Omiljeni daruvarski nastavnik tjelesnog Željko Štefša (77): "Zapravo sam htio biti kuhar..."
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
- Pa dobro, ima li netko u ovom gradu da mu Štef nije predavao?- pita me Davorin neki dan na kavi.
Štef je Davorinov tata, punim imenom Željko Štefša, omiljeni nastavnik tjelesnog koji je od malih nogu lud za kuhanjem. Htio je on čak i studirati istočnjačke kuhinje u Opatiji, no tadašnje vojne neprilike ga odvode u posve drugom smjeru: susjed Vlado ga prijavljuje na Visoku školu za fizičku kulturu. Ostvaruje i uspješnu nogometnu karijeru, a u mirovini započinje i dovršava svoje petogodišnje putovanje na kojem stvara, po riječima recenzenata, jedinstveno djelo, sportsku monografiju „Daruvar – grad sporta i uglednih ljudi“ koja će se održati u subotu 14. rujna u 10 sati, u Zavičajnom muzeju u Daruvaru.
Razgovarali smo u jeku završnih priprema za promociju. Bend je dogovoren, raspored sjedenja također, knjige potpisane.
- Jedna sportska veteranka je (od uzbuđenja) čak krenula iz Splita subotu ranije, dobro da mi se javila, kaže Željko.
U prekrasnom dvorištu prepunom svakojakog zelenila, uz cappuccino, osim o knjizi i najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, Željko progovara i o svom djetinjstvu, obiteljskom životu, ljubavi prema psima i, dakako, prema kuhanju.
Sportsko djetinjstvo uz kuhaču
Željko je rođen 1947. od oca Stjepana zvanog Stevo i majke Marije zvane teta Micika koji su oboje radili u daruvarskoj tiskari Ognjen Prica zvanoj Štamparija.
Djetinjstvo provodi na relaciji Donji Daruvar – Koprivnica jer rado boravi kod bake i ujaka koji, svi odlični kuhari, i njemu prenose, kako kaže Željko, kuharsku žicu.
- Da, odmalena imam veze s kuhanjem. Očito imam tu žicu još od bake iz Koprivnice koja je kuhala u biskupiji. A mama, kako je cijeli život morala samo raditi, ja sam dobio da dorađujem jela koja je skuhala. Vidjela je da imam smisla i sašila mi je pregaču i kuharsku kapu koje sam ljubomorno čuvao. Fertun imam, ali kapu ne mogu naći, sigurno mi ju je netko ukrao, kaže.
Željko je u osnovnoj školi pod domaćinstvom bio demonstrator kuhanja i pokazivao kako se kuha ajnpren juha, a kad je malo sazrio, radio je priloge. Njegova mama Micika je godinama kuhala u svatovima i redovito ga je zvala da dođe probati neka jela.
- Za umake i variva sam bio bolji od nje. Tu malo papra, tu bijelog luka, i tak', uživljeno objašnjava Željko i otkriva kako zapravo nikad nije mislio da će završiti kao nastavnik tjelesnog.
Gazda Doležal
- Bavio sam se sportom, ali nikada nisam mislio da ću studirati fiskulturu, kako se to nekad reklo. Nikad! Ja sam ti htio studirati istočnjačku hranu i to je sve već bilo dogovoreno. Čekao sam da bude semestar istočne kuhinje u Opatiji, ali mi je propao upis jer sam se morao vratiti u vojsku, bila je sveopća mobilizacija zbog napada bivšeg SSSR-a na Čehoslovačku. Kad mi je to propalo, javio mi se susjed Vlado Hnojčik i rekao mi: "Čuj, ja sam te prijavio na fakultet, ti si kao neki nogometaš pa sam prijavio i tebe i sebe" - priča mi Željko i dodaje kako skoro nitko ne zna da se u djetinjstvu bavio i sportskom gimnastikom.
- Imao sam 5,6 godina kad me susjed Roztočil, gazda daruvarske gimnastike, doveo u „Partizan“. Bio sam jedan od boljih na karikama. Ali kako sam s tih karika pao i smrdao se iako ništa nisam polomio, ostao je strah i rekao sam, više nikad, odlučno zaključuje.
Ako nije bio za štednjakom, igrao nogomet ili visio na karikama, zacijelo je trebalo obaviti nešto kod gazde Doležala, susjeda čija se mudrost Željku usjekla toliko duboko, da još i danas djeluje po nekim njegovim poukama.
