Dr. Ivan Cikoja: "Najteže mi je bilo tijekom rata. Jednom su doveli ranjenike i ugledam susjeda..."
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Medalja Bjelovarsko-bilogorske županije, najviše priznanje koje se dodjeljuje zaslužnim pojedincima koji su svojim djelima i požrtvovnošću zadužili svoje sugrađane, ove godine odlazi u ruke poznatog bjelovarskog liječnika Ivana Cikoje, dr. med. spec. otorinolaringologije. Za dodjelu prestižnog priznanja doktora Cikoju predložili su njegovi kolege iz Opće bolnice "Dr. Anđelko Višić" u kojoj je proveo veći dio svog radnog vijeka.
- Cijenjen od pacijenata kroz cijeli svoj radni vijek, uvažavan zbog svoje stručnosti i samozatajnosti od svojih kolega liječnika i cjelokupnog osoblja bolnice. Uvijek je bio spreman svoje znanje i iskustvo prenijeti mlađim kolegama – napisale su, među ostalim, u prijavi njegove kolege, predvođene ravnateljicom bolnice Sanelom Grbaš Bratković.
Nisu ga zaboravili
Doktor Cikoja kaže kako ga veseli činjenica što je prijedlog stigao upravo iz bolnice.
- Već me dugo nema tamo, a znate kako to ide, kad te nema, ljudi te lako zaborave. Zbog toga sam se ugodno iznenadio kad sam čuo da su me predložili za ovo priznanje – priča za MojPortal dr. Cikoja.
Uhvatili smo ga na kavi prije početka radnog vremena. Jer, iako je već osam godina u mirovini, dr. Cikoja i dalje radi u seoskoj ambulanti u Bereku.
- Nedugo nakon što sam otišao u mirovinu nazvala me tadašnja ravnateljica Doma zdravlja BBŽ Ljubica Čaić i ponudila mi taj posao na pola radnog vremena jer je liječnika obiteljske medicine posvuda nedostajalo. Prihvatio sam prijedlog, iako sam znao da će se rad u berečkoj ambulanti itekako razlikovati od mog radnog mjesta u bolnici, s kojeg sam otišao u mirovinu. Drugačija je administracija, drugačiji problemi pacijenata. Srećom, dočekala me stručna i iskusna medicinska sestra pa sam se brzo priviknuo – kaže naš sugovornik.
S pacijentima je, kaže, odmah 'kliknuo' pa u njegovoj ordinaciji uvijek vlada opuštena, gotovo obiteljska atmosfera.
Briga za pacijenta
- Stvarno sam se zbližio s tim ljudima. Male ambulante poput berečke moraju funkcionirati jer po selima ima jako puno starih i nemoćnih ljudi koji jedva dođu i do takvih ordinacija dok je odlazak do Bjelovara ili nekog drugog grada za njih nemoguća misija – kaže Cikoja.
Ta osjetljivost i briga za pacijenta koja nadilazi stručni, medicinski aspekt, po mnogima je najvažnija osobina svakog liječnika. U dr. Cikoji tu su crtu prepoznali mnogi, a zanimljivo je da je malo nedostajalo da on uopće ne postane liječnik. Prvotni plan mi je bio da bude inženjer strojarstva.
Dolazak u Bjelovar
- Moja obitelj porijeklom je iz Hercegovine, živjeli smo na području današnjeg Buškog jezera. U Bjelovar smo stigli krajem šezdesetih, a odmah po dolasku u novi grad čekao me upis na fakultet. Odlučio sam se za strojarstvo iz vrlo praktičnog razloga – na tom fakultetu nije bilo prijemnog ispita. No, onda me jedan moj rođak nagovorio da odem na prijemni na Medicinu. Kako sam oduvijek volio prirodne znanosti, i to mi je bilo nekako blisko pa sam ga poslušao – prisjeća se dr. Cikoja.
I dobro da jest jer je na fakultet upao bez problema te ga uspješno i završio. Nakon što je primio diplomu, stažirao je u Domu zdravlja u Ivanić-Gradu. U međuvremenu je zasnovao obitelj pa se odlučio vratiti u Bjelovar.
- Kad sam došao u našu bolnicu i kad su me trebali rasporediti, mislio sam, prihvatit ću sve, samo ne pedijatriju. Nekako mi se to činilo kao posebno osjetljivo područje, nisam se ugodno osjećao zamišljajući taj plač djece. I, kako to obično biva, ponuđena mi je upravo pedijatrija. Na kraju sam prihvatio to radno mjesto. Vrlo brzo sam i zavolio taj posao i rad s djecom – priča naš sugovornik.
Iako je razmišljao da ondje ostane za stalno, nakon više od godinu dana sekundiranja, prihvaća ponudu primarijusa Juraja Piškorića, tadašnjeg šefa bolničkog Odjela za otorinolaringologiju, da krene na specijalizaciju iz otorinolaringologije. Na tom će odjelu ostati do mirovine, posljednjih 15-ak godina i kao voditelj djelatnosti.
