Naslage mulja otkrile detalje iz povijesti Pakraca: ''Grad je prekrila bujica, zavladali su glad i strah''

Kada su sredinom 15. stoljeća temperature naglo počele padati, a okolne rječice i potoci izlijevati se na okolna polja, a onda i sam grad, nema sumnje da je među stanovnicima starog grada Pakraca zavladala panika. Jer, iako će znanstvenici stoljećima kasnije na potpuno logičan način objasniti velike klimatske promjene koje su na kraju srednjeg vijeka zahvatile čitavu Europu, u trenutku kad su se one događale, za neuko stanovništvo bile su nepojmljive. Mnogi su ljudi, uključujući i pripadnike obrazovanijeg svećeništva, smatrali da je riječ o djelu nečistih sila pa povjesničari s tim povezuju i povećan broj spaljivanja tobožnjih vještica u pojedinim dijelovima Starog kontinenta. Jer, općeprihvaćeno vjerovanje bilo je da upravo ''vještice'' imaju moć upravljanja vremenskim (ne)prilikama.

Sloj mulja

Pa iako su u Starom grad Pakracu do sada pronalazili samo vampire, o čemu smo pisali OVDJE, a ne i vještice, nedavno otkriće na tom arheološkom lokalitetu otkriva drugi fascinantan detalj iz spomenutog razdoblja. Naime, na dubini od 3,5 metra arheolozi su pronašli debeo sloj mulja na temelju kojeg mogu pretpostaviti kako je Pakrac sredinom 15. stoljeća gotovo potpuno poplavljen.

I nije to prvi trag velike vode pronađen na ovom lokalitetu. Kako nam objašnjava pakrački arheolog Krešimir Vacek, arheolozi već godinama, na različitim dijelovima nalazišta oko crkve, nailaze na vrlo slične slojeve. Tek kada se istraživanja ponove na više sektora i kada se nalazi usporede, počinje se slagati mnogo šira slika. Ove su godine ponovno naišli na iznimno snažan poplavni sloj, na nekim mjestima debeo i do 50 centimetara, što ih je potaknulo da cijelu pojavu ozbiljnije povežu s tadašnjim klimatskim prilikama.

Arheolozi svakodnevno na Starom gradu Pakracu pronađu nešto novo/Foto: Gradski muzej Pakrac

- Radiokarbonsko datiranje drvenih nalaza iz tog sloja upućuje na kraj 15. stoljeća, razdoblje koje se dobro podudara s jednom od najizraženijih faza takozvanog malog ledenog doba. Riječ je o vremenu snažnog zahlađenja koje je zahvatilo velik dio Europe, a u kojem su svoj doprinos imale i velike vulkanske erupcije– kaže Vacek, dodajući kako su posljedica svega bile hladnije zime, obilne snježne oborine i iznimno nestabilno vrijeme.

Vremenski ekstremi

Povijesni izvori iz toga vremena diljem Europe bilježe vremenske ekstreme koji danas zvuče gotovo nevjerojatno. Postoje zapisi o snijegu koji je padao čak i tijekom ljeta, dok su zime donosile goleme količine snijega. A kada bi zatim stiglo proljeće, snijeg bi se počeo naglo topiti. Ako bi se tome pridružile obilne kiše, rezultat je mogao biti katastrofalan. Upravo takav scenarij arheolozi danas iščitavaju iz pakračkoga tla.

- Naišli smo na gotovo pola metra nanesenoga mulja, a na temelju toga možemo pretpostaviti kako on nije nastao od običnog izlijevanja potoka. To su morale biti ogromne bujice, voda koja je nosila sve pred sobom – objašnjava Vacek.

