Emotivni susret suboraca koji su branili Daruvar: "Našli smo se nakon 35 godina, tu smo obranili grad"

S hrvatskim braniteljem, Daruvarčaninom, umirovljenim pukovnikom Željkom Amentom posljednjih dana našli smo se dva puta. Prvi put uoči obilježavanja 1. rujna 1991., datuma poznatog i kao "krvava nedjelja", dana kada je obranjen Daruvar i drugi put nakon obilježavanja tog važnog datuma za Daruvar.

I zauvijek će taj dan svake godine biti tužno sjećanje na žrtve koje su tada izgubile živote braneći svoj dom. Ali ove se godine dogodila i jedna lijepa stvar. Nakon 35 godina, prvi put su se na okupu našla četiri suborca koja su tada, rame uz rame, branila grad. Nakon toga, sudbina je valjda tako htjela, nikad više se nisu našli zajedno se do sada. Sve te godine nisu bili pozivani na obljetnice, nisu se htjeli gurali među uzvanike. Sve do sada kada su se nakon tri i pol desetljeća ponovno našli na istom mjestu. 

Željko Ament, pripadnik, a u jednom periodu i zapovjednik antiterorističke jedinice Pijetlići ispričao nam je njihovu priču, a mi je prenosimo u prvom licu, onako kako ju je on ispričao nama. Čekala je punih 35 godina da bude ispričana. 

------------    

Rat me u Daruvaru zatekao kao zrelog čovjeka. Imao sam trideset i pet godina, bio sam sportaš, i to mi je poslije, kad sam se od civila pretvorio u vojnika, dobro došlo jer sam imao za to nekakve fizičke predispozicije. Prije toga sam radio u Dalitu. Već sam bio uključen u odrede narodne zaštite, bio sam naoružan Thompsonom.

Kad je počela pobuna, s istim tim naoružanjem došao sam u policijsku postaju. Istina, još bez odore, u civilu. Prve dvije noći rasporedili su me na punktove: jednu noć kod Gradske tržnice, drugu u samoj Policijskoj postaji, jer se zapravo branio samo taj krug - Policijska postaja i Dom zdravlja.

Tih je dana iz policijske postaje otišlo jako puno starih policajaca. Ostalo ih je svega nekoliko, uz nove, koji su tek bili u postupku prijema. To su bili prvi hrvatski dragovoljci s hrvatskim obilježjima. Nekolicinu policajaca su, u trenutku same pobune, četnici odveli. Postaja je ostala bez zapovjednika jer se tadašnji razbolio, kolabirao je i otišao.

Povijesna konotacija

Tada nam je iz Policijske uprave Bjelovar stigla pomoć. Prvo je došao Damir Barberić, na dužnost zapovjednika policijske postaje. Dan-dva poslije stigao je i Nikola Ivkanec, kao koordinator obrane samog Daruvara. S Barberićem je došlo i tridesetak-četrdesetak policajaca temeljne policije iz Đurđevca, Bjelovara i Križevaca. Od tog je sastava ustrojena interventna, antiteroristička jedinica koja je trebala braniti Daruvar i obavljati druge policijske poslove dok se situacija ne stabilizira. Za zapovjednika te jedinice imenovan je Darko Markač, iz Đurđevca. Jedinici su dali ime „Pjetlići“ zbog povijesne konotacije s Đurđevcem, picokom, pijetlom koji je borben. Bila je to jedinica koja se pokazala izuzetnom i koja je, dok se nije ustrojila Hrvatska vojska, nosila obranu Daruvara u tom kriznom razdoblju. Bilo nas je tridesetak-četrdesetak, jedan vod, relativno dobro naoružan iako je inače, i u policiji i općenito na području Daruvara, bio veliki problem s naoružanjem. Povlačilo se lovačko i osobno oružje koje su ljudi imali, da bi se stavilo u funkciju obrane.

Prvog rujna neprijatelj je napao selo Doljani, a u poslijepodnevnim satima i Donji Daruvar. Tu je bitku iznijela naša antiteroristička jedinica Pjetlići, u suradnji s vodom Omega koji je došao iz Bjelovara.

Bitka svih bitaka za Daruvar

Da su tada pali Doljani, Daruvar bi se našao u okruženju i situacija bi bila jako teška  jer smo poslije saznali da su u selima zapadno od grada, gdje su živjeli većinski Srbi, ljudi bili naoružani i samo čekali pad Doljana. Da je do toga došlo, Daruvar bi se našao u izuzetno teškoj situaciji. Zato je ta bitka zapravo najvažnija za Daruvar.

