Ljiljana sa 17 otišla iz Đulovca, ali nije ga zaboravila: "Pomažem jer znam kako je ne imati ništa..."

ĐULOVAC - Ljiljanu Čović u Đulovcu poznaju svi. Iako je već godinama njezina adresa u Švicarskoj, u Hrvatsku, u svoj Đulovac, uvijek rado dolazi. No, i kada nije ovdje, ona nesebično pomaže svima onima kojima je pomoć potrebna. Kako nam otvoreno kaže, čini to samo zato što jako dobro zna što je neimaština.

Rođena je na Kosovu, a s tek devet mjeseci, u vrijeme ratnih strahota, stigla je s roditeljima te braćom i sestrama u Đulovac. Odrasla je u obitelji koja nije imala mnogo, ali je uvijek imala za drugoga. Danas živi u Švicarskoj, no ono što je ponijela iz roditeljskog doma nije zaboravila, pomaganje potrebitima postalo je njezin životni moto. Zajedno sa sestrom i rodicom godinama pokreće akcije i pomaže ljudima kojima je pomoć potrebna.

- Bila sam šesto dijete, a obitelj se u Đulovcu s vremenom povećala na desetoro djece. Zajedno s majkom i ocem, bilo nas je u obitelji dvanaest. Znam da im je bilo teško napustiti svoju kuću, ognjište, dom, prijatelje, rodbinu, ali moralo se…, prisjeća se Ljiljana.

Pomagali roditeljima

Njezin pokojni otac, kaže nam, bio je vrijedan čovjek. Radio je gdje god je bilo posla, u Makedoniji, Srbiji, Beogradu, Crnoj Gori i na Kosovu. Majka je ostala kod kuće i brinula o djeci.

- Mama je bila s nama djecom. Teško se živjelo, tako su nam govorili. A dolazak u Đulovac nije značio i prestanak teškoća. U početku smo živjeli u jednoj kući koju su kasnije roditelji morali napustiti, a potom su sagradili novu. Gradnja je trajala dugo jer novca jednostavno nije bilo dovoljno. Tako da smo odrasli u tri sobe, prisjeća se naša sugovornica teških dana djetinjstva.

Ipak, upravo iz tog doma Ljiljana je ponijela ono što će joj obilježiti cijeli život. U njihovoj kući nije se gledalo samo ono što se ima. Gledalo se i tko treba pomoć.

- Mnogi su dolazili kod nas, u te tri sobe, mama je isto svima pomagala, kome je mogla. Braća su, kako su stasala, počinjala raditi i pomagati obitelji. A i samoj mi je bilo tako. Jer kod nas je bilo pravilo kada nešto zaradiš, ne pitaš što ćeš kupiti sebi, nego kome možeš pomoći. To mi je nekako bilo normalno i prirođeno. Jer kada smo mogli početi zarađivati, tada smo mogli pomagati svojoj obitelji, kaže nam.

Ljiljana je završila osnovnu školu. Radila je u trgovini, na sezonama, brala papriku, gdje god je bilo posla.

- Sve sam poslove radila. Ništa mi nije bilo strano i teško. U to vrijeme, nije se razmišljalo o tome je li neki posao težak, ističe i dodaje kako srednju školu nije završila.

15 godina u istom dućanu

Sa samo sedamnaest godina otišla je u Švicarsku, gdje već 15 godina radi u istom dućanu.

No, odlaskom u Švicarsku nije otišao i osjećaj odgovornosti prema ljudima koji imaju manje. Upravo suprotno. Pomaganje je nastavila zajedno sa sestrom i rodicom.

Godinama su izrađivale božićne i adventske vijence, prodavale ih i tako prikupljale novac za različite akcije. Potom bi odlučile kome je pomoć potrebna.

- To radimo već godinama. Ne radi se o velikim iznosima, ali akcija je jako puno. Pomoć tako dolazi do mnogih ljudi. Među obiteljima kojima smo pomagale bile su i obitelji iz Đulovca. Čovjek koji je stradao, sjećam se, bio je poznat po tome što je pomagao drugima. To je sedmeročlana obitelj, tako da smo i njima pomagali. To je isto prije par godina. Ali mnoge ljude kojima pomaže ni ne poznajem osobno. Važno mi je samo da znam da im pomoć stvarno treba, kaže nam Ljiljana koja je ovog lipnja pomogla i mladom Daruvarčaninu pri kupnji invalidskih kolica o čemu smo pisali OVDJE.

