VIDEO Heroje iz Kusonja 'oživjeli' njihovi sinovi: ''Morao sam biti miran, a srce mi je htjelo iskočiti...''

- U masovnoj grobnici u Rakovom Potoku mog su oca pronašli sa satom na ruci. Stao je onoga dana kada su on i njegovi suborci ubijeni u Kusonjama, 8. rujna 1991. godine u 8.45 sati. Stavio sam ga na ruku prošle godine, na snimanju filma ''Pamtimo vas – Kusonje 1991.'' u kojem stradale branitelje glumimo mi, njihova djeca, zetovi, nećaci... Teško je riječima opisati emocije koje su nas obuzimale tijekom snimanja – priča nam Mario Benkus, sin Nikole Benkusa, jednog od 20 stradalih heroja iz Kusonja.

Najteže scene

Ovih dana završen je spomenuti dokumentarno-igrani film o jednoj od najvećih tragedija u Domovinskom ratu. Podsjetimo, tog kobnog 8. rujna 1991. godine 17 pripadnika bjelovarske A satnije i dvojica pripadnika MUP-a, tzv. jedinice MOSOR, tijekom pokušaja izviđanja upali su u četničku zasjedu u selu Kusonje. Svi su ubijeni, kao i branitelj Ivan Palić, koji je stradao u pokušaju proboja odnosno oslobađanja branitelja koji su se sakrili u kuću na broju 55. Proboj nije uspio, preživjeli iz kuće podvrgnuti su zvjerskim mučenjima, a nakon ubojstva svi su sahranjeni u zajedničku grobnicu u Rakovom Potoku. Pronađeni su 9. siječnja 1992. godine. Bila je to prva otkrivena masovna grobnica u Domovinskom ratu.

Snimljeni su prikazi posljednjih sati heroja iz Kusonja/Foto: Privatni album

Pronađeni predmeti Nikole Benkusa/Foto: Privatni album

Novi film potpisuju povjesničari Marin Sabolović i Borna Marinić, a producirao ga je Tibor Javurek. Upravo činjenica da poginule branitelje glume članovi njihovih obitelji daje ovoj priči poseban pečat.

- Nije to bilo obično snimanje. Nismo glumili neke nepoznate likove nego naše ljude, naše očeve, članove obitelji. Imali smo veliku odgovornost. Najteže mi je bilo dok smo snimali scenu u kojoj nas mrtve bacaju na kamionsku prikolicu. Znao sam da moram biti potpuno miran, a srce mi je htjelo iskočiti iz grudi. Kroz glavu mi je samo prolazilo kako su moj otac i ostali branitelji stvarno prošli tu patnju – priča Benkus.

Potpuno drugačiji film

Film je nastajao godinu dana, od prvih igranih scena snimljenih prošle jeseni na području Općine Kapela, preko razgovora sa svjedocima tijekom zime pa sve do završnih snimanja i montaže. Istraživanje je, međutim, trajalo znatno duže. Sabolović je prve materijale o Kusonjama počeo prikupljati prije četiri godine, još dok je proučavao ulogu bjelovarskih specijalaca i događaje na pakračkom ratištu.

Pred autore je od početka bio postavljen gotovo nemoguć zadatak: golemu količinu dokumenata, iskaza i sudskih materijala trebalo je sažeti u 52 minute, rekonstruirati događaje o kojima nema preživjelih svjedoka i pritom izbjeći desetljećima ponavljane, ali nikada dokazane teorije.

Film se snimao godinu dana/Foto: Privatni album

Foto: Privatni album

- Ovo nije film sastavljen od priča koje je netko nekada od nekoga čuo. Od svakog smo sugovornika tražili da govori isključivo o onome što je osobno vidio, čuo ili doživio. Kada njihove iskaze posložite jedan uz drugi, dobivate vrlo jasnu liniju događaja. Sve što nismo mogli potvrditi ostavili smo izvan filma. Možda će zbog toga netko reći da nismo odgovorili na baš svako pitanje, ali nismo željeli pretpostavke prikazivati kao činjenice – kaže Marin Sabolović.

Film prati događaje koji su prethodili ulasku bjelovarskih branitelja u Kusonje 8. rujna 1991., samu zasjedu i njihovu posljednju borbu u kući na broju 55, ali i agoniju obitelji koja je trajala sve do pronalaska masovne grobnice u Rakovom Potoku početkom siječnja 1992. godine.