Neprijatelj je bio minirao cestu i presjekao cestovnu komunikaciju od Daruvara prema Doljanima, pa se više nije mogla koristiti, i napao je selo s pet četa što je razina jednog bataljuna, otprilike 500-600 ljudi. Gore, na Kopečku, jednoj koti odnosno ulici u Doljanima, imali smo policijski punkt. Bilo je tamo 18 do 20 policajaca koji su se branili i odolijevali napadu. Predali su se tek u jutarnjim satima, nakon što ih je neprijatelj ucijenio: doveli su civile kao taoce i tražili predaju. Nakon predaje skinuli su ih gotovo do gola. Ostali su samo u gaćicama, vezali su ih žicom, palili im na tijelima hrvatsku zastavu, iživljavali su se nad njima...

U gradu je u međuvremenu dignuta uzbuna. Pozvani su u pomoć pripadnici Omege, a i naša jedinica, Pjetlići, upućena je prema Doljanima. Nisu nas očekivali jer su slavili. Ja sam to poslije nazvao "đavolji pir". Dosta smo lako ušli do centra sela i prema samom punktu. U protunapadu, nakon što se zasuo usjek koji je neprijatelj napravio na cesti, prošao je naš BOV, kojim je upravljao izuzetan policajac i hrabar čovjek Vinko Pavlović. Samo zahvaljujući njegovoj hrabrosti, ili možda njegovom "ludilu", smo prelomili tu bitku u našu korist.

Zaletio se BOV-om među njih.

Prošao je i kroz naš raspored i raspored Omega, došao gore do Kopečka, do punkta gdje su ležali naši policajci vezani žicom, i pozvao neprijatelja na predaju:

"Hrvatska policija, predajte se!“

Nastala je panika s druge strane, bilo im je to potpuno iznenađenje. A kad neprijatelj jednom počne uzmicati, u vojnoj se terminologiji to zove gonidba, tjeramo ih dalje dok oni panično bježe. Tu smo ostvarili prednost i anulirali njihovu brojčanu nadmoć, koja je bila otprilike 1 na 10. Vrlo brzo smo stabilizirali situaciju, iako je bilo još nekoliko punktova gdje su se vodila borbe. Kada mo tada oslobodili Kopeček i zarobljene pripadnike policije, ja sam odvezao prvu dvojicu ranjenih policajaca Darka Dejaka i Eugena Lapčića na zbrinjavanje u Dom zdravlja Daruvar..

Humano postupanje

Kad sam se vratio gore, krenuli smo čistiti cestovnu komunikaciju od Doljana prema Siraču. Ondje smo zatekli vozilo Crvenog križa koje su zaustavili i po kojem su pucali teroristi iz Miljanovca. Vozač Vlado Plažanin je poginuo, a Stjepan Patek je bio ranjen, no preživio je.

Nastavili smo dalje, sve do Sirača, i očistili tu komunikaciju, dok su Omege čistile put prema vojarni Polom jer čim su osjetili da dolazi naš odgovor na napad, neprijatelj je s jednim ili dva BOV-a krenuo van, no Omege su ih zaustavile. U toj smo akciji zarobili i nekoliko njihovih pripadnika, s kojima smo, to posebno želim naglasiti,  postupali humano, za razliku od njih. Ponosan što smo sa zarobljenicima postupali po svim ratnim pravilima.

Kad smo stabilizirali situaciju u Doljanima, iz policijske postaje su nas pozvali jer je krenuo sukob u Batinjanima, na raskrižju u Donjem Daruvaru, kod benzinske postaje. Uputili smo se onamo. Dok mi nismo stigli, napadima su odolijevali pripadnici odreda Narodne zaštite. Kad smo stigli, odmah smo ušli u sukob. Na području Batinjana neprijateljske su snage opet brojile jedan bataljun, odnosno bojnu što je oko 500-600 ljudi.

Ludo hrabri Vinko Pavlović

Bilo je žestoko na samom raskrižju. Opet je Vinko Pavlović s BOV-om uletio među njih, otišao je s BOV-om gotovo do pola sela, koliko je najviše mogao. Mi smo pješice krenuli za njim. Kad je stigao do barikade, više nije mogao dalje. Postao je lagana meta, već su ga gađali tromblonima. Izvukao se natrag, dok smo mi ostali na istočnom položaju. Tukli smo se cijelo poslijepodne da se izvučemo iz tog prodora u dubinu i to je bilo najteže. S mrakom smo se uspjeli izvući. Poslije je Vinko s BOV-om još djelovao oko takozvane Badelove vile, poljoprivrednog objekta, gdje smo uništili njihove položaje i time je bitka manje-više završila. Sreća je bila što nas nisu napali istovremeno s obje strane, jer ne bi imao tko braniti grad.

Krivo su nas procijenili.