Opremio svoj i druge odjele
- Otorinolaringologija mi se odmah svidjela jer je riječ o kombinaciji konzervative i kirurgije. Na odjelu je uvijek bilo živo. Kolege i ja smo se stalno doškolovavali, išli na razne kongrese i simpozije, u Rijeku, Zagreb, osijek, na Plitivice, u Dubrovnik, Kopenhagen, Amsterdam i druge gradove. To je u medicini nužno, ne samo zbog raznih propisa i razvoja tehnologije, već i zbog stjecanja novih znanja. Bez toga nema napretka – kaže dr. Cikoja.
Posebno je ponosan što je kao šef odjela uspio tu bolničku djelatnost najmodernije opremiti.
- Koristio sam svoje veze s ljudima, tražio sponzore i molio za pomoć. U to vrijeme na odjel je stiglo puno opreme, uključujući i prve endoskope u našoj bolnici. I to ne samo za moj odjel, nego i za Kirurgiju i Ortopediju. Na Otorinolaringologiji samo pak jedno vrijeme smo imali bolju opremu od klinika u Osijeku i Rijeci. U Bjelovaru smo 1996. godine s Klinikom iz Zagreba organizirali tečaj endoskopske kirurgije na kojem su bili čak i liječnici iz inozemstva – sjeća se naš sugovornik.
Vrijednu opremu nabavljao je i u vrijeme dok je bio ravnatelj bolnice. A bilo je to najnezahvalnije vrijeme za takvu dužnost, od 1991. do 1994. Nakon što je počeo Domovinski rat, čelni ljudi Grada i pozvali su ga da preuzme upravljanje tom ustanovm.
Ratne godine
- Moram priznati, dvoumio sam se. Ne zbog rata, već zbog toga što nikada nisam upravljao tako velikim sustavom, a i nisam želio zanemariti svoju struku. No, na kraju sam shvatio da moram preuzeti tu odgovornost – kaže dr. Cikoja.
Te četiri godine bile su vrlo izazovne, bjelovarska bolnica bila je zadužena za organizaciju kompletnog civilnog i vojnog zdravstva, a ranjenici iz najžešćih borbi na zapadnoslavonskom bojištu dopremani su u Bjelovar. Dr. Cikoja i danas pamti vrlo potresne i mučne scene.
- U rujnu 1991. dogodio se strašan pokolj u Ivanovom Selu, a ranjene su dopremili kod nas u bolnicu. Bili su to strašni prizori, a najveći problem je bio što smo imali samo jedan respirator. U tom trenutku bio nam je nužno potreban još jedan. Srećom, u to vrijeme smo funkcionirali kao jedno pa sam nazvao kolege u koprivničku bolnicu koji su nam bez razmišljanja ustupili svoj uređaj– prisjeća se dr. Cikoja.
Najpotresnije sjećanje
Bila je to vrlo potresna situacija, ali ne i najpotresnija. Najteže mu je bilo, kaže, kad je među poginulim braniteljima ugledao poznato lice.
- Naši su dečki bili na području Velike Pisanice i u sukobu s neprijeteljem bilo je ranjenih koje su dovezli nama u bolnicu. Kad sam došao na odjel, shvatio da je među stradalima moj susjed. Nije preživio. Takva situacija čovjek šokira, ali moraš se sabrati i raditi dalje svoj posao. Jedino ti kroz glavu cijelo vrijeme prolazi spoznaja da ćeš strašnu vijest morati prenijeti njegovoj obitelji – priča dr. Cikoja.
Tih ratnih godina puno je vremena provodio na terenu, s kolegama obilazio izbjeglice koje su stizale iz svih dijelova Hrvatske te i Bosne i Hercegovine, ali i odlazio na terene na kojima se ratovalo.
Unatoč opsežnom terenskom poslu, za vrijeme vođenje bolnice u ratu, dr. Cikoja je uspješno odrađivao i administraciju, stalno je održavao kontakte s našim ljudima u inozemstvu i „žicao“ donacije za bolnicu i Bjelovar.
- Najviše smo dobili preko naših ljudi u Njemačkoj, Nijemci su nas jako voljeli i puno su nam pomogli. To nam je tada puno značilo, a oni su znali doći u Bjelovar da nas obiđu. Kad god sam mogao koristio sam svoje veze da pomognem našoj bolnici i ljudima – kaže.
Na čelu bolnice ostao je do 1994. godine, a onda se vraća struci. Kaže, nudili su mu i kasnije da opet bude ravnatelj, no odbio je to i odlučio se u potpunosti posvetiti pacijentima. Ni sam ne zna koliko je ljudi svih tih godina prošlo kroz njegovu ordinaciju, no sretan je, kaže, ako im je mogao pomoći. Koliko ga kontakt s ljudima veseli potvrđuje i činjenica da čak i u mirovini radi svoj primarni posao. Jer, kaže, još nije stiglo vrijeme da bijelu kutu objesi o klin.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!