MARKO FRANIĆ U ime Oca, Sina i Svetoga Martina

Ima tih nekih odluka zbog kojih čovjek požali do kraja života. Neki kupe rabljeni auto od čovjeka koji tvrdi da ga je vozila samo njegova supruga. Neki dignu kredit u švicarskim francima. Neki se ožene nakon tri mjeseca poznanstva.

A učiteljica Marina otključala je roditeljsku WhatsApp grupu 1.B razreda.

Nakon prošlotjedne afere sa šmrkljima, tijekom koje je dvadeset i šest odraslih ljudi uspjelo od sadržaja dječjeg nosa napraviti epidemiološko, moralno i ustavnopravno pitanje, grupa je sedam dana bila zaključana.

Sedam dana nitko nije fotografirao maramice, postavljao dijagnoze na temelju boje sekreta niti zahtijevao hitan roditeljski sastanak. Marina je ponovno počela spavati, a njezin suprug primijetio je da se prvi put od početka školske godine nasmijala bez prethodnog provjeravanja mobitela.

A onda se približilo Martinje.

Marina je zamislila nešto lijepo. Djeca će donijeti nekoliko grančica vinove loze, zajedno ih ukrasiti, popiti sok od grožđa i upoznati stari narodni običaj krštenja mošta. Jedan roditelj odjenut će biskupsku halju koju škola ima među kostimima i na deset minuta odglumiti vinskog biskupa.

Bez alkohola. Bez stvarnog vjerskog obreda. Bez posebnih komplikacija.

U utorak u 18:42 otključala je WhatsApp grupu.

Bila je to odluka koja će joj do kraja večeri objasniti zašto se Martinje tradicionalno obilježava vinom.

Učiteljica Marina: „Poštovani roditelji, dobra večer! U srijedu ćemo u našem 1.B obilježiti Martinje. Molim roditelje koji imaju vinograd da po djeci pošalju nekoliko grančica vinove loze. Djeca će ih ukrasiti, piti sok od grožđa koji osigurava škola i upoznati tradicionalni običaj krštenja mošta. Trebamo i jednog roditelja koji bi odglumio vinskog biskupa. Kostim osigurava škola. Sve je simbolično i prilagođeno djeci. Hvala vam! “

18:43 - Filipov tata: „Imam vinograd. Mogu donijeti lozu i biti biskup.“

18:44 - Marina: „Odlično, hvala vam!“

18:45 - Filipov tata: „Treba li donijeti i mošt?“

18:45 - Marina: „Ne treba. Škola je osigurala sok od grožđa.“

18:46 - Filipov tata: „Dobro. Malo mi je neobično krstiti tetrapak, ali prilagodit ću se.“

18:47 - Jakovljeva mama: „Ne dovodim u pitanje vašu dobru namjeru, ali zanima me kakvu poruku šaljemo djeci kada školski program temeljimo na običaju povezanom s konzumacijom alkohola.“

18:48 - Marina: „Djeca neće imati nikakav kontakt s alkoholom. Pit će sok od grožđa.“

18:49 - Jakovljeva mama: „Ako je riječ o soku, zašto nam treba biskup?“

18:50 - Filipov tata: „Gospođo, i Božić je povezan s porodom pa ne vodimo djecu na ginekologiju.“

18:51 - Emina mama: „Hoće li se izgovarati molitve?“

18:51 - Marina: „Neće. To je prikaz narodnog običaja.“

18:52 - Filipov tata: „Znači, ja sam biskup koji nije biskup, krstim mošt kojeg nema i pritom ne smijem spomenuti vino. Samo provjeravam jesam li dobro shvatio posao.“

U 18:53 otvorilo se pitanje vinove loze.

Lukina mama: „Je li loza tretirana pesticidima?“

Filipov tata: „Moja je prskana.“

Lukina mama: „Onda je ne bih preporučila za djecu.“

Filipov tata: „Dobro, neću je donijeti.“

Sarina mama: „Ali što je s djecom čiji roditelji nemaju vinograd? Nije u redu stvarati razlike.“

Filipov tata: „Pa upravo sam rekao da neću donijeti.“

Sarina mama: „Ne radi se o vama, nego o jednakim mogućnostima.“

Filipov tata: „Imam osamsto čokota, a uspio sam ostati bez prava na jednu grančicu.“

Jakovljeva mama: „Predlažem popis roditelja koji mogu osigurati lozu, uz datum posljednjeg tretiranja.“

Filipov tata: „Mogu poslati i vlasnički list. Da znamo čije grožđe smijemo gledati.“

U 19:05 rasprava je dobila novu dimenziju.

