Marijana je duša Daruvara koju djeca obožavaju: Sanjala je vrtić, radi čudesne tulipane i čuva 9000 salveta

- Još u vrtiću sam sanjala o tome da ću i kada odrastem svaki dan provoditi na istome mjestu. U vrtiću. Doduše, ja se toga ne sjećam, ali moja draga teta Marija mi je kasnije pričala kako sam svaki dan govorila kako ću i ja jednoga dana biti teta u vrtiću. I, eto, želja mi se ostvarila – kroz smijeh nam priča Marijana Jenkač Dželajlija, koju slobodno možemo nazvati jednom od najpoznatijih odgojiteljica u Daruvaru. Ne samo zato što je tijekom posljednjih dvadesetak godina, koliko radi, iz daruvarskog Dječjeg vrtića ''Vladimir Nazor'' ispratila generacije mališana koji je i danas s radošću susreću na ulici, već i zato što je riječ o ženi s mnoštvom zanimljivih hobija koji oduševljavaju i daleko izvan male daruvarske zajednice.

No, kad govori o sebi, Marijana najčešće prvo spominje baš svoj prvi posao, onaj o kojem je sanjala još kao djevojčica.

Najbolji posao

- Biti odgojiteljica je najbolji posao na svijetu. Istina, ponekad je jako teško i naporno, o odgovornosti da ne govorimo, no ne bih ga mijenjala ni za što na svijetu. Raditi s djecom je divno, svaki dan doznam i naučim nešto novo – s istinskim žarom priča naša sugovornica.

Uzor joj je oduvijek bila već spomenuta teta Marija Čović.

- Obožavala sam je još kao djevojčica. I što ti je sudbina. Za vrijeme pripravništva upravo mi je ona bila mentorica, a nakon što sam završila fakultet i zaposlila se u svojem vrtiću, postale smo radne kolegice. Bolje nije moglo ispasti – kaže Marijana.

Svoj posao obožava, kaže, i zbog toga što joj omogućuje da bude kreativna. A upravo je kreativnost Marijanin zaštitni znak. Još od malih nogu bila je okružena papirićima, bojama, kistovima, tkaninama, končićima i uvijek je nešto petljala, crtala, slikala, izrezivala, lijepila i izrađivala. Ruke joj, kaže, jednostavno nikada nisu mirovale. Među svim tim dječjim pokušajima, igrama i malim kućnim radionicama vrlo se rano izdvojilo šivanje, koje će joj godinama kasnije postati puno više od hobija.

- Tražila sam mamu da me pusti za svoju Singericu, no to je u ono vrijeme bio vrlo skup stroj i nije mi dozvoljavala da mu se približim kako ne bih nešto strgala. No, mene je šivanje toliko zanimalo da mi je tetka iz Njemačke kupila dječju mašinicu na kojoj sam sam lutkama šivala haljinice. A onda, kad je mama vidjela što radim na toj maloj mašini, konačno me pustila i za svoju Singericu – smije se Marijana.

Mamini geni

Tada je imala, kaže, jedva šest ili sedam godina. Kasnije je mami postalo jasno kako Marijanin talent za šivanje nije slučajan i zapravo nije ni moglo drugačije jer i ona sam bila majstorica za šivanje.

- Mama je bila odlična u tome, šivala nam je čak i igračke, i danas se s radošću sjećam slonića, ogromnog krokodila i drugih čudesnih bića iz njezine radionice – kaže.

Možda baš zato Marijana nikada nije doživljavala kreativnost kao nešto neobično. Za nju je to bio prirodan dio svakodnevice, nešto što se radi rukama, srcem i s puno strpljenja. Marijana vjeruje kako u takvom stvaralačkom procesu talent pomaže, ali smatra da nije presudan.

- Važniji su volja, upornost i spremnost da čovjek nešto pokušava sve dok u tome ne uspije – pojašnjava.

Ona je godinama isprobavala sve što joj je bilo zanimljivo. Šivala je, slikala, radila u tehnici obojenog stakla, izrađivala okvire za ogledala, slagala mozaike od pločica, okušala se u decoupageu, restaurirala stari namještaj, radila apstraktne slike i poklone za bliske ljude. Njezina kuća, ali i životi njezinih prijatelja i poznanika polako su se punili predmetima koje je sama osmislila i izradila.

Pink&dots

A onda se dogodilo ono što se često dogodi ljudima čiji hobi preraste okvire vlastitog doma. Netko je poželio nešto kupiti, netko naručiti poklon, netko zatražiti sličan predmet za sebe. Tako je, iz potrebe okoline i vlastite ljubavi prema stvaranju, prije četiri godine rođen obrt ''Pink&dots''.

