Daruvarčanka Lorena zbog omiljenog benda prešla 8600 km: "16 dana mojeg korejskog sna"

DARUVAR - Daruvarčanka Lorena Penezić, rođena Lacković, koja danas sa suprugom živi u Našicama, ovoga je ljeta sa svojom najboljom prijateljicom Dorom Kurtek otputovala u Južnu Koreju.

Šesnaest dana ove su mlade žene provele u Seulu, samostalno organizirajući putovanje koje je počelo ljubavlju prema K-popu, a preraslo u upoznavanje korejske kulture, povijesti, hrane i svakodnevice.

Poseban trenutak putovanja, priznaje Lorena, bio je odlazak na koncert grupe Stray Kids, zahvaljujući kojoj je, kako nam otkriva odmah u početku našeg razgovora, cijela ova avantura uopće započela.

Lorena Penezić ima 30 godina, rođena je Daruvarčanka, a prije četiri godine sa suprugom Andrejem preselila se u Našice, gdje danas živi i radi. Magistrica je primarnog obrazovanja, no trenutačno radi kao odgojiteljica u jednom našičkom vrtiću, u jaslicama. Za svoj posao kaže da joj pruža mogućnost svakodnevnog izražavanja kreativnosti i svestranosti.

Upravo će se ta svestranost pokazati i u njezinu odnosu prema glazbi. Oduvijek je, kaže, bila vezana uz glazbu i gotovo sve što radi popraćeno je pjesmom. Njezine su se playliste tijekom godina mijenjale od folka, rocka, hip-hopa i elektroničke glazbe pa sve do K-popa, koji danas zauzima posebno mjesto.

Sve počelo slučajno

- Prije dvije godine prelistavala sam društvene mreže, videe, Reelse i TikTokove i naišla na jednu K-pop grupu koja se zove Stray Kids. Naišla sam na njihove videe i tako je jedno vodilo drugome. Upala sam u crnu rupu istraživanja sadržaja K-popa i te grupe. Kroz glazbu sam se jako zainteresirala za korejsku kulturu, korejske drame, korejski narod, Hangul, njihovo pismo. Tako je krenulo proučavanje zapravo svega vezanog uz Južnu Koreju, načina života, ljudi, glazbe, tradicije i svega ostalog, prisjeća se Lorena.

Stray Kids, južnokorejska osmeročlana K-pop grupa, poznata je po spajanju različitih glazbenih stilova, od K-popa i hip-hopa do EDM-a, popa i rocka, ali i po tome što njezini članovi sudjeluju u pisanju, skladanju i produkciji vlastite glazbe. Loreni su upravo oni bili početna točka za upoznavanje svijeta koji joj je dotad bio potpuno stran.

- Velik dio mog života i prije je bila glazba. Slušam razne žanrove, folk, rock, hip-hop, sve. U svakoj mi je glazba nekako dio života. Sve što radim uvijek je uz glazbu. No, taj K-pop ostavio je nekako najveći otisak na moju zainteresiranost. Oni snimaju i razne sadržaje i tako je krenuo interes za korejsku kulturu, hranu, jezik i ostalo, govori Lorena.

Novootkrivenu strast nije dugo zadržala samo za sebe. Podijelila ju je s Dorom Kurtek, prijateljicom koju je upoznala nakon dolaska u Našice. Dora joj je, kaže, bila prva osoba koja joj je pružila ruku prijateljstva i olakšala dolazak u novu sredinu. Bile su i radne kolegice, a Lorena joj je počela pričati o svemu što je otkrivala.

- Otvoreno je poslušala sve moje entuzijastične priče i nakon nekog vremena se zajedno sa mnom upustila u taj novi svijet. I ona je zavoljela grupu koju ja slušam. Zajedno smo sve to proučavale, gledale i slušale i odlučile da bismo i otišle tamo. Htjele smo sve to vidjeti uživo, a ne samo gledati preko malih ekrana, priča nam Lorena svoju pomalo nevjerojatnu priču.

Godinu dana priprema 

Odluka je donesena, ali putovanje u zemlju udaljenu oko 8600 kilometara od Hrvatske nije bilo nešto što se može organizirati preko noći. Lorena i Dora odlučile su putovanje organizirati potpuno samostalno, bez turističke agencije.

Gotovo godinu dana proučavale su korejsku kulturu, jezik, pismo Hangul, način života, prijevoz i sve ono što bi im moglo pomoći da se snađu u zemlji čiji je jezik i sustav za njih bili potpuno novi.

