Foto: Berislava Picek/CROPIX
Maja i Zoran iz Daruvara izrađuju tegle koje vrtlari obožavaju: ''Jedna je dospjela čak i na Euroviziju!''
''Meni je baš lijepo kad negdje u našem gradu prođem i vidim svoje tegle. Naravno da mi je drago kad odu daleko, ali ipak je poseban osjećaj kad ih vidiš ovdje, doma'', kaže Maja
Kad joj je prije dvije godine zazvonio telefon, a glas s druge strane se predstavio kao zaposlenik Hrvatske radiotelevizije, Maja Grkinić iz Daruvara umalo ga je otpravila po kratkom postupku.
- Baš sam bila na pauzi na poslu, pila kavu, kad me nazvao taj čovjek. Mislila sam da je riječ o nekoj anketi pa sam mu rekla da nemam vremena. No, onda mi je rekao da zove zbog mojih tegli i da želi jednu za nastup Marka Bošnjaka na Euroviziji. Nisam mogla vjerovati što čujem – priča nam kroz smijeh Maja, vlasnica jednog od najkreativnijih kutaka u Daruvaru i okolici, Marpital studija, u kojem posljednjih desetak godina nastaju unikatne tegle za cvijeće i drugi jedinstveni ukrasi za vrtove i okućnice. A, po svemu sudeći, i za eurovizijske kulise. Jer, spomenuti razgovor s početka ove priče završio je savršeno.
Vještičji lonac
- S HRT-a su mi objasnili kako trebaju posudu koja će na eurovizijskoj pozornici u Baselu ''glumiti'' vještičji lonac u kojem se će se kuhati Markov ''Poison Cake''. Organizatori natjecanja su inzistirali da lonac bude načinjen od nezapaljivog materijala, od kakvog su načinjene i moje tegle pa su me pitali mogu li baš ja napraviti jednu za Euroviziju – prisjeća se Maja.
I tako je jedna od tegli iz Majine serije Maksimus završila pod svjetlima najveće europske glazbene pozornice, na kojoj se savršeno uklopila u ostatak scenografije.
A baš su takve i ostale Majine tegle i ukrasi, savršeno će se uklopiti u svaki interijer i eksterijer, samo ako Maji točno objasnite što želite. Iako je završila medicinsku školu, ova svestrana Daruvarčanka oduvijek je imala potrebu nešto stvarati i kreativno se izražavati.
- Punih 15 godina radila sam kao zubna tehničarka. Ta je također jedna vrsta umjetnosti, itekako kreativan posao, a iskustvo koje sam stekla u tom poslu, radeći s rukama, kasnije mi je dobro došlo i kod izrade tegli – priča naša sugovornica.
Tegle je, otkriva nam, prvo radila za sebe jer su joj obične plastične iz trgovina bile dosadne. Bio je to hobi uz koji bi se opuštala u slobodno vrijeme. No, onda su njezine radove vidjeli prijatelji koji su se oduševili i poželjeli koju teglu za sebe. Pa im ih je Maja napravila. Te su tegle vidjeli prijatelji Majinih prijatelja koji su također poželjeli imati nešto slično. Pa je Maja opet imala posla. Tada joj je, prije osam godina, suprug Zoran predložio da otvori obrt.
- Obećao je da će on voditi računa o administraciji, reklamiranju i svemu ostalom, a na meni je samo da radim. Pristala sam i, evo, već godinama funkcioniramo tako – smije se Maja.
Osvojili tržište
Tegle iz male obiteljske radionice brzo su osvojile domaće tržište i danas gotovo da nema grada u kojem nisu pronašle novi dom. Puno ih je, kaže Maja, otišlo prema Zagrebu, ali putovale su i mnogo dalje, sve do Molunata, na krajnjem jugu Hrvatske, nedaleko od Prevlake. Neke su završile u Njemačkoj, druge u Češkoj, a barem jedna daruvarska tegla prešla je i Atlantik te završila u Sjedinjenim Američkim Državama, gradiću Fort Worthu pokraj Dallasa. Jedna od dražih priča, priznaje, vezana je uz Češku.