- Ime nisam odabrala slučajno. Otkako znam za sebe, iz nekog razloga su me privlačile točkice i ružičasta boja. Sve što je bilo točkasto, razigrano i pomalo retro uvijek bi mi zapelo za oko pa se nekako samo od sebe nametnulo da se upravo taj motiv nađe i u nazivu mojeg malog brenda – kaže Marijana.

Njezin asortiman teško je staviti u jednu ladicu. Izrađuje dekoracije, tekstilne predmete, ukrase, poklone, cvijeće od tkanina, predmete za dom, prigodne sitnice i sve ono što joj u određenom trenutku probudi maštu. Jedan od njezinih najpoznatijih artikala su šareni tulipani od tkanine.

- Bili su dio dekoracija na nedavnom festivalu Two Days Rockabilly Plays kod nas u Daruvaru. Kad ih je ugledala, jedna moja prijateljica je kroz smijeh zaključila kako te tulipane ima skoro svaka kuća u gradu. Ali, nije ni čudo. To je najzahvalnije cvijeće koje postoji. Ne treba ni vodu, ni sunce, ništa – smije se Marijana.

Svoje radove predstavlja i na lokalnim sajmovima, a pri tome joj veliku podršku pruža njena obitelj i upravo su joj takva druženja dala dodatni poticaj. Ondje upoznaje nove ljude, svjedoči reakcijama na svoje proizvode iz prve ruke te na neki način istražuje tržište. S vremenom je počela voditi i radionice, i za djecu i za odrasle, pa se njezina kreativnost ponovno spojila s pedagoškim pozivom.

Rockabilly scena

Radovi iz njezina malog daruvarskog svijeta otputovali su, kaže, posvuda. Ima ih diljem Europe, a neki su završili i preko ''velike bare'', u Americi i Kanadi. To je posebno veseli jer u svakom komadu koji izradi ostane dio njezina vremena, energije i dobre volje.

Još jedna od velikih Marijaninih ljubavi je i rockabilly. Daruvarčani je znaju kao jedno od prepoznatljivih lica daruvarske rockabilly scene jer je među prvima u Daruvaru zaplesala u veselom ritmu koji je kasnije osvojio čitav grad i učinio ga jednom od domaćih rockabilly meka. Otkriva nam kako se rockabilly u njezin život uvukao preko brata, odnosno bratića Tonija, koji je taj glazbeni svijet donio iz Njemačke, a potom su ga prihvatili i prijatelji. Neki od njih kasnije su bili među osnivačima danas nadaleko poznatog rockabilly benda The Cat Paws.

- To je zaista posebna vrsta glazbe, ona uz kakvu noge ne mogu mirovati. Jednostavno zove na ples – kaže Marijana.

A ondje gdje su rockabilly glazba i ples, ondje su i haljine, frizure, točkice, crveni ruževi, retro krojevi i prepoznatljiv stil. Haljine za prva rockabilly okupljanja u Daruvaru, koja su bila preteča današnjeg nadaleko poznatog festivala Two Days Rockabilly Plays, prisjeća se Marijana, stizale su preko prijateljice Suzi iz Beča, a ono što se nije moglo nabaviti, pokušavalo se sašiti. Tu je Marijanina mašina, naravno, ponovno imala glavnu ulogu.

S godinama je rockabilly u Daruvaru prerastao u ozbiljnu i omiljenu festivalsku priču. Festival Two Days Rockabilly Plays doživio je ovoga ljeta već osmo izdanje, a Marijani je posebno drago što je priča koja je počela iz entuzijazma nekolicine ljudi pronašla svoje mjesto u gradu.

Skupljanje salveta

– Ne smijemo zaboraviti kako je na samim počecima glavnu ulogu odigrao naš prijatelj Nino Medaković, koji je prepoznao da Daruvar može imati nešto drukčije, posebno i prepoznatljivo, a Grad i Turistička zajednica kasnije su tu priču nastavili razvijati. Mislim da danas imamo festival na koji svi možemo biti s razlogom ponosni – kaže Marijama.

A kada ne šiva, ne radi u vrtiću, ne smišlja radionice ili ne pleše na rockabilly ritmove, Marijana se vraća jednom neobičnom hobiju koji je prati još od djetinjstva – skupljanju salveta. Iako više nije djevojčica, njezina hrpa salveta i dalje raste. Možda sporije nego prije, ali strast nije nestala.

