Pakrac bogatiji za još jednog genijalca: Srećko Draksler radi unikatne drvene okvire za naočale
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Vjerojatno ste već doživjeli situaciju kada vam netko pokaže nešto što je u isto vrijeme fascinantno, ali i toliko jednostavno da se zapitate: “Kako je moguće da meni to nije palo na pamet“?
Moja teza je da se u tom slučaju radi o genijalnosti, a ako je ta moja teza točna, Pakrac je bogatiji za još jednog genijalca.
Odlazak u mirovinu
Njegovo ime je Srećko Draksler 63-godišnji Pakračanin koji je nedavno otišao u prijevremenu starosnu mirovinu. No, nije me fascinirao njegov odlazak u mirovinu nego proizvod koji planira razvijati i izrađivati kroz svoje umirovljeničke dane. To su unikatni, ručno rađeni okviri za naočale od drveta, koji će zbog svojih karakteristika, prirodnog podrijetla i izuzetno privlačnog dizajna uskoro postati modni „must have“ dodatak!
Ideja za ovu reportažu nastala je prije nekoliko dana kada smo se slučajno sreli u Manivi na kavi. Prvo što mi je zaokupilo pažnju bile su upravo te neobično privlačne naočale s flat ravnim staklima od kojih nisam mogao maknuti pogled. Kada sam ga pitao o čemu se radi i kada smo počeli razgovarati o tom njegovom proizvodu, Srećko nije mogao sakriti osmjeh, a pričao je s toliko entuzijazma i zadovoljstva da sam odmah bio siguran kako je se radi o pravom proizvodu!
Ne postoje dva ista
Okviri su unikatni i to ih čini specifičnima jer ne postoje dva ista, za razliku od sličnih proizvoda na Zapadu gdje se ipak ide u serijsku proizvodnju više stotina istih primjeraka. Zanimljivo je da su okviri praktički u cijelosti ručni rad, rađeni su od drveta koje nas svakodnevno okružuje; orah, hrast, grab, bukva, svib, glog, jasen, šljiva, kruška, ali radi Srećko i s maslinom, čak i s ebanovinom. Pokazuje mi i izrezane drvene pločice koje će u budućnosti postati okviri za naočale, a među poseban je komad Abonos hrasta, drvo koje je odležalo u riječnom mulju i koje se procjenjuje da je staro oko 2 i pol tisuće godina i koje će tek doći na red.
Preduvjet je da je drvo tvrdo i suho, a materijal s kojim Srećko radi sušio se prirodnim putem duže od 50 godina. U tome leži odgovor zašto se odlučio na izradu okvira za naočale.
Unikatni, ručni rad
„Otac Tomislav je bio nadaleko poznati bačvar i iza njega je ostalo uskladišteno jako, jako puno vrlo kvalitetnog drvenog materijala. Već dugo razmišljam kako taj materijal upotrijebiti, iskoristiti, oplemeniti, stvoriti od njega dodatnu vrijednost. Osim toga volim raditi s drvetom, to mi je vjerojatno obiteljski usađeno jer su mi i otac i djed i pradjed radili s drvetom. Lutao sam od ideje do ideje, radio sam razne ukrase od drveta, kućne lampe. Istražujući na internetu naletio sam na ljude koji izrađuju drvene okvire za naočale, ali oni to rade serijski. Shvatio sam da oni ne mogu napraviti dovoljno okvira kolika je potražnja, ali sam se odlučio za ručni rad, odnosno unikatnu izradu i u tome je njihova posebnost“, pojašnjava Srećko dok sjedimo u njegovoj laboratorijski uređenoj radioni koja je njegovom pokojnom ocu služila kao ured.
Posebnost Srećkovih okvira je i u tome što u njima nema nikakvih umjetnih materijala. Za izradu uvijek koristi dvije drvene pločice koje laminira zbog dobivanja na čvrstoći materijala, a iz tog razloga laminira i ručke. To mu omogućuje da u jednom okviru kombinira dva različita materijala, baš kao što je kombinirao svib i orah u modelu koji sam i sam probao. U laminiranju koristi posebno ljepilo koje se nekad koristilo, tzv „tutkalo“, a koje je nabavio iz Amerike. U spojevima nema vijaka, a jedini neprirodan dodatak su „šarke“, odnosno nosači koje spajaju okvir i ručke. Ali i ove „šarke“ koje Srećko koristi su baš namijenjene upravo za drvene okvire.