- Stari Doležal je bio faca. Imao je velike površine kukuruza i pšenice, vinograd, bio je bogat, gazda. Kod njega se vršilo po tri dana uz bogatu gozbu, pileća juha, paprikaš, buhtle. Ja sam bio glavni kod mašinanja, nosio sam pšenicu, za to je trebalo bit malo jači. Dobio sam i konje za kupanje preko ljeta pa sam bio glavni indijanac. On je bio jedan od rijetkih koji je tada imao one velike saonice. Mi smo se natamburili na njih, ispod stavili vruće crijepove, deke i do Končanice! Mogao bi ti o njemu jako puno pričati, ali jedna njegova misao mi se toliko usjekla u pamćenje da ću je reći i na otvorenju promocije: Mali, ako hoćeš nešto pametno reći – skrati, ozbiljnim tonom mi govori Željko.
Nogometna priča
Nesuđeni kuhar egzotičnih jela, Željko, na prijemnom ispitu Visoke škole za fizičku kulturu (danas Kineziološki fakultet) bio je četvrti od 120 prijavljenih studenata, a iz Kosovske Mitrovice, gdje je služio vojni rok ga je na prijemni pustio zapovjednik Božidar Banović iz Boraka. U sklopu studija je završio i Visoku trenersku školu, a nogometnu specijalizaciju pohađao je u NK Dinamo, tadašnjem saveznom nogometnom prvaku. U Daruvaru osniva i postaje predsjednikom prve daruvarske organizacije trenera.
- Kaže Vlado Hnojčik da te prijavio na faks jer si već tada bio, kao, neki nogometaš. Kada zapravo počinje i kako teče tvoja nogometna priča - pitam ga.
- Krivac za sve je moj najdraži Janoš, Ivica Kovačić. U knjizi ga nazivam najboljim nogometašem svih vremena koji su igrali u Daruvaru. A zvali smo ga Janoš jer mu je mama bila Mađarica. Svašta sam od njega naučio i bio sam tužan kad je umro. Jednostavno je otišao. Nije bilo ono, bolestan si, pa očekuješ, nego danas jesi, a sutra te nema i bez veze, ne? E, on mi je rekao, mali, šta se ti vješaš k'o majmun po onim spravama, pa ti si odličan nogometaš, nemoj se zafrkavat'!, prisjeća se mladih dana.
Željko je krenuo svaki dan na nogomet. Kratko vrijeme igra za juniore, a 1963. ga pokojni dr. Bulajić šverca u seniorski tim jer anatomski prolazi iako još nema potrebnih 17 godina.
- Bio sam k'o bikić, kaže.
Nakon 15 godina igranja zaključio je da je dosta i postaje trener. Izbacuje, kako kroz smijeh pojašnjava, starudiju iz ekipe, uključujući svog rođenog kuma Japu i uvodi sustav od 5 treninga dnevno, pojačanu prehranu, pripreme na moru. Istovremeno se stručno usavršava na nogometnoj specijalizaciji u Dinamu i Visokoj trenerskoj školi pri fakultetu.
Domovinski rat
- I, hvala Bogu, uspjeli smo u kvalifikacijama. Najveći rezultat koji je Daruvar ostvario u tom rangu ikada je 1976. Sve je osvojeno upornim radom i natjecanjem, zato u knjizi ne pišem o vremenima iza Domovinskog rata jer je u amaterizmu ljubav. Vidio sam da, kad god se negdje pojavio novac u klubu, taj klub je propao i nema ga, priča mi pomalo ojađeno i onda se prisjeti i Domovinskog rata.
- Uključio sam se odmah na početku, u rujnu 1991. Bio sam jedan od organizatora daruvarskog MAD-a, to je daruvarski artiljerijski divizion koji je imao stacionar u dvorcu. Sudjelovao sam u ratu i ovdje i u BIH, bio u Bljesku i Oluji. Dobio sam i priznanja, ali to je manje važno. Išao sam, ne razmišljajući kamo idem, braniti svoj grad i svoju domovinu. Nisam se htio aktivirati u aktivnu hrvatsku vojsku i, na moj zahtjev sam se, nakon godinu dana, vratio u svoju matičnu školu (OŠ Vladimir Nazor) i nastavio raditi kao nastavnik tjelesne i zdravstvene kulture. Domovinski rat je čast, a ne obveza, ja bar tako shvaćam domoljublje - nastavlja Željko, a glas mu pomalo zadrhti.
Nakon ispadanja iz Zagrebačke nogometne zone, tada najvišeg ranga na republičkoj razini (Prva i Druga liga su bile savezni rang), Željko, zbog nerazumijevanja 1978. odlučuje napustiti klub i odlazi u nogometne sudce. Zanimljivo mu je, kaže, što je sada sudio na svim terenima gdje je nekada igrao: Pitomača, Virovitica, Križevci, područje Bjelovarske, Koprivničke,Virovitičke i Međimurske županije.
