Davor Guberović iz Daruvara na vrhu Afrike: "Osvojio sam Kilimanjaro"
kolumnist
komunalije
Nakon što sam se krajem kolovoza 2021. popeo na Triglav koji me oduševio, odmah sam znao da želim nešto više. Odluka je pala spontano, umjesto motorom po sjeveru Afrike (putovanje koje sam planirao sa ekipom Slovenaca za svibanj) odlučio sam se za penjanje na najviši vrh Afrike- Kilimanjaro s vrhom Uhru Peak koji se nalazi na 5895 metara nadmorske visine.
Bez priprema
S obzirom na to da sam sportaš, već sam bio u dobroj formi pa nije bilo potrebno raditi dodatne pripreme. Poslušali smo savjete iskusnih planinara koji su prošli ovaj uspon i to je bilo uglavnom to.
Putovanje počinje iz Zagreba gdje letimo preko Dohe za Tanzaniju na Arusha aerodrom Kilimanjaro. Put traje dosta dugo uključujući presjedanje nekih 16 sati. Cijeli put i uspon tempiramo tako da se sve odradi u najkraćem mogućem broju dana zbog vremena kojim raspolažemo. U tome mi pomaže Vlatko iz agencije „Green Planet travel“ koji nas spaja s ljudima u Tanzaniji koji nam tamo sve organiziraju.
Slijećemo na aerodrom Kilimanjaro 27. veljače u jutarnjim satima, radimo vizu za Tanzaniju na aerodromu i vani već čeka vozač koji nas prevozi u grad Moshi , udaljen nekih sat vremena. Po izlasku iz automobila dočekuje nas Jasper, organizator ekspedicije te Richard, naš vodič. Dogovor je da se penjemo Maschame rutom (još se popularno naziva i Whiskey ruta), nema puno vremena, dobivamo upute i provjeravamo opremu.
Neopisiv doživljaj
Tim koji nas prati sastavljen je od 10 ljudi u logistici od kojih su dva vodiča i nosači koji svu opremu, hranu i šatore nose na glavama, a pritom težina koju nose ne smije prijeći 20 kg. Zvuči nevjerojatno, to je nešto što treba vidjeti. Mi nosimo ruksake opskrbljene energetskim pločicama, rezervnom odjećom, kabanicom za slučaj kiše i 4 litre vode po osobi. Nama je i to teško, no kad pogledamo nosače pred sobom koji na glavama i leđima nose spomenutih 20 kilograma nastavljamo dalje s osmijehom.
Krećemo na ekspediciju, usput stanemo u Moshiju da iznajmimo šatore i opremu te pokupimo hranu, doživljaj je neopisiv. Oko nas je prava Afrika, trgovine su poluprazne, sve je u popriličnom kaosu, vozač stalno nešto dovikuje kroz prozor vani, osmijeh na licima je prisutan kod svih, iako se siromaštvo osjeća u svakom kutku. Inače, kasnije smo saznali da je ovo najbogatiji dio Afrike pa ne možemo prestati razmišljati o tome kako tek izgledaju ostali dijelovi.
Vožnja kroz polja palmi
Osim vodiča Richarda, nosači i prateća ekipa nam se ne obraća, imaju neko strahopoštovanje prema nama jer smo bijelci, to se jako osjeća. Vozimo se kroz polja palmi i stabala banana, prolazimo kroz naselja, svi hodaju po cesti ali to ne motivira vozača da smanji brzinu (dapače), stalno trubi na cesti koja ima dvije trake (oznake trake niti nema) konstantno se mimoilaze tri automobila pa smo i mi stalno u škarama, a prometnih pravila kao da nema, ali niti nervoze u prometu. Ukratko, vožnja izgleda kao u nekom akcijskom filmu.
Stižemo na Machame Gate 1800 metara koji je naša polazišna točka. Prvi dan uspona kreće se sa Maschame Gate kroz prašumu. Vrijeme je sunčano i toplo, oko nas majmuni na drveću i uspinjemo se na prvi Maschame Camp na 3037 metara, na tabli piše 2835 metara, vodič kaže da je krivo, to je Afrika. Za večeru dobijemo juhu od banane i krumpira ( ovo nije svima jednako dobro sjelo, meni je bila sjajna), malo tjestenine sa umakom od povrća i komadića mesa koje ne možemo prožvakati, na kraju voće, sve je jako začinjeno i ima neki nepoznati okus.