Još jedna posebnost ovih okvira je što su lakši od ostalih i teški su svega 25 grama.
Zaokružen proizvodni proces
Cijeli ovaj koncept Srećko razvija posljednje dvije godine, a zanimljivo je da je drugi dan nakon što je dobio rješenje o mirovini, podnio zahtjev za otvarane paušalnog obrta.
Srećko je praktički zaokružio cijeli proizvodni proces, ideje i dizajn su također njegove. Za sad je napravio 30-ak okvira, a kaže da ih u glavi ima barem još toliko. Uz pomoć prijatelja iz vojske osmislio je i vlastiti logo, a veliki trud morao je uložiti u savladavanje programiranja.
Okvire je najprije počeo crtati ručno, ali je brzo odustao od toga.
„Shvatio sam da je tako nemoguće dobiti apsolutnu točnost i preciznost koja je potrebna za ovakav proizvod. Zato sam kupio mali CNC uređaj koji prema skici iz programa grubo obreže okvir i to je jedini dio ovog postupka koji nije ručni rad. Ipak, trebalo je savladati programiranje i crtanje u programu i to sam „žvakao“ tri mjeseca, ponekad i po cijelu noć“, priznaje Srećko.
Za bojanje pčelinji vosak
Samostalno radi i postupak sušenja kao i bojanja okvira gdje koristi još jedan materijal iz prirode - pčelinji vosak. Na polici su brojne prozirne bočice s različitim bojama voska, a boje dobiva dodavanjem također prirodnih materijala poput čađi, maslinovog i bučinog ulja, cikle i slično.
Dotaknuli smo se i postupka savijanja drveta koji je vrlo važan, ali i zahtjevan, a kada god smo spomenuli tu temu, Srećko bi se zagonetno nasmiješio i dao naslutiti da zna tajnu ne želi dijeliti. Ipak...
„To je dosta zahtjevan postupak i mnogi koji to rade tvrde da se visokom temperaturom ne može saviti drvo. A ja se sjećam kako su tata i dida baš tako savijali burad. Već sam rekao da je moj otac Tomislav bio je bačvar za kojeg se znalo i izvan granica tadašnje države.
Obim bačvarskog posla kojim se bavio on i njegovih tadašnjih 15-ak zaposlenika ilustrira podatak da su svojevremeno za Iran dnevno izrađivali 52 bačve zapremine 250 litara! I sam sam dugi niz godina radio, prije i poslije škole. Moj zadatak je bio da na bačvama očistim rupe od parafiniranja, ali sam pratio i sve drugo šta rade pa tako i postupak savijanja. To mi je bilo od velike koristi jer istom tehnologijom kojom su oni nekad savijali bačve, ja danas savijam okvire naočale. Naravno, u tom postupku je puno tajni u načinu zagrijavanja i hlađenja drveta i ja te tajne ne želim otkrivati, ali sam dokazao da se na taj način može savijati i drvo za okvire“, kaže Srećko.
Cijena od 300 do 500 eura
Za izradu jednog okvira potrebno mu je oko 35 radnih sati, ali plan mu je da radi puno lakšim tempom i da izrađuje tri okvira mjesečno. Srećko se bazira isključivo na izradu okvira, a već je dogovorio i suradnju s Optikom Častek koja bi u njegove okvire trebala ugrađivati adekvatna stakla.
Cijena okvira će biti između 300 i 500 eura za domaće tržište, a nešto skuplji će biti za inozemstvo.
„Interesa već ima i prvo pitanje koje su mi zainteresirani postavili bilo je da li je to unikatan okvir? To je ono što ih najviše privlači. Osim toga jednom prilikom kada sam se u jednoj zagrebačkoj radnji raspitivao za njihove drvene okvire i pokazao im svoje, svjedočio sam kupovini drvenih naočala za 6500 kuna! Tad sam se uvjerio da kod nas definitivno ima ljudi koji su spremni platiti pravi proizvod. Tako sam dobio odgovor na pitanje koje me je možda i najviše mučilo: kome ću ja to prodati?