- Ono što mi je još ostalo da ostavim traga, osnovao sam trenersku organizaciju 1975. kojoj sam bio i prvi predsjednik. Vodio sam to dvije godine, a kako je to danas, nemam pojma. Nakon toga sam rekao svemu hvala i odlučio sam se sportski umiroviti. Nije mi žao to sve skupa, ali razočarao sam se tada u mnoge ljude, kaže s tugom u glasu.
Obitelj na prvom mjestu
- Da se malo pohvalim, 1971. sam ja već polako počeo ofirati sa Željkom. Upoznali smo se na rukometu, ona je bila rukometašica, normalno da smo mi nogometaši išli škicat cure. Da ne zaboravim ono čime se ponosim, sad u listopadu imamo 50 godina braka - govori mi Željko i priznaje kako nije uvijek sve bilo bajno, ali je dobro jer je u granicama normalnih ljudi s osjećajima.
- Ako se barem jednom dnevno ne posvađaš, nisi normalan. 1974. smo imali svatove, 1976. se rodio Davorin. To je jedan prelijepi dio, biti ćaća vragolanu - u glasu mu je sada nježnost.
Osim ćaće, bio je Željko i brižni ujko. Godinama je čuvao svoje nećakinje, moju sestru Renatu i mene. Zvala sam ga Vovo. Jednom sam mu se toliko razveselila kad je došao, da sam od radosnog lamatanja pala s kreveta na kat (gornjeg), navodno, bez ozbiljnijih posljedica. Malo pomalo, oženio se i Davorin pa 2005. rodio Željkov najdraži unuk Borna.
- Bornino rođenje je bilo jedno veliko osvježenje. Nas dvojica smo odrastali zajedno. Ja sam ga naučio hodati, voziti bicikl, plivati, pokazao sam mu kako se na brzinu crta patka i avion. Priče prije spavanja sam mu pričao na svoj način, da sam se nekad smijao sam sebi. Sjećam se Crvenkapice. A kakve ti to imaš zube? A zašto ti imaš jedno uho malo, a drugo uho veliko? E, on se tak smijao, pa deda, to tako ne ide! Željka se isto valjala od smijeha. To mi je nezaboravan dio gdje sam dao sebe, da bi on sad meni sve to vratio informatikom. On sad mene školuje. U knjizi ga navodim kao akademika pod navodnicima, unuka od kojeg sam neizmjerno mnogo naučio - priča ponosni deda, topeći se od miline.
Nezaboravna buca Betty
Željko obožava pse. S njima se druži od malih nogu. Svom prvom psu Fleku je napravio kućicu i na njoj napisao F L E K, imao je boksera Arona, kod njega je svoje posljednje dane proživio i Davorinov ovčar Berni, ali nezamjenjivo mjesto u njegovom životu zauzela je buldogica Betty.
- Od prvog dana kada sam išao po nju, bila je od jednog kapelana koji ju nije mogao čuvati, bila je tamo i plakala, siroče, sve, ja sam se toliko sažalio, mala sva, veća glava od guze i cijelog tijela i rek'o sam, ti si moja. Ona kao da je to razumjela i otada smo prošli, normalno, od pišanja, stavljanja ograda i svega do savršenog razumijevanja. Ona me pogleda, ja nju i mi znamo. Govorili smo očima. U ono vrijeme je bilo poznanstava, skladištar iz tvornice pilića u Ljudevit Selu je bio moj prijatelj. On mi je davao pohance. Ona dođe, znaš, ja joj dam pol pileta, ona krc krc i u dva puta nema! Nije sama mogla skočiti na fotelju, ja sam je dizao, ajmo, oooop i za minutu hrčeeeeee cijelo popodne - prepričava mi Željko i dodaje kako je htio imati jedno njezino štene da zatvori priču, no to nije uspjelo. Imala je probleme nakon prvog parenja i svaki dan joj je davao injekcije da što duže izdrži.
- Željka, Borna i ja smo bili na moru kad su mi javili da je umrla. Rek'o sam im, ajmo, pakirajte sve, idemo kuć'. Kad smo je sahranjivali (Betty i danas ima svoju grobnicu u dvorištu) sam prvi put vidio i Davorina kako plače. Kaže mi, ma nemoj, stari, rek'o, pustite me. Poslije nje sam se zakleo da više neću imati psa. I nemam, ali obožavam ih. Kad vidim nekog lijepog psa, baš me briga tko ga vodi, ja ga uhvatim, dam mu pusu i aj bok! Možda bi me se dalo nagovoriti da ovo sve srušim (ima prekrasan vrt u dvorištu) i napravim hotel za pse, sad dok još mogu - razmišlja Željko naglas.