I sama je odrastala, kaže nam, bez mnogo toga što su njezini vršnjaci možda imali. Nije uvijek bilo novca za izlete, odjeću ili stvari koje su drugima bile uobičajene. Upravo su ta iskustva, kaže, jedan od razloga zbog kojih danas pomaže.

- Baš zbog tog razloga i pomažem ne samo braći i sestrama, nego i svima ostalima, skromno kaže želeći samo biti primjer i ostalima.

Platila taxi

A koliko je njezina potreba da pomogne snažna, najbolje pokazuje niz priča koje Ljiljana gotovo usputno pripovijeda.

Jedna od njih dogodila se tijekom prošlog Božića.

Ljiljanina sestra upoznala je u kombiju jednu ženu iz Bosne. Njezina mala kći teško je bolesna, ima problema s ekstremitetima, ide na terapije i operacije u Italiji. Majka je bila iscrpljena i pokušavala je sve sama.

- Kada smo vidjele tu majku, koliko je napaćena, umorna, skupljali smo novac i organizirali akciju za tu malu djevojčicu. Majka je u početku odbijala pomoć, govoreći da pokušavaju sve sami. Međutim, nismo odustale od svog nauma. Ja sam rekla da je to za malenu, da joj mama nešto priušti i kupi od nas, prisjeća se i dodaje kako se baš nedavno vraćala iz Hrvatske u Švicarsku te je u razgovoru s taksistom iz Bosne saznala da je novac koji su prikupile stigao do obitelji.

Taksist joj je ispričao i da je djevojčica imala novu operaciju u Italiji te da će se obitelj za nekoliko dana ponovno vraćati u Bosnu. Ljiljana je tada napravila ono što joj je prirodno.

- Pitala sam ga koliko im uzimaš za put. Platila sam za mamu i malenu put. Dan poslije putovanja javila mi se majka, bila je dirnuta, prisjeća se Ljiljana.

Slična se priča dogodila prošle jeseni, sasvim spontano. Bila je kod mame kada je stigla starija sestra s djecom. Ljiljana je kupila mlijeko kod jednog seljaka u selu kako bi se prisjetili kako su odrasli.

Empatija za druge

- Onda smo kuhali, razgovarali, pili mlijeko i pričali. U razgovoru je sestrina kći spomenula dječaka koji je zbog neimanja novaca za prijevoz, školovanje htio nastaviti u Daruvaru umjesto u Zagrebu. Bio je inače iz Bastaja i živio je kod bake. Iza te priče krila se još teža životna sudbina. Baka je ostala brinuti o unuku nakon prometne nesreće u kojoj je obitelj teško stradala. Sina je izgubila prije dvije ili tri godine, a ostao joj je unuk. Onda sam rekla: Ok, ajde, idemo iznenaditi tog mladića. Čula sam da je skroman i dobar. Nazvala sam sestru i rodicu, uključila i mamu, i ponovno smo skupile novac. Otišle smo u grad i kupile sve što mu treba, od jakne do čarape, tenisice, novčanik, sve za tuširanje, prisjeća se Ljiljana i dodaje kako taj mladić Ljiljanu nije uopće dotad poznavao. Kada je došao kod bake, bio je toliko dirnut da nije znao što reći.

- On je samo napisao poruku. Stigla je rečenica koju nikada neću zaboraviti: „Tek sam danas shvatio da postoje osobe koje stvarno imaju osjećaja“. Do tog dana on nije vjerovao da tako što postoji, prisjeća se naša sugovornica.

Za Ljiljanu je upravo to smisao pomaganja, nekome možda ne promijeniti cijeli život, ali mu barem na trenutak pokazati da nije sam.

Nedavno je doznala i za jednu djevojku iz Đulovca, malo stariju od nje, koja ne čuje i ne govori te većinom boravi kod kuće. Informaciju je dobila preko mlađe sestre, koja radi kao frizerka i odlazi starijim ljudima u njihove domove kako bi im pomogla.

Ljiljana je otišla u trgovinu.

- Kupila sam punu vrećicu slatkiša, sokova, potrepština i ubacila joj deset eura unutra. Majka djevojke bila je stvarno iznenađena, otkriva nam Ljiljana koja za svoje postupke ne traži zahvalnost. Njoj je dovoljno da zna da je nekome olakšala barem jedan dan.