- Ne mogu si pomoći. Nedavno sam naručivala salvete jer su bile na akciji i nisam se mogla odlučiti koji dezen uzeti pa sam uzela više njih. Po jednu ili dvije stavim u kolekciju, a ostalo koristimo pri obiteljskim objedima – priča.

U njezinoj kolekciji danas je, procjenjuje, osam do devet tisuća različitih salveta. Uz njih ima i brojne duplikate, što bi, kaže, bilo idealno za razmjene, samo kada bi takvi susreti kod nas bili razvijeniji. U nekim europskim zemljama, osobito u Njemačkoj i Skandinaviji, postoje sajmovi i grupe posvećene upravo razmjeni i kupnji salveta. Marijana se šali kako bi jednog dana mogla spakirati kofer pun salveta, prodati ih i tako si platiti putovanje života.

Mickey valuta

- Sve je počelo još u osnovnoj školi, u vrijeme kada se u Daruvaru i okolici do zanimljivijih salveta najčešće dolazilo raznim putovima iz Mađarske ili Njemačke. I danas mi je najdraža salveta ona s Mickeyjem i Minnie Mouse. Čitav paket stigao mi je u ono vrijeme iz Njemačke i u našem dječjem svijetu vrijedio je tada pravo bogatstvo. Svi su željeli Mickeya i Minnie pa su mi za jedan takav ''duplić'' bili spremna dati po nekoliko svojih salveta – smije se naša sugovornica.

Uz salvete, nekada je skupljala i olovke i gumice, no tu je zbirku, priznaje, kasnije pronašao njezin sin Duje. Njemu su se lijepi primjerci jako svidjeli, ali ih nije čuvao iza stakla. Koristio ih je. I Marijani je to, zapravo, sasvim u redu.

- Lijepo je imati kolekcije, ali to su ipak materijalne stvari. Vrijedno je i kad nađu svoju svrhu – kaže.

Duje je od mame naslijedio kreativnu crtu. Odmalena je bio uz nju dok je nešto radila, tražio boje, kistove i mjesto u njezinu kreativnom kutku. Danas je, kaže Marijana, kreativnost možda malo ustupila mjesto nogometu i biciklu, ali i dalje voli likovni i nema problem izraziti se različitim tehnikama. No, ono po čemu je Duje najviše poznat jest empatija, osobito prema životinjama. Čitava Hrvatska upoznala ga je preko medija kao dječaka koji za svoj rođendan svake godine, umjesto poklona, traži hranu za poznato utočište za životinje.

Mamin ponos

- Takav odnos prema živim bićima uči se kod kuće. Kod nas nikada nije pusto. Trenutno je tu naš pas Mrvica, imamo četiri mačke, koje su k nama dolutale ili smo ih pronašli. Jedne smo zime čak zbrinuli i ježa koji se nije stigao na vrijeme skloniti. Tako da je Duje odrastao uz životinje te je prirodno naučio brinuti, suosjećati i primjećivati druge – kaže.

Kada govori o djetinjstvu, Marijanin glas postaje posebno topao. Rođena je Daruvarčanka, a odrasla je u Livadama, kvartu koji i danas opisuje kao najljepši dio grada. Kaže kako su to bile godine bezbrižnosti, zgoda i nezgoda, druženja, istraživanja i slobode kakvu današnja djeca uglavnom mogu upoznati tek iz knjiga kao što su ''Družba Pere Kvržice'' ili ''Vlak u snijegu''.

- Imali smo svoje dvorište, ali zapravo nam je dvorište bilo deset ulica oko kuće – kaže s čežnjom.

Iako je njezina generacija prošla i kroz teško ratno vrijeme, djetinjstvo pamti po lijepome. Po igri, susjedima, ulici, mašti i onom osjećaju da je cijeli kvart jedan veliki prostor za istraživanje. Zato joj je posebno drago što je i njezin Duje mogao odrastati u Daruvaru, u kući s dvorištem, u mirnoj ulici, doduše na drugom kraju grada, ali s puno sličnosti s njezinim djetinjstvom.

Danas, dok gleda sina kako odrasta u dječaka velikog srca, znatiželjna duha i mašte koja traži svoj put, Marijana kaže kako se nada samo jednom, a to je da i on jednoga dana uspije ostvariti većinu svojih snova. Baš kao što je to pošlo za rukom njegovoj mami na koju, baš kao i ona na njega, može biti itekako ponosan.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!