- Jednom su nam došli mama i tata jedne djevojke koja živi tamo. Ona je preko naše stranice vidjela teglu koja joj se svidjela, rekla im što želi i oni su je došli naručiti pa joj je odnijeli. Takve stvari su mi baš simpatične jer nikad ne znaš gdje će završiti nešto što napraviš u svom dvorištu – govori Maja.
A put jedne takve tegle od prvog komada papira do gotovog proizvoda nije ni brz ni jednostavan. Sve počinje starim novinama koje Maja skuplja gdje god može. Papir se najprije mora usitniti, a nekada je taj dio posla doslovce radila rukama. Danas joj posao znatno olakšava ozbiljniji rezač, ponajprije zato što joj, kako broj narudžbi raste, treba i više materijala.
Proces proizvodnje
Usitnjene novine potom završavaju u vodi, gdje se moraju raspasti i omekšati, nakon čega slijedi posao koji više podsjeća na gradilište nego na umjetnički atelje. Velikom građevinskom miješalicom papir se pretvara u gustu kašu, u koju se zatim dodaju cement i polipropilenska vlakna koja sprječavaju nastanak sitnih pukotina. Tako nastaje poseban materijal, celbet.
- Materijal sam po sebi nije skup, ali nije ga jednostavno napraviti. Tu se miješa, praši, nosi, radi s cementom... Ponekad se osjećam kao da sam kao na baušteli – smije se Maja.
Gotova smjesa pritom ne može čekati. Ovisno o temperaturi, mora se potrošiti u nekoliko sati, pa je danas, zahvaljujući iskustvu, Maja naučila točno procijeniti koliko joj je treba za pojedinu veličinu tegle.
- U početku mi se znalo dogoditi da zamiješam previše ili premalo. Sad već znam koliko čega ide za koju teglu i praktički nemamo ostataka. To sve dođe na svoje s vremenom – objašnjava.
Kad je smjesa spremna, počinje oblikovanje. Kalup može biti gotovo bilo što, od klasične posude do lavora, ili pak neki drugi predmet ili forma za koju Maja procijeni da bi mogla dati zanimljiv rezultat. Upravo joj ta sloboda omogućuje da, osim klasičnih okruglih modela, izrađuje i posve drukčije oblike.
No, ni tada tegla nije gotova. Nakon sušenja na zraku slijedi ručno brušenje brusnim papirom, zatim impregnacija, bojanje i, prema potrebi, lakiranje. Svaki od tih koraka traži novo čekanje i novo sušenje.
- Baš zato je svaka naša tegla unikat. Nemoguće je da dvije ispadnu potpuno isto, čak i kada radite isti model. Uvijek će biti neka mala razlika, trag ruke, drukčija tekstura ili nijansa – kaže Maja.
Želje kupaca
Kupci pritom mogu birati gotovo sve: veličinu, boju, završnu obradu, otvor za otjecanje vode, podložak, a po potrebi se tegla može prilagoditi i prostoru u kojem će stajati. I, što je jako važno, te posude nisu samo dekoracija.
- U njih se biljka može posaditi direktno. Ne morate unutra stavljati još jednu plastičnu teglu. Materijal je malo porozan, primi dio vlage i pokazalo se da biljke u njima baš lijepo uspijevaju – kaže.
Zbog toga ih kupci koriste i u interijerima i na otvorenom. U njih sade ukrasno cvijeće, čemprese, javore, palme, zimzelene biljke, a posljednjih godina sve češće i masline.
A kupce s mora gotovo uvijek zanima jedna ista stvar.
- Prvo pitaju hoće li ih bura okrenuti. Ali, zasad nam još nitko nije javio da je bura pobijedila - smije se Maja.
