Marina Tunić (14) pozvana u hrvatsku reprezentaciju: Od razbijene "šajbe" do hrvatskog dresa

Marina Tunić (14), mlada nogometašica iz Voćina pozvana je u hrvatsku reprezentaciju do 15 godina. San je ovo svakog djeteta koje se bavi nekim sportom. A uspjeh je još veći ako uzmemo u obzir da je Marina izabrala sport koji se nekako još uvjek promatra kao muški.

Njezin put od igranja s dječacima u rodnom mjestu do dresa reprezentacije obilježili su upornost, svakodnevna putovanja, podrška obitelji i jedna razbijena tatina šoferšajba.

Naime, u selu podno Papuka, nogometna priča 14-godišnje Marine Tunić počela je puno prije nego što je mogla slutiti da će jednoga dana obući dres hrvatske reprezentacije. Ova, uskoro učenica osmog razreda, nogometašica je Ženskog nogometnog kluba Slavonija Požega, a nedavni poziv u reprezentaciju Hrvatske do 15 godina kruna je njezine dosadašnje karijere.

Marina dolazi iz velike obitelji. Roditelji Marija i Joza Tunić žive u Voćinu, gdje je Marina odrasla s braćom i sestrama. Najstariji brat Danijel ima 28 godina, Mario ima 27 godina, Antonija 25, Ivana 22, Emanuel 19, Marina ima 14, Hrvoje 12, Nikol ima 7 godina i najmlađa Nika tek 5.

Lopta od najranijeg djetinjstva

Sestra Antonija, koja danas živi u Frankfurtu u Njemačkoj, prisjeća se Marine kao djevojčice koja je od najranijih dana bila neobično uporna kada je riječ o nogometu.

- S nekih četiri, pet godina počela je igrati nogomet. Roditelji su se tada jako bunili. Pitali su se zašto ona kao curica igra nogomet. Ja sam igrala rukomet i govorili su joj da se bavi nekim ženskim sportom poput mene. Ali ona nije odustajala, prisjeća se Antonija.

Nogomet je, kaže, bio Marinina želja od koje nije odstupala ni kada joj roditelji nisu dopuštali odlazak na trening.

- Stalno me zvala i govorila: „Mama mi ne da da idem na trening, tata mi ne da idem“, pa bi se svađala i sa sestrama. Ja sam onda morala zvati roditelje i govoriti im da je puste, da joj dozvole. Tako smo stalno imali tu neku pomalo napetu, a ako gledamo iz današnje perspektive, smiješnu situaciju, prisjeća se naša sugovornica.

Nakon što su uvidjeli da se neće predomisliti i da neće odustati od nogometa, roditelji su Marini naposljetku dozvolili da se  upiše u nogometni klub i da krene ozbiljno trenirati nogomet. Prve četiri godine igrala je u Voćinu, i to s dječacima. Nije bila samo jedna od njih, bila je i kapetanica.

Kapetanica u muškoj ekipi

- Dečki su bili stvarno dobri prema meni, bila sam kapetanica u toj ekipi. Prvi trener bio mi je Ivica Ević, podupirao me i davao dobre savjete, gurao me dalje na čemu sam mu zahvalna. Kasnije sam išla u starije kategorije, prisjeća se Marina.

Nakon Voćina uslijedio je odlazak u Osijek. Marina je zajedno s prijateljicom Marinelom Marinović ondje nastavila nogometni put. Za djevojke iz Voćina taj je korak značio i velik organizacijski izazov.

- Marinelin tata Emanuel stalno nas je vozio. Kad možda nije mogao on, nalazio je nekoga tko će nas voziti. Stvarno se dobro snalazio u tome i izuzetno sam mu zahvalna, kaže Marina.

Naime, obitelj Tunić nije mogla svakodnevno preuzeti tu obvezu. Roditelji se bave stočarstvom i poljoprivredom, imaju i mlađu djecu, a otac je, kako kaže Antonija, također i bolestan.

- Marinelin tata tu je napravio jako puno i doveo ih na višu stepenicu, ističe Antonija zasluge obitelji Marinović.

No, u Osijeku se djevojke nisu dugo zadržale, otprilike mjesec ili dva, a na treninge i kampove putovale su uglavnom dva puta tjedno. No, već tada počeo se otvarati put prema ozbiljnijem nogometu.

Poziv iz Požege

Uslijedio je poziv trenera Dine iz Požege da Marina i Marinela prijeđu u taj slavonski klub i ondje zaigraju u prvoj ligi. Obitelj je u početku imala dvojbe.

- Nismo znali što ćemo, kako ćemo. Tek su Osijeku počele, a ipak je ovdje prva liga. Jesu li dovoljno spremne, kako će se uklopiti i sve to, prisjeća se Antonija.

No, nakon razgovora s obitelji i trenericom iz Osijeka, odlučili su napraviti korak naprijed.

- Trenerica iz Osijeka bila je stvarno predobra i korektna. Razgovarali smo i zaključili da je vrijeme da Marina prijeđe u Požegu i počne se ozbiljno baviti nogometom, kaže Antonija i dodaje kako se ta odluka pokazala ispravnom.

U Požegi je Marina nastavila napredovati, zabijati golove i privlačiti sve veću pozornost. Antonija posebno ističe trenera Dina Bognara.