Preko prijatelja žive u Njemačkoj plasirao sam svoje okvire na testiranje i na to tržište i vrlo brzo sam dobio dvije ponude s upitom za proizvodnju stotinjak komada. Morao sam im objasniti da ja tako ne radim niti planiram raditi“.
Glazba i elektronika velike ljubavi
Srećko je po zanimanju elektrotehničar za RTV tehniku ili kako mi to pojednostavljeno znamo reći RTV serviser. Iako, završio je gimnaziju te uspješno dao i prvu godinu elektrotehničkog fakulteta, ali onda se odlučio profesionalno posvetiti glazbi koja je, uz elektroniku, Srećkova velika životna ljubav.
Nakon odsluženja vojnog roka završio je školu za elektrotehničara za RTV tehniku.
Dugi niz godina Srećko je radio u struci, najprije u radnji poznatog pakračkog RTV servisera Bore Grčevića, a 1982. godine je otvorio vlastiti obrt koji je, s kraćim pauzama tijekom Domovinskog rata, radio čak 23 godine. Međutim probijanjem novih tehnologija za ovom vrstom zanimanja vladao je sve mani interes pa je i Srećko obrt zatvorio 2005. godine. Kasnije se zaposlio u Pošti gdje je i dočekao mirovinu, ali i sam kaže da ga je taj posao jako iscrpljivao prije svega mentalno jer je u suprotnosti s njegovom kreativnom prirodom i energičnim, pustolovnim duhom.
A on je punim plućima živio u Srećkovoj bogatoj, dugogodišnjoj glazbenoj karijeri. Kao vrstan glazbenik, klavijaturist i hammondist zahvaljujući glazbi proputovao je cijelu Europu i sjevernu Afriku, a glazba ga je svojevremeno odvela i u Ameriku gdje je svirao u Chicagu. Glazbom se bavi od pete godine, a sve je počelo sasvim slučajno.
S pet i pol čitao note
„Kada sam imao pet godina profesorica Ljerka Križ je vodila neku vrstu glazbenog učilišta koje je radilo u Hrvatskom domu. Tata Tomislav je sviruckao gitaru, a ja sam pokazivao veliko zanimanje za glazbu, posebno za harmoniku. Da me se riješi jer sam još bio premalen, tata je profesoricu zamolio da me primi jedan dan da se i sam uvjerim da to još nije za mene jer se tamo uče note. Tako je i bilo, međutim ja sam nastavio odlaziti, a tata je zaboravio na cijelu tu priču. Nakon dva mjeseca je otišao profesorici na informacije da vidi smetam li previše, ali mu je profesorica rekla da sam odličan i da me ostavi bez obzira na to što još nisam išao ni u školu. Tako je i bilo, a ja sam nekoliko mjeseci kasnije naučio čitati note“, prisjetio se Srećko koji je između ostalog svirao i na kruzerima.
„U jednoj kruzerskoj turi sam svirao u 26 zemalja, od Venecije do Dubrovnika pa preko Krfa u Sredozemno more, Turska, Malta, sjeverna Afrika, Tunis, onda Mediteranska obala od Sicilije do Portugala, dalje van na Atlantik pa gore Nizozemska, Njemačka, Baltik, Rusija i na kraju skandinavske zemlje Švedska, Finska, Norveška“; prisjeća se Srećko.
Svirao sa Scorpionsima
Kaže da su mu od svih brojnih svirki u životu kao najimpresivnije u sjećanju ostale svirke u austrijskom biohotelu „Stanglwirt“ s pet zvjezdica koji je, kako kaže uglavnom nepristupačan za „obične smrtnike“. Ondje je, između ostalih brojnih pop i rock zvijezda svojevremeno zasvirao i s nekad vrlo popularnom grupom Scorpions, a prisjeća se da je na raznim prijemima i dočecima novih godina svirao za bivšeg njemačkog kancelara Helmuta Kohla, zatim za Borisa Beckera, proslavljenog njemačkog tenisača, za njemačkog nogometnog prvoligaša Borussia Dortmund, ali i za njemačku nogometnu reprezentaciju.