Drugi dan ustajemo ujutro u 6 i doručkujemo, hrana podnošljiva (čaj ,mlijeko u prahu, maslac kikiriki, jaja, marmelada, tost, voće). Jedemo od svega pomalo i krećemo na uspon prema drugom kampu Shira Cave Camp 3750 metara, poslije podne malo odmaramo i idemo na visinsku vježbu na 3800 metara i natrag.
Treći dan uspona dižemo se do Lava Tover Camp koji se nalazi na 4600 metara, tu odmaramo i radimo aklimatizaciju na visinu, poslijepodne se spuštamo u Baranco Camp na 3900 metra gdje noćimo. Povratak na 3900 metara nam psihički teško pada jer želimo samo prema gore, a ne vraćanje natrag, ali što je tu je, takva su pravila našeg vodiča Richarda. Strpljenje je ključni partner ako želiš pobijediti u ovoj igri, a pobjeda je samo jedno-stići na najviši vrh. Počinje lagan osjećaj umora, ali to sportski prihvaćamo.
Četvrti dan putem preko Baranco Walla penjemo se prema Barafu camp 4673 metra, to je zadnji kamp prije uspona gdje obavljamo zadnje pripreme i poslijepodnevni odmor od 16 do 23 sata, pred uspon na naš cilj- Uhru Peak.
Na sam cilj penjemo se noću i s vodičem Richardom dogovaramo buđenje u 11 sati kako bismo jeli i spremili se za polazak. Ekspedicija starta u ponoć, uzbuđenje je na vrhuncu. Osjećam prve simptome visinske bolesti koji se manifestiraju kao vrtoglavica, glavobolja i temperatura. Zrak je sve rijeđi, tegobe rastu, no, nema posustajanja.
Penjemo se cijelu noć, teško je, idemo korak po korak, puše vjetar i nevjerojatno je hladno, ali nismo ni mislili da ćemo do takvog vrha doći tek laganom šetnjom. Ipak, unatoč svim komplikacijama, dolazimo na vrh Stella Point (točku prije glavnog Uhru peak vrha, nekih stotinjak metara nadmorske visine niže) 5756 metara u 6.30 ujutro, taman je svanulo. Pogled i doživljaj je veličanstven, nezaboravan, a osjećaj ponosa u nama raste. Do samog vrha Uhru Peak nas dijeli još cca 30 minuta hoda, uz težak napor napokon stižemo. Na najvišem smo vrhu Afrike - Uhru peak - 5895 metara.
Već sada teško dišem i osjećam se loše, ne mogu udahnuti, potreban mi je kratak predah. Richard donosi bocu s kisikom i daje mi da udahnem, nakon čega se oporavljam. Od visinske bolesti i svega ne stignemo misliti o tome kako je ovo veličanstven trenutak, ali u satima i danima nakon uspona emocije ne prestaju navirati.
Zadržavamo se na vrhu cca 45 min i krećemo na spuštanje, dug je put pred nama i to nas je psihički još dosta lomilo. Nakon teškog uspona, treba se i spustiti dolje, a svi su već pomalo potrošeni. Teren se sada mijenja i spuštamo se po sipini koja klizi pod nogama, umor je već dosta prisutan.
Dolazimo do kampa Barafu na 4673 metra i odmaramo, vodič Richard predlaže da se spustimo još niže u camp na 3900 metra i tu noćimo, a mi iako umorni pristajemo na dogovor.
Šesti dan spuštamo se na cilj Mweka gate 1640 metara gdje nas čekaju nosači sa stvarima, oni su uvijek ispred nas, tu završava naš uspon na Kilimanjaro.
Kako nam je ostaje vremena sedmi dan prijepodne prije povratka kući dogovaramo sa Jasperom, vlasnikom agencije da idemo na Safari koji se nalazi u nacionalnom parku Arusha. Obilazak radimo terenskim vozilom iz kojeg vidimo životinje u njihovom prirodnom stanovištu. Uživamo u pogledu na zebre, žirafe, flamingose, nilske konje i ostatak ekipe koja se ovuda kreće. Stajemo kratko na okrepu i ručak koji je lunch paket, naš trenutak nepažnje koristi majmun koji se prišuljao te skače na stol između nas i krade nam hranu. Što bi se reklo, majmunska posla, ali i u Africi nas malo što može iznenaditi.
Stižemo na Aerodrom dva sata prije leta i slijedi dugi povratak kući. Sretni smo, Afrika ostaje iza nas, simptomi visinske bolesti se povlače, ali naše uspomene na ovu prekrasnu ekspediciju ostaju zauvijek.