Celbet je, dodaje, lakši od čistoga betona, ali tegle i dalje imaju dovoljno vlastite mase da budu stabilne. Kod najvećih modela, poput već spomenutih Maksimusa, promjera većeg od 60 centimetara, u posao sve češće uskače i Zoran. No, najveći komadi nisu nužno i najzahtjevniji. Ponekad su upravo neobične želje kupaca one koje Maju natjeraju da smisli potpuno novo rješenje. Tako ju je jedan muškarac iz Zagreba svojedobno nazvao i pitao može li mu napraviti – ljudsku glavu.
- Rekla sam mu da ja to ne radim, na što me upitao: ''A zašto ne?'' I tako me nagovorio da pokušam. Rekla sam mu da ništa ne obećavam, ali na kraju sam samu sebe iznenadila – prisjeća se. Kao osnovu je pritom upotrijebila glavu od stiropora, izdubila je iznutra, obložila celbetom, a zatim rukama modelirala oči, nos, usta, uši i kosu. Tu joj je, kaže, itekako dobro došlo iskustvo stečeno u zubnom laboratoriju.
Neobične narudžbe
- Nakon prve napravila sam ih još pet ili šest, i muških i ženskih. A nedavno mi se javila i firma koja se bavi naočalama. Trebala im je baš prava glava, s kratkom kosom i dobro napravljenim ušima, da na njoj mogu izložiti naočale. Nigdje nisu mogli pronaći ono što im treba pa su došli do mene – kaže.
Na toj listi neobičnih narudžbi eurovizijski ''kotao'' ipak i dalje drži posebno mjesto, ali poslovnih upita ne manjka ni iz posve drukčijih krajeva. Jedan hotel u Đakovu Majine je tegle naručio za uređenje interijera i eksterijera, uključujući i veliku salu za vjenčanja, dok je za obnovljeni trg i šetnicu u Glini izrađeno čak 28 komada.
Majini se radovi mogu vidjeti i puno bliže, u Daruvarskim toplicama, i to na samom ulazu u tu zdravstvenu ustanovu, gdje se lijepo uklapaju u uređeni prostor kompleksa.
- Meni je baš lijepo kad negdje u našem gradu prođem i vidim svoje tegle. Naravno da mi je drago kad odu daleko, ali ipak je poseban osjećaj kad ih vidiš ovdje, doma – priznaje.
A upravo je Daruvar mjesto iz kojeg Maja zapravo nikada nije ozbiljno razmišljala otići.
Poput mnogih pripadnika generacije koja je gledala kako prijatelji i poznanici odlaze trbuhom za kruhom, i ona je ponekad maštala o nekom drugom gradu ili životu na moru, ali na tome je ostalo.
- Nikad nismo ozbiljno sjeli i rekli: idemo. Gledaš neka mjesta, misliš si da bi možda bilo lijepo ondje, ali meni je ipak ovdje dobro. Doma je najljepše – kaže.
I danas, uz Marpital studio, Maja još uvijek ima i redovni posao. Nakon zubne tehnike život ju je odveo u sasvim drukčijem smjeru pa danas radi u praonici daruvarskog Doma za starije osobe. Zato slobodnog vremena nema mnogo.
Život u Daruvaru
Suprug Zoran, kaže, već odavno ne brine samo o administraciji. Kod izrade većih modela tegli pomaže joj i fizički, a posao je, priznaje Maja, s godinama postao zanimljiv i njemu. A kada napokon ne radi ni u domu ni u radionici, vraća se onome odakle je cijela priča na neki način počela. Svojem vrtu. Vrtlarenje joj je oduvijek bilo jedna od najvećih ljubavi, a njihova je okućnica 2019. godine osvojila prvo mjesto na gradskom izboru najljepših okućnica. Sasvim očekivano, među zelenilom i cvijećem svoje mjesto pronašlo je i mnoštvo njezinih tegli.
- U vrt se malo fizički umorim, zabole i leđa, ali se odmori glava – smije se.
A nekad se ponovno baš u vrtu rodi poneka sjajna ideja koju Maja i Zoran potom u svojoj radionici pretvore u nešto sasvim opipljivo i unikatno. Što će možda opet pronaći put do različitih dijelova Hrvatske, Češke, Njemačke, Amerike ili neke spektakularne pozornice, kao što je eurovizijska.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!