Za 35. obljetnicu velika mi je čast bila što smo se prvi put nakon toliko vremena našli na mjestu gdje smo se borili. Došao je Darko Markač, Damir Postrimovski, njegov zamjenik u interventnoj jedinici Pjetlići i Nikola Šibarić, jedan od junaka Domovinskog rata, koji je tada bio pripadnik Pjetlića, a poslije je prešao u Omege. Uostalom, većina naših iz jedinice na kraju je završila kao pripadnici djelatnog sastava specijalne jedinice Omega.

Bilo mi je drago ponovno nas vidjeti na okupu. Pružili smo si ruke i izgrlili se, bilo mi je drago da sam ih mogao predstaviti gradonačelniku Lneničeku i županu Marušiću i da sam im mogao reći: "

- Ovi su ljudi nosili su bitku prije 35 godina!

Riječ je o izuzetno važnoj jedinici i izuzetno važnim ljudima, za čija imena ovdje mnogi, na žalost, i ne znaju, a koje se nije ni pozivalo na obljetnice. Malo je Daruvarčana, malo je pripadnika braniteljskih udruga, koji znaju tko je Darko Markač, tko je Damir Postrimovski, tko je Nikola Šibarić. A to su ljudi koji su ponudili sebe da brane grad Daruvar. Neće čovjek doći ako ga se ne pozove, a zna da je zadužio grad. I hvala im na svemu što su učinili.

Cijela priča o njihovom pozivanju u Daruvar nakon 35 godina počela je pozivom zamjenika zapovjednika Interventne antiterorističke jedinice Pjetlići, Damira Postrimovskog. Pitao me kako to da nisam bio u koloni, u mimohodu, za obljetnicu početka oružane pobune, 19. kolovoza. Rekao sam mu da sam bio spriječen, ali sam mu, kao i on meni, priznao dojam da nas, one koji smo tada bili tu, poprilično zapostavljaju. Dva dana poslije nazvao me pripadnik Omege, Nikola Šibarić, koji mi je rekao da nitko ne spominje presudnu ulogu Pijetlića u bitci za Daruvar. 

Velika neizvjesnost

Poslije toga dobio sam ideju da ih pozovem. Pjetlići nisu bili dio protokola, jedinica kao takva nema svoju udrugu, a udruge su te koje sugeriraju koga će se pozvati. Kontaktirao sam gradonačelnikov ured i zamolio da pozovu te ljude i uvrste ih u protokol, pod njihovim imenima: zapovjednika Darka Markača, njegovog zamjenika Damira Postrimovskog te jednog od najjačih boraca, Nikolu Šibarića, koji je i sam poželio doći na taj datum. Sve do zadnjeg trenutka bio sam u neizvjesnosti hoće li se to doista dogoditi, ali očito su bili jako raspoloženi i došli su.

Sreli smo se u samom gradu, prije komemoracije, i bio je to srdačan susret, žestok zagrljaj prijatelja koji su prije 35 godina, u jednom trenutku, zajedno ponudili svoje živote da obrane Daruvar. Prije rata se nismo poznavali, a to je prijateljstvo ostalo nevjerojatno. Kroz svih ovih trideset pet godina čuli smo se vrlo malo, pojedinačno, s pokojim od njih, ali kad god bismo se čuli, emocija je bila jednaka kao da je riječ o nekome iz najužeg obiteljskog kruga.

Sve oko nas je prštalo

Objasnio sam im da ćemo posjetiti oba mjesta gdje su se vodile borbe, i Doljane i Donji Daruvar, i slike su im se doista vraćale. Darko Markač je odmah počeo pričati kako je sve krenulo: alarmiranje, dojava da je gore, u Doljanima, zarobljen policijski punkt, okupljanje, žestok polazak, raspoređivanje snaga. Usput mi je ispričao i nešto što do tada nisam znao: čija je zapravo bila ideja da se pri policijskoj postaji ustroji interventna, antiteroristička jedinica sastavljena od policajaca iz drugih postaja, iz Križevaca, Bjelovara, Koprivnice i Đurđevca. Tu je ideju imao tadašnji zamjenik zapovjednika Policijske uprave Bjelovar, po prezimenu Martinčić, ime mu ne znam, i s tom su namjerom oni i došli u Daruvar.