Jakovljeva mama: „Učiteljice, tko je zapravo provjerio je li Filipov tata prikladna osoba za tu ulogu?“

Marina: „On se ljubazno ponudio pomoći.“

Jakovljeva mama: „Osoba koja pred djecom predstavlja autoritet mora imati primjerene komunikacijske vještine.“

Filipov tata: „Gospođo, glumit ću biskupa deset minuta. Ne preuzimam upravljanje Vatikanom.“

Jakovljeva mama: „Upravo takav način komunikacije potvrđuje moju zabrinutost.“

Filipov tata: „Onda ću šutjeti.“

Jakovljeva mama: „Pa kakav je to biskup koji šuti?“

Filipov tata: „Po svemu sudeći, jedini koji bi vama odgovarao.“

U tom se trenutku javila Tonijeva mama.

Tonijeva mama: „Mene zanima zašto se uvijek isti roditelji guraju u prvi plan. Toni me pitao može li i on sudjelovati u krštenju mošta.“

Marina: „Naravno, sva će djeca sudjelovati u aktivnosti.“

Tonijeva mama: „Ali zašto onda samo Filipov tata dobiva posebnu ulogu? Djeca vrlo dobro primjećuju takve razlike.“

Filipov tata: „Gospođo, evo, neka Toni bude pomoćni biskup.“

Tonijeva mama: „Ne želim da moje dijete bude nečiji pomoćnik.“

Filipov tata: „Onda neka bude glavni. Ja ću mu držati tetrapak.“

Tonijeva mama: „Nema potrebe za ismijavanjem.“

Filipov tata: „Gospođo, ja više ne znam jesam li biskup, ministrant ili ambalažni otpad.“

Jakovljeva mama: „Molim da nam se unaprijed dostavi tekst koji će biskup izgovarati.“

U 19:17 Filipov tata poslao je fotografiju.

Stajao je u dnevnom boravku s bijelom plahtom preko ramena, kuhinjskom krpom na glavi i drvenom kuhačom u ruci. Ispod fotografije je pisalo: „Proba kostima. Ako školski ne bude odgovarao, imam svoj.“

Jakovljeva mama: „Ovo smatram neprimjerenim ismijavanjem vjerskih simbola.“

Filipov tata: „To je plahta iz Jyska.“

Lukina mama: „Je li oprana?“

Filipov tata: „Nije. Nosim je od krizme.“

Emina mama: „Mislim da smo se potpuno udaljili od svrhe aktivnosti.“

Filipov tata: „Gospođo, mi smo od svrhe aktivnosti udaljeni toliko da nam treba putovnica za povratak.“

A onda je Sarina mama postavila pitanje koje je otvorilo posljednju raspravu te večeri.

Sarina mama: „Učiteljice, hoćemo li dobiti fotografije s Martinja?“

Marina: „Fotografiranje ćemo organizirati prema školskim pravilima.“

Jakovljeva mama: „Za fotografiranje bi trebalo potpisati posebne suglasnosti.“

Filipov tata: „Onda ja ne dajem suglasnost.“

Marina: „Ali vi biste glumili biskupa.“

Filipov tata: „Glumio bih. Samo ne želim završiti na internetu.“

Tonijeva mama: „A što je s djecom čiji roditelji ne žele da ih se fotografira? Hoće li ona biti izdvojena?“

Marina: „Neće, naravno.“

Jakovljeva mama: „A kako ćemo onda roditeljima pokazati što su djeca radila?“

Filipov tata: „Fotografirajte lozu.“

Lukina mama: „Koju lozu? Rekli ste da je prskana.“

Filipov tata: „Onda fotografirajte tetrapak.“

Emina mama: „Ali tetrapak nema veze s narodnim običajem.“

Filipov tata: „Gospođo, mi već sat vremena nemamo veze s narodnim običajem.“

Marina je gledala u ekran.

Prije sat vremena trebala je tri grančice, litru soka i jednog dobrovoljca. Sada nije imala ni grančice ni dobrovoljca, ali je imala raspravu o pesticidima, vjerskim simbolima, dječjim pravima, zaštiti osobnih podataka i fotografiranju čovjeka koji se upravo odrekao vlastitog lika na fotografiji.

Učiteljica Marina: „Poštovani roditelji, odlučila sam otkazati prikaz krštenja mošta. Djeca će sutra na satu Likovne kulture crtati jesenske motive. Ne trebate donositi ništa. Hvala na razumijevanju.“

Jakovljeva mama: „Mislim da je to najodgovornija odluka.“

Tonijeva mama: „Žao mi je što se konstruktivna pitanja opet doživljavaju kao problem.“

Filipov tata: „Samo da pitam, smiju li djeca nacrtati mene kao biskupa?“

Marina: „SMIJU.“

Filipov tata: „Dobro. Onda dajem suglasnost za portret.“

Marina je zaključala grupu.

U srijedu ujutro djeca su sjedila u učionici i crtala jesen.

Jakov je podignuo ruku.