- On jako brine o njoj i ostalim igračicama. Htio im je pružiti sve što im pripada. Nije to bilo bez veze, vidio je da tu ima potencijala, ističe.

Kako je Marina napredovala, rasla je i podrška obitelji. Otac ju je gotovo svakodnevno, odnosno svaki drugi dan, vozio iz Voćina u Požegu i natrag, a put traje oko sat vremena.

Jedan od važnih trenutaka bio je kamp u Svetom Martinu na Muri, gdje su Marinu pratili skauti. Ondje Marina, zajedno s još nekoliko djevojaka iz svog kraja, privukla veliku pažnju.

Skauti u Svetom Martinu na Muri

- Išla sam je pratiti. Tamo su bili skauti i gledali su kako igra, nju i ostale cure. I taj je trenutak očito bio presudan za poziv u reprezentaciju. Nažalost, Marinela je još premlada pa ona nije pozvana, što nam je jako žao jer su njih dvije zajedno stasale cijelo vrijeme, kaže Antonija. Poziv koji je uslijedio bio je ostvarenje sna.

Marina će zaigrati za hrvatsku reprezentaciju do 15 godina. Okupljanje je zakazano za 22. kolovoza, a već 23. kolovoza Hrvatsku očekuje utakmica protiv Irske. Slijede susreti protiv Ukrajine 25. kolovoza te Slovačke 28. kolovoza.

Za mladu nogometašicu iz Voćina bit će to potpuno novo iskustvo. Marina, inače, igra na poziciji lijevog krila u napadu. Može igrati i druge pozicije, ali upravo se na lijevom krilu najbolje osjeća.

- Lijevo krilo mi je ipak najbolja pozicija. Tu se dobro snalazim i zabijem puno golova, kaže Marina koju smo upitali zašto od svih sportova baš nogomet.

- Moj stariji brat Emanuel trenirao je nogomet prije. Išla sam gledati utakmice i turnire i nekako sam zavoljela nogomet. Imala sam želju upisati se i probati to iskustvo. I eto, upisala sam se, treniram i trenutno sam danas ovdje, kaže skromno.

Njezina nogometna priča ima i jednu posebno simpatičnu, danas već legendarnu, obiteljsku anegdotu.

Šoferšajba na traktoru

Kao djevojčica Marina je gotovo neprestano u dvorištu napucavala loptu. Igrala je i s mlađim bratom, iako su roditelji upozoravali da loptu ne udara u blizini kuće i garaže.

Jednom je lopta završila ravno u tatinoj šoferšajbi.

- Stalno je u dvorištu napucavala loptu. Igrala je s malim bratom, iako su moji govorili: ‘Dalje od lopte, nema šanse, ne smiješ tu.’ Traktorska garaža bila joj je gol. Tako je jednom napucala loptu i razbila tatinu šoferšajbu, prisjeća se starija sestra Antonija i dodaje kako tada to zapravo nikome u obitelji nije bilo baš simpatično ni smiješno.

- Mene su zvali na posao. Tata me nazove i viče: ‘Eto ti njenog nogometa, eto ti tvoje Marine.’ Bio je malo ljut. Ali danas se tome stalno smijemo, priča nam Antonija.

„Da sam znao da će završiti u reprezentaciji, ne bih se naljutio“, prepričava Antonija očevu današnju verziju.

Kaže kako je cijela obitelj iznimno ponosna na Marinu.

- I mlađe sestre sada stalno žele da ih mama vozi na igralište, da se loptaju. Možda će i tu biti nešto, kaže Antonija uz smijeh.

Nogomet tako polako postaje obiteljska svakodnevica, a Marina je svojim primjerom pokazala koliko daleko može odvesti upornost. Nije odustala ni kada su joj govorili da nogomet nije za djevojčice, ni kada je trebalo putovati, ni kada je trebalo uskladiti školu i treninge.

Igračica turnira

Sada je pred njom novi izazov, reprezentativni nogomet i osmi razred osnovne škole.

- Nije joj bilo lako uskladiti školu i nogomet. Popustila je u školi pa sam se ja morala malo naljutiti i reći joj da će morati odustati od nogometa ako tako nastavi. Sad ćemo vidjeti kako će biti u osmom razredu, priča starija sestra koja je od prvoga dana Marini velika potpora i vjetar u leđa.

Da će tempo u školi biti nimalo jednostavan, svjesna je i Marina, ali nije ju strah. Dat će sve od sebe, kaže nam.

A sve od sebe dala je i prošle godine sa školskom ekipom kada su osvojili prvo mjesto na državnom natjecanju u nogometu. Ove godine na državnom natjecanju u futsalu u Poreču osvojili su pak, drugo mjesto. I ondje je Marina ostvarila individualni uspjeh, proglašena je najboljom igračicom natjecanja.

Zato Marinina priča nije samo priča o nogometnom talentu. To je priča o djevojčici koja je uvijek znala što želi, obitelji koja je s vremenom prepoznala njezin san i ljudima koji su joj pomogli da do njega dođe. Od dvorišta u Voćinu i razbijene tatine šoferšajbe do hrvatskog reprezentativnog dresa prošlo je tek nekoliko godina. A za Marinu Tunić nogometni put tek je počeo.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!