Jedna od najraširenijih teorija bila je ona o izdaji, odnosno tvrdnja da je netko neprijatelju unaprijed dojavio kako će pripadnici A satnije toga jutra krenuti prema Kusonjama. Sabolović otkriva kako nakon pregleda sudskih spisa i razgovora sa sudionicima događaja autori za takvu tezu nisu pronašli potvrdu.

Odlazak u Kusonje

- Izdaje nije bilo. Radilo se o zasjedi u koju su branitelji ušli u okolnostima kakve je teško razumjeti ako se današnjim mjerilima promatra rat u kasno ljeto 1991. godine. Hrvatska vojska tada je tek nastajala, nedostajalo je oružja, opreme i iskustva. Kusonje su bile neprijateljsko uporište iz kojeg je granatiran Pakrac, a branitelji su pokušavali otkriti minobacačke položaje i doći do prijeko potrebnog oružja. Raspolagali su tek s pokojom automatskom puškom, a neki su bili s neispravnim puškama ili bez oružja.

Od odora, preko vozila, do nakita, sve je u filmu autentično/Foto: Privatni album

Foto: Slavica Trgovac Martan

- U akciju su krenuli improviziranim oklopnim vozilom TOP 1 koje nije pružalo gotovo nikakvu zaštitu, no tada su koristili ono što su imali – pojašnjava Sabolović.

U igranim scenama sudjelovalo je više od 30 ljudi, uglavnom članova obitelji i prijatelja stradalih. Petra Grubešu glumio je njegov sin Marko, dok je na setu bio i drugi sin Hrvoje. Uz Maria Benkusa, uniformu je za potrebe snimanja obukao i njegov brat Mihael, bili su tu i zet Miroslava Černaka, nećak Ivana Palića...

- Nismo ih doživljavali kao statiste jer oni to nisu bili. Emocija koja se vidi na njihovim licima ne može se uvježbati niti odglumiti po redateljskoj uputi. Pri montaži nismo imali problem s time koju scenu uzeti, nego koju izostaviti. Gotovo svaka bila je snažna i autentična – govori Sabolović.

Foto: Slavica Trgovac Martan

Osobni predmeti koji su pronađeni uz branitelje u masovnoj grobnici/Foto: Udruga obitelji poginulih branitelja Domovinskog rata Kusonje 1991-1993

Hrvoje Grubeša priznaje kako se tijekom snimanja pokušavao potpuno isključiti i koncentrirati na zadatak. Ipak, u jednom trenutku sve je postalo preteško pa se povukao s dijela snimanja.

Potpuno autentično

- Na momente je bilo jako teško, ali govorio sam sebi da to moramo odraditi profesionalno. Kad bi me svladale emocije, sjetio bih se što su naši očevi prošli. Ja sam živ, zdrav i nakon snimanja mogu otići svojoj obitelji. Oni se nisu vratili. Stisnete zube, emocije dođu i prođu, a onda nastavite – priča Hrvoje, koji je u trenutku očeve pogibije imao samo godinu i pol, dok je njegov brat Marko imao četiri godine.

Dodatnu težinu igranim prizorima daju osobni predmeti pronađeni s tijelima branitelja. Satovi, krunice, prstenje, lančići i oznake korišteni u pojedinim scenama nisu filmske replike. Riječ je o stvarima koje su ubijeni doista imali uz sebe u posljednjim trenucima. Dio tih predmeta obiteljima je vraćen odmah nakon obdukcije, ali su neke na njih čekale više od tri desetljeća. Pronađeni su tijekom preuređenja Zavoda za sudsku medicinu nakon zagrebačkog potresa, nakon čega je Ministarstvo hrvatskih branitelja organiziralo njihov povratak.

- Nevjerojatan je osjećaj kada netko u sceni nosi krunicu poginulog čovjeka ili sat svoga oca. Teško je osobi koja taj predmet nosi, ali i svima nama koji stojimo iza kamere. Posebno mi se urezao trenutak kada smo morali nanositi umjetnu krv sinu koji je glumio vlastitog oca. To bi na običnom filmskom setu bio rutinski posao, a ovdje nije mogao biti – prisjeća se Sabolović.