„Učiteljice, mama kaže da je dobro što smo otkazali Martinje.“

„Dobro, Jakove.“

„Ali kaže da bi bilo pošteno da nam objasnite zašto ste ga uopće htjeli.“

„Jakove, danas crtamo jesen.“

„Znam. Samo mama kaže da izbjegavanje odgovornosti nije dobro.“

Filip je također podignuo ruku.

„Učiteljice, moj tata kaže da više nikad neće biti biskup.“

„Dobro, Filipe.“

„A smije li onda biti papa?“

„Neće biti ni papa.“

„Dobro. Samo pitam jer ima plahtu.“

Jakov je otvorio bilježnicu.

„Moja mama kaže da Filipov tata nije prikladan za rad s djecom.“

Filip je ustao.

„MOJ TATA IMA VINOGRAD!“

„MOJA MAMA KAŽE DA TO NIJE DOVOLJNO!“

„MOJ TATA KAŽE DA TVOJA MAMA NEMA NI VINOGRAD NI PAMETNIJEG POSLA!“

Marina je lupila dlanom o stol.

„DOSTA!“

Dvadeset šestero djece zašutjelo je.

„Djeco, ovo je škola. Ovdje nećemo ponavljati svađe vaših roditelja. Ovdje učimo razgovarati, slušati jedni druge i poštovati tuđe mišljenje.“

Jakov je ponovno podignuo ruku.

„Učiteljice, smijemo li nacrtati Filipovog tatu?“

„Smijete.“

„Ali moja mama kaže da nije dao suglasnost.“

Filip se odmah javio.

„Je, dao je! Ali samo za portret.“

Luka je podignuo ruku.

„A smijem li ga nacrtati s bradom?“

„Smiješ, Luka.“

„A što ako se njegov tata naljuti?“

Filip je slegnuo ramenima.

„Neće. Moj tata kaže da se samo Jakovljeva mama ljuti na crteže koje još nitko nije nacrtao.“

Marina je zatvorila oči.

A onda je Toni podignuo ruku.

„Učiteljice, a može li moja mama biti biskup?“

„Toni, dogovorili smo se da više neće biti biskupa.“

„Znam, ali moja mama kaže da je ona jedina sposobna uvesti red.“

Filip se nasmijao.

„Pa neka onda bude papa.“

Toni je odmahnuo glavom.

„Ne može.“

„Zašto?“

„Zato što bi i Bogu našla nešto za prigovor.“

Marina je spustila glavu na stol.

Prvi put toga jutra nije znala treba li Toniju upisati opomenu ili mu dati peticu iz vjeronauka.

A onda se iz zadnje klupe javila djevojčica koja cijelo jutro nije rekla ni riječ.

„Učiteljice, a možemo li mi ipak samo crtati?“

„Naravno da možemo.“

„Dobro“, rekla je djevojčica. „Jer ja sam nacrtala grožđe, ali sad ne znam smijem li ga obojiti.“

„Zašto ne bi smjela?“

„Pa ako ga obojim ljubičasto, ispast će da je za crno vino. A ako ga obojim zeleno, Luka kaže da je možda prskano.“

Marina je prišla njezinoj klupi.

Na papiru je stajao mali, neobojeni grozd. Pokraj njega djevojčica je nacrtala sunce, kuću i dvoje djece koja se drže za ruke.

„A tko su ovo dvoje?“ upitala je Marina.

„Jakov i Filip.“

„Pa zar se oni nisu posvađali?“

„Jesu. Ali ja sam ih nacrtala kako se opet druže.“

„To je baš lijepo.“

Djevojčica je slegnula ramenima.

„Pa oni se nisu ni htjeli svađati.“

Marina je zašutjela.

Pogledala je prema Jakovu i Filipu, koji su već zajedno pokušavali izbrisati trag flomastera s klupe. Djeca nisu imala ništa protiv Martinja. Ni protiv grožđa. Ni protiv vinove loze. Ni protiv toga da Filipov tata deset minuta glumi biskupa.

Nisu tražila pravilnike, očitovanja ni zaštitu svojih prava.

Samo su htjela nešto nacrtati, malo se nasmijati i zajedno popiti sok.

A odrasli su im, u najboljoj namjeri, uspjeli i to pokvariti.

Marina je uzela ljubičastu bojicu i pružila je djevojčici.

„Oboji ga kako god želiš.“

Djevojčica se nasmiješila.

„A hoće li se moja mama ljutiti?“

„Neće, dušo. Ovo je tvoj crtež.“

Djevojčica je uzela bojicu.

A onda je, sasvim ozbiljno, upitala:

„Dobro. Ali možete li mi to napisati na papir, da imam dokaz?“

Marina se više nije smijala.

Roditeljsku WhatsApp grupu mogla je zaključati.

Ali roditelji su već odgojili njezine učenike.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!