i mogućnosti. Nova mehanizacija podrazumijeva pouzdaniji rad i nešto mirniji pogled prema sljedećoj sezoni – kaže.

Za prikupljanje projektne dokumentacije kaže da mu, nakon stečenog iskustva, nije osobit problem. Mnogo ga više opterećuju pojedine obveze koje prate svakodnevno poslovanje gospodarstva sa zaposlenima, od evidencija do pregleda strojeva i zahtjeva zaštite na radu.

- Reda mora biti, to mi je jasno, ali mislim da nam dio tih postupaka samo odnosi vrijeme i novac, bez stvarne koristi na terenu – ističe.

Vrijeme je, uostalom, jedna od stvari kojih mu najviše nedostaje. Njegov radni dan ne završava nužno kada strojevi stanu jer i navečer treba misliti na to što će zaposlenici raditi sutra, osobito kada prođe najveća sezonska gužva. Plaće ne prate samo mjesece u kojima polja traže najviše rada pa širenje gospodarstva sa sobom nosi i pitanje dokle rasti, a da čovjek još može nositi sve što je preuzeo.

Društvena odgovornost

Ipak, obitelj uspije pronaći vrijeme za odmor. Budući da se ne bave stočarstvom, lakše mogu rasporediti posao i odlučiti da će neki dan predahnuti.

- Moji roditelji su držali i stoku, tako da sam iskusio i takav posao. Poznato mi je koliko je drukčije kada obveze ne mogu pričekati ni do sutra. Na selu je ponekad teško povući granicu između posla i privatnog života – kaže naš sugovornik.

A na selu postoji i onaj dio rada koji ne ulazi uredno ni u jednu računicu. U sklopu društveno korisne aktivnosti vezane uz posljednji projekt koji je realizirao preko LAG-a Sjeverna Moslavina pokosio je seoski park, a na zamolbu iz Hercegovca pomogao je i malčiranjem u Ladislavu.

- Nije to ništa novo za moje radnike i mene. Pomognemo kad god treba i kad možemo. Koliko smo samo puta poravnavali poljske putove, uklanjali granje da strojevi mogu proći i dovozili zemlju kako bi zatrpali rupe. Sve je to uobičajeno i normalno - kaže Vlado.

Želja za kćeri

Kada razgovor s gospodarstva prijeđe na kćeri, Vlado izgovara nešto što se možda ne uklapa u očekivanu priču o obiteljskom nasljeđu: ne bi želio da nastave njegovim putem. Posao smatra prenapornim i preteškim da bi im ga priželjkivao. On je ostao i pronašao svoje mjesto, ali njihovu budućnost ne mjeri brojem hektara koje bi jednoga dana mogle preuzeti. Nakon svih razgovora o zakupima, prinosima i strojevima, ono najvažnije izgovara bez računanja.

- Najvažnije je zdravlje. I da su djeca dobro, zdrava i sretna. Sve ostalo je biznis – kaže.

Zemlji je posvetio godine i u nju uložio mnogo više nego što se vidi iz jedne žetve. Kćerima, međutim, želi ostaviti mogućnost da izaberu drukčiji život, bez osjećaja da time nekoga iznevjeravaju. Dom kojemu je ostao vjeran za njegove će kćeri, kojim god putem krenule, uvijek biti mjesto na koje se mogu vratiti.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!