Živa knjiga
Iako su se prvi pismeni porivi autora Željka javili već u srednjoj školi jer se, kako kaže, Donji Daruvar u kojem je odrastao toliko u njega usadio da mu je htio nekako vratiti i nešto napisati o njemu, ideja o stvaranju knjige nastala je nakon priče među prijateljima sportašima koji su radili na nogometnoj monografiji. Željko je bio određen da bude taj. U prosincu 2018. odlazi do Miroslava Lončara, današnjeg tajnika Sportske zajednice Grada Daruvara.
- Nije me prekidao, znaš i odjednom, stanem ja, prestanem pričat', a on onako glasno: Profesore, kad krećemo? Ja gledam, pa kud? Pa s knjigom! Pa reko', odmah! Nisam se uplašio jer je sve došlo na red u 70-oj. Trebalo je samo napraviti prvi korak. I ja sam sam ga napravio. Svaki prvi korak u životu je važan. Ako želiš prohodati, moraš zakoraknuti, ako želiš naučiti plivati, moraš napraviti prvi zaveslaj. Znači, sve počinje prvim korakom i on je najbitniji - objašnjava.
Željkova putešestvija počinje u siječnju 2019., s jasnom vizijom kako objediniti 21 sport i nikako ne zaboraviti Udrugu invalida koja je to, smatra, posebno zaslužila. Najprije odabire stare ljude koje osobno poznaje (pripadnike daruvarske sportske povijesti naziva herojima), a za kraj ostavlja mladi svijet koji je još uvijek u gradskom sportu. S velikom dragošću se prisjeća svoje prve i ujedno najstarije sugovornice, nezaboravne gospođe Altr, ponosne sokolašice (članice gimnastičarskog kluba Sokol).
Nezaboravna gospođa Altr
- Kad sam prvi put razgovarao s njom imala je 94 godine. Sjećam se prvog susreta, to je bilo nezaboravno. Oni su bili košaraši, imali smo dogovor u 10. Otvoriš vrata radnje, ono sve zvoni cin cin cin i čuješ: "Uuđiiii!!" Redovito smo razgovarali četiri godine i uvijek me na početku pitala, A vi steeeee? Aaaa, vi ste od Steve i Micike sin, iz štamparijeee - vješto mi imitira legendarnu Francisku Altr.
- Pa gospođo, bi li vi meni dali svoj rodni ili vjenčani list? Ode ona i donese dva papira. Šta je sad simpatično: Imala je one naočale sa stravičnom dioptrijom. I sad, dođe za radni stol, stavi papire, skine naočale i pročita: Eto vidiš da piše Altr Franciska, rođena Vihnanek, ja stavio svoje naočale za čitanje i ne mogu vjerovat. "Šta gledate, pa naočale mi služe samo za sudaranje!", rekla mi je tada Franciska koja, nažalost, više nije među nama - priča mi Željko.
Kad se Željkov hodogram u glavi posve iskristalizirao, a i po gradu se već pročulo da piše knjigu, od daruvarskog gradonačelnika Damira Lneničeka dobiva financijsku potporu za svoje istraživanje. Skuplja materijale, snima ljude i obilazi dobar dio Hrvatske u potrazi za svojim sportskim junacima.
- Puno sam razmišljao o kvaliteti, nisam htio da se sve to samo natrpa, a htio sam da bude što više fotografija. Najbitniji su ti nijemi svjedoci koje sam ja onda samo potkrijepio tekstom koji sam dobivao slušajući svoje protagoniste tako kako ti sada slušaš mene. Ako si pročitala onaj uvodni dio, tamo sam rekao da sam slušao fino tkanje ljudskih sjećanja i osjećaja onih koji pričaju o svom Daruvaru, o svojoj mladosti. Ne znam otkud mi to fino tkanje, došlo mi je u 2 ujutro, ustao sam se i zapisao - prisjeća se s blagim čuđenjem.
- Imam veliki respekt prema svim tim ljudima, nastavlja. Oni su moja knjiga, živa knjiga, to je bit. Napisao sam je iz ljubavi, kao što su svi ti ljudi sve to radili iz ljubavi. Da to nije zapisano, bilo bi zaboravljeno. Mislim da zato stoji i ona moja da umiru samo zaboravljeni ljudi. Ima dosta tih nekih poruka, a najviše se ponosim onom da ljubav koju ja poklanjam ovom gradu nitko ne može pobijediti. Ja se ne dam - naglašava.
Knjiga „Daruvar –grad sporta i uglednih ljudi“ ugledala je svjetlo dana u srpnju ove godine i tako završava petogodišnja autorova pustolovina. Treme nema.
- Predugo sam ja na terenu da bi me bilo strah, zaključuje Željko.
A, znaš, Vovo, malo je takvih...
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!