Foto: Gradski muzej Pakrac

Takva poplava nije mogla pogoditi samo kuće i obrambene objekte, smatra naš sugovornik. Za pretpostaviti je kako je uništavala polja, vrtove, vinograde, zalihe hrane i usjeve o kojima je tadašnje stanovništvo izravno ovisilo. U vremenu u kojem nije bilo suvremenih sustava pomoći, osiguranja ni organizirane opskrbe hranom, jedna izgubljena ljetina mogla je značiti glad. Nekoliko loših godina zaredom moglo je potpuno izmijeniti društvo. I upravo se to, smatra Vacek, u širem europskom kontekstu tada i događalo.

- Razdoblja ekstremnog vremena pratili su nestašica hrane, epidemije, unutarnji sukobi i ratovi. Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo istodobno je bilo opterećeno borbama za vlast i sve snažnijim osmanskim prodorima – tumači Vacek.

Katastrofa na katastrofu

Pakrac se tako našao na sjecištu prirodne i političke katastrofe. Klimatske promjene same po sebi nisu izazivale ratove, no mogle su ozbiljno oslabjeti društvo koje je već bilo pod pritiskom. Kada nestane hrane, prihodi padnu, stanovništvo osiromaši, vlast oslabi, a društvo postaje daleko ranjivije.

Malo ledeno doba, zanimljivo, nije završilo postupnim povratkom u stabilnije vrijeme. Prema zapisima koje spominje naš sugovornik, nakon dugog hladnog razdoblja uslijedio je i suprotan ekstrem odnosno velika suša, tijekom koje mjesecima gotovo da nije bilo kiše.

Novo otkriće upućuje ne to da je Pakrac svojedobno bio poplavljen/Foto: Gradski muzej Pakrac

- Prema nekim zapisima, u čitavoj Europi punih 11 mjeseci nije pala ni kap kiše. Ponovno su stradavali usjevi te stizali glad, bolesti i novi sukobi – kaže.

Koliko god je spomenuta poplava bila pogubna za ljude koji su tada živjeli u Pakracu, arheolozima je pet stoljeća poslije ostavila neprocjenjiv dar. Debeli sloj mulja stvorio je uvjete u kojima se drvo moglo očuvati mnogo bolje nego na većini drugih srednjovjekovnih lokaliteta. Uobičajeno je da organski materijali kroz stoljeća potpuno propadnu. Kamen, keramika i metal mogu preživjeti, no drvo, granje, sjemenke i drugi biljni ostaci najčešće nestanu. U Pakracu je upravo mulj to promijenio.

- Svi slojevi koji su ostali ispod tog nanosa sadrže iznimno dobro očuvano drvo. Pronalazimo drvene lijesove, ostatke stupova, grane i različite drvene konstrukcije – objašnjava Vacek.

Među najpoznatijim takvim nalazima je drvena ograda otkrivena uz križarsko groblje iz 13. stoljeća, koja se ubraja među najstarije sačuvane srednjovjekovne drvene ograde u Europi.

No, jednako su fascinantni i mnogo sitniji tragovi. Na dijelu nalazišta gdje je sloj mulja najdeblji pronađene su koštice marelica, kao i velika količina drvenastih grančica vinove loze.

Upravo je potonje za arheologe posebno zanimljivo.

Grančica vinove loze/Foto: Gradski muzej Pakrac

- Sjemenke i koštice pojedinih biljaka pronalaze se i na mnogo starijim lokalitetima, no potpuno očuvani komadi drvenaste vinove loze iz srednjega vijeka iznimno su rijetki, usudio bih se reći da je ova naša vinova loza najstarija u Europi – kaže Vacek.

Vremenska kapsula

Vinova loza otkriva kako su, za razliku od većine suvremenih Pakračana, stanovnici staroga grada gotovo sigurno imali vinograde. A uz koštice voća, ostatke vinove loze i druge biljne nalaze moguće je polako rekonstruirati i poljoprivredu kraja koji je prije pet stoljeća izgledao bitno drukčije nego danas.