Obitelj koja je ostala zajedno

Iako danas živi u Švicarskoj, Đulovac je i dalje njezin dom. Tamo joj žive dva brata i dvije sestre, a ondje je i majka. Braća rade u šumariji, jedna sestra je u selu, a druga je kod majke. Jedan brat živi u Njemačkoj, sestra i još jedan brat u Švicarskoj, a jedan brat je kod Slatine.

Posebno teško bilo im je kada je prije gotovo četiri godine, u studenom, iznenada preminuo njihov otac.

- Kad nam je tata umro, na sahrani smo zadnji puta svi bili na okupu. Doživjeli smo veliki šok. Tata je umro iznenada. On je bio jako vrijedan i dobar čovjek. Čovjek koji je cijeli život radio. Nakon njegove smrti mi smo braća i sestre sve dogovorili s majkom i odlučili ono što imamo u Đulovcu, kuću, ostaviti najmlađem bratu. Najmlađi brat živi u Švicarskoj i tada se ženio, a dogovor je bio da kuća ostane vezana uz obitelj. I da se, kada god uzmognemo svi zajedno nađeno tu u toj kući. Jer smo svi zajedno u njoj ostavili puno znoja, otkriva nam Ljiljana i dodaje kako je ona kupila i malu kuću na moru koju tek treba renovirati. No ni tu nema dvojbe što joj je prioritet.

- Moram ju renovirati, ali ne dok se moja braća i sestre ne snađu i dok nemaju svi riješena stambena pitanja. Svi smo složni. Uvijek gledamo da smo što više negdje na okupu. Sve što je materijalno može se nadomjestiti, ali izgubljeni životi ne, kaže Ljiljana.

Kada govori o najtežim trenucima života, Ljiljana ne ističe neimaštinu kao najveću tragediju.

- Naj, naj, najteže nije neimaština, mi smo s time naučili živjeti, tako da za nas to nije bio veliki problem. Najteže je bilo nešto drugo. Najgore je samo to što smo tatu izgubili, kaže nam.

Rodno Kosovo

Gubitak oca, ponavlja, ne može se usporediti ni s jednim materijalnim nedostatkom.

U toj rečenici možda se najbolje vidi životna filozofija žene koja je odrasla u skromnim uvjetima, ali je iz njih izašla bogata nečim što ne može kupiti nikakav novac, osjećajem za drugoga.

S ponosom ističe kako ima kćerkicu od 11 godina, a dodaje kako voli posjetiti i rodno Kosovo, iako ondje rijetko odlazi. Majka više ne može putovati, a članovi obitelji u rodni kraj odlaze izmjenično, ne svi zajedno. Ljiljana je posljednji put bila prije pet ili šest godina.

Ipak, koliko god je Kosovo mjesto njezina rođenja i obiteljskih korijena, njezin pravi dom je negdje drugdje.

Na pitanje osjeća li da je Đulovac više njezin dom nego Kosovo, odgovor je jednostavan. U Hrvatskoj je odrasla. Tu su njezine uspomene, obitelj, ljudi i život. Kosovo je mjesto njezinih predaka i mjesto na kojem je rođena. Đulovac je mjesto koje je oblikovalo njezin život.

Baš zato ne želi da njezine ispričane akcije pomoći ostanu samo njezine priče. Voljela bi da ljudi koji čuju za njih pogledaju oko sebe i zapitaju se postoji li netko kome mogu pomoći.

Jer pomoć, smatra, ne mora biti velika. Nekada su dovoljni vrećica namirnica, par tenisica, jakna, igračka, plaćen put ili samo osjećaj da netko misli na vas.

Ljiljana je svoj prvi korak napravila još kao dijete, u onim skromnim trima sobama u Đulovcu, gdje je dvanaesteročlana obitelj živjela s malo novca, ali s puno zajedništva. Njezina majka pomagala je drugima i kada sama nije imala mnogo. Braća su pomagala obitelji čim bi počela zarađivati. Ljiljana je to gledala, učila i prihvatila kao nešto potpuno prirodno.

Danas, tisućama kilometara dalje, radi isto. Ne zato što ima višak. Nego zato što zna kako je kada nemaš.

- Sjećam se svega, tih teških dana, ponekad i glad. Ali nije mi žao. Baš zbog tih situacija ja sam danas ta koja pomaže. Dovoljno je imati osjećaja, zaključuje svoju priču ova Đulovčanka sa švicarskom adresom.

A Ljiljana osjećaja, čini se, ima napretek.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!