Autori su inzistirali na autentičnosti i u drugim detaljima. Za potrebe snimanja izrađena je vjerna rekonstrukcija improviziranog oklopnjaka TOP 1, i to na istom tipu kamiona i od materijala kakvi su korišteni 1991. godine. Pronađena su vozila iz tog vremena, nabavljene odgovarajuće odore i izvorno oružje, a dio opreme članovi filmske ekipe i obitelji osigurali su sami.

Foto: Slavica Trgovac Martan

Sve oružje u filmu je potpuno autentično/Foto: Slavica Trgovac Martan

- Svaka scena snimana je s velikom pažnjom. Kada smo odjeveni u odore čekali u kući, s osobnim predmetima naših očeva na sebi, na licima se vidjelo što osjećamo. U pauzama nije bilo smijeha ni uobičajene zezancije. Netko bi zapalio cigaretu, netko bi sjeo sa strane, ali uglavnom smo šutjeli. Svatko je bio u svojim mislima – otkriva Benkus.

Bez svjedoka

Posebno zahtjevno bilo je rekonstruirati posljednje sate branitelja. Nitko iz kuće na broju 55 nije preživio, zbog čega su autori mogli koristiti samo sudske spise, kasnije iskaze osumnjičenih, medicinsku dokumentaciju i obdukcijske nalaze. Oni potvrđuju da su preživjeli nakon zarobljavanja bili izloženi stravičnom mučenju.

Sabolović i Marinić dugo su razmišljali koliko tih detalja prikazati. Nisu željeli ublažiti zločin, ali ni snimiti prizore koji bi patnju branitelja pretvorili u filmski spektakl.

- Mučenje se nije smjelo prešutjeti jer je ono važan dio istine o Kusonjama. Istodobno smo znali da će film gledati djeca i mladi ljudi. U filmu ćemo objasniti razmjere zločina bez nepotrebnog prikazivanja najstrašnijih detalja. Željeli smo sačuvati dostojanstvo žrtava, ali i biti obzirni prema njihovim obiteljima jer se mnogi još nisu suočili s razmjerima stradavanja njihovih najmilijih – kaže Sabolović.

Foto: Privatni album

Premijera filma je najavljena za 25. rujna u Bjelovaru. Već sada vlada velik interes pa je gotovo sigurno da će nakon premijerne večeri biti organizirana dodatna prikazivanja.

Bjelovarska premijera

- Nemam tremu u klasičnom smislu, zapravo završetak filma nosi mi olakšanje jer znam da radimo ispravnu stvar, da je tako nešto bilo potrebno i da je to najmanje što su i naši dečki i njihove obitelji, ali i njihovi kolege koji su ih očajno željeli izvući zaslužili. Događaji iz Kusonja su igranim filmom dobili nacionalni karakter, sada će to isto dobiti i u okviru dokumentaristike. Zadovoljan sam što je film završen u roku i što izgleda onako kako smo ga Borna, Tibor i ja zamišljali. Ima jako dobar ritam. Sugovornici govore iz različitih perspektiva, ali kada se njihove priče povežu, sve dobiva jasnu logiku. Najvažnije mi je da smo bili pošteni prema činjenicama i obiteljima – kaže Sabolović.

Foto: Slavica Trgovac Martan

Mario Benkus s nestrpljenjem očekuje prvi susret s dovršenim filmom. Vjeruje da će ga biti teško gledati, ali i da je upravo takav projekt bio potreban kako priča o Kusonjama ne bi ostala samo dio obiteljskih sjećanja i godišnjih komemoracija.

- U filmu smo ponovno proživljavali ono o čemu naše obitelji razmišljaju već 35 godina. Nismo to radili zbog sebe niti zato da bismo se pojavili pred kamerama. Radili smo zbog naših očeva i svih njihovih suboraca. Želimo da ljudi vide tko su bili, zašto su otišli u Kusonje i što im se ondje dogodilo. Najvažnije je da se njihova žrtva nikada ne zaboravi – zaključuje Benkus.

Foto: Privatni album

Na žalost, u nekoliko slučajeva pronađeni predmeti nisu imali kome biti vraćeni te ih čuvaju u udruzi/Foto: Udruga obitelji poginulih branitelja Domovinskog rata Kusonje 1991-1993

Poginuli branitelji iz Kusonja/Foto: Udruga obitelji poginulih branitelja Domovinskog rata Kusonje 1991-1993

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!