Nikola Šibarić se sjetio kako su gore, u Donjem Daruvaru, njih dvoje stajali jedan pored drugoga, uz neku pokošenu njivu, kako je opalio rafal iz puškomitraljeza i kako smo odmah dobili žestok odgovor natrag, sve je prštalo oko nas. Damir Postrimovski, smireniji i racionalniji, pravi discipliniran policajac koji sve radi po pravilima struke, prisjetio se priprema prije same borbe za Doljane: kako smo išli na provjeru oružja u Sirač, u jedan kamenolom i kako je on s udaljenosti od 150 metara iz pištolja nevjerojatno precizno pogodio metu. Darko Markač se prisjetio i jedne od naših prvih odvažnih akcija, koja doduše nije bila borbena, ali je bila iznimno smiona. Bilo je to kad smo otišli gore, na Kalvariju, i skinuli neprijateljsku zastavu s četiri S.

Uz obrambene punktove u užem krugu Daruvara, Pjetlići su odrađivali i sav policijski posao u gradu. Nije to bila brojna jedinica, bila je na razini jednog voda, ali odabrani dečki, birani po individualnim sposobnostima koje su ih činile sposobnima za intervenciju i borbene zadaće. Bilo je među nama i onih koji su prošli specijalističku obuku MUP-a, pa se to dobro poklopilo. Već prvi dan, čim smo se okupili, vježbali smo upad u prostorije, u dvorištu policije, a čim smo izašli na teren, to smo odmah i primijenili.

Poslije komemoracije nisam htio da se samo tako raziđemo pa sam ih pozvao na druženje da još popričamo, da se prisjetimo svih naših priča. Iz toga se stvorila ideja da se osnuje udruga interventne antiterorističke jedinice Pjetlići. Danas ima možda stotinjak imena ljudi koji su kroz vrijeme participirali u jedinici i koji bi, po toj logici, mogli biti članovi buduće udruge. Kad bi se udruga osnovala, imala bi utjecaja i na protokole, i svoje mjesto pri obilježavanju određenih prigoda. Jer jedinica Pijetlići je uvijek bila temelj obrane grada Daruvara.

Prvo borbeno iskustvo

Meni je, kao pripadniku te jedinice iz Daruvara, bilo posebno drago što su u protokolu, gore u Doljanima, najavili i pozdravili zapovjednika Pjetlića i njegovog zamjenika. To se prvi put dogodilo nakon 35 godina. Njima je to bilo posebno važno jer su, iako su poslije imali i druge zadaće u obrani: bili su i na terenima oko Pakraca, ali upravo Daruvar je za njih bio prvo pravo borbeno iskustvo. Zapravo, svima je to tada bilo prvo borbeno iskustvo i zato je bilo i najteže. Bili smo poput slijepih mačića, nismo ni znali kakva je prijetnja, kakav zmaj kruži oko nas. Nije bilo prave obuke, nije bilo pravog naoružanja, gotovo ništa.

Danas su svi ti moji prijatelji već u mirovini, imaju preko šezdeset godina. Jedan ima privatnu tvrtku, drugi također, iako je neće još dugo voditi, a treći je kod kuće, bavi se lovom. 

Prvo i najvažnije, drago mi je što sam se uključio u obranu, branio sam svoj grad. Stjecajem okolnosti, kroz Pjetliće, sudjelovao sam u tim značajnim bitkama. Poslije se formirala Hrvatska vojska, ali mi smo uvijek krčili teren i odrađivali posao kako treba. Mirne duše spavam, nisam nikome napravio nikakvo zlo, nisam se ni nad kim iživljavao. Bio sam u prilikama kad sam mogao utjecati na to kako će se s nekim postupati, i uvijek sam birao stranu ljudi, uvijek sam birao ljudskost. Zbog toga mi je drago.

Jer mirno spavam.

----

Željko Ament ovim putem poziva i sve pripadnike Pijetlića koji nisu na ovom popisu da se jave kako bi se dokumentirali svi pripadnici jedinice: 

Ovaj sastav AT-jedinice nosio je obranu grada Daruvara u najtežim trenucima oružane agresije na RH. Uz veliki broj svakodnevnih intervencija u ratnim uvjetima, ostvarili su nevjerojatnu pobjedu u suradnji s vodom "Omega" 1. 9. 1991. g. u Doljanima i Donjem Daruvaru. Toga dana bila je "bitka svih bitaka za grad Daruvar".

PRIPADNICI 'PIJETLIĆA':

Markač Darko, Mihalić Antun, Bato Miroslav, Šokec Marijan, Šibarić Nikola, Šubić Željko, Mioč Ivan, Šemovčan Dražen, Jagetić Damir, Fučkor Dejan, Belošević Vlado, Sučić Pere, Hruška Dražen, Pavlić Marijan, Petreković Ivan, Postrimovski Damir, Vrabec Josip, Lugomer Vladimir, Čerdar Nino, Pučak Ivica, Hasija Josip, te vodiči iz Daruvara Miroslav Guberovic, Josip Šimunović, Željko Ament, Željko Ljiljanić i drugi.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!