Upravo je to jedna od najvećih vrijednosti cijeloga otkrića. Ono što bi običnom prolazniku bilo tek komad sive zemlje, za arheologa je svojevrsna vremenska kapsula. Naravno, nekoliko desetaka centimetara debeli sloj mulja nije moguće izvaditi, spremiti u muzej i izložiti poput vrča ili mača. Kod takvih nalaza ključna je dokumentacija, pojašnjava Vacek.

Stotinama godina stare koštice voća/Foto: Gradski muzej Pakrac

- Arheolozi precizno bilježe dubinu, sastav, položaj i prostiranje svakoga sloja, fotografiraju ga i kartiraju, dok se iz samoga sedimenta uzimaju uzorci za buduće analize. Dio nalazišta pritom uopće neće biti iskopan. Mulj koji ostane pod zemljom tako će, na neki način, biti sačuvan za buduće generacije istraživača koje će možda raspolagati nekim naprednijim metodama – kaže naš sugovornik.

Ipak, već danas iz uzorka sedimenta moguće je saznati mnogo.

- Analiza peludi mogla bi pokazati koje su biljne vrste tada rasle u okolici Pakraca, kako su izgledale okolne šume i koje su se kulture uzgajale. Time bi se, barem djelomično, mogla rekonstruirati i tadašnja poljoprivreda – kaže Vacek.

Kolika je morala biti snaga bujice koja je prije nekoliko stotina godina poplavila Pakrac možda najbolje pokazuje još jedan nalaz iz prijašnjih istraživanja. Naime, na sjevernom dijelu lokaliteta arheolozi su 2024. godine naišli na golemu količinu srednjovjekovne keramike. Riječ je o stotinama kilograma posuđa koje je voda, čini se, jednostavno pokupila i odnijela prema najnižem dijelu utvrde. Vrčevi, lonci, boce i drugi svakodnevni predmeti završili su zajedno, poput smeća koje nakon velike suvremene poplave voda nanese na jedno mjesto.

Foto: Gradski muzej Pakrac

Za arheologe je upravo takvo ''smeće'' neprocjenjivo. Na temelju posuđa mogu rekonstruirati što se kuhalo i čuvalo, kako se hrana pripremala te kakve su bile svakodnevne navike ljudi koji su ondje živjeli.

Svjedoci prošlog vremena

- Nama je to danas otprilike kao plastična ambalaža. Mi je koristimo i bacamo, ali nekoj civilizaciji u budućnosti upravo bi ti predmeti mogli mnogo govoriti o našem načinu života – slikovito objašnjava Vacek.

Najveći problem u rekonstrukciji prijašnjih vremena pak jest nedostatak domaćih pisanih izvora. Da su sačuvani srednjovjekovni arhivi tog područja, arheolozi bi možda danas imali zapise o vlasnicima vinograda, porezima, poplavama, štetama, obnovama kuća ili godinama gladi. No, takve dokumentacije u Pakracu zasad nema.

Istraživanja su u tijeku/Foto: Gradski muzej Pakrac

- Za pretpostaviti je da su dijelovi starih arhiva kroz burnu povijest završili u velikim administrativnim središtima država koje su ovim prostorom vladale, ponajprije u Istanbulu i Beču. Do njih nije nemoguće doći, ali riječ je o ozbiljnom i dugotrajnom poslu za povjesničare specijalizirane za arhivsku građu – kaže Vacek.

Dok se takvi dokumenti eventualno ne pronađu, povijest starog Pakraca doslovno se iščitava iz zemlje. Odnosno iz komada drveta, razbijenih lonaca, grančica i koštica voća. I pola metra mulja. A upravo taj mulj sada otvara možda jednu od najdramatičnijih epizoda srednjovjekovne povijesti grada. Za tadašnje Pakračane on je doslovno značio katastrofu. Nama, više od pet stoljeća kasnije, postao je jedan od najvrjednijih svjedoka njihova života.

Arheolozi u akciji/Foto: Gradski muzej Pakrac

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!