- Odlučile smo ići u Koreju bez agencije, u vlastitom aranžmanu. Same smo isplanirale putovanje u zemlju od 52 milijuna stanovnika, kupile karte, odlučile se za lokacije i sve organizirale. To nam je trajalo nekih godinu dana. Pripreme nisu bile preko noći. Jako je teško bez agencije snaći se sam u stranoj zemlji s jezikom koji nije naš, s pismom koje nije naše i s drugačijim aplikacijama. Koreja, primjerice, ne podržava Google karte, ništa što je nama nekako poznato. Ali sve smo uspjele isplanirati i karte smo kupile četiri mjeseca unaprijed, prisjeća se naša sugovornica.

Na put su krenule 25. srpnja, a vratile se 11. kolovoza. Letjele su iz Budimpešte izravno za Seul, bez presjedanja. Let prema Koreji trajao je deset sati, a povratak jedanaest.

- Letjele smo Korean Airom i nije bilo nikakvih problema. Sve je bilo odlično, hrana na letu, tri obroka. Malo je dugo trajalo jedino, ali isplatilo se, kaže kroz smijeh.

Iako je odlazak bio ispunjenje velike želje, priznaje da su osjećaji bili pomiješani.

- Bile smo uzbuđene, uplašene, sretne, nervozne i na kraju zahvalne što smo uspjele ispuniti najveću želju. Reakcije okoline bile su podijeljene, prijatelji su od početka bili velika podrška, dok je obitelj bila zabrinuta zbog odlaska u zemlju o kojoj se kod nas ipak ne priča puno. Očekivanja su bila velika, a realnost još bolja, ističe Lorena.

Seul koji spaja stoljeća

Šesnaest dana provele su u glavnom gradu Južne Koreje, gradu s oko devet milijuna stanovnika. Nisu pokušavale samo „odraditi“ turističke znamenitosti, nego su željele vidjeti što više različitih lica Seula, od kraljevske prošlosti i tradicionalnih četvrti do suvremenih trgovačkih zona i skromnijih kvartova.

Jedan od vrhunaca bio je posjet palači Gyeongbokgung, najvećoj i jednoj od najpoznatijih korejskih palača, čiji korijeni sežu u razdoblje dinastije Joseon. Lorena i Dora odlučile su je posjetiti odjevene u hanbok, tradicionalnu korejsku nošnju.

Posebno ih je impresionirala ceremonija izmjene kraljevske straže, koju su imale priliku gledati iz prvog reda.

Posjetile su i tradicionalna korejska sela, koja danas predstavljaju svojevrsne oaze tradicije usred modernog velegrada. Obišle su Itaewon, Myeongdong, Hongdae i Gangnam, četvrt čije je ime postalo globalno poznato zahvaljujući pjesmi „Gangnam Style“ korejskog glazbenika Psyja. U Gangnamu se danas nalazi i kip posvećen toj pjesmi.

Seul su pogledale i iz ptičje perspektive, s visine od 555 metara, iz Seoul Sky promatračnice u Lotte World Toweru. Posjetile su i zabavni park Lotte World, koji ima 39 vanjskih i unutarnjih atrakcija, a Lorena i Dora okušale su se u gotovo svim adrenalinskim vožnjama.

- Seul je grad na svim razinama. Vozile smo se metroom, taksijima i žičarama. Kvartovi su živopisni, puni ljudi, mirisa, okusa i boja. Upoznale smo način života Korejaca koji se uvelike razlikuje od našega. Posjetile smo budističke hramove, Seorak planinu, najveći seoulski akvarij, N Seoul Tower s divnim panoramskim pogledom na grad i mnoge druge planirane i neplanirane destinacije, kaže.

Susret s teškom poviješću

Jedno od iskustava koje je ostavilo posebno snažan dojam bio je odlazak u demilitariziranu zonu između Južne i Sjeverne Koreje.

Na vođenu turu nije moguće otići potpuno slobodno. Potrebno je putovati s vodičem, predočiti putovnicu, a na pojedinim mjestima vrijede stroga pravila fotografiranja i zadržavanja.

Lorena kaže kako ondje nije osjećala toliko strah koliko nevjericu.

