Savate prvak Tomislav Kranjec: "Roditelji ne gledaju moje borbe, ne mogu podnijeti da me tuku"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Tomislav Kranjec, član savate kluba ŠAN iz Garešnice, ima 16 godina i ukupno 17 medalja - sedam zlata, četiri srebra i šest bronci. Iako to uopće nije očekivao, prošloga se vikenda okrunio i europskim zlatom.
Na Prvenstvu Europe u savateu za juniore i juniorke, koje je održano u Austriji 22. i 23. srpnja, Tomislav je odnio pobjedu u sve četiri borbe i zasluženo postao juniorski prvak Europe u kategoriji do 70 kg. U prve tri borbe pobijedio je natjecatelje iz Italije, Srbije i Mađarske, a u finalnoj je borbi odnio pobjedu nad francuskim natjecateljem.
Slegnuli se dojmovi
Razgovarali smo s europskim prvakom Tomislavom i njegovim trenerom nakon što su se vratili iz Austrije, a dojmovi se polagano slegli. Vidno raspoloženi, gotovo bez tragova umora, pokazali su nam djelić atmosfere kakva vlada na treninzima. Šalimo se da je prvo redom riješio susjede, a onda i velike Francuze. Kako je savate borilački sport francuskog podrijetla, bio je poseban osjećaj poraziti upravo Francuza u finalu, kaže nam Tomislav.
- Koliko god natjecanja prošli, svako od njih je novi izazov. Zadovoljan sam s postignutim uspjehom, puno smo radili i to na najstručnijoj razini, u završnoj fazi u mjesec i pol dana imali smo od osam do čak 12 treninga tjedno. Radili smo na svim segmentima: od razvoja svih antropoloških karakteristika plus tehnički i taktički dio. Ovaj vrhunski rezultat pokazao je koliko smo se posvetili pripremi za europsko. Sav uloženi trud se isplatio – rekao nam je trener Savate kluba ŠAN iz Garešnice Nenad Šarec.
Pomicanje granica
- Ovog rezultata ne bi bilo bez mog trenera i ja mu moram zahvaliti na svemu što mi je pružio. Motivira nas na način da te gura da ideš dalje, pomičeš svoje granice. Kad si dobar, uvijek ima nešto što još možeš poboljšati. I to nekako pali kod mene. Za živo čudo nisam imao tremu prije prvenstva, možda malu prije polufinala. Nisam očekivao da ću osvojiti zlato. U početku nisam bio svjestan da sam postao europski juniorski prvak, no sad mi je jasno da je to velika stvar. Moji roditelji su sretni i ponosni na mene, no ne gledaju moje borbe tijekom natjecanja jer ne mogu gledati da im netko tuče sina – veli nam Tomislav.
Nenad nije jedan od onih trenera koji na natjecanjima sjede mirno i šute, čuju ga svi redom, a koji put nasmije i protivničke ekipe, priznaje nam sam, a Tomislav sa smiješkom potvrđuje. U svom poznatom stilu, vrlo dinamično i humoristično, trener nam prepričava kako ga naljute njegovi natjecatelji kad ne drže gard visoko. Iako je to bila i Tomislavova boljka na treninzima i tema diskusije na pripremama, na natjecanju je držao ruke visoko i dobro čuvao glavu za divno čudo, zeza ga trener.
Pobjeda kao kruna
- Šalu na stranu, Tomislav je učenik 2. razreda srednje škole koji iza sebe ima već 40 mečeva, a to govori samo za sebe. Ova pobjeda je kruna, a nadam se da ćemo još puno toga postići u juniorskoj selekciji. Tomislav je iznimno uporan član našega kluba. Sam talent ništa ne znači bez puno rada i odricanja, a tu je i velika podrška obitelji. Moram zahvaliti i članovima našeg kluba koji su dali svoj doprinos. Uvijek je potrebna podrška i pomoć u pogledu društva i sparing partnera. Bez snažnog zajedništva nas dvojica to sami ne bismo postigli. Tu je i potpora grada pa se ovim putem i njima zahvaljujem – rekao nam je trener Šarec.
Nije mala stvar nastupiti na velikim natjecanjima. Nakon dugih i zahtjevnih priprema, tu su očekivanja i želja, ali i trema pred borbu. Svatko se s tim nosi na svoj način. A trener ističe kako uz sve ostale vještine koje svaki trener ima, oni često moraju biti i psiholozi. Kad je riječ o anegdotama, Tomislav se sjetio jedne „friške“.
Rukomet zamijenio borilačkim sportom
- Na nacionalnom prvenstvu sam skoro strgao kičmu prije borbe, spotaknuo sam se preko ručnika, nisam ga vidio. Trener je bio izvan sebe, nije mogao vjerovati – govori nam Tomislav, opušteno i sa smiješkom, dok se s druge strane prostorije mogla čuti samo fraza “Ma neću to ni komentirati!“. Srećom, sve je dobro prošlo – rekao nam je iskreno mladi prvak.
Tomislav je prvo trenirao rukomet, no onda je poželio isprobati nešto novo, neki borilački sport. Zanimalo ga je kakav će biti u tome. Tako se s 11 godina prebacio na savate, koji je kompleksan sport i treba puno raditi. No u svega pet godina treniranja, osvojio je ukupno 17 medalja - sedam zlata, četiri srebra i šest bronci. Iako svaki dan putuje autobusom u školu u Grubišno Polje i ustaje se oko 05:20, Tomislav pronalazi vrijeme za sve.
Uspješan balans
- Kod kuće sam oko 16 sati. Prvo se malo odmorim, riješim sve za školu i onda na večernji trening. Kad je lijepo vrijeme, na trening idem biciklom pa se i tu malo zagrijem. Završio sam drugi razred srednje škole, smjer tehničar za računalstvo u Grubišnom Polju. Sviđa mi se škola i nadam se da ću nakon nje upisati fakultet, zanima me programiranje – veli nam Tomislav.
Tomislav zasada uspijeva sve izbalansirati – školu, treninge i druženje s prijateljima. A očito u tom leži i uspjeh. Talent, dobra organizacija i puno rada uvijek daju dobre rezultate. Kako sam kaže, koliko god da si dobar, uvijek možeš biti bolji, a njemu je cilj plasirati se na svjetsko.
Vjerujemo da će ovaj vrijedni mladi čovjek svojom filozofijom i svojim pristupom radu samo nastaviti svoj zlatni niz.