Uz već spomenute Scorpionse, Srećko je od poznatih glazbenika svirao još se Eddy Clearwaterom, a od „naših“ je lista podugačka. Posljednja od poznatih s kojima je Srećko svirao je Zdenka Kovačiček.
„Uglavnom sam izbjegavao svirke s poznatima jer sam bio „slobodan strijelac“ i volio svirati u bandovima. I postave u bandovima su bile različite, a vjerojatno najluđa je bila mariachi postava gdje nas je bilo sedmero. Imali smo program od tri i pol sata sa šest skečeva i nekoliko presvlačenja. Znači pravi show, pravi scenski nastup“.
Ne krije da je odlično zarađivao od glazbe, a to ilustrira podatkom da je s 19 godina kao profi glazbenik mjesečno zarađivao 5 tisuća njemačkih maraka. U to vrijeme je cijenjeni dr. Vidović kao šef odijela u pakračkoj bolnici zarađivao manje od tisuću maraka.
Danas svira uglavnom za sebe ili za manja društva kada se okupe, ali kao da ni danas ne može bez gaža pa će početkom studenog svirati u duetu s Nešom (Josip Knežević) u Zagrebu, na tradicionalnoj „Noći Pakračana i Lipičana“.
Ljubav prema glazbi prenio je i na sina jedinca, 30-godišnjeg Sebastijana koji kao IT stručnjak radi u Grazu. Sebastijan je svojevremeno završio glazbenu školu, svira gitaru i klavijature, a uz sviranje radi i samostalnu, autorsku glazbu.
Samo svoj majstor
Za Srećka se s punim pravom može reći da je sam svoj majstor. Gotovo svi uređaji koje koristi u procesu izrade drvenih okvira izradio je sam poboljšavanjem ili prilagođavanjem postojećih strojeva. Tako je „patentirao“ svoju prešu za lijepljenje, malu frezu koja je ugrađena u stol, zatim stroj za poliranje i za brušenje koji je napravio koristeći motor iz bolničkog kreveta, a sam je izradio i stroj za urezivanje utora za stakla, tzv „kroner“.
Zanimljivo je i to što je u njegovoj radioni izuzetno čisto i praktički nigdje se ne vidi piljevina i otpad od drveta. Razlog je što je Srećko u i uz svaki stroj instalirao i prilagođeni usisavač koji automatski usisava otpad koji nastaje prilikom obrade drveta.
Ideja mu ne manjka pa tako u planu ima izradu asimetričnih okvira za naočale. Ove standardne, simetrične već su prošle i fazu ispitivanja kvalitete proizvoda s obzirom na to da je prve naočale dao sinu Sebastijanu koji ih koristi već mjesecima. Do sada nije bilo nikakvih problema iako je s okvirima išao u slano more, nekoliko puta su mu ispale, a i bile su izložene visokoj temperaturi na automobilskoj kontrolnoj tabli. Bez ikakve štete!
Dodatna prednost koju Srećko ističe je što kupcu po potrebi može garantirati rezervne dijelove za eventualni popravak okvira jer sirovinu ima, a dizajn svakog okvira je memoriran u programu.
U radioni se odmara
Osmislio je Srećko i marketinšku kampanju i na kraju kaže da se ne boji za tržište.
„Moj glavni cilj je bio da napravim dobar i kvalitetan proizvod i mislim da sam u tome uspio. Ne planiram ja sad od ovoga zgrnuti neku veliku lovu, možda si malo popraviti meni je ovo prije svega terapija jer uživam raditi s drvetom. Rad je kreativan, stvaralački, u radioni sam si napravi ugodnu atmosferu koja mi je uvijek bila bitna u svemu. Zato s veseljem dolazim ovdje i veselim se što na ovaj način korisno mogu provoditi vrijeme. Ovo me doslovno odmara“, zaključuje Srećko.