- Imale smo jako dobrog vodiča koji nam je sve dobro objasnio, onako laički, da možemo shvatiti. Nije tu bio toliko strah koliko osjećaj nevjerice. Priče koje čujete često su priče koje smo mi čuli od naših očeva iz rata. Njih su razdvojili na pola. Tamo su bile obitelji i s jedne i s druge strane i odjednom više nisu mogli komunicirati. Granica je puna poruka ljudi iz Južne Koreje koji se nadaju da će se nekada ujediniti i da će moći vratiti svoje obitelji. Ljudi i dalje bježe iz Sjeverne Koreje ako to uspiju, iako je tih bjegova sve manje jer je prošlo puno godina, govori.

Posebno ju je pogodila spoznaja o razmjerima tragedije.

- Meni je osobno teško pojmiti da je to zaista tako. Kada slušaš, misliš da je nemoguće. Poginulo je oko dva milijuna civila za vrijeme tog rata. To nisu lake priče. Kada smo došli tamo, vidjeli smo koliko su odnosi između država i dalje zaoštreni, kaže Lorena.

Grad u kojem se red poštuje

Jedan od najvećih kulturnih šokova za dvije Hrvatice bila je organiziranost svakodnevnog života.

- Mene je najviše zapanjila ta organiziranost. U metrou, na pokretnim stepenicama, na pješačkim prijelazima, ljudi stoje u redovima, posvuda i posvuda čekaju u redovima. Nema guranja po metrou, ljudi stoje jedan iza drugoga, opisuje kroz smijeh.

Primijetile su i pravila na pokretnim stepenicama. Naime, kako se prisjeća Lorena, ljudi stoje desnom stranom kako bi lijevom mogli prolaziti oni kojima se žuri. Na pješačkim prijelazima postoje strelice koje pokazuju smjer kretanja, a zbog visokih temperatura na pojedinim mjestima postavljeni su i suncobrani ispod kojih ljudi čekaju zeleno svjetlo.

Iznenadilo ih je i radno vrijeme.

- Većina trgovina i znamenitosti otvara se u deset sati ujutro, što je poprilično kasno za naš život. Mi smo do onda već umorni, spremni za spavanje. A sve radi dugo, trgovine i ostalo negdje do jedanaest sati navečer. Bile smo u hotelu i najveća gužva za doručak bila je oko deset sati, kaže.

Ulice su ih, kaže, posebno iznenadile svojom čistoćom i urednošću.

- Život u Koreji je uredan i organiziran, bez smeća i nereda na ulicama. U 16 dana boravka u Seoulu nismo naišle ni na kakav incident, niti u ranim jutarnjim, niti u kasnim noćnim satima. Ljudi su topli, rado komuniciraju i ne odbijaju ponuditi pomoć. Uvijek su bili otvoreni za komunikaciju i pokušavali su nam pomoći kada smo trebale, ističe.

Bez pekarnica, samo ulična hrana

Velika razlika u odnosu na hrvatsku svakodnevicu bila im je i gastronomska kultura.

- Nema pekara kao kod nas. Nismo pronašle nijednu, osim u turističkim središtima. Tamo gdje je velika koncentracija turista, tamo su i pekare, kroasani i ostalo, jer znaju kako europski narod i drugi turisti funkcioniraju, kaže.

Kafića ima, ali kultura dugog sjedenja uz kavu nije ista kao u Hrvatskoj.

- Ima kafića, ali jako rijetko smo našle da je cijeli kafić pun i da ljudi tako dugo sjede. Većinom se uzme kava za van i ljudi onda šetaju. Ima jako velik izbor kava, napitaka, čajeva, gaziranih i negaziranih pića, dodaje.

S druge strane, ulična je hrana bila gotovo svakodnevni dio njihova boravka. Lorena i Dora bile su smještene u Myeongdongu, poznatom po shoppingu i velikom izboru ulične hrane.

Okušale su se u tradicionalnim jelima, jele korejski roštilj i različite vrste mesa, od govedine i svinjetine do piletine i janjetine.

- Roštilj je na stolu, ugrađen je u stol. Zaposlenica nam je roštiljala meso ispred nas. Kada ona završi, mi jedemo. Obično se jede s rižom i raznim vrstama fermentiranog povrća. A jedna velika stvar je da je hrana jako ljuta. Sve je začinjeno gochu papričicama. Sve je jako crveno i ljuto. Dosta hrane nismo mogle jesti jer nam je bilo preljuto. I kada smo tražile nešto što nije ljuto, prodavač bi rekao da nije ljuto, a nama bi i dalje bilo ljuto, prisjeća se.

Unatoč tome, korejska kuhinja ostala joj je u vrlo lijepom sjećanju, kao jedno od posebnih iskustava putovanja.

San koji je postao stvarnost

Ako je cijelo putovanje bilo ostvarenje sna, koncert Stray Kidsa bio je njegova kruna.

Samo mjesec dana prije njihova odlaska grupa je objavila datume turneje, a među njima se našao i termin u Seulu, upravo tijekom njihova boravka.

- Velikom srećom smatramo činjenicu da smo uspjele otići na koncert Stray Kidsa koji se, igrom slučaja, održavao točno onih datuma koje smo mi provele u Seoulu. Datume turneje objavili su mjesec dana prije našeg polaska. Žurno smo kupile karte putem interneta i za mjesec dana živjele smo svoje snove, koncert najdraže grupe u KSPO Domeu u Seulu. Srca su nam bila ispunjena, a iskustvo s K-pop koncerta druga je dimenzija. To riječima stvarno nije moguće opisati, kaže Lorena.

Seul je za njih bio i središte K-pop svijeta. Obišle su brojne trgovine posvećene korejskoj glazbi, kvartove povezane s najvećim zvijezdama, gledale promocije albuma i jednostavno uživale u činjenici da se nalaze u zemlji iz koje dolazi glazba koja im je promijenila svakodnevicu.

„Seul my soul“

Iako su u grad stigle s velikim očekivanjima, nijedna od njih nije očekivala da će im se povratak kući toliko teško dogoditi.

- Cijelim gradom rasprostiru se natpisi ‘Seul my soul’, a značenje tog natpisa shvatile smo onog trenutka kada je bilo vrijeme pakiranja kofera. Svaki dio grada ostavio nas je bez daha, kaže Lorena.

Kući su se vratile sa suzama u očima, dodatnim koferom punim suvenira, žuljevima, podočnjacima i punom memorijom mobitela. I s impresivnih 250 tisuća koraka.

- Kući odlazimo suznih očiju, s dodatnim koferom punim suvenira, žuljevima i 250.000 koraka, podočnjacima, punom memorijom telefona i onime što smo i željele, srcem punim uspomena koje neće izblijedjeti cijeli život, kaže naša sugovornica.

Putovanje je za njih bilo i financijski zahtjevno, ali, ističe, ne onoliko koliko bi se možda očekivalo za tako daleku destinaciju. Povratna avionska karta stajala ih je oko tisuću eura po osobi, dok su za 15 noćenja s dorčkom platile oko 770 eura po osobi. Smještaj je bio u vrlo dobro povezanom dijelu grada, a do mjesta okupljanja za izlete imale su svega desetak minuta.

Na hranu tijekom 16 dana nisu potrošile ni 500 eura po osobi, dok su cijene odjeće i ostale robe, prema njihovu iskustvu, bile usporedive s europskima. U mnogim trgovinama za turiste postoji i mogućnost povrata poreza.

„Je li prerano početi planirati povratak?“

Prije puta čule su rečenicu koju danas mogu potvrditi iz vlastitog iskustva: tko jednom posjeti Seoul, poželjet će mu se vratiti.

- Svakako se put isplatio. Bile smo jako žalosne kada smo se vratile. Svidjelo nam se jako. Zapravo je bilo sve ono što smo proučavale i bilo je onako kako smo očekivale, možda čak i bolje. Svugdje gdje smo otišle, otišle smo s velikim očima, oduševljene. Sve nam se baš jako svidjelo, kaže Lorena.

No drugi put, kaže, plan bi bio nešto drukčiji. Na popisu bi bio Busan, drugi najveći grad Južne Koreje, smješten uz more, i otok Jeju, jedno od najpoznatijih prirodnih odredišta zemlje. U planu je i daljnje upoznavanje azijske kulture, a Japan također nije isključen.

- Šesnaest dana malo je za upoznati sve što ovaj grad nudi. Osim Seula, tu su i drugi veći gradovi poput Busana koji je na obali i najvećeg otoka u Koreji, otoka Jejua. S tim na umu, i pitanjem „je li prerano početi planirati povratak?“, zaključuje svoju priču o avanturi koju zasigurno neće zaboraviti dok je živa. Jer kako stvari sada stoje, iza nje je, izgleda, tek prvi